Pregled posta

Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

Hrabro i uporno protiv vjetrenjača





Prije prelaska na novu veću temu, nasilje u školama, nekoliko riječi uredništva.

Pišu neki, ovaj je blog postao „samom sebi svrha“. Drugi pak pišu da se borimo protiv vjetrenjača. Gdje je valjda nasilje – vjetrenjača. A nasilja toliko da nam je posao uzaludan pa što da uopće pokušavamo. Treći nam pak 'otkazuju suradnju' jer se ne slažu s time 'kuda bi ovaj blog trebao dalje' ići. A uredništvo bi bilo to koje odlučuje kuda idu blog, web-stranica, buduće akcije, prikupljanja novaca i trošenja istih na određene projekte. Svi prijedlozi su naravno dobrodošli. Pa se pitamo što točno znači ono na početku, da je blog samom sebi svrha?

Ali to su sve na neki način kritike ovog bloga, dokaz da on nije zadovoljio sve ukuse. I neka nije. Ne može se uvijek svakoga zadovoljiti. Iako, u miloj nam se Hrvatskoj (pre)često čuje jamranje, gunđanje, veliko nezadovoljstvo svime. A ne mrdne se malim prstom da se to stanje promijeni.

Sve ovo nas je prije neki dan pomalo i naljutilo. I objasnit ćemo zašto, iako će neki možda skočiti i reći: uf, gle agresije na 'nenasilnom' blogu. Ovo nije agresija, ne činimo niti sebi niti drugima nista nažao. Pravo na ljutnju nam nitko ne može oduzeti. Ili mislite da bi se to trebalo? I ako se 'borimo' protiv nasilja ne znači da lebdimo u Nirvani i da smo cijelo vrijeme jako sretne, zadovoljne i nasmijane. Dapače, ljuti nas toliko toga, ljuti nas nepravda ali i tuđa ravnodušnost i nepoduzimanje da se promijeni vlastito nesretno stanje. U uredništvu se može doživjeti čitav spektar raspoloženja, ali nikako ravnodušnost.

Kritika nas ne ljuti ako je konstruktivna. Ono što nas ljuti je upravo kritika (najčešće po drugim blogovima i po mogućnosti anonimno) koja je „pljuvanje“ bez da se kaže bilo što korisno. Kao: blog ne valja, blog nije ono što je netko sebi u glavi zamislio da bi trebao biti (a nema muda sam pokušati provesti 'bolju' ideju?) itd. Otvorene jesmo za kritiku iz koje nešto možemo naučiti te poboljšati i blog i rad. Ali ako se po nama pljucka reda radi, onda to nema puno smisla. Tako ne možemo niti poboljšati blog niti sadržaje koji se ovdje mogu pročitati. Ne zaboravite, ovo nije pregledna web stranica niti brošura već blog! I nije sve ODJEDNOM na JEDNOM MJESTU i nije (još) pregledno.

Blog je pokrenuo više tema koje se tiču odgoja djece zato jer se većina nas (uredništvo + suradnici + komentatori) slaže da upravo iz roditeljskog doma kreće nasilje. Ali ovaj blog ne predstavlja forum koji se bavi temom „za i protiv BATINE“. To su naime neki tako shvatili i počeli s tipičnim hrvatskim dokazivanjima i prepucavanjima tko je u pravu i tko je u krivu i tko je loš roditelj čija su djeca 'jadna' jer ih se eto ne tuče pa su valjda ispala i nenormalna. Mlaćenje djece nećemo ovdje preporučivati niti pokušati opravdavati. Ali mogu citirati jednu komentatoricu koja je napisala: „mogu razumijeti da je netko dijete udario ali ne mogu razumjeti da tvrdi da je to u redu“. Ili da je packa po prstima maloj bebi, dobra lekcija da ne trpa prstiće u utičnicu. To za nas nije način odgoja.

