Pomalo sam ljuta na sebe. "Stojim" već godinama na mjestu. Filozofiram a ne djelujem. A ono što me plaši je činjenica da sa mnom nisu stale i moje godine. One idu. Pitam se, gdje li je motivacija?
Dok razmišljam da li da uopće pišem post i kako da sročim ovaj "nered" od misli u glavi u rečenice, pada mi na pamet da napišem kako mi se čini da sam više motivacije i poduzetnosti imala u vrtiću nego li sada. I, čini mi se to iznimno glupim. Da, bilo je tada (možda) na tom planu bolje, no i život je bio "mrvicu" jednostavniji, s manje briga i spoznaja o životu. Ali, čini mi se da sam samo tada ja... djelovala. I to me užasava. Odlaskom u školu postalo je teže. Kompleksnije društvene situacije, prva natjecanja i veća uspoređivanja, težnja za pripadnošću nekoj skupini, dokazivanja... A ja kao da stojim između svega i vapajno vičem -volite me-. Ne da bi se isticala, ne da bi bila popularna, nego da bi bila prihvaćena. Kao da sam odrasla bez roditelja, obitelji, prijatelja, izolirana u nekom svijetu u kojem me nitko ne primjećuje i ne voli. I... pišem ja drugima zadaće, tuđe probleme doživljavam kao svoje i uprem sve svoje snage da pomognem, uvijek sam na raspolaganju... Ma jok! Eno me, ja još uvijek vapim, ali ovaj put, uistinu sama.
I, ide to nekako, živim dan po dan, ne plačem i ne cvilim u onolikoj mjeri koja bi se iz ovih riječi mogla isčitati. Ali, stojim. Život stoji, fax stoji, ljubav stoji, buduće zanimanje, obitelj, djeca...sve dovraga stoji!
U proteklih šest godina troje ljudi postavilo mi je jedno pitanje, u pokušaju da potaknu moju motivaciju. "Da vam netko da čarobni štapić, što bi ste učinili u svom životu?" Prvi i drugi put muljala sam nekakvu klasiku... završila bi fax, zaposlila se, voljela bih imati djecu, bla, bla, bla... Treći put pitanje je postavio čovjek za kojeg smatram da me uistinu razumije (ili barem jako dobro "prodaje spiku") i njemu sam iskreno odgovorila da ne znam. Prvo što mi je palo na pamet je, naravno, bilo to da ne želim instant rješenje u obliku čarobnog štapića (jer, što bi bilo jednostavno kad se može zakomplicirati). Nešto kasnije sam mu odgovorila da imam i želje i snove (za razliku od prijašnjih par godina), ali da jednostavno nemam ni ideje ni motivacije da se potrudim i bar nešto od toga ostvarim ili krenem u realizaciju s tim. Iskreno, od NJEGA sam očekivala neki mudar savjet ili dobro zakamuflirani tipični "motivacijski" govor, no, samo me je sjetno pogledao. Ovo nije bio naš prvi razgovor, znao je sve moje probleme i... ništa.
A snovi?
Uistinu želim završiti taj fax. Možda se ne želim baviti time, no, želim imati znanje iz toga. Nažalost, životne prilike promijenile su moj pogled na život i shvatila sam koliko je važno to znati i koliko želim baratati tim znanjem.
Želim upoznati muškarca kojeg ću voljeti i koji će voljeti mene. Za razliku od prije, ne sanjam princa, nego onog s kojim ću moći razgovarati, razumjeti se, koji će imati poglede na život slične mojima.
Želim djecu, najviše dvoje. Čini mi se da u meni ima toliko ljubavi za ta nerođena bića i da bi mi najveći neuspjeh u životu bio taj da ne dobijem priliku njima pružiti sve što je godinama u meni za njih nastajalo.
I... želim kuhati! Ništa me ne može toliko zanesti kao prelistavanje tisuće recepata koje smo mama i ja tijekom godina skupile i želja da svako jelo napravim zamamnim. Želim raditi kolače koji imaju dušu, a ne one tipične, sa slastičarskim, bezličnim kremama koji se rade za blagdane na tone. Želim "popraviti" sva ona variva koja čak ni ja kao dijete (pa ni sad) nisam voljela i napravit od njih poželjna jela. Želim znati o kuhanju toliko da mogu i sama nešto izmisliti.
Samo, kako naći motivaciju?
Post je objavljen 26.09.2012. u 17:37 sati.