...između posramljenosti zbog vlastite gluposti i rijetkih trenutaka sreće zbog maštanja...
Dakle, kad je vrijeme da prestanemo s glupostima???
Prošli post napisan je perfidno, negdje u rečenicama prikrila sam stvarnost. Neugodno mi je zbog toga, ali... još mi je neugodnije zbog istine. No, tako stvari stoje...
Sve je zapravo iznimno jednostavno, no u isti mah iznimno komplicirano, jer tako mora biti, što zbog moje naravi (ili horoskopskog znaka), što zbog moje inteligencije (rekoše mi jednom da je i to uzrok mojih beskrajnih analiziranja i kompliciranja), što zbog moje hipersenzibilnosti... Kako god da bilo, nekad je iznimno teško nositi se s tim.
Nakon višegodišnje veze, ružnog kraja, iznimno bolnih posljedica, oporavljala sam se par godina. Za muškarce nisam htjela ni čuti. Sve sam ih uspoređivala s njim, no, ne po dobru, nego po lošem. Istini za volju, to ni po čemu nije bio netko tko bi mi odgovarao, no, bio je u mom životu 6 godina i svi (skupa sa mnom) su smatrali da je to TO.
Trebale su mi tri godine da ponovno naučim hodati. To nije bio samo pakao na ljubavnom teritoriju, bio je apsolutni krah. A strah od suočavanja sa svime bio je naprosto neizdržljiv.
Veliku ulogu u ponovnom dizanju, na moje veliko čudo, odigrao je...muškarac. Ali, ne kao prijatelj niti kao ljubavnik, jednostavno kao podrška, kao učitelj.
Stresla sam prašinu sa sebe i konačno, sitnim koracima, opet krenula u svijet.
Rujan 2011. godine
Ne očekujem ništa, ničemu se ni ne nadam. Nisam zaljubljena, ali sam donekle zadovoljna s trenutačnom situacijom.
S prijateljicom trošim poslijepodnevne sate jedne subote. Nju muče ispiti, a mene malo muči sram što me isto to ne muči. Moj fax još čeka da mu se vratim. Dolazimo tamo i prvo što ugledam je ON. ON, niti lijep, niti ružan, iznimno visok, intrigantan, snažan....meni prekrasan, baš onakav kakav je. Prvi put u životu, kao kakva klinka, zaljubljujem se na prvi pogled.
Rujan 2012. godine
ON
Ne poznajem ga.
Znam kako se zove, čime se bavi, gdje radi...
Oženjen je.
U meni se svađaju savjest, racionalnost i luda zaljubljenost.
Viđam ga gotovo svaki dan. Svaki dan pogleda u mene, no, nikada nije ništa pokušao. Sudeći po svemu, nikada ni neće.
I, što sad da radim? Kako da pustim, kako da odustanem, kad mi srce svaki put iskoči iz grudi kada ga vidim?
A što bi učinila sa savjesti? Ne bi mogla biti ljubavnica, a niti razarati obitelj...
Čemu na kraju krajeva sva ta pitanja kad... kad se ništa nije i kad se ništa niti neće dogoditi...
Zapravo, kako shvatiti da oni koje nam srce izabere nisu nužno i oni koje će nam ući u život?
Post je objavljen 17.09.2012. u 15:07 sati.