Ali da se ne udaljujemo od onoga sto želimo reći. Činilo se da su neki imali nešto protiv urednika, tema i koječega. Bez da su naveli ŠTO ih konkretno smeta. Također se tu pitam: zašto povezivati osobe koje rade u uredništvu s idejom i sadržajima koje blog širi? Uredništvo odabire teme i tekstove minimalno uređuje i lektorira. Tekstovi su besplatni, proizvod dobre volje i mnogo truda i rada uredništva i uloženo je slobodno vrijeme kako bi se postiglo nešto dobro za sve nas. Uredništvo se ne mora osobno slagati se sa svakom ovdje napisanom riječju. Ovo je ipak jedna zajednička, blogerska akcija.

Da li želite nešto kritizirati? Napišite to sad i ovdje. Zanima nas dobronamjerna kritika. ŠTO konkretno vas smeta i zašto. Što učiniti da se to poboljša, ukloni? Zašto? Kako poboljšati izgled bloga i postići konkretnije ciljeve?

Naša vjerna suradnica Marchelina piše o kritikama ovako:
„Te kritike ne ukazuju na vrijednosti naše teme. Međutim, pokazuju dvije stvari:

1. Nažalost, naše ideje se suprotstavljaju većini. Većini, koja je odgajana na batinama. Ako prihvate naše stavove, priznat će da su njihovi roditelji radili krivo. A samim time i oni. Takvo priznanje je teško izvući iz ljudi koji su odgajani po principu da je roditelj (i svećenik, i papa, i predsjednik države) vrhovni, neoborivi autoritet. Ljudska svijest se jako sporo mijenja, ovakve reakcije su više očekivane nego iznenađujuće.

2. Naša tema je postavljena VIRTUALNO. Htjeli mi ili ne htjeli, time gubi na vjerodostojnosti, koliko god se mi trudili.

Kao što znaš, u pitanje se svakodnevno dovode i virtualna prijateljstva i virtualne ljubavi pa i virtualni pisci, tj. blogeri koji su objavili knjige. Kao da to umanjuje vrijednost njihovog stvaralaštva. Tako i naša akcija ima manju vrijednost. Na isti način. I protiv toga se malo što može učiniti. Možeš samo nastaviti dalje kao uporna mazga, u nadi da će nešto od napisanoga doprijeti do nekih mozgova. Mi njih provociramo, tjeramo ih na preispitivanje vlastitih odgojnih metoda, a na tu temu većina roditelja ne dopušta kritiku niti opaske. Težak je zadatak koji ste si postavile, jako težak. Ali, kao što ja često kažem, samo idealisti mijenjaju svijet...“

Eh, vjetrenjače dakle J

Eto, često 'svi' znaju sve, pametni su i misle da drugi (u ovom slučaju mi) rade krivo. Ali ne znaju drugačije ili bolje. Ili još gore – ne žele. Jer eto to ionako 'nema smisla'. Ah koliko puta smo čule tu frazu, da nešto nema smisla raditi pa ne treba niti pokušavati. Čaša je poluprazna. Ali treba uvidjeti da je ona ustvari polupuna i da treba uvijek prije odustajanja pokušati.

Da li je moguće pobijediti u borbi protiv vjetrenjača? Naravno da je moguće, ma kako se činilo nemogućim! I nikada ne treba prestati uključivati maštu u traženju načina da to učinimo. Zaustaviti vjetar je teško ali što nas se više udruži i 'puhne' istovremeno u suprotnom smjeru, ta će se vjetrenjača usporiti pa možda i stati.

Kritiku rado primamo radi poboljšanja jer ovo je zamišljeno kao naš i vaš blog. Tko god vi bili. Ali ako već želite kritizirati, nemojte - excuse our French – blebetati bez da ste naveli ŠTO konkretno ne valja, zašto ne valja i kako da to poboljšamo. Mi doista želimo da ova akcija izađe iz granica virtuale. Već poduzimamo korake da se to uskoro i dogodi te da se kod što više ljudi podigne svijest o nenasilju, toleranciji, međusobnom poštovanju i uopće nešto pozitivnijem i opuštenijem načinu razmišljanja i života.

“Divno” je pročitati da netko ne želi surađivati jer “se ne slaže s konceptom bloga” ili time “kuda bi taj blog trebao ići dalje”. Svaki suradnik, bilo na blogu ili nekom drugom mediju, može predložiti ili eventