srijeda, 12.09.2012.
Još jedna jesen...
Da, da, još jedna jesen.... Što li je to ostalo u meni, iz osnovnoškolskih dana, kada sam na početku svake školske godine pisala kako sam provela ljeto, da i dan danas navuće potrebu za pisanjem osjetim upravo početkom rujna?
Valjda se u mene uvuće neki strah, čežnja, melankolija, sve ono što jesen donosi sa sobom, pa žudeći za zagrljajem utjehe vratim se ovamo da bi svoje misli pretvorila u riječi i slova. No, dok ovdje tražim tu utjehu, istovremeno sam ljuta što to baš ovdje tražim. Godinama postoji ovaj blog, godinama se vraćam, pišem i brišem te postove i maštam o (davno) izgubljenim romantičnim danima kada papir i olovka nisu bili tako mrski pojmovi našim prstima. Bacim pogled na desetke starih razglednica i nekolicinu pisama (ne brojeći one iz obiteljske baštine) koje sam u djetinjstvu primila i uhvati me nostalgija. Izvučem stare dnevnike, papiriće s pjesmama i pitam se... Zašto blog? Što se to dogodilo s ljudima da su nekoć svoju intimu čuvali ispod jastuka, a danas, uz sva sredstva komunikacije koja nam omogućuju da brže i lakše budemo jedni s drugima u kontaktu, ljudi (pa i ja) imaju potrebu da nešto javno napišu i da im komentarom ili "lajkom" u što većem broju to bude "odobreno". Povećana kreativnost? Ne, rekla bih da je usamljenost i nedostatak samopouzdanja...
Dobro, priznala sam! Usamljena sam. Često se pitam zašto je tome tako, smatram da imam sve one karakterne osobine koje se kobajage cijene, poštena sam, iskrena, brižna, voljna svakome pomoći, saslušati ga itd. No, često se moje vrline okrenu protiv mene. Opet se pitam zašto? Onda tražim odgovor na najglupljim mogućim mjestima.... mora da nisam dovoljno lijepa, predebela sam, možda je u pitanju kriva boja kose, možda mi je odjeća dosadna (ili su upitanju neaktualne marke), možda slušam krivu glazbu (a i ne znam koji je najaktualniji hit, pjevač, grupa i da li se ti termini uopće više koriste), možda sam jednostavno ubibože dosadna?! Kako god da bilo, neću danas tražiti odgovor, ionako ovaj post nije trebao bito o tome...
Dakle, još jedna jesen... Ali, nije to ista ona jesen koje sam se do sada užasavala. Volim ovu jesen. Prvi put volim jesen. Uvukao se u moja predjesenska jutra, nešto malo prije 7 sati i dao mi razlog da zavolim jesen, rana ustajanja, njegov topli pogled.... Već dugo se pitam, kako je moguće da se u ovim godinama zaljubim kao desetogodišnja djevojčica. I iako si lako mogu odgovoriti da za zaljubljenost nikad nije kasno, pogotovo zato što, ruku na srce, nemam baš ni puno godina, opet ne razumijem. Toliko sam realna i nesklona maštanju, čak ni njega ne mogu uvstiti u svoj "savršeni dan, razgovor, događaj"... a opet, kad pogledam te oči, to lice i te snažne ruke, vidim u njemu...sebe. Možda bi bolje bilo reći da pored njega vidim sebe, da ne ispadne da sam zaljubljena u sebe, no... osjećam toliku privrženost njemu, toliko me nešto snažno i toplo privlači da je premalo reći da se samo vidim pored njega. Pronaći ću izgovor u Platonu: "Kada se pronađu i opet sastave dvije razdvojene polovice duše, u trenutku se izgube u začuđujućem osjećaju iznenadne duboke ljubavi i bliskosti, i više se ni na tren ne odvajaju jedna od druge."
Da, to su snovi, to je mašta... Meni tako strano, a opet tako blisko. Probala sam ja bol, nevjerojatnu i na mahove neizdržljivu, i ogromna razočaranja... Ne zanosi me on toliko da bi mu poklanjala svaki svoj tren, svaku svoju misao, ali mi svako jutro nešto prije 7 sati daruje sunce i sreću. Za to sam mu zahvalna i s time me nikad neće razočarati.
Uostalom, a što je život uistinu, nego par trenutaka beskrajne sreće?
- 15:29 -
