Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

Suosjećanje

Danas objavljujemo odlican tekst blogerice Irish Coffee, koji je zapoceo kao komentar ispod prvog posta koji smo objavili. Danas ga objavljujemo potresene ovim jucerasnjim clankom o baki koju je sipkom isprebijala 14-godisnja djevojcica i nanijela joj teske ozljede.

"Ovakav napad na nedužnu osobu može učiniti dijete koje nema razvijenu empatiju i koje nije osjetljivo na tuđu bol. – Ne mogu komentirati konkretan slučaj jer ne poznam djecu, ali djeca napadači najčešće su osobe koje nisu dobile toplinu i bliskost od obitelji, nisu razvili suosjećajnost – objašnjava Gordana Buljan-Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba."



Upravo je empatija odnosno suosjecanje glavna tema clanka blogerice Irish Coffee.

Sto vi mislite o ovome? Zasto je u ovoj zemlji sve manje suosjecanja, sto je do toga dovelo? Kako bismo to mogli "izljeciti"? Podijelite s nama vasa razmisljanja i iskustva.

Mare


Suosjećanje

Cini mi se da danas jako nedostaje suosjećanje.

Razvoj suosjećanja, empatije- nešto je bez čega nema kvalitetnog čovjeka. Ekscesi nam nametnu pitanje: kako je dijete ili mladi čovjek mogao tako nešto učiniti; kako je mogao ozlijediti prijatelja, osakatiti životinju, uvrijediti roditelja. Na stranu one normalne razvojne faze kada dijete 'ide dokle može', isprobavanjem roditelja ili svoje fizičke snage. Roditelj je taj koji od početka regulira i usmjerava dijete. Rekla bih - pozitivno kontrolira. Tipa onoga definitivnog 'Ne' za situacije koje su opasne po dijete i osobe oko njega.
A suosjećanje je isto toliko važno.

Suosjećanje koje roditelj daje kada dijete iskusi bol, ili se plaši nečega, ili je jednostavno loše volje. Uvažavanjem djetetovih osjećaja činimo ga sigurnijim u sebe i osjetljivijim za potrebe- kako svoje tako i drugih ljudi. I tu ne mislim na razmaženost ili ulagivanje djetetu. Roditelj i s malo 'sluha' za dijete, dobro zna gdje je potrebno povući čvrstu granicu.

Kada roditelji odmalena 'osluškuju' svoje dijete, prepoznaju onaj trenutak kad ih dijete počne kopirati. Tada kao u zrcalu vidite sebe- u očima svojeg djeteta!
Kad sam imala loš i depresivan dan, moj me sin, tad u vrtićkoj fazi, zaista iznenadio. Zagrlio me rekavši:'Hajde hajde, to ti je samo takav dan.. znaš da to uvijek prođe. Daj da te zagrlim.'
Ostala sam malo paf.. i odmah sam bila bolje :-) A tako je i djeci.
Razumijevanje rađa razumijevanje. I razvija se međusobno povjerenje.

Ako u trenucima problema ili početka sukoba zastanete, udahnete i zapitate dijete: Kako se zapravo osjećaš? Što ti misliš? – dogodi se neka čudna inverzija, sva se napetost svede na obično nerazumijevanje ili povrijeđene osjećaje. A razlog moguće svađe pretvori se u dijalog, objašnjenje i traženje rješenja.

Ali dijete treba imati dodir sa svojim osjećajima, mora ih znati prepoznati.

Zato je tu roditelj koji suosjeća s njime, ili ne.

I tako ga uči životu sa suosjećanjem prema drugima, ili ne.

Ako roditelj rješava probleme lupanjem šakom o stol, fizičkom snagom, dijete će tako rješavati svoje probleme. Čemu se čuditi mladom nasilniku, ako je naučen poštovati samo zakon jačega?

Da malo karikiram- kada ptić poraste i osnaži, pokazat će što je naučio.

Kako bi mogao suosjećati s roditeljima, koji nisu suosjećali s njime onda kad je bio malen i slab? Naučeno ne uvažavati i ne suosjećati, dijete će 'zakon jačega' iskazati i u vlastitom domu, upravo prema roditeljima.
Čemu se čuditi, kad je sve što radi samo oponašanje vlastitih roditelja.

Sve što ulažemo u dijete vraća se.
Stoga ono što najviše zamjeramo djetetu uglavnom je najveći propust nas samih, roditelja. Zaista treba početi od sebe.

A kad je riječ o suosjećanju, ono će se protezati od djetetovog odnosa prema roditeljima, preko prijatelja i nastavnika, prema drugim živim bićima i čitavoj okolini. Napokon, možda i najvažnije, prema budućem partneru s kojim će današnje dijete sutra imati svoju djecu.
Jednostavno je: ako voliš i uvažavaš sebe, moći ćeš prepoznati i razumjeti i druge osobe. Kako one 'dobre' tako i one druge.

A za to je potreban roditelj, staratelj, baka, ujak, teta.. tko god to bio, ali barem jedna odrasla osoba posvećena djetetu; osoba koja ima volje i ljubavi osluškivati dijete od početka, i tako mu pomoći da izgradi sebe.

Takvo će dijete znati isto to pružiti drugoj osobi, i budućem vlastitom djetetu.

Irish Coffee


27.02.2009. u 12:51 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kako kazniti nasilnike u obitelji?

Na kratko prekidamo zapocetu veliku temu Skola i nasilja u skolama a kako ovaj clanak ne bi previse zastario. Danas naime, blogerica Lion Queen komentira TV emisije na temu nasilja u obitelji. Clanak je vec objavljen na njenom blogu ovdje. Tu mozete procitati i vrlo zanimljive komentare na clanak i prijedloge o drustveno-korisnom radu umjesto zatvorske i novcane kazne i slicnog.

Sto biste vi predlozili?

Mare



"Danas (pisano 2.2.2009)se u tv-studiju, zbog raspravljanja na temu nasilja u obitelji, okupilo zbilja impozantno društvo složeno od predstavnika policije, sudaca, centra za socijalnu skrb, pa raspravljahu o mjerama koje se poduzimaju protiv nasilja u obitelji i načinu na koji rješavaju te probleme u društvu.

Nisam pozorno pratila, jer sam radila nešto drugo, ali mi je zapelo za uho kad je policajka rekla da se nasilnik nakon intervencije odvede u policijsku postaju, ako se prilikom intervencije utvrdi da je to već treće-četvrto nasilje u obitelji...Naravno da novinarka nije pitala što je sa slučajevima nasilja u obitelji prvi i drugi put.

Sljedeće što mi je zapelo za uho je kad je sutkinja govorila o visini kazni za nasilnike U OBITELJI. Veli žena da se nedjela kažnjavaju jer je neko ponašanje bilo na štetu djeteta...pa su kazne od 10.000 kn prema gore.

Meni nije jasno, oni šalju poruku da štite dijete u slučajevima postupanja na štetu djeteta, a zatim kazne obitelj nasilnika s 10.000 kn kazne, a to kao neće biti na štetu djeteta??? Naravno da voditeljica nije upitala što znači kazna od 10.000 kn za jednu obitelj, pa zaradio tu kaznu upravo sam nasilnik. Što gospoda u studiju misle, otkuda će obitelj platiti 10.000 kn, a da nije na štetu djeteta? Ako u sud ode lova od 10.000 kn, što će dijete dobiti, možda novi pc, koji mu majka nije mogla kupit, jer je obitelj morala platit ćaćinu kaznu. Meni je ta kazna potpuno apsurdna, zato jer ionako ide iz OBITELJSKE KASE. Mislite li vi stvarno da će žena prijaviti muža zbog šamarčine, ako bude znala da će morati dati dvije, pa i više plaća za tu kaznu?

Gospodo draga, nasilnika strpajte u zatvor, odmah i bez zadrške, novčane kazne ne mogu zakačiti nasilnika, već kroz zajedničku kasu po drugi put kače upravo žrtve tj. žene i djecu!

Zatim večeras opet na tv-u riječ o obiteljskom nasilju, ovaj put na tv-u časna sestra iz Doma za žrtve obiteljskog nasilja "Sveta Ana". Ta časna sestra poznata je po dobrotvornom radu na zaštiti žena i djece žrtava obiteljskog nasilja. Poziva sve nazočne na skupu, o kojem je riječ u tv-prilogu, da daju svoj doprinos borbi protiv nasilja, da daju konstruktivne prijedloge.

Meni opet pada na pamet pitanje, koje nitko ne postavlja: zašto su u Domu Sveta Ana smještene žene i djeca žrtve nasilja, dok nasilnici kod kuće normalno žive i rade? Zašto se nasilnici ne nalaze u zatvorima? Zbog čega su izolirane žrtve, a nisu izolirani nasilnici? Kakva je to poruka ovom društvu?

LJudi moji, kažnjavanje novčanim kaznama i pomaganje ženama izolacijom u sigurnim kućama, nije nikakvo rješenje! Izolirajmo nasilnike. Umjesto novčane kazne, zabranimo nasilniku pristup na 500 metara ženi i djeci, pa nek se povlači po rodbini i prijateljima, dok ne shvati što je učinio. Čim prestupi granicu od tih 500 metara, s njim u ZATVOR. Ta kazna od 500 m bi trebala biti već za prvu šamarčinu, a za drugu odmah ZATVOR, a ne privođenje u policijsku postaju na razgovor i to nakon četvrtog puta! Ne kažnjavajmo obitelj novčanom kaznom u ovoj neimaštini, omogućimo ženama i djeci život u poznatom prostoru, a nasilnici neka za svoje čine budu izolirani, ne samo od obitelji, već i od čitavog društva."


Lion queen


25.02.2009. u 08:00 sati | 52 Komentara | Print | Link | Na vrh

Radne navike, povjerenje i drama ?

Danas objavljujemo tekst blogerice Danice Cvorovic


Moja teta je izvrsna profesorica matematike više od 20 godina u jako zahtjevnoj matematičkoj gimnaziji. Njene osnovne poruke roditeljima su sljedeće:

- Neka dijete uvijek samo piše domaći rad
- Nemojte dramatizirati oko ocjena dijeteta
- Imajte povjerenja i poštovanja prema institucije škole, programu i nastavnicima općenito kako bi na dijete prenijeli odgovornost i poštovanje prema školi.

Kao roditelj predškolaca smatram da je glavno da dijete u prva četiri razreda osnovne škole stekne radne navike, a ne da teži savršenim zadaćama. Ocjena je kao poluga nagrade, ali i kazne. Frustracije su prirodan proces odrastanja, tj. dijete treba shvatiti da ne može dobiti sve što želi i da za nemar i lijenost ne slijedi nagrada. Naša zadaća je odgojiti sposobno dijete za život te mu objasniti sisteme.

Moja teta kaže da je čest slučaj da roditelji znaju biti ludi od brige i panike ako bi im dijete dobilo četvorku. Svi roditelji bi trebali sebe preispitati što očekuju od sebe, a što od djece. Mislim da su radne navike najbitnija stvar koju djeca trebaju naučiti u školi. Sve ostalo ako nije neki granični slučaj je normalno i trebalo bi opušteno gledati na razvoj, uspjehe i neuspjehe djece.

Koliko vas je svom djetetu kad bi se vratilo kući sa lošom ocjenom reklo za tu nastavnicu: Ma, pusti tuku. Mom prijatelju koji je i sam nastavnik (i uz to pedagog koji honorarno radi sa problematičnom djecom) je jučer izletilo ispred njegovog sina: Ma pusti tuku! Naime, sin mu ima jedinicu na polugodištu iz hrvatskog. Dječak ima dvanaest godina. Pročitala sam njegove izvrsne kratke priče kojih se ne bi posramio ni bolji bloger. Ali, sin je užasno lijen, bez imalo radnih navika (za što su roditelji odgovorni jer živi u nesređenoj obiteljskoj atmosferi) i nije ništa radio čitave godine, a uz to zna biti i drzak. Jedinica je po mom mišljenju za njega korisna, jer treba djelovati kao poticaj da se uhvati posla i promijeni ponašanje. Moj prijatelj to i zna, a čak i njemu takva stvar poleti, jer opće poštovanje prema nastavnicima koji uče našu djecu je na vrlo niskim granama. Općenito, prezire se čitava prosvjeta. Ako dijete šaljete u neku instituciju, trebali bi i sami imati povjerenja u nju. Jer što govorimo o sebi ako šaljemo djecu tamo gdje je loše? Kakvu poruku time šaljemo djeci? Šaljemo im poruke da institucije ne valjaju i da se sistemi ne trebaju poštovati, da se raditi ne treba i da je raditi i učiti bezveze. Ionako u našoj državi samo lopovi dobro prolaze, ionako u školi se ne uči ništa korisno i koji će im klinac taj predmet u životu pomoći? Naravno, takve poruke imaju kao posljedicu ponašanje djece kakvo možemo očekivati, ako vjeruju u te "istine". I tu nastaje lavina mnogih problematičnih ponašanja.

Mislim da bi roditelj svakom djetetu osim stvaranja SVAKODNEVNIH radnih navika (domaći radovi i pospremanje po kući) trebao i dijetetu ukazati kako da samo uči stvari koje ga zanimaju, ako ga zanimaju. To kod mene u praksi bi izgledalo ovako: Ako mi moja šestogodišnja kći postavi pitanje: Što je to snijeg, ja bih trebala uzeti s njom enciklopediju i pogledati što je snijeg (da vidi kako se znanje uzima i traži) ili čak potražiti na internetu... Također, kada dijete izađe s nekim problemom trebalo bi primjeniti aktivno slušanje tj. potaknuti dijete da samo riješti problem. Postavljati mu pitanja: Što misliš, zašto je tako?

Što bi ti napravio? i sl. Na taj način učimo djecu koristiti mozak i time ih osposobiti za traženje znanja koja će im trebati ili ih zanimati. A radne navike su nešto bez čega se ništa ne može.


22.02.2009. u 14:34 sati | 64 Komentara | Print | Link | Na vrh

MIKROKOZMOS U UČIONICI

Danas objavljujemo post blogera vierziger, nekadašnjeg nastavnika.


MIKROKOZMOS U UČIONICI

Image Hosted by ImageShack.us


Nastavnik: posao iz snova ili svakodnevna mora?

Vremena, kad je ovo zanimanje uživalo posebno društveno poštovanje, su prošlo svršeno vrijeme.
Usprkos tome za mnoge je ovaj poziv još uvijek atraktivan. Sigurnost službeničkog statusa, respektabilno vrijeme praznika, užitak prenošenja znanja i šansa pozitivnog usmjeravanja mladih su samo neki razlozi odlučivanja za rad u prosvjeti.

Ustvari, pedagozi se danas, moraju više nego ikada angažirati i kao socijalni radnici da bi izašli na kraj s često manjkavom razinom respekta ili volje za učenjem kod učenika. Biti nastavnik u isto vrijeme traži i prilagodbu politici školstva, kako na državnoj razini tako i na razini zbornice odnosno nastavničkog vijeća. Ustvari, geometrijski gledano nastavnik je u sjecištu tri dijagonale; ravnatelj, učenici i last but not least – njihovi roditelji.


Opstati u tome znači voljeti svoj poziv više nego svoje zdravlje, tako da ona dva prvospomenuta motiva ostaju više na stereotipnom, birtijaškom poimanju ove, u srži, plemenite profesije.

Sjećam se jedne diskusije od prije dvadesetak godina, kad roditelj reče kako svoje dijete vidi rijetko preko tjedna, a razrednik kaže kako on svoje učenike viđa 3-4 sata tjedno, ispalo je kako djecu ne odgaja ni kuća ni škola – nego put između ove dvije zidine, dakle – cesta.

Zvuči pomalo grubo, ali ima malo i istine u toj računici današnjeg sociološkog okružja u kojem se naša djeca odgajaju i obrazuju. Koliko se djeca danas u tinejdžerskoj, adolescentskoj dobi povjeravaju roditeljima ili profesorima, a koliko prijateljima ili svome blogu?


Povjeravanje je proporcionalno stupnju povjerenja koje djeca razvijaju prema svom okružju. Praznine koje nastaju tamo gdje zakažu roditelji, nastavnici ili prijatelji u pravilu popunjavaju neželjeni subjekti sa priličnim utjecajem na karakter i ponašanje naših školaraca.

Povod za ovaj osvrt je, na prijedlog Lipe Mare, odgledan dojmljiv film, dobitnik zlatne palme u Cannesu: „La Classe - Entre les murs" (The Class, Die Klasse, kod nas ne znam kako je preveden, ali bukvalno „Razred" ili „Iza zidina"). Film je još nominiran za 5 Cezara i za Oscara za ne-engleski film. Hollywood je napravio „Dead Poets Society" s učiteljem-junakom i „Dangerous Minds" i mnoge druge ali ni jedan nije nalik ovome filmu iz tog žanra.
Ovaj film je rađen kao teniski meč, jedna životna kamerna igra s prizorištem u školi pariškog (problematičnog) 20. arondismana.

Može se reći dokumentaristički obzirom da je rađen po knjizi jednog pedagoga, uvjerljivog u ulozi učitelja francuskog (François Bégaudeau) kao što su uostalom uvjerljivi i učenici-naturščici. Radi se uglavnom o 13-15 godišnjacima većinom imigrantske djece što je jedno od općih obilježja današnje zapadne Europe. Dakle, François pokušava sa svojim učenicima biti na ravnopravnoj razini što ima svoje prednosti i mane, ali film vam neću prepričavati jer iako traje dva sata, isplati ga se pogledati i nastavnicima i učenicima i roditeljima, a i prosvjetnim autoritetima.


Film je poprilično autentičan, pa iako nam migracijska slika razreda danas u RH (još) nije slična ovoj, dijalozi, usponi i padovi međusobnih odnosa svih sudionika su zanimljiviji od smisla konjunktiva imperfekta ili od toga zašto su u primjerima rečenica za vježbu česta imena kao Bill, a većina u razredu nosi ima Mohammad….


18.02.2009. u 23:53 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

Hrabro i uporno protiv vjetrenjača


Image Hosted by ImageShack.us


Prije prelaska na novu veću temu, nasilje u školama, nekoliko riječi uredništva.

Pišu neki, ovaj je blog postao „samom sebi svrha“. Drugi pak pišu da se borimo protiv vjetrenjača. Gdje je valjda nasilje – vjetrenjača. A nasilja toliko da nam je posao uzaludan pa što da uopće pokušavamo. Treći nam pak 'otkazuju suradnju' jer se ne slažu s time 'kuda bi ovaj blog trebao dalje' ići. A uredništvo bi bilo to koje odlučuje kuda idu blog, web-stranica, buduće akcije, prikupljanja novaca i trošenja istih na određene projekte. Svi prijedlozi su naravno dobrodošli. Pa se pitamo što točno znači ono na početku, da je blog samom sebi svrha?

Ali to su sve na neki način kritike ovog bloga, dokaz da on nije zadovoljio sve ukuse. I neka nije. Ne može se uvijek svakoga zadovoljiti. Iako, u miloj nam se Hrvatskoj (pre)često čuje jamranje, gunđanje, veliko nezadovoljstvo svime. A ne mrdne se malim prstom da se to stanje promijeni.

Sve ovo nas je prije neki dan pomalo i naljutilo. I objasnit ćemo zašto, iako će neki možda skočiti i reći: uf, gle agresije na 'nenasilnom' blogu. Ovo nije agresija, ne činimo niti sebi niti drugima nista nažao. Pravo na ljutnju nam nitko ne može oduzeti. Ili mislite da bi se to trebalo? I ako se 'borimo' protiv nasilja ne znači da lebdimo u Nirvani i da smo cijelo vrijeme jako sretne, zadovoljne i nasmijane. Dapače, ljuti nas toliko toga, ljuti nas nepravda ali i tuđa ravnodušnost i nepoduzimanje da se promijeni vlastito nesretno stanje. U uredništvu se može doživjeti čitav spektar raspoloženja, ali nikako ravnodušnost.

Kritika nas ne ljuti ako je konstruktivna. Ono što nas ljuti je upravo kritika (najčešće po drugim blogovima i po mogućnosti anonimno) koja je „pljuvanje“ bez da se kaže bilo što korisno. Kao: blog ne valja, blog nije ono što je netko sebi u glavi zamislio da bi trebao biti (a nema muda sam pokušati provesti 'bolju' ideju?) itd. Otvorene jesmo za kritiku iz koje nešto možemo naučiti te poboljšati i blog i rad. Ali ako se po nama pljucka reda radi, onda to nema puno smisla. Tako ne možemo niti poboljšati blog niti sadržaje koji se ovdje mogu pročitati. Ne zaboravite, ovo nije pregledna web stranica niti brošura već blog! I nije sve ODJEDNOM na JEDNOM MJESTU i nije (još) pregledno.

Blog je pokrenuo više tema koje se tiču odgoja djece zato jer se većina nas (uredništvo + suradnici + komentatori) slaže da upravo iz roditeljskog doma kreće nasilje. Ali ovaj blog ne predstavlja forum koji se bavi temom „za i protiv BATINE“. To su naime neki tako shvatili i počeli s tipičnim hrvatskim dokazivanjima i prepucavanjima tko je u pravu i tko je u krivu i tko je loš roditelj čija su djeca 'jadna' jer ih se eto ne tuče pa su valjda ispala i nenormalna. Mlaćenje djece nećemo ovdje preporučivati niti pokušati opravdavati. Ali mogu citirati jednu komentatoricu koja je napisala: „mogu razumijeti da je netko dijete udario ali ne mogu razumjeti da tvrdi da je to u redu“. Ili da je packa po prstima maloj bebi, dobra lekcija da ne trpa prstiće u utičnicu. To za nas nije način odgoja.

Ali da se ne udaljujemo od onoga sto želimo reći. Činilo se da su neki imali nešto protiv urednika, tema i koječega. Bez da su naveli ŠTO ih konkretno smeta. Također se tu pitam: zašto povezivati osobe koje rade u uredništvu s idejom i sadržajima koje blog širi? Uredništvo odabire teme i tekstove minimalno uređuje i lektorira. Tekstovi su besplatni, proizvod dobre volje i mnogo truda i rada uredništva i uloženo je slobodno vrijeme kako bi se postiglo nešto dobro za sve nas. Uredništvo se ne mora osobno slagati se sa svakom ovdje napisanom riječju. Ovo je ipak jedna zajednička, blogerska akcija.

Da li želite nešto kritizirati? Napišite to sad i ovdje. Zanima nas dobronamjerna kritika. ŠTO konkretno vas smeta i zašto. Što učiniti da se to poboljša, ukloni? Zašto? Kako poboljšati izgled bloga i postići konkretnije ciljeve?

Naša vjerna suradnica Marchelina piše o kritikama ovako:
„Te kritike ne ukazuju na vrijednosti naše teme. Međutim, pokazuju dvije stvari:

1. Nažalost, naše ideje se suprotstavljaju većini. Većini, koja je odgajana na batinama. Ako prihvate naše stavove, priznat će da su njihovi roditelji radili krivo. A samim time i oni. Takvo priznanje je teško izvući iz ljudi koji su odgajani po principu da je roditelj (i svećenik, i papa, i predsjednik države) vrhovni, neoborivi autoritet. Ljudska svijest se jako sporo mijenja, ovakve reakcije su više očekivane nego iznenađujuće.

2. Naša tema je postavljena VIRTUALNO. Htjeli mi ili ne htjeli, time gubi na vjerodostojnosti, koliko god se mi trudili.

Kao što znaš, u pitanje se svakodnevno dovode i virtualna prijateljstva i virtualne ljubavi pa i virtualni pisci, tj. blogeri koji su objavili knjige. Kao da to umanjuje vrijednost njihovog stvaralaštva. Tako i naša akcija ima manju vrijednost. Na isti način. I protiv toga se malo što može učiniti. Možeš samo nastaviti dalje kao uporna mazga, u nadi da će nešto od napisanoga doprijeti do nekih mozgova. Mi njih provociramo, tjeramo ih na preispitivanje vlastitih odgojnih metoda, a na tu temu većina roditelja ne dopušta kritiku niti opaske. Težak je zadatak koji ste si postavile, jako težak. Ali, kao što ja često kažem, samo idealisti mijenjaju svijet...“

Eh, vjetrenjače dakle J

Eto, često 'svi' znaju sve, pametni su i misle da drugi (u ovom slučaju mi) rade krivo. Ali ne znaju drugačije ili bolje. Ili još gore – ne žele. Jer eto to ionako 'nema smisla'. Ah koliko puta smo čule tu frazu, da nešto nema smisla raditi pa ne treba niti pokušavati. Čaša je poluprazna. Ali treba uvidjeti da je ona ustvari polupuna i da treba uvijek prije odustajanja pokušati.

Da li je moguće pobijediti u borbi protiv vjetrenjača? Naravno da je moguće, ma kako se činilo nemogućim! I nikada ne treba prestati uključivati maštu u traženju načina da to učinimo. Zaustaviti vjetar je teško ali što nas se više udruži i 'puhne' istovremeno u suprotnom smjeru, ta će se vjetrenjača usporiti pa možda i stati.

Kritiku rado primamo radi poboljšanja jer ovo je zamišljeno kao naš i vaš blog. Tko god vi bili. Ali ako već želite kritizirati, nemojte - excuse our French – blebetati bez da ste naveli ŠTO konkretno ne valja, zašto ne valja i kako da to poboljšamo. Mi doista želimo da ova akcija izađe iz granica virtuale. Već poduzimamo korake da se to uskoro i dogodi te da se kod što više ljudi podigne svijest o nenasilju, toleranciji, međusobnom poštovanju i uopće nešto pozitivnijem i opuštenijem načinu razmišljanja i života.

“Divno” je pročitati da netko ne želi surađivati jer “se ne slaže s konceptom bloga” ili time “kuda bi taj blog trebao ići dalje”. Svaki suradnik, bilo na blogu ili nekom drugom mediju, može predložiti ili eventualno prihvatiti ponudu da obradi temu, prilagoditi se uredničkim zahtjevima oko prerade teksta i tako dati svoj prilog tom mediju, novini, blogu ili televiziji. Ono što ne bi trebalo biti slučaj je – 'srati' po mediju jer se bilo osobno bilo profesionalno ne slažemo s urednikom ili jer smatramo da taj urednik krivo te svoje novine uređuje. Ili ćemo dati svoj, kakav god on bio, doprinos nečemu ili – ne.

A za sada je to blog nas i onih koji svojim neumornim radom svakodnevno pridonose, koji BESPLATNO, žrtvujući svoj san, nakon teškog radnog dana, obavljanja poslova, očeva i majki, pranja, kuhanja, hranjenja ili igranja... nakon priče za laku noć svojem djetetu daju pusu i kažu: mama/tata još ne ide spavati, mora još malo raditi. Ne na uštrb njih već sebe samih i koji vjeruju da ovaj projekt nešto donosi ili će donijeti. Zato jer pripremaju i projekte koji će doprijeti do više ljudi, zato što traže sto načina te mole ljude okolo da im pomognu npr. oko izrade web stranice ili dobrovoljnog rada za terensku akciju. Zonin post i brošuru je na primjer malo tko pohvalio.

Ali nismo razočarane jer smo doista nažalost, taj ništa i očekivale. Tu jednu pasivnost i čekanje SVEGA na pladnju. Iskusniji su nas upozorili. Samo što je najlakše odustati, a teže ostati i izgurati zamišljeno. Pogotovo ovako na pola puta.

Kada će većini postati jasno da SVI moramo nešto napraviti kako bismo se pokrenuli iz učmalosti?


Mare i Bugenvilija



P.S. Prigodan post, o tome kad se 'male ruke sloze' Kad se surferi sloze protiv zlostavljaca


18.02.2009. u 06:00 sati | 68 Komentara | Print | Link | Na vrh

Samoubilačke misli

Danas s tekstom gostuje bloger Akademska stranputica


PISMO ČITATELJA
Prošli tjedan sam očekivao od osmaša novinski članak na mome stolu. Među redom kvalitetnim ostvarenjima osvanulo je jedno „Pismo čitatelja“, drugačije od ostalih u gotovo svemu. Dijete je ispisalo cijelu stranicu ispunjenu motivom samoubilačkih misli i mukom življenja koje proživljava svakodnevno. Nesretno je jer se svaki dan ujutro probudi, a to baš i ne želi. Želi se ne probuditi! Gotovo svaka rečenica se vraća na to da je nesretan jer se svakodnevno probudi. Sanja o tome danu kada se neće probuditi i morati ponovno preživjeti dan. Nitko ne obraća pažnju, nikoga nije briga; roditelji gledaju svoje poslove. Braća ignoriraju i ismijavaju. Prijatelji u razredu ga ignoriraju i često ismijavaju upravo zato što je drugačiji.

Ostao sam zatečen ovakvim znakom za uzbunu. I prije sam znao s tim djetetom razgovarati u četiri oka budući da je skroz izdvojeno u razredu, ali nikada nisam imao dojam da je problem ovako ozbiljan. Odmah sam naručio dijete da me sačeka poslije nastave. Razgovarali smo sigurno sat vremena i tek tada shvatih koliko je to dijete željno nečije pažnje i obzira koje očito ne dobiva u svojoj kući. Sve se to manifestira kao hiperaktivnost i neposlušnost. Svi to dijete samo špotaju i kritiziraju jer teško može sjediti mirno na mjestu, pa me ni ne čudi što ima ovakve samoubilačke ideje. Dogovorili smo plan kako se ne zamjerati drugima i kako pokušati biti što bolji prijatelj, te ostavili mogućnost razgovora svaki tjedan ukoliko je potrebno. Vidjet ćemo ovaj tjedan kako će sve to izgledati, ali se iskreno nadam da ćemo napredovati jer je dijete inteligentno i izrazito neostvarenog potencijala. Ne uklapa se u stereotip učenika i tu pucaju mnogi konci. No, to očito nitko i ne primjećuje. Pitam se samo koliko je takvih u našim školama?

Komentari kolega na ovo su bili – ah, što bih ja s njime razgovarala... pa nisam ja obrazovana za to. Nek se za to brinu oni koji su obrazovani... Ima svoje roditelje, pa nek' se oni pate s njime...

Na to ja odgovaram ovako – a, što ako se oni koji za to zaduženi ne brinu o tome? Što kada toj djeci i roditelji okreću leđa, zatim nastavnici, pa onda i oni koji ih trebaju savjetovati – pedagozi i psiholozi koji se više bave tablicama i papirologijom nego djecom? Na čemu su onda ta djeca? Onda budu u ovakvom kaosu i prepuštena sama sebi! Svima nam je jasno kamo vodi ovakva sustavna nebriga.

Ne namjeravam prihvatiti prenošenje odgovornosti s jednih na druge nego biti tu kada god kome zatreba i kakav god problem bio u pitanju. Uloga učitelja kojemu je stalo je utoliko veća što će takvoj osobi dijete prije reći neke svoje probleme nego, npr., roditeljima. Pogotovo ako ima povjerenje u učitelja i da je sigurno da neće sve razglasiti po cijeloj školi.

Mnogi mi u sustavu govore – ah, ti si još zelen... Brzo ćeš odustati od svega i sl. Na sve to im kažem upravo ovo – kada budem postao mrtvo puhalo, čovjek koji će proći pored djeteta u problemu kao da ga i nema, kada budem tamo samo zato da mi vrijeme brže prođe po kratkom postupku dajem otkaz i odoh raditi nešto drugo za iste (ili veće novce)! Ako se od nekog očekuje da počne djelovati i mijenja bar malo oko sebe, onda je to od učitelja. Upravo zato jer smo mnogoj djeci jedina slamka za koju se mogu uhvatiti.

Nažalost, čini mi se da su ovakva osjećanja djece sve češća i češća. Postaju svakodnevica.



17.02.2009. u 08:00 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Inkluzija osoba s invaliditetom

Inkluzija osoba s invaliditetom

Image Hosted by ImageShack.us


Još ne tako davno smatralo se da osobe s invaliditetom trebaju živjeti svoj život odvojeno od drugih, u društvu „sebi sličnih osoba“. Neobično je reći da su osobe s invaliditetom slične jedna drugoj, jer svi smo mi prvenstveno ljudi koji imaju svoje osnovne potrebe- fiziološke i psihološke i svoj vlastiti karakter, iskustva, a osobe s invaliditetom su drugačije jedino po tome što imaju neke dodatne potrebe.

Tijekom povijesti izmjenjivali su se razni modeli skrbi o osobama s mentalnom retardacijom, pa je tako jedan od modela tzv. model milosrđa, koji počiva na religijski baziranom milosrđu. Slijedi medicinski model čija je ideja vodilja da je mentalna retardacija bolest te spada isključivo u područje medicinske skrbi. Nakon toga razvija se razvojni model, model interakcije, integracije i normalizacije. Zadnji model koji je prisutan u društvu i model koji još uvijek treba u potpunosti zaživjeti je model emancipacije. Ovaj model polazi od ravnopravnosti različitih partnera u procesu rehabilitacije, što znači da i sama osoba s invaliditetom ima pravo odlučivati o tijeku svoje rehabilitacije te biti član tima. Nažalost, u mnogim zemljama i sredinama još uvijek se može uočiti prisutnost modela koji su odavno trebali biti napušteni. Osobe s invaliditetom ne traže od svoje zajednice sažaljenje već podršku u onim područjima u kojima im je potrebna. Pročitajte Credo podrške.

Usporedo sa modelima skrbi o osobama s mentalnom retardacijom mijenjaju se i stavovi prema svim osobama s invaliditetom tijekom povijesti. Društvo koje je naprednije shvaća da mu je za daljnji napredak potreban svaki njegov član, bez obzira da li imao natprosječne ili ispodprosječne sposobnosti u nekim područjima.Kvaliteta života osoba s invaliditetom također doživljava promjenu. Danas se govori ne samo o kvaliteti života osoba s invaliditetom već i o mogućnostima unapređenja kvalitete života čitave obitelji koja ima člana s invaliditetom. Da bismo utvrdili kvalitetu života neke osobe promatraju se uvjeti života s obzirom na njen tjelesni razvoj i potrebe, osobni razvoj i potrebe, materijalni uvjeti, međuljudski odnosi, mogućnosti rekreacije, uvjeti rada, školovanja i dnevnih aktivnosti te mogućnosti društvene participacije. Raznim istraživanjima utvrđeno je da se kvaliteta života bitno smanjuje ako je osoba smještena u ustanovu, a povećava se ako osoba živi u obitelji te polazi dnevni ili poludnevni tretman u nekoj ustanovi. Ustanova u kojoj osoba provodi tjedan ili mjesec dana bez obitelji ne može pružiti osobi zadovoljenje svih njenih psihičkih potreba, jer često osobe nemaju mogućnost izabrati svoj životni stil, rutine su podređene potrebama osoblja, a i fizički su odvojeni od ostatka zajednice.

Inkluzija je pristup koji naglašava da je različitost u snazi, sposobnostima i potrebama prirodna i poželjna. Dakle, svaki član društva može doprinositi njegovom napretku na sebi svojstven način. Cilj nije da svi budemo jedanki, već da doprinosimo društvu svojim različitostima te pritom uvažavamo različitost onoga pokraj sebe. Važno je da svaki pojedinac može odlučivati o svojem životu, ali isto tako i da preuzme teret odgovornosti.Proces inkluzije se u različitim državama odvija različitim tempom. Poznato je da se napredak društva najbolje očituje u njegovoj brizi za svoje najslabije članove, a možemo reći i u ravnopravnosti svih članova. Ovaj proces uvelike ovisi o ekonomskoj moći i znanstvenim dostignućima pojedine države, no najviše od svega zaslužni su kulturni obrasci. Negativni stavovi i predrasude o osobama s invaliditetom koje su duboko ukorijenjene u brojnim generacijama najčešće su najveća prepreka procesu inkluzije.

Zatvaranjem ustanova moguće je pokrenuti proces „u zajednici utemeljene rehabilitacije“. „U zajednici utemeljena rehabilitacija“ podrazumijeva razvijanje uvjeta za rehabilitaciju za svaku osobu s invaliditetom unutar njegove lokalne sredine. Ovakav način rehabilitacije trebao bi omogućiti svakoj osobi s invaliditetom podršku koja će biti multidisciplinarna te dostupna na najjednostavniji mogući način, što bi značilo rasterećenje obitelji u manjim gradovima od čestih odlazaka u velika središta i dugotrajnog traženja odgovarajućih stručnjaka koji su potrebni njihovom djetetu. Prema dosadašnjim iskustvima iz SAD-a, Kanade i nekih europskih država utvrđeno je čak da je ovaj otvoren sustav rehabilitacije jeftiniji od rehabilitacije unutar ustanove zatvorenog tipa.

Nije manje važno za spomenuti da razvijanjem modernih sustava rehabilitacije osobe s invaliditetom postaju aktivni članovi naše zajednice te se povećava razvoj tolerancije i prihvaćanja osoba s invaliditetom od strane osoba bez teškoća. Jedino na takav način moguće je mijenjati naše duboko ukorijenjene predrasude o osobama s invaliditetom. Pozitivni pomaci u društvu posljedica su pozitivnih iskustva u međusobnoj komunikaciji.

Jedan od pozitivnih primjera poticanja inkluzije je i program „Moj prijatelj“.


Preuzeto od Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije


16.02.2009. u 06:00 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh

Ljubav

Ljubav

Moja je baka imala vrlo zanimljivu teoriju: tvrdila je da se svatko od nas rađa s kutijom šibica u sebi koje ne može sve sam zapaliti... kisik će doći od daha osobe koju volimo; svijeća može biti bilo koja hranam glazba, cjelov, riječ ili zvuk i oni mogu potaknuti eksploziju koja će upaliti jednu šibicu. Na tranutak smo zaslijepljeni jakom emocijom, U nama buja ugodna toplina... Da bi mogao živjeti, svaki čovijek mora za sbe otkriti što će pokrenuti takve eksplozije, jer je gorenje jedne od šibica ono što hrani dušu.

Laura Esquivel
Kao voda za čokoladu




Tijekom veljače, posebice oko 14. veljače (poznati Dan zaljubljenih), priča i pojam ljubavi postaju strašno popularni. Toliko popularni da se već i organiziraju antvalentinovo zabave, zbog velikog društvenog pritiska da, barem taj dan, svi moramo biti zaljubljeni i voljeni.

Moramo otići na večeru, dobiti neki svijet ili plišanog medu, inače... A što je to uopće ljubav? Kako se definira i kakva je to emocija?
Svakako da je pozitivna. Kada smo zaljubljeni mislimo da možemo pomaknuti planine, raširiti mora, promijeniti svijet - pa čak i osobu u koju smo zaljubljeni (iako je pomaknuti planinu ponekad puuuno jednostavnije nego promijeniti osobu). No ljubav je emocija koja uključuje nekoliko podvrsta ljubavi: skrbna, strastvena, prijateljska i erotska.

Prijateljska ljubav se javlja između svije osobe koje dijele iste ili slične interese, stavove ili iste aktivnosti. Zanimljivo je da muškarci svoje prijatelje biraju i prijateljstva održavaju kroz zajedničke aktivnsoti, a žene kroz razgovore i povjeravanje. Muškima je dakle važno da nešto čine zajedno, dok je ženama važno da o nečemu razgovaraju.

Skrbna ljubav je najčešće između roditelja i djece, i odlikuje se u tome da je netko u ovom odnosu u lagano nadređenom položaju (onaj koji brine nasuprot onom o kojem se brine)

Ono što je nekako najaktualnije, ali i najzanimljivije je strastvena ili erotska ljubav, koja uključuje i seksualnu privlačnost. Ova ljubav je osnov i izbora partnera u životu, tj. dečka ili djevojke, a u nekom periodu i supruga/supruge. U većini društava izbor partnera ostvaruje se na osnovu predviđanja koliko će se on ili ona uključiti u roditeljstvo - koliko je muškarac stabilan i odgovoran, te koliko je žena brižna, te mlada i zdrava (radi rađanja djece). Evolucijski gledano, odabirom mladih i zdravih žena muškarci si osiguravaju dobru podlogu za zdravo i dobro odgojeno potomstvo. No svi znamo da nije to presudan faktor, nego da pri izboru partnera, neki drugi faktori igraju također vrlo značajnu ulogu.

Pri izboru partnera podvrste ljubavi su isprepletene - od partnera želimo i da skrbi o nama, da nam je prijatelj, ali i da nam je erotski privlačan. Najviše problema u vezi između svoje ljudi i nastaje kada se odnos bazira na samo jednoj vrsti ljubavi - bilo erotskoj, bilo prijateljskoj, bilo skrbnoj. Iako ova zadnja možda predstavlja najvažniju vrstu ljubavi koja je potrebna da bi osigurali čvrstu vezu - veze se najčešće i prekidaju kada dođe do percepcije ili osjećaja da jedan partner počinje osjećati da ovaj drugi ne brine o njemu.

Obrasce ljubavi učimo kroz cijeli život - još je Freud pretpostavljao da su partnerski odnosi zapravo kopija odnosa kći-otac ili sin-majka. Iako danas ovu teoriju smatramo zastarijelom, istina je da se u obitelji uče obrasci ponašanja izražavanja ljubavi, najčešće modeliranjem ili imitiranjem, kao i uostalom većina socijalnih ponašanja.

Obrasci privrženosti, emocionalnog tona, naklonosti, interakcije uče se od roditelja, gledajući njih u njihovim međusobnim odnosima, ali gledajući i njih u odnosu spram nas kao djece. Roditelji koji je preferiraju fizički dodir kao znak naklonosti, odgojit će djecu koja neće uživati u „maženju" ili u dodirima.

Postoje neki univerzalni obrasci ponašanja koji se primjećuju u odnosu privrženosti majke i djeteta, ali isto tako i kod ljubavnih parova - različit ton glasa kada su partneri (ili majka i djete) jedno uz drugo, različiti osmjesi, slijeđenje, orjentacija prema partneru (ili majci), praćenje partnerovog (ili majčinog) kretanja, fizički dodiri, ljubljenje, maženje... što zapravo potrvđuje teoriju da se obrasci privrženosti i naklonosti uče od najranijeg djetinjstva. No to, naravno, ne znači da ako (slučajno) nisu naučeni tada, da se ne mogu naučiti kasnije, ukoliko osoba pokaže volju.

Ono što zapravo predstavlja problem u vezama je način ispreplitanja različitih vrsta ljubavi - kako postići prijelaz od hitnog, pomalo fantastičnog, privremenog erotskog stanja zaljubljenosti u drukčije stanje trajne ljubavi i brige za drugoga, i na kraju zadržavanja u stanju suradničke naklonosti tijekom većeg dijela života u odrasloj dobi.

A to je nažalost, pitanje na kojeg nema jednostavnog odgovora.

Tekst preuzet iz Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije


14.02.2009. u 00:01 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

UTJECAJ MEDIJA

OSNOVNO O MEDIJIMA I NJIHOVOM MOGUĆEM UTJECAJU NA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI

Uvodna misao:


„Nije važno ŠTO gledamo, slušamo, čitamo.
Mnogo je važnije KAKO to radimo.
A najvažnije je TKO to čini.“


Sažetak:
Već od najranijeg djetinjstva živimo okruženi različitim medijima. Njihov utjecaj na doživljaj nas sami, svijeta koji nas okružuje, formiranje našeg sustava vrijednosti izuzetno je velik.


Medije kupujemo, koristimo i plaćamo. Rijetko se pitamo koliki je njihov stvarni utjecaj na nas odrasle (roditelje i odgojitelje), a ponajprije na našu djecu.

U većini smo konzumenti (pasivni potrošači) različitih medijskih sadržaja, a manje aktivni stvaraoci istih.

Stoga je potrebno ukazati na značaj medija u svakodnevnom životu i odgojno-obrazovnom procesu (u obitelji i vrtiću) kao i pružiti karakteristike nekoliko najčešće korištenih medija u radu s djecom predškolske dobi.

Krajnji cilj nam je stvoriti preduvjete za sustavno podizanje medijske pismenosti roditelja, odgojitelja i djece.

Ključne riječi teme su:
- mediji i/ili masmediji
- medijski odgoj
- medijska pismenost (kompetentnost)
- dječja prava
- cjeloživotno učenje.

Osnovne definicije ključnih riječi teme:


1. MEDIJ – posrednik obavijesti svih vrsta i sadržaja (vijesti, mišljenja) s najrazličitijim svrhama (informiranje, poučavanje, učenje, zabava, opuštanje,...).
Medij može biti ČOVJEK, a može biti i TEHNIČKO SREDSTVO.

Danas pod tom riječju najčešće mislimo na TEHNIČKI ASPEKT kojemu je svrha prenošenje, prerada, širenje i čuvanje različitih obavijesti i informacija.

2. MASOVNI MEDIJI (MASMEDIJI) – posrednici informacija i kulturnih dobara koji su usmjereni na velike, neodređene skupine („mase“) ljudi.

To su npr. TISAK, FILM, RADIO, TV, CD snimci za široku distribuciju sve do masmedijske primjene RAČUNALA putem INTERNETA.

3. MEDIJSKI ODGOJ –usmjeren na osposobljavanje za KRITIČKI STAV pri prihvaćanju ili ne prihvaćanju PORUKA koje nam različiti medij posreduju, na razvitku SVJESNOG ODNOSA prema njima, na razvijanju MEDIJSKE KOMPETENTNOSTI (SPOSOBNOSTI).

4. DJEČJA PRAVA – Članak 15.Konvencije o dječjim pravima govori o pravima djeteta da bude informirano i/ili ima pristup informacijama putem različitih medija koje mu mogu pomoći u njegovom ukupnom rastu i razvoju.

5. CJELOŽIVOTNO UČENJE - je koncepcija potaknuta spoznajom da formalno obrazovanje nije dovoljno zbog brzog zastarijevanja znanja. Stoga je potrebno UČITI OD ROĐENJA DO KRAJA ŽIVOTA.

Ključne kompetencije (sposobnosti) za cjeloživotno učenje su:
a) komunikacija na materinjem jeziku
b) komunikacija na jednom i/ili više stranih jezika
c) matematička pismenost i temeljne kompetencije vezane uz znanost i tehnologiju
d) digitalna kompetencija (pored ostaloga podrazumijeva i MEDIJSKU PISMENOST)
e) znati kako učiti
f) društvena i građanska kompetencija
g) inicijativnost i poduzetništvo
h) kulturna osviještenost i izražavanje.

I MEDIJI I RODITELJI

- djeca odrastaju uz medije
- djeca uče u obitelji o životu s medijima

Djecu mediji privlače zbog toga što u njima nalaze:

a) NEŠTO ZANIMLJIVO
b) ŠTO SE ODREĐENI ŽIVOTNI PROBLEMI I SITUACIJE PRIKAZUJU IZ DRUKČIJEG MOTRIŠTA
c) IDENTIFICIRAJU (POISTOVJEĆUJU) SE S NEKIM OD LIKOVA
d) MEDIJI ZABAVLJAJU I OPUŠTAJU.

Brojne su predrasude i osude medija , naročito TV, DVD, računala:

a) POTIČU NASILJE U DRUŠTVU
b) VELIKI SU KRADLJIVCI VREMENA (djeca se manje kreću, zapostavljaju igru kao glavni oblik učenja, manje se druže s prijateljima, zapostavljaju školske obveze,...)
c) OTUĐIVANJE POJEDINACA I UDALJAVANJE OD STVARNOG SVIJETA SVOJEVRSNIM BJEŽANJEM U VIRTUALNI (ZAMIŠLJENI) SVIJET.

Temeljna pitanja medijskog odgoja su:

1. KADA JE SMISLENO (opravdano, korisno) KORISTITI POJEDINE MEDIJE?
2. KAKO MEDIJI DJELUJU NA KRAJNJE KORISNIKE (DJECU)?

Što kao predškolska ustanova možemo učiniti na razvijanju medijske pismenosti roditelja?

- pružamo različite informacije putem tzv. KUTIĆA / CENTARA ZA RODITELJE, pa i o medijima
- usmenim razgovorima s roditeljima ili stručnim suradnikom
- upućivanjem na stručne izvore koji govore o medijima i medijskom odgoju- tekstovi koji daju temeljne odgovore na pitanja: ŠTO, KAKO, KOLIKO I KADA gledati, slušati, koristiti,...(stručni časopisi, knjige, web stranice,...)
- organizacijom tematskih roditeljskih sastanaka (na razini odgojnih skupina ili na razini ustanove-masovni roditeljski sastanci)
- tematska predavanja / radionice za roditelje tijekom mjeseca kroz pedagošku godinu
- sadržajima na vlastitoj web stranici ustanove
-vlastitim tiskovinama koje govore o određenim potrebama i mogućnostima njihovog zadovoljenja u razvoju djece – jačanju roditeljske djelotvornosti (sposobnosti i odgovornosti).

II SLIKOVNICE

Velika je vjerojatnost da se ljubav prema SLIKOVNICI u najranijem djetinjstvu kasnije prenese i na ljubav prema KNJIZI.

Važno je kakvom se slikovnicom dijete koristi.

Njezine kvalitete procjenjuju se prema ILUSTRACIJAMA i prema TEKSTU, odnosno prema njihovoj međusobnoj usklađenosti.

Ilustracije u slikovnicama trebaju biti:
- jednostavne i djetetu razumljive
- estetski vrijedne, skladnih boja i odgovarajućih poruka da bi dijete razvijalo smisao za lijepo
- realne kada djetetu pojašnjavaju neke pojmove
- maštovite kada prate radnju koja dijete uvodi u svijet mašte i stvaralaštva
- s manje detalja za mlađu djecu, a bogatije i složenije kompozicije za stariju djecu.

Tekst slikovnice treba biti:
- prilagođen djetetovim sposobnostima razumijevanja poruke koju prenosi
- zanimljiv, smislen i pisan jasnim, djetetu razumljivim jezikom.

Dobre slikovnice prilagođene su razvojnim mogućnostima djeteta i pridonose:
- stjecanju novih spoznaja
- obogaćivanju rječnika i govornih sposobnosti
- povezivanju govornog i pisanog jezika
- shvaćanju slike i riječi kao simbola koji prenose poruke
- razvoju promatranja, zapažanja, pamćenja, mišljenja, logičkog zaključivanja
- bogaćenju mašte i razvoju kreativnog mišljenja
- stvaranju želje za preradom doživljenog putem crtanja, pokretom, pjesmom, igranjem uloga (slikovnica potiče na druge oblike dječjeg izražavanja)
- usvajanje moralnih i humanih poruka
- motiviranje za samostalno uživanje u slikovnici-knjizi.

Kako odabrati slikovnicu?
- pri izboru treba uvažavati djetetove želje
- roditelji ipak trebaju prvi ponuditi i zainteresirati dijete za određenu slikovnicu-knjigu
- slikovnice opisuju različite teme, a danas je sve više i onih koje govore o tzv. TABU TEMAMA- odvajanje od roditelja, strahovi djece, bolesti u obitelji, zanemarivanje i zlostavljanje djece, razvod roditelja, smrt u obitelji,...Ove slikovnice mogu biti poticaj za prevenciju i/ili rješavanje određenih problema u dječjem razvoju.

III CRTANI FILMOVI
Djeca predškolske dobi danas imaju na izbor brojne crtane (animirane) filmove.
Činjenica je da su razvojem animiranog filma, u njegovim samim počecima, brojni likovi bili jednostavno crtani, radnje su bile sporije, bez snažnih boja, bučne zvučne pozadine, gotovo bez scena nasilja. manje scena nasilja.

Danas djeca često gledaju crtane filmove kao što su:
- NINĐA KORNJAČE
- LILO I STIČ
- POKEMONI
- YU-GI-OH
- TRANSFORMERI i slično.

Dokazano da kontinuiranim gledanjem ovih i njima sličnih crtanih filmova, u kojim dominiraju različite scene nasilja, žestoke boje, brze izmjene ritma radnje, bučna glazbena pozadina,...kod neke djece može stvoriti tjelesni i emocionalni nemir, čak simptome epileptičnih napadaja.

Stoga savjetujemo, navedene i njima slične crtane filmove, djeci predškolske dobi nije poželjno prikazivati (gledati) zbog njihovih nedostatnih odgojnih vrijednosti i poruka koje nose.

IV VIDEOIGRE


Najčešće su vezane uz:
a) borbu
b) pustolovine
c) oponašanje djelatnosti i postupaka odraslih.

Videoigre dijelimo na:
- AKCIJSKE
- SPORTSKE
- 3D AVANTURE
- IGRE SIMULACIJE
- IGRE EDUKACIJE I ZABAVE.

Koji su pozitivni utjecaji videoigara na djecu?
- potiču misaone procese
- potiču asocijativno mišljenje
- podupiru intuiciji i hipotetičko mišljenje
- pospješuju koordinaciju pokreta
- oslobađanje emocija
- mogu biti korisno pomagalo pri učenju
- nude trenutačne nagrade
- predstavljaju nepristrane učitelje neiscrpne strpljivosti.

Tri su razloga neodoljivosti videoigara kada su djeca u pitanju, a to su:

a) TRENUTAČNO NAGRAĐIVANJE USPJEHA
b) INDIVIDUALIZACIJA
c) UNUTRAŠNJA NAGRADA (prijelaz na složenije razine igre)

Koji su rizici (opasnosti) koje videoigre nose:
- VIRTUALNI IDOLI ILI POISTOVJEĆIVANJE S NJIMA (oponašanje)
- TREND
- ODNOS VIRTUALNOG I STVARNOG NASILJA

Pri ocjeni kvalitete videoigara važni su slijedeći elementi:
a) INTERAKTIVNOST
b) RADNJA (SADRŽAJ)
c) TEHNIČKE KVALITETE
d) ODGOJNO-OBRAZOVNE VRIJEDNOSTI (PORUKE).


V TELEVIZIJA
„Moja obitelj to smo mama, tata, TV i ja.“
- najrašireniji masovni medij
- za predškolsku djecu TV je velika igračka
- kada dijete postane „TERET“ tijekom dana- TV postaje „IDEALNA DADILJA“.

Osnovna pitanja vezana uz TV kao medij su:
- ŠTO
- KADA
- KAKO i
- KOLIKO GLEDATI?

Koji su mogući pozitivni utjecaji TV kao medija na djecu?

- neposredno i brzo prenošenje događaja
- dijete spoznaje i usvaja nove pojmove
- potvrđuje iskustva koja je prije skupilo
- stječe znanja koja može koristiti u raznim životnim situacijama
- proširuje rječnik
- djeca su bolje obaviještena
- razvija estetsko uočavanje i doživljavanje
- utječe na razvoj solidarnosti i prijateljstva
- doprinosi buđenju interesa i potiče učenje
- poslije određenih emisija djeca često razgledaju slikovnice, crtaju,...
- razvija svijet mašte
- oduševljava djecu za sport i rekreaciju
- TV približava djetetu svijet glazbe, plesa, umjetnosti,...

Mogući negativni utjecaju televizora:

- TV donosi promjene u načinu korištenja slobodnog vremena djeteta koje ono ne zna samo rasporediti
- TV se poklanja sve više vremena, više nego igri, šetnji, druženju s djecom, boravke u prirodi,...
- pretjerano sjedenje – tjelesna neaktivnost-loše držanje tijela
- moguće deformacije kralježnice
- smetnje u cirkulaciji
- problemi s vidom
- debljina (pretilost).

Dva su osnovna mehanizma gledanja televizije:
a) IMITIRANJEM
b) NESPOSOBNOŠĆU DJETETA DA RAZLIKUJE STVARNO OD ZAMIŠLJENOG.

Kada početi gledati TV?

Mišljenja stručnjaka su različita, ali jedna od preporuka je ne prije TREĆE GODINE ŽIVOTA.

Do tada slike s ekrana ne izazivaju ništa osim zbrke, kontradiktornih osjećaja i dojmova (utisaka).
Sposobnost razlikovanja stvarnosti od mašte nastupa između šeste i osme godine života.

Kako, koliko i kada će dijete gledati TV ovisi o RODITELJIMA.

Zlatna pravila gledanja televizije:
1. prikupite što više informacija o programu za djecu
2. kao što djeci biramo slikovnice, birajmo im i TV program
3. TV gledajte zajedno s djetetom / djecom i o tome razgovarajte s njima
4. gledanje TV prilagodite djetetovim aktivnostima, a ne obrnuto
5. TV treba uključiti kada se prikazuje neki zanimljivi program, a ne da bude stalna zvučno/slikovna pozadina
6. treba paziti na osvjetljenje u sobi i na udaljenost djeteta od televizora.


PRAVILO „PET NIKADA“:

1. NE GLEDATI TV RANO UJUTRO
2. TIJEKOM OBROKA
3. NAKON SATA ODLASKA NA SPAVANJE
4. NE GLEDATI TV U DJEČJOJ SOBI (predškolska djeca)
5. NE KAZNITI DIJETE ZABRANOM GLEDANJA TV (zabrana uzrokuje suprotni učinak).


Kako nasilne scene, u medijima, djeluju na dijete?

a) UČINAK AGRESORA- dijete sustavno izloženo scenama nasilja ima veću mogućnost da se i samo tako ponaša tijekom vremena
b) UČINAK ŽRTVE –javlja se strah da su sami (djeca) žrtve određenih oblika nasilja
c) UČINAK GLEDATELJA (PROMATRAČA) – godinama izloženi brojnim scenama nasilja, djeca mogu razviti snažnu ravnodušnost.


VI RAČUNALO I INTERNET

„TV radi ono što ona sama želi, a računalo ono što ja želim.“

Paradoks digitalnog doba ogleda se u :

- odnosu virtualnog i stvarnog svijeta pri čemu je virtualni svijet sve izazovniji, primamljiviji od sive svakodnevice
- prisutna je „glad“ za prijateljstvom
- računala (internet) postaju za neku djecu i ljude strast koju je teško kontrolirati – imamo novi oblik ovisnosti (psihičke bolesti)
- izmišljena stvarnost – osjećaji stvarni
- računalne igre zahtijevaju malo socijalnih vještina, a djeca su većinom sama
- većina igara, iako ne sve, ne potiču dječju inicijativnost, kreativnost, isprobavanje vlastitih ideja
- pretpostavlja se da djeca scene nasilja na TV doživljavaju realnije, dok kod računalnih igara lakše razlikuju igru od stvarnosti
- zbog dinamičnosti i brzine računalnih igara djeca ne uče odgodu zadovoljenja jer su odmah nagrađena za svoje postupke te postaju manje osjetljiva na nasilje (toleriraju ga i smatraju ga opravdanim)
- postoji niz poučnih i zabavnih igara koje mogu biti vrijedan medij za učenje i približavanje računala djeci.

Tako postoje računalne igre koje omogućuju:

a) istraživanje svjetova
b) rješavanje zagonetki
c) stvaranje strategija
d) potiču kreativnost
e) razvijaju vještine rješavanja problema
f) razvijaju određene socijalne vještine kod djece(suradnja, timski rad,...).

Računalne igre djeci u vrtiću mogu pomoći kod:

- imenovanja
- početnog čitanja i pisanja
- računanja
- razvoja perceptivnih sposobnosti
- ranog učenja stranog jezika
- suradnje i timskog rada.


INTERNET

a) služi za slanje i primanje poruka
b) tzv. surfanje (pretraživanje) mreže.

Pretraživanje interneta postaje pustolovina zbog dva razloga:

a) dostupnosti, neiscrpnosti, nepristranosti brojnih sadržaja koji nose i potencijalne opasnosti za djecu
b) internet nema tabua (zabranjenih tema), cenzure, prešućivanja, a dijete koje onamo upadne neoprezno, može ostati zaprepašteno.


Preporuke stručnjaka kada je u pitanju korištenje interneta su:
a) NEMOJTE IH PUŠTATI SAME
b) NEMOJTE SE ZAVARAVATI NELOGIČNIM STRAHOVIMA
c) PREPUSTITI DJETETU NAČINE KORIŠTENJA RAČUNALA I INTERNETA
d) PRETVORITE INTERNET U SREDSTVO PRODUBLJIVANJE VEZE S VLASTITIM DJETETOM.

Koja je uloga roditelja kada su u pitanju računalo i internet?

- pomoć djetetu kod odabira poučnih i zabavnih igara
- provjeriti sadržaj igre i je li prikladna razvojnom stadiju djeteta
- postaviti vremensku granicu uporabe računala
- ne dopustiti da računalo postane dadilja i zamjena za vrijeme koje dijete treba provesti s roditeljima
- računalo ne može biti zamjena za igru s vršnjacima
- povremeno i sami trebamo sudjelovati u igrama na računalu, razgovarati o igrama i pomoći im da razlikuju maštu od stvarnosti.


VII ZAKLJUČNE PORUKE

- cijeli naš trud svodi se na „POMOĆ DJETETU DA UČINI SAMO“
- mediji su sastavnica života – nalaze se svuda oko nas
- mediji sami po sebi nisu niti dobri niti loši („DOBRI SLUGE, LOŠI GOSPODARI.“)
- cilj medijskog odgoja u vrtiću je razvijanje medijske pismenosti odgojitelja, roditelja i djece
- medijska pismenost je važna jer djeci daje sposobnosti istinskog poznavanja medija, medijskih poruka i uči ih vještinama kritičke analize i vrednovanja medijskih sadržaja
- prva iskustva o medijima dijete stječe u obitelji, od roditelja
- izuzetno je važno sustavno podizati medijsku pismenost roditelja kao prvih i najvažnijih odgojitelja zbog sve veće uloge koju mediji imaju u našim životima, a oni (mediji) kao što znamo informiraju, poučavaju, uče, zabavljaju, opuštaju, ali i manipuliraju.


Pripremio: Zdenko Glasovac,
stručni suradnik-pedagog




12.02.2009. u 11:35 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kada dijete mora na sud

Već po drugi put (link na prvi post) imamo čast na ovom blogu ugostiti ovogodišnju dobitnicu nagrade Kiklop za književnost - Julijanu Adamović. Blogerica Zona O'Zona je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru.

Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu a koju možete vidjeti u postu objavljenom ispod ovoga.

Mare



LUKA NA SUDU


Zamislite situaciju da je vaše dijete bilo svjedokom nekog teškog kaznenog djela ili je, ne daj Bože, i samo bilo žrtvom. Ma, zamislite (ili ne morate zamišljati) situaciju u kojoj vaše dijete dobiva poziv za sudsko ročište jer mu se roditelji razvode (a možda je tata bio nasilan prema mami ili obrnuto – što statistika baš i ne potvrđuje kao pravilo).

Neću vam govoriti o tome koliko je za jedan sudski postupak značajno kvalitetno svjedočenje i koliko je važno da taj svjedok tijekom samog suđenja bude siguran, što manje uplašen, da razbije strah od moguće odmazde počinitelja ili, jednostavno, od nepoznate situacije na sudu te na taj način bude u stanju dati što kvalitetniji iskaz. To je već stvar pravosuđa, a ne vas koji ste preplašeni jednako kao to vaše maleno dijete.

Image and video hosting by TinyPic

Ono što ovim postom želim naglasiti jest nužnost stručnog rada s djecom koja moraju na sud (ne kao počinitelji jer tu se, kod nas, zaista puno radi), već kao žrtve/svjedoci, a što se kod nas gotovo uopće nije činilo, a sve usvrhu brige za njihovo psihičko zdravlje. Nerijetko ta djeca, osim primarne traume, dožive i onu sekundarnu – na samom sudu (npr. zajedničke čekaonice), a sve se to uz malo truda može izbjeći.

Europa je u sprječavanju takvih situacija dobrano poodmakla, a kod nas je sve u povoju. Ponosna sam da sam bila onaj maleni kotačić, jedan od nekoliko, koji je u Hrvatskoj sve to pokrenuo. Naravno da ne bi bilo ničega da ideju koju su nam donijeli Britanci (financirani od strane neke komisije EU), nije prihvatio čovjek koji, već prema svojoj hijerarhiji, ima mogućnosti to i realizirati. Dakle, tadašnji predsjednik Županijskog suda u Vukovaru.

Bilo je teško uvjeriti ljude na lokalnoj razini (jer Zagreb je davao zeleno svjetlo) da je kod nas to moguće, ali zahvaljujući nekolicini entuzijasta i ekipi iz Velike Britanije, u Vukovaru je otvorena prva Služba za podršku žrtvama i svjedocima u sudskom postupku. Trebalo je razbiti uvriježen stav da je u Hrvatskoj nemoguće animirati volontere (zbog materijalne situacije, zbog svijesti naših ljudi koji neće „raditi za džabe"). Bila sam jedan od prvih volontera-edukatora tih budućih, također volontera koji rade sa žrtvama i svjedocima i šire svoje znanje i iskustvo dalje.

Danas imamo već nekoliko takvih službi u Hrvatskoj (provjerite postoji li i u vašem gradu).

Moj profesionalni i stručni interes je ipak usmjeren na mlade počinitelje kaznenih djela. No, stalno imam na umu kako je njihovim žrtvama. Zbog toga sam odlučila „stvoriti" Luku. Pomogao mi je, tada brucoš povijesti, Domagoj Rapčak te Društvo defektologa Vukovarsko-srijemske županije.

Image and video hosting by TinyPic

Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ilustriranu brošuru u kojoj ime je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan.

Image and video hosting by TinyPic

O cijelom projektu je objavljen i stručni rad, ali s time vas ne bih zamarala.

Ponosna sam na svog Luku i mislim da je šteta što sam na tome stala pa projekt nisam pogurala dalje. No, mene sada vuku neke druge malene daljine i jedino što po ovom pitanju mislim učiniti jest učiniti da zainteresiranima biti dostupna cijela brošura "Luka na sudu". Neka to bude na blogu "Vratimo Hrvatskoj osmijeh - dosta je nasilja"

Julijana Adamović


10.02.2009. u 19:10 sati | 19 Komentara | Print | Link | Na vrh

LUKA NA SUDU

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



10.02.2009. u 18:52 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

FENOMEN ZLOSTAVLJANJA DJECE

FENOMEN ZLOSTAVLJANJA DJECE


Fenomen maltretiranja obuhvaća zlostavljanje i zapuštanje, kojima se što svjesno, što nesvjesno i nasilno sprječava razvoj djece.

Zapuštenim djetetom smatra se svako mlađe dijete od 18 godina i o kojemu se roditelji ili bilo koja druga osoba ne brinu, uključujući brigu o odgoju, njezi, prehrani, poticanju i ohrabrivanju, socijalnoj adaptaciji, emocionalnim potrebama, obrazovanju, tolerantnosti itd.

Zlostavljanjem djeteta smatraju se agresivni i najčešće namjerno grubi postupci prema djetetu.

Zlostavljanje u bilo kojem obliku djeluje na sve aspekte djetetova razvoja. Utječe na tjelesno zdravlje, intelektualni i emocionalni razvoj, psihičko funkcioniranje, te na razvoj socijalnih vještina i sposobnosti.

Teško je odrediti jasne granice između zapuštanja i zlostavljanja djece. Zbog interakcije brojnih problema (mentalno zdravlje roditelja, nepoznavanje pozitivnih roditeljskih vještina, socijalni problemi i dr.), teško je odrediti kada zapuštanje prelazi u zlostavljanje.

Najčešći oblici maltretiranja djece od strane odraslih su:


1. ignoriranje i odbacivanje
2. okrutna disciplina
3. neprimjerena očekivanja – prema spolu, dobi, sposobnosti
4. tjelesno zapuštanje
5. zapuštanje odgojno-obrazovnih potreba
6. izostanak nadzora nad djetetom
7. izlaganje djece različitim opasnostima i rizicima u obitelji i izvan nje
8. seksualno zlostavljanje
9. emocionalno zlostavljanje
10. tjelesno zlostavljanje
11. socijalna izolacija
12. socio-emocionalno zapuštanje.

Ova pojava maltretiranja djece je sve učestalija što pokazuju brojna ispitivanja.


1. ZAPUŠTANJE ODGOJNO-OBRAZOVNIH POTREBA


Ako roditelji ne pokazuju brigu o osnovnim edukacijskim potrebama, uskraćuju edukacijsku pomoć – smatra se pojavom zlostavljanja.

Zanemarivanje ove potrebe smatra se blažim ili manje opasnim tipom maltretiranja od drugih.

Pojave koje upućuju na zapuštanje odgojno-obrazovnih potreba djeteta:

- nije na vrijeme upisano u školu
- neredovito ju polazi, višednevno izostaje, česte selidbe
- svakodnevno ili učestalo kasni u školu
- samo inicijativno odlazi iz škole prije vremena
- velik broj izostanaka.

Takvo dijete često reagira neprimjereno:

a) Pokazuje nezainteresiranost za učenje i nastavu, dosađuje se i ometa druge
- neprestano ga se opominje
- primijenjene su pedagoške mjere – opomena, ukori

b) Javlja se neuspjeh
- dobivaju negativne ocjene
- teško ih ispravljaju
- ponavlja razred, ali dijete ima i druge poteškoće kao npr. zaboravlja i ne piše zadaće, nema navike učenja, nesigurno je, ima oskudan rječnik, teže usvaja nove pojmove, loše čita i piše, brzo odustaje od obveza,...

Ponašanje roditelja:

- ne ispričava djetetove izostanke
- ostavlja stariju djecu da obavljaju kućanske poslove, čuva mlađu djecu
- odbijaju primjerenu pomoć ili ju ne osiguravaju
- ne osiguravaju pomagala (knjige, bilježnice, opremu).


2. IZOSTANAK NADZORA NAD DJETETOM


Izostajanjem nadzora nad djetetom smatra se nedovoljna briga odraslih o tome s kim se dijete druži u školi, van obitelji, kamo ide, što radi.

Dijete:
- nema osjećaja odgovornosti prema sebi i drugima, prema postignuću i materijalnim dobrima
- često je samo – u slobodni dio dana, vikenda, blagdana
- bez znanja roditelja svakodnevno izbiva iz kuće
- često bježi u nepoznato
- druži se sa starijima.

Javlja se:
- nekulturno ponašanje
- na komentare reagiraju pogrdno
- smatra da mu je sve dopušteno
- puši, konzumira alkohol, iznuđuju ili otimaju novac

Ponašanje roditelja:
- uglavnom ne sudjeluje u slobodnom vremenu djeteta – igri, šetnji, razgovorima
- ne zanimaju se s kim se druži, kamo odlazi
- nisu zainteresirani za djetetove probleme, uspjeh (ne znaju s kim sjedi, ne znaju razrednika, ne dolaze u školu, sami uzimaju alkohol, opijate i slično).

3. IZOSTANAK TJELESNE I ZDRAVSTVENE BRIGE O DJECI

Kako ćemo prepoznati:
- dijete je blijedo, mršavo, neprikladno odjeveno, ima prljavu odjeću
- zdravstveno nezbrinuto – nema pomagala, a potrebna su mu (naočale, slušni aparat, lijekovi,...)
- često pobolijeva, ima pokvarene zube, nesanirane rane, ozljede, nametnike u kosi, promrzline ili opekotine od sunca,...

Ponašanje roditelja:
- ne mare za djetetov izgled
- ne osiguravaju minimalne standarde zdravstvene i tjelesne brige
- u obitelji prevladava loša zdravstveno-higijenska briga
- ne brinu o prehrani
- često žive u lošim stambenim uvjetima kao i egzistencijalnim (nezaposleni).

Ponekad to čine i roditelji prihvatljiva fizička izgleda i u mogućnosti su osigurati minimum tjelesne skrbi (imaju svoje psihološke probleme, ne brinu o djetetu koje nije željeno, troše novac na sebe,...)

4. PSIHOLOŠKO MALTRETIRANJE DJETETA

Psihološko maltretiranje djeteta podrazumijeva pasivan odnos prema emocionalnim potrebama djeteta, primjenjuju okrutne metode ponašanja, ne razgovaraju, ne igraju se.

Dijete se:
- neprimjereno ponaša
- ne pokazuje pozitivne emocije
- ima strah od odlaska kući
- željno je pažnje, ljubavi
- povodljivo je za onima koji pokažu interes za njega.

Javljaju se:
- problemi u učenju, neuspjeh u školi
- maltretira mlađe, životinje, starce, hendikepirane osobe
- često laže, muca, izmišlja da se nešto dogodilo njemu, prijatelju,...
- enureza.

Roditelji:
- uskraćuju mu socijalne kontakte, izoliraju od vršnjaka, rodbine
- kažnjavaju, ponižavaju, posramljuju ga
- pokazuju bijes i netrpeljivost
- u obitelji vlada okrutna disciplina i agresivnost.

5. TJELESNO ZLOSTAVLJANJE

Tjelesnim zlostavljanjem smatra se ozljeđivanje djece, koje može biti:
- i nenamjerno kao posljedica kazni
- onemogućavanjem da slobodno konzumira hranu, piće, da ima miran san
- zatvaranje u mračne sobe.

Kod takve djece se uočava:
- često neobjašnjive ozljede, nagnječenja, frakture, počupana kosa, tragovi opekotina, posjekotine, modrice, ožiljci, ugrizi... unutarnje neobjašnjene ozljede glave, mozga i slično.

Dijete ima:
- strah od odraslih ili druge djece
- nervozno je, napeto na reakcije odraslih
- reagira agresivno
- sramežljivo, noćne more
- teškoće u komunikaciji.

Javlja se:
- nepažnja u školi, loš uspjeh, dolazi ranije u školu, odlazi kasnije iz škole
- nerado se presvlači.

6. SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE DJETETA

Seksualnim zlostavljanjem smatra se svaka radnja kojom odrasli nagovaraju ili prisiljavaju dijete da sudjeluje u nekoj seksualnoj aktivnosti radi zadovoljavanja svojih seksualnih potreba ili ekonomskih interesa.

Dijete:
- boji se ili teško prihvaća fizički dodir
- pobolijeva, izostaje u školi
- ima razne ogrebotine ili ozljede na tijelu i oko genitalija
- krvavo donje rublje
- teško hoda i sjedi, malo govori o obitelji
- bježi od kuće
- ne brine se o svom izgledu
- plačljivo je i agresivno
- teže se koncentrira i uči, loš učenik
- naglašena preuranjena seksualnost
- pokušava se prema mlađima odnositi kao što je samo doživjelo
- odbija presvlačenje, sistematske preglede,...

Neposredno seksualno zlostavljanje:

- spolni odnosi s djetetom
- prisiljavanje djeteta na pokazivanje svojih spolnih organa
- dodirivanje ili milovanje djetetovih genitalija ili da dijete dodiruje odrasle
- zlouporaba u pornografiji
- poticanje na prostituciju.

Neprimjereno ponašanje odraslih:
- prakticiranje seksa pred djecom
- pokazivanje pornografskih slika, knjiga, časopisa
- verbalno poticanje i slično.

7. OTKLANJANJE NEKIH RIZIKA U PREPOZNAVANJU FENOMENA MALTRETIRANJA

Veliki je i specifičan rizik ući u takve obitelji socijalnim djelatnicima ili stručnjacima. Često se dijete ozljedi nakon posjeta, ponekad se pogrešno zaključuje, jer nema provjerenih i pouzdanih instrumenata (to je subjektivna procjena, neprihvaćanje suradnje od roditelja ili se unaprijed sumnja u roditelje i slično).

8. FENOMEN MALTRETIRANJA MEĐU DJECOM

Neprimjereno i nekorektno ponašanje manifestira se grubim riječima, ružnim gestama, pogrdnim nadimcima, napisima na zidovima, pa do fizičke agresije – to često preraste u PSIHOTEROR.

Obično to moćnija skupina djece na prikriveni način počne manipulirati pogreškama ili nekim hendikepom djeteta – žrtve.
U početku je cilj smijati se drugima, zbuniti ga, ali polako prelazi u nemilosrdno i zastrašujuće ponašanje. Obično je toj skupini vođa koji okupi ostale članove, koja povezuje antipatija prema određenom djetetu – oni sve više šire krugove mržnje, klevete, laži, udruženi su jači, imaju moć, sigurnost i osjećaj samopouzdanja.

Najčešća nasilja djece nad djecom:
- verbalna agresija, ponižavanje, posramljivanje, etiketiranje, vrijeđanje, iznuđivanje, prijetnje, ometanje pri radu, ignoriranje, socijalna izolacija, pritisci grupe, otimanje stvari, hrane, novca, fizičko nasilje

Tjelesno nasilje je lakše prepoznati:
- stalno lupkanje, štipanje, ubodi olovkom u leđa, udaranje laktom, podmetanje noge, izmicanje stolice, prisila da nosi tuđe stvari,...

Prikriveno nasilje je naizgled bezazlena igra, a žrtve često dijete nesklono svađi, uspješan učenik, dijete iz drugih sredina koje odstupa govorom, odijevanjem ili nečim drugim, druge etničke skupine, hendikepirani, dijete loših socijalnih prilika, dijete iz rastavljenih obitelji,...

U početku odrasli to smatraju dječjim poslovima ili nemaju vremena za te „nebitne“ stvari i probleme rasta. Žrtve pate – stvara se osjećaj nesigurnosti, krivnje, osamljenosti. Dijete se u početku žali, traži pomoć, plače. Ako se sazna za problem, skupina napadača zauzima novu strategiju, ali ne odustaje od maltretiranja, a najčešći prikriveni oblici su:

- odbijanje komunikacije
- socijalna izolacija (tjeraju ih, ne prihvaćaju ih, vrijeđaju ih,...)
- pritisak grupe (dodjeljuju im ponižavajuće radnje, prisiljavaju na kriminalne radnje,...).

Za prekidanje tog ciklusa potrebna je pravodobna, kvalitetna pomoć učitelja, roditelja i stručnih suradnika.

Djeci se mora dati do znanja:
- da postoje jednaka pravila za sve
- svako snosi posljedice za tjelesni napad
- šteta se mora nadoknaditi
- moraju se obavijestiti roditelji
- nijedan oblik maltretiranja se neće i ne smije podržati.


Umjesto zaključka
Svatko od nas osobno, lokalna zajednica, nevladine udruge, organizacije i institucije države, moraju učiniti sve da se zlostavljanje djece svede na minimalne razmjere i da svako dijete, bez obzira na svoju dob, zna da je zaštićeno i da postoje institucije koje će osigurati zaštitu njegovih prava.


Temeljne aktivnosti u tom pogledu su:
- efikasan sustav državne skrbi
- obrazovni sustav (seminari, predavanja, radionice)
- sustav zdravstva (psihoterapija)
- društvene organizacije (hrabri telefon, tjedan borbe protiv zlostavljanja djece)
- promjene u obiteljskom zakonu (oduzimanje djece)
- sustav policije
- doprinosi znanosti (znanstveno-istraživački rad).

Pripremila: Gordana Jelkić, odgojiteljica (preuzeto s ove web stranice)

Literatura:
Zbornik radova: NASILJE NAD DJECOM U OBITELJI. Zagreb, 2003. godine


09.02.2009. u 14:14 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hiperaktivna djeca

Moje dijete je jako nemirno


Danas mnoga djeca moraju doživjeti da ih se naziva hiperaktivnima ili čak zločestima. Svako dijete prolazi kroz iste faze razvoja, međutim svakome određena faza razvoja može biti otežana nekakvim vanjskim okolnostima. Tako npr. ne možemo očekivati od djeteta koje proživljava tešku rastavu svojih roditelja da bude neprimjetno. To dijete će na neki način pokazati kako se osjeća, a često to može biti na način da je agresivan prema svojim vršnjacima ili teško prati predavanje nastavnika na satu. Bilo bi pogrešno to dijete odmah proglasiti hiperaktivnim.
Međutim postoji i 3-5 % djece kojoj se može postaviti dijagnoza deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj. Ovaj poremećaj možemo u literaturi pronaći i pod nazivima poremećaj pomanjkanja pažnje, hiperkinetički sindrom, ADD (Attention Deficit Disorder), ADHD (Attention- Deficit Hyperactivity Disorder). Pojavljuje se četiri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ima tri podtipa:
• Kombinirani tip
• Dominantno nepažljiv tip
• Dominantno hiperaktivno- impulzivni tip
Dijete kojemu je postavljena ova dijagnoza može pokazivati poteškoće na području učenja, mišljenja, socijalnih odnosa, pažnje, emocija, spavanja i na perceptivno- motoričkom području.
Impulzivnost, nemir i poteškoće u zadržavanju pažnje različito će se manifestirati kod mlađe i kod starije djece te ovise i o podtipu kojem dijete pripada. Tako npr. kod djeteta predškolskog uzrasta možemo primijetiti da ne može ostati dulje vrijeme zainteresirano za nešto, stalno je u pokretu, na jednom mjestu ga ne može zadržati ni gledanje televizije ili slušanje priče. Nemir se očituje i u aktivnostima koje od djeteta traže spretnost ruku, jer najčešće je fina motorika loša. Prisutne su i poteškoće kod spavanja. Djetetovo ponašanje je nepredvidivo što ga može dovesti u potencijalno opasnu situaciju. Neki roditelji jednostavno prestanu izlaziti s djecom van, jer veliki problem postaje djetetova neobuzdanost u javnosti.

Kada dijete postane školarac pred njega su postavljeni veći zahtjevi, pa je moguće da se tek tada uoči da dijete ima problem. Takvo dijete stalno šeće razredom, ometa ostalu djecu u radu, teško prati predavanje nastavnika. Teško se koncentrira na jedan sadržaj što dovodi do neorganiziranosti i teškoća u usvajanju školskog gradiva. Djeca s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem najčešće su prosječne inteligencije, ali ne mogu svoj potencijal ostvariti u potpunosti zbog teškoća sa pažnjom i hiperaktivnosti. Sa svojim vršnjacima imaju loše odnose, zato što ih uznemiravaju i razaraju njihove igre. Od djeteta se u toj dobi očekuje da može kontrolirati svoje ponašanje, ali pošto dijete s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem to ne može, dolazi do lošeg odnosa s okolinom. Stalno opominjanje i negodovanje od strane okoline može rezultirati time da dijete dobije lošu sliku o sebi te da ustraje u negativnim oblicima ponašanja.

Postoji nekoliko strategija pomoći djeci s s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem:

1. Trenutačne posljedice
Važno je da reakcija na djetetovo ponašanje (nagrada ili kazna) slijedi odmah, nakon nekoliko sekundi, a ne s odgodom od npr. nekoliko sati.

1. Jače posljedice

Osim riječi pohvale treba koristiti i opipljive nagrade kao npr. bonove, značke, naljepnice.

1. Češće poticanje
Zbog problema održavanja motivacije dobro je dijete češće usmjeravati i prijateljski poticati na dovršenje zadatka.
Premda nas ponašanje djeteta s ovim poremećajem najčešće potiče da smišljamo kazne i ukore, puno je djelotvornije ako se usmjerimo na nagrade. Pozitivne posljedice trebaju se primjenjivati češće od negativnih (npr. za 1 kaznu 4 nagrade ili pohvale).

1. Planiranje
Ako možete predvidjeti problem koji će dijete izazvati u nekoj situaciji unaprijed isplanirajte kako ćete se nositi s tim problemom.
Budući da djeca s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem za otprilike 30 % zaostaju u zrelosti ponašanja za svojim vršnjacima i jako su zaboravljiva, pomognite svome djetetu podjećanjem na plan ili pravilo.

1. Dosljednost
Slijedite pravilo nepričanja i nepokazivanja emocija. Vjerovatno ste i sami primijetili da puno objašnjavanja i puno ljutnje s vaše strane ne donose rezultat koji očekujete nego vam samo štete.
Kad uvedete neko pravilo za dijete (npr. nema gledanja TV-a poslije osam sati navečer) važno je da ostanete dosljedni. Ovi klinci teško podnose promjene, a bolje se ponašaju kada im je svakodnevni život predvidljiv.
Zadnje pravilo: Volite svoje dijete i pomozite mu da se nosi sa svojim teškoćama!

Preuzeto od Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije


07.02.2009. u 08:00 sati | 16 Komentara | Print | Link | Na vrh

Djeca vojnici - DAN CRVENE RUKE

Dragi citatelji ovog bloga,

molim Vas da se pokusate u sto vecem broju odazvati ovoj akciji o kojoj nas izvjestava bloger vierziger

Mare




Djeca vojnici - DAN CRVENE RUKE


Image and video hosting by TinyPic

Učenici obližnje Gymnasium Pichelmayergasse u Beču su se uključili u akciju "Red Hand Day" i 101 par crvenih otisaka je poslan u UN kako bi tamo stigli do 12. veljače 2009. godine. Cilj akcije je sakupiti milijun crvenih ruku.


Image and video hosting by TinyPic

U svijetu danas ima više od 300.000 djece vojnika, od Južne Amerike, Afrike, Azije do Oceanije. Aneks konvencije o pravu djeteta o sudjelovanju djece u ratovima (2000.) podiže granicu sudjelovanja s 15 na 18 godina (članak 1) i zabranjuje novačenje ispod 18 (čl.2) U statutu Međunarodnog kaznenog suda (1998.) novačenje djece ispod 15 godina i njihovo uvlačenje u oružane sukobe se tretira kao ratni zločin. ILO-konvencija 182 (1999.) također definira novačenje djece kao jednu od najgorih vrsta njihovog iskorištavanja.

Image and video hosting by TinyPic

Na taj dan ta djeca vjerojatno neće biti sretna ni odmah oslobođena svoje sudbine. Ova akcija Coalition to stop the Use of Child Soldiers uz UNICEF traje već sedmu godinu. I spasila je na tisuće djece. Onih čije traume nisu bile toliko duboke da ih od "idealnih strojeva za ubijanje" mogu vratiti u djecu čije oči zastakle kad ugledaju igračku.


Niti jedna institucija iz Hrvatske se još nije uključila u ovu akciju.


A samo treba djeci dati list papira A4 i malo crvene boje. Prikupiti iste i poslati u UN (detalji preko kontakta: kizukak@hrw.org) I tako iščupati još jednog dječaka ili djevojčicu iz kandži Warlordova. Molim bloggere.hr koji imaju doticaja sa školama da učine ovaj mali korak. Da ne budu i naše ruke krvave.


Image and video hosting by TinyPic




UPDATE:

osjećam se dužnim dati nekoliko pojašnjenja na racionalne i logične dvojbe u komentarima:
- 12.02. je odabran simbolično za ovaj Dan, kad je donesena Konvencija o pravima djece;
- "Crvene ruke -Red Hands" jest protestna akcija na taj dan i pomaže koaliciji prikupiti sredstva za tu namjenu, ali akcije spašavanja djece traju CIJELU godinu, kako Koalicije tako i UNICEF-a i međunarodnog Crvenog križa;
- cilj akcije je senzibilizacija javnosti, političara i sponzora na ovaj "PROBLEM";

- Koaliciju čine: Amnesty International, Defence for Children International, Human Rights Watch, International Federation Terre des Hommes, International Save the Children Alliance, Jesuit Refugee Service, and the Quaker United Nations Office-Geneva. It maintains active links with UNICEF, the International Committee of the Red Cross, and the International labour Organization plus 32 NACIONALNE humanitarne institucije;

- Institucije koje spašavaju ovu djecu će raditi bez obzira na "uspjeh" kcije "Crvene ruke";

- Konkretni načini pomoći bi bili uključenje u rad ovih institucija ili novčano pomaganje, što meni nije bio cilj, htio sam samo senzibilirati hrvatsku javnost na ovaj zastrašujući problem, ako sam pretjerao ispričavam se,

- Simboličkim ispisivanjem letaka s crvenom ("krvavom") rukom i porukama javnosti, političarima i sponzorima (makar 1 razred) eto i Hrvatska bi se uključila u borbu protiv najdrastičnijeg oblika iskorištavanja djece u svijetu, kojeg smo dio;

- kako nisam trenutno u RH i kako ne poznajem trenutno nekog tko radi u školi samo sam iskoristio blog i zamolio bogere za pomoć,

- ako je to besmisleno, shvatite ga samo kao jedan osobni blog u moru sličnih...
ostajte mi dobro

bloger vierziger


03.02.2009. u 18:57 sati | 9 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pismo čitatelja br. 3


Objavljujemo pismo još jednog mladog blogera - Dillusion, a s kojim je na neki način igran roditeljski ping-pong. Potresna priča, s molbom blogera svim roditeljima da ne budu poput njegovih. Na kraju objavljujemo i listu "dječjih poruka roditeljima", koju je Dillusion poželio podijeliti sa nama, autor nepoznat.

Mare




Zdravo. Ljudi pričaju kako je iskustvo uvijek najbolje. Na žalost, ja imam to iskustvo, ja sam to proživio sa čitavim svojim bićem.

OD malena, ja nikada nisam „imao“ roditelje. Uvijek je nešto došlo između. Ili je to bio posao, ili su to bili prijatelji, kave, fešte, kartanje bele itd. Svi su vidjeli kako se roditelji zapravo „brinu“ o meni i mome bratu. Nikada se zapravo nisu brinuli o nama. Naravno, neki ljudi nipošto nisu mogli gledati kako djeca propadaju zbog nebrige roditelja. Tu su uvijek bili baka i dida koju su bili uz nas i koji su barem mene naučili svemu što do sada znam. Nakon nekog „kvocanja“ bake, roditelji su napokon bili nekakvi „roditelji“ prema meni i mome bratu. Ali to nije bilo to. To ni sada još nije to. Roditelji su mi hladni, neracionalni i skoro nikada ja nisam dobio ijednu riječ pohvale. Tek tada pred kraj njihovog braka oni su počeli paziti i maziti mog brata te je on postao razmažen, cvilidreta. Drago mi je bilo što su barem njega mazili. Ja sam znao da se ja moram držat sam za sebe da bih ja uspio. Na kraju krajeva, živim za sebe i za buduću obitelj koju ću, nadam se, osnovat. Nakon razvoda roditelja, dobivao sam još manje pažnje. Nekada sam se osjećao kao da i ne spadam u tu obitelj. Nego kao vuk samotnjak. Drago mi je da su još baka i dida živi te su mi pružali podršku kao i sada.

Tada, u najkritičnijem dijelu mog života, početku puberteta, roditelji su iskaljivali svoj bijes na meni. Prenosili su poruke od jednog do drugog putem mene i mog brata. Ja i brat smo se uvijek držali zajedno. Makar je on više nalik na roditelje, ipak je moj brat i imao sam neki osjećaj da njemu više nisu bili potrebni mama i tata, nego ja, koji sam se usprkos njihovom neodgajanju odlično odgojio. Mislio sam da mu samo ja mogu pomoći, na isti način kako su i meni pomagali da odrastem u normalnog mladića. Na žalost, nisam uspio! Brat mi je postao asocijalan (maloljetni delikvent), te je sa čak 12 godina, pokrao hrpu mobitela, novaca, završavao u hitnoj pomoći na ispumpavanju želuca zbog alkohola. Među nama je 4 godina razlike. To se događalo nedavno, za mene nedavno. Ja sad imam 17 godina i, nažalost, znam kako život može biti užasan za dijete. Drago mi je da sam to proživio tako da bih mogao ljudima pomagati, savjetovati ih kako, što da rade.

Nakon rastave braka roditelja živjeli smo sa majkom u selu pored Koprivnice. Dobili smo očuha koji se ni meni ni mome bratu nije svidio. Kako smo došli tamo, morali smo raditi sve što rade druga djeca, trebali smo održati normalan život, ali smo i trebali postati seoska djeca, te smo vrlo često dobivali batine zbog toga. Najžalosnije od toga je bilo što su mene krivili za taj razvod svi živi. Nazvali su me manipulatorom. Roditelji da djete od 10 godina nazivaju manipulatorom? Pa gdje toga ima? Tada kada se saznalo za batine u školi (često sam dolazio pun masnica u školu), profesorica je pozvala Centar za Socijalnu skrb.

Odmah su nas dali tati u Zagreb. Živjeli smo lijepo i stvarno jest bilo lijepo. Tata se stvarno trudio. Napokon sam mislio da ćemo živjeti normalo kao normalni ljudi. Ali tada se umješala sadašnja maćeha. Odselili smo u Koprivnicu. Davao sam tati i maćehi mnogo šansi, ali ipak, sve je bilo isto kao kad su mama i tata bili u braku. Nažalost! Tata nas je opet počeo maltretirat. Meni je zabranjivao hranu, zato jer sam bio pretil. Brat je počeo krasti. Kada su doznali za to maltretiranje i bratovu delikvenciju, stavili su nas u udomiteljsku obitelj. Uvidio sam koliko je toj djeci zapravo strašno. Kako bi ste se vi osjećali da vas zatvore u sobu? I tamo provedete čitav dan osim kada morate jest, pa se slobodno spustite dolje u kuhinju i natrag gore? Naravno, poštovana gospođa udomiteljica je tukla udomljenu djecu, pa sam ja pobjego iz udomiteljske obitelji, čisto radi svoje sigurnosti. Nazvao sma centar za socijalnu skrb da to kažem. Nisu mi vjerovali. Užasno je kada ljudi izgube povjerenja u vas zbog tuđih grešaka. Na kraju osmog razreda, odselili smo se kod bake. Tj. Samo ja sam otišao kod bake. Brat je morao u dom zbog svoje delikvencije.

Sada, živim kod mame, koja se jako trudi! I napokon vidim kako je to zapravo imati roditelja, koji vjeruje u tebe, koji ti želi sve najbolje, koji te voli! Brat je još uvijek u domu. Mali se muči, ali nadamo se da će uspjeti i još treba biti do kraja školske godine u domu. Ništa nije tolko crno koliko može biti i bijelo.

Shvatio sam tokom života, da je meni zapravo trebao roditelj. Netko tko će me držati na dlanu kao kap zlatne kiše. Trebala mi je pohvala, a ne tjeranje da čim prije odrastem. Trebala mi je podrška, a ne konstantno prigovaranje. Nisu mi trebale užasne riječi niti vikanje, jer ipak mogu sve lijepo shvatiti na lijep način i ipak dobro čujem. Mislim da svakome djetetu treba kao prvo to!

I samo naputak rastavljenim rodteljima, ili onima koji to misle biti: Nedajte da se dijete osjeća manje voljeno zato jer se roditelji ne vole. Pokušajte neka sve bude blizu istome.

I molim vas. Nemojte (!) ponavljati pogrešku mojih roditelja.

Dillusion




DJEČJE PORUKE RODITELJIMA

• Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.

• Nemojte se bojati biti strogi, ali pravedni. To mi se sviđa. Time pokazujete gdje mi je mjesto i gdje su trenutne granice do kojih smijem doći.

• Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na upute-savjete.

• Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze, a one su sastavni dio života.

• Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje, pa ću izgubiti vjeru u vas.

• Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari koje vas rastužuju. One su sastavni dio odrastanja i prolazne su.

• Nemojte se previše žalostiti kad vam kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio/htjela da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.

• Nemojte da se osjećam manjim / manjom nego što jesam. Ja sam malen / malena, ali imam svoju osobnost i upravo razvijam svoje samopoštovanje-samopouzdanje.

• Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam / sama. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao / mogla bih vas doživljavati kao sluge.

• Nemojte da moje loše navikle obuzmu svu vašu pozornost. To me samo ohrabruje da nastavim s njima.

• Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji / pažljivija ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

• Nemojte o mom ponašanju razgovarati za vrijeme vaše (mama-tata) svađe. Onda obično slabijem čujem i nisam sklon / sklona suradnji.

• Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: moram naučiti griješiti, a da se ipak ne osjećam krivim / krivom. Zaista učim ispravljajući greške.

• Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh / gluha. Ponekad zbilja ne znam zašto nešto radim tako kako radim.

• Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.

• Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim za strpljenje.

• Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na osobnom iskustvu (koži).

• Ne obraćajte pozornost kad sam lakše bolestan / bolesna. Mogao / mogla bih početi uživati u lošem zdravlju, ako ono donosi više vaše pažnje.

• Ne odbijajte me kada tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati, a informacije ću pronaći negdje drugdje.

• Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvima je jako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je KAKO SMO ZAJEDNO.

• Nemojte da moja strahovanja postanu vaše tjeskobe. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri jer ću tako i ja biti snažniji / snažnija.

• Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo ljubavi, razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikad. Manje me korite, a više opravdano hvalite. Pohvala godi mojem samopouzdanju.

• Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.

• Vi ste moj primjer (uzor, model) u životu. Više učim od primjera, nego od kritike.

• Čuvajte se ove kombinacije: DOBAR SAVJET I LOŠ PRIMJER.

• Ja sam osoba koja uz vašu podršku može neizmjerno mnogo.



03.02.2009. u 08:00 sati | 9 Komentara | Print | Link | Na vrh

PROGRAM PREDŠKOLE - OSNOVNE POSTAVKE

Ovaj tekst objavljujemo kao nastavak posta blogerice Danice Cvorovic


PROGRAM PREDŠKOLE - OSNOVNE POSTAVKE

PREDŠKOLA - je priprema djece za polazak u školu. Ona je prostor između obiteljskog doma, dječjeg vrtića i osnovne škole, a po značenju nije ni dječji vrtić niti osnovna škola.

Osnovna obilježja programa pripreme djece za polazak u školu su:


- zadovoljavanje dječjih primarnih (bioloških) potreba, koliko je to moguće, u suradnji s roditeljskim domom
- nastojanje da dijete dobije osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti
- pružanje svakom djetetu prigode za samo ostvarivanje i stjecanje povjerenja u sebe, a time i stvaranje pozitivne slike o sebi i o svojim mogućnostima
- praćenjem razvoja djeteta moguće je uočiti posebne potrebe djeteta i s njima usklađivati odgojne postupke.

Predškola polaznicima omogućuje:
- raznovrsne razvojne poticaje
- povoljno ozračje kao ne upitan okvir za djelotvoran pozitivni učinak takvih poticaja
- prepoznavanje i prevencija razvojnih poremećaja.

Uži zadaci predškole su:
- osposobljavanje za prihvaćanje obveza u koje će se uklopiti i buduće školske obveze
- poticanje spontanih ponašanja i izražavanja posebnih potreba
- otvorenost za prihvaćanje informacija
- otvorenost za učenje u među akciji s drugima
- otvorenost za primanje usmenih i pisanih poruka i ovladavanje sredstvima koja posreduju te poruke.

Osnovno o ustroju predškole:
Zadaćama i namjeni pred škole trebaju odgovarati:
- prostor i oprema
- pokućstvo (namještaj)
- audio-vizualna sredstva
- sredstva za likovno i govorno-scensko izražavanje djece
- sredstva za glazbeno izražavanje
- sredstva za istraživanje
- razni oblikovani i neoblikovani materijali.

Vrijeme provedbe (trajanje pred škole) uobičajeno je: 150 – 170 sati.

Sudionici provedbe programa predškole
Ravnatelj ustanove, osim voditeljice, najodgovornija je osoba za osiguranje potrebnih preduvjeta za normalan rad predškole.

Voditeljica uz sudjelovanje i pomoć ostalih sudionika – suradnika, ostaje temeljnim, neposrednim izvršiteljem i kreatorom izvedbenog programa.

Stručni profil voditelja predškole treba obuhvaćati:
a) temeljito poznavanje mogućnosti djece u 6. godini života
b) temeljito poznavanje programa odnosno svih činjenica važnih za stvaranje dobrog izvedbenog programa
c) poznavanje i znalački odabir načina i sredstava za koje se zna da će imati najveći učinak u razvojnom poticanju djece
d) osposobljavanje za uspješnu komunikaciju sa svim čimbenicima koji mogu doprinijeti uspješnom pripremanju djece za polazak u školu, ponajprije roditeljima polaznika predškole
e) sposobnost i otvorenost za prihvaćanje i upoznavanje novih znanstvenih spoznaja koje će smišljeno nastojati ugraditi u djelokrug (program) rada predškole
f) razumijevanje potreba, želja, osjećaja, tegoba i mogućih problema svakog djeteta
g) uspostavljanje suradničkih odnosa s roditeljima polaznika.

Djeca te dobi, polaznici predškole, sposobna su:

- vladati svojim fiziološkim potrebama
- govorno se izražavati
- vješto se kretati u prostoru i djelovati u njemu
- razlikovati ponašanja koja sredina ocjenjuje kao pozitivna od negativnih
- usvojiti pojmove i generalizirati ih
- logički misliti i zaključivati na temelju poznatih im elemenata
- shvatiti postupke i uzroke nečijeg djelovanja
- usmjeravati pozornost na različite stvari, shodno motivaciji
- shvatiti pojam vremena, ali samo za sadašnjost.

Znakovito je za tu dob i slijedeće:
- razvijen pojam o sebi i svojim mogućnostima
- natjecateljski duh, želja da se u nečemu nadmaši vršnjake
- sakupljanje različitih predmeta.

Za praćenje dječjeg napretka u predškoli važne su:
- prve informacije od roditelja u prvim susretima
- zapažanja odgojitelja tijekom svakodnevnih aktivnosti
- zapažanja suradnika u realizaciji programa predškole.

Osnovne obveze predškolaca su:

- PREMA SEBI (zdravlje, vlastiti razvoj, usvajanje higijenskih i radnih navika, pravila o čuvanju zdravlja)
- PREMA DRUGIMA (uljudno ponašanje, pomaganje, suradnja, razumijevanje, uvažavanje, nenasilno rješavanje sukoba,...)
- PREMA OKOLINI.

Zrelost djece za polazak u školu
Zrelost djece za polazak u školu promatra se kroz:
1. FIZIČKU
2. INTELEKTUALNU
3. EMOCIONALNU i
4. SOCIJALNU ZRELOST.


1. FIZIČKA ZRELOST

Fizička zrelost djeteta mora dosegnuti određenu razinu da bi ono moglo podnijeti tjelesne i psihičke napore koji ga očekuju u školi.
Fizički zrelim smatra se dijete koje zadovoljava stupanj tjelesne razvijenosti s obzirom na kronološku dob (prosječna visina za dječake je 120 cm, a za djevojčice 117 cm; prosječna težina šestogodišnjeg djeteta iznosi oko 20 kg).

2. INTELEKTUALNA ZRELOST


Odgovarajuća intelektualna zrelost podrazumijeva razvijenost opažanja, stabilnost pažnje (koncentracija), govornu razvijenost, te razvijanost mišljenja i pamćenja.

Šetnja, pranje, odijevanje, pospremanje stana ili SDB i druge prilike omogućavaju da u prirodnoj atmosferi vježbamo opažanje djece. Različite slagalice, domino, konstrukcijske igre bolja su priprema za učenje, čitanje i pisanje nego forsirano učenje slova.

Za učenje vještine čitanja i pisanja važno je vidno i slušno opažanje. Točnost slušanja razvija se i čitanjem ili pričanjem različitih priča i pjesmica, govornim igrama, igrama riječima.

Pažnja je bitna funkcija dječje intelektualne zrelosti. Kod šestogodišnje djece prevladava nehotična (nenamjerna) pažnja.

To utječe na organizaciju i metode odgojno-obrazovnog rada u školi. Nastava mora biti zanimljiva, sadržajno i metodički primjerena djeci tog uzrasta (u početku aktivnost treba trajati 25-30 minuta, a kasnije i duže).

Govor je jedan od bitnih uvjeta ljudske komunikacije, prenošenja iskustva, učenja.

Dječji govor može se razviti jedino u socijalnom okruženju. Dijete će govorom izraziti svoje osjećaje, namjere ili zahtjeve, ali isto tako razumjeti tuđi govor.

Za početak školovanja osobito su važne misaone funkcije djeteta.

Mišljenje kod prvaša još je na tzv. KONKRETNOJ RAZINI (npr. broj 3 su tri prstića, broj 4 su četiri prstića itd.). Sposobnost usvajanja apstrakcije i generalizacije na samom su početku. Djeci je teško odrediti bitne karakteristike pojava u kojima treba odvojiti ono što je nebitno ili manje važno da bi dobili nadređeni pojam.
Intelektualna zrelost za školu podrazumijeva da se dijete u procesu mišljenja već donekle služi osnovnim misaonim operacijama, analizama, sintezom, apstrakcijama i generalizacijom.

3. EMOCIONALNA ZRELOST


Emocije ili osjećaji osobito su važni za socijalni (društveni) život djeteta.

Emocionalna zrelost znači da dijete reagira primjereno određenoj situaciji kao i većina djece njegove dobi.

Djeca počinju racionalno objašnjavati svoje i tuđe ponašanje, a to onda omogućuje i kontrolu tog ponašanja.

Emocionalno nezrelo dijete lako gubi motivaciju za učenje, slabo kontrolira svoje postupke pa i školsku disciplinu teško podnosi.

Emocije olakšavaju djetetu da prepozna sebe i svoje postojanje, dakle pomažu razvijanju svijesti o sebi.

4. SOCIJALNA ZRELOST
Socijalna zrelost najuže je vezana za emocionalnu zrelost. To podrazumijeva da prvoškolac ima svoj krug prijatelja s kojima se igra i druži i koji ga prihvaćaju kao ravnopravnog partnera, ali isto tako podrazumijeva prilagođavanje na društvene obveze i njihovo što temeljitije ispunjavanje u onoj mjeri u kojoj je to u stanju većina djece te dobi.

Važno je usmjeriti dijete da samo vodi brigu o svojim stvarima. Dijete postepeno razvija različite socijalne vještine, kao što je npr. suradnja, popuštanje, iskazivanje vlastitih potreba, stvaranje prijateljstava. Potrebno je kod djece kontinuirano razvijati samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti.

Važno je naučiti dijete da poštuje i tolerira različitost među djecom i da u tim različitostima otkriva nečije kvalitete.
Djeci se isto tako mora dopustiti pravo na samoću (što ne znači usamljenost) nego treba poštivati njihovu intimu. Potrebno im je i određeno vrijeme da se prilagode novim situacijama, te da razviju toleranciju na frustraciju. S vremenom će se spontano uključiti u grupu, prihvatiti pravila ponašanja i razviti osjećaj pripadnosti.


Što zapravo trebamo činiti?


- RAZVIJATI POZITIVNE STAVOVE DJETETA PREMA ŠKOLI

- NAUČITI DIJETE NA USPOREĐIVANJE I PROCJENJIVANJE

- SUSTAVNO POTICATI INTERES DJETETA ZA ŠKOLU

- RAZVIJATI RADNE NAVIKE DJETETA U IZVRŠAVANJU OBVEZA

- NA VRIJEME I U DOBROM OZRAČJU IZVRŠITI TEHNIČKE PRIPREME ZA POLAZAK U ŠKOLU, IGRU I UČENJE – IZVRŠAVANJE ŠKOLSKIH OBVEZA.
Pripremio: Zdenko Glasovac


(preuzeto s ove stranice)


02.02.2009. u 12:00 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Edukacija i senzibilizacija

Nakratko prekidamo niz postova o postavljanju granica i pravila djeci i mladeži, a kako bismo nastavili i s drugim temama kojima se ovaj blog bavi.

Svi znamo da je u ovoj zemlji potrebno više tolerancije, a posebno više edukacije i senzibilizacije društva i pedagoškog osoblja, za ljude ili djecu s tjelesnim oštećenjima/invaliditetom ili posebnim potrebama. Kako je to imati dijete koje je zbog svoje bolesti različito od drugih - pročitajte u postu koji je napisala Rudarka s bloga Seoska idila.

Kako smo ovih dana marljivo, gotovo svakodnevno objavljivale postove, ne zaboravite pročitati prethodni post o
Metodama koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja. Smatramo ga vrlo korisnim za sve roditelje kao i one kojima je bavljenje djecom posao. Jos jedna od 'formula' za nenasilnu djecu i mladež.

I ovaj put pozivamo na uključenje u debatu, bilo ispod ovog ili kojeg drugog posta!! Vaši su nam komentari dragocijeni, hvala vam svima!

Mare




Djeca i dijabetes

Kao što se na blogu zna, naša djevojčica, stara 12 godina je dijabetičar od svoje 4 godine. Sada neću ponavljati lekciju o dijabetesu ili šećernoj bolesti tipa 1 (ovisnom o inzulinu) od kojeg uglavnom obole djeca. U Hrvatskoj postoji nekoliko referentnih bolničkih centara - Dubrovnik, Split, Šibenik i Zagreb - bolnice "Sestara milosrdnica" ili popularno "Vinogradska" i KBC Zagreb - tj. bolnica "Rebro", gdje se mali dijabetičari "liječe" tj. gdje se prati njihovo zdravlje i sve nuspojave koje su prisutne uz ovu bolest. (oprostite ako sam neki grad izostavila - za Osijek nisam sigurna). Poliklinika "Vuk Vrhovac" je ustanova gdje se liječe odrasli bolesnici od šećerne bolesti tipa 1 i tipa 2 (ovih ima puno više), i koliko ja znam tako se ne liječe mali pacjenti.

Gledajući po zakonu - djeca dijabetičari ne spadaju u invalidne osobe, niti su osobe s posebnim potrebama, te kao takve nemaju posebna prava, osim pravo na HZZO pomagala (aparatić za mjerenje šećera iz krvi, trakice za dotični aparatić, trakice za određivanje visine šećera iz urina, igle ili pen-komplete). Uglavnom se sa odobrenim povećanim količinama dobivenim od HZZO-a može relativno dobro regulirati i pratiti "bolest" (u principu ne volim koristiti tu riječ jer dijabetes nije bolest već nedostatak hormona insulina koji se nadoknađuje, te dijabetičkom ishranom pokušava ublažiti veće oscilacije šećera u krvi u jednom danu). Šećerna bolest je nepovratna i još nije poznat niti jedan slučaj "izliječenja", što birokraciju HZZO-a ne sprečava da svake godine morate zatražiti komisijsko odobravanje gore navedenih pomagala.

A mi roditelji bi dali sve novce ovog svijeta da nam u jednom trenutku naše dijete prestane biti dijabetičar!!

To što je za zdravu ishranu djeteta dijabetičara potrebna veća količina novaca - od dva kuhana obroka dnevno (najzdraviji bi bili "bijeli" dijelovi piletine i još par vrsta dosta skupog mesa, te proizvode od integralnog brašna, da ne spominjem dijabetičke slatkiše nekoliko puta skuplje od "običnih"), te doručka i dva do tri međuobroka, no sustav ne prepoznaje. Također, ne može se "posebno" hraniti samo dijete dijabetičar, već se preferira promjena ishrane cijele obitelji što još više poskupljuje dnevnu "košaricu".

Odnos osoblja u vrtiću i kasnije u školi je raznolik od primjera do primjera. Naše dijete je u trenutku otkrivanja bolesti već bilo treću godinu u vrtiću, što tadašnjoj ravnateljici nije dalo mogućnosti da nas "izbaci na cestu" (a po njezinoj reakciji na situaciju - imala je žarku želju da se na takav način riješi "našeg problema"). Bilo je potrebno dosta truda (osobno smo vozili odgajateljice i medicinsku sestru - zaduženu za jelovnik u vrtiću, na edukaciju u Zagreb) kako bismo obrazovali odgajatelje i samu ravnateljicu o skrbi za malog dijabetičara. Samo spletom okolnosti i strpljenjem uspjeli smo naše dijete vratiti na "puni pansion" od jutra do popodneva, a ne samo nekoliko sati igraonice kako su nam u početku nudili kao jedinu opciju. Za to nam je trebalo dobrih tri mjeseca.

Pri tom su naše "tete" (ubit će me frendica - odgajatelj u vrtću na taj naziv) bile dobro educirane, dok je uvijek ispala frka (barem za mene kao majku) čim je Mala, zbog nekog mog kasnog sastanka morala ostati na dežurstvu. Nikad nisam bila sigurna u ostale odgajatelje - da li će joj pomoći u slučaju hipoglikemije (niske razine šećera u krvi - potrebno je hitno djetetu dati slatki bombon, žlicu šećera i nakon desetak minuta nešto za pojesti - mali sendvič, keksić i sl.) koji se smatra akutnim i opasnim problemom kod dijabetičara, pogotovo malih kojih ne znaju reći da im je loše ili odraslih koji ih možda ne bi shvatiti ozbiljno!

Kod upisa u školu krenula sam u oštru borbu s edukacijom njezine buduće nastavnice, te ponovno s novim razrednikom i ostalim nastavnicima na početku petog razreda osnovne škole.

Još uvijek nam se desi da se neki nastavnik na krivi način postavi prema njezinim potrebama (tu se uključuje povećana žeđ i odlazak na wc kod visokih šećera i slabosti kod hipoglikemije tj. izrazito niskih šećera u krvi), no mi kao roditelji smo dosta angažirani i trudimo se biti u stalnom kontaktu sa razrednicom, kako bismo i njoj olakšali posao.

Ovdje je nastavnica iz prva četiri razreda odradila "lavovski" posao edukacije i senzibilizacije njezinih malih prijatelja u razredu, tako da oni znaju puno o šećernoj bolesti, tako i načinu kako da Maloj pomognu u razredu. Doduše, u "našem" razredu se nalaze i dvoje djece sa poteškoćama u kretanju (jedan dječak s problemom rasta), tako da su sva djeca u razredu brižna i pažljiva prema svima njima, a naše dijete sa dijabetesom nije u centru pažnje. No, to se ne bi moglo reći za ostalu djecu s kojom se druže u vrijeme odmora. Pogotovo prema dječaku niskog rasta. Tu ima i ružnih ispada (pogotovo ovih iz "starijih" razreda) prema tom djetetu.

Znam slučaj nekoliko roditelja u našoj sredini (mi živimo u manjem gradu 60-ak kilometara udaljenom od Zagreba) koji taje da im je dijete dijabetičar, tako da nastavnici, niti razrednik u školi ne znaju ništa. Mislim da je to jedno od najgorih opcija koje si roditelj može priuštiti u (psihički) zdravom razvoju svojeg djeteta.

Naša Mala je snalažljiva djevojčica kojoj njezino stanje ne predstavlja preveliko (psihičko) opterećenje, čak dapače, prema posljednjoj procjeni psihologa iz tima Odjela za endokrinologiju i dijabetes, KBC Rebra ona je i previše opuštena, pa ne pazi na svoju ishranu (što rezultira strašno visokim šećerima u pojedinim dijelovima dana, a mene kao roditelja baca u očaj).

Doduše, nekidan je bilo suza zbog zadirkivanja društva u školi u vezi njezinog šećera (posvađale se dvije najbolje prijateljice), no ja sam joj pokušala objasniti da nema tog dijabetesa, da bi je zadirkivali zbog vida (tj. nošenja naočala) ili nećeg trećeg...

Problem kada se ode u kafić s malim djetetom, pa nema Light Cole ili bilo kakvog soka bez šećera, da ne velim kad vas konobar nagovara na desert, a djetetu oči pune suza - o tome nećemo ovaj put...

I za kraj nekoliko savjeta kad vam u kuću uđe mali dijabetičar:


- Ne nuditi hranu (pogotovo grickalice, smokiće, čips - sve to jaako diže šećer, a mali dijabetičar neće moći odoljeti napasti da "proba" te zabranjene slatkiše). Ja obično zamolim domaćicu da skloni sve ponuđene delicije sa stola. Uključujući slatke kolače.

- Ne nuditi dijabetske pripravke (kekse, čokoladu) jer se niti oni ne smiju konzumirati izvan okvira propisanih obroka, a to će vam roditelj reći kada i što smijete ponuditi. Ili, na odlasku spakirajte kao poklon dotične slatkiše malom dijabetičaru.

- Ne nuditi sokove - čak ni one tzv. "light" guste sokove "bez dodatnog šećera" jer i oni dižu šećer. Može se dati sok (sirup pripravljen sa sladilom - obično piše "light"), malo Coca Cole Zero (tj. Light Cole) ili vodu. U slučaju ako dobivate malog gosta na dječji rođendan - kupite vodu u bočicama - to im nekako zvuči prefino, bolje od one obične (iz pipe).

- U slučaju da vam roditelji ostave dijete (npr. na dječjem rođendanu), provjerite da li sa sobom ima aparatić za mjerenje šećera i da li si sam zna izmjeriti. Ako ne, zamolite roditelje da mu izmjere prije odlaska, zatražite njihov broj mobitela i dogovorite kada i što smijete djetetu ponuditi za jesti i točno kada oni dolaze natrag.

- U slučaju da djeca jaako divljaju (kako to već biva na rođendanima), šećer u krvi može pasti, pa roditelji obično dozvoljavaju da dijete konzumira tortu sa slavljenikom. No, dogovorite u koliko sati je najpovoljnije da se iznese torta na stol. Domaćinu - slavljeniku neće ništa značiti, a malom dijabetičaru je jaako važno u koliko sati će konzumirati tu mrvicu slatkiša.

O problematici dijabetesa i funkcioniranja obitelji sa malim dijabetičarem može se puno i dugo pisati. Za sada toliko.


Rudarka


01.02.2009. u 15:31 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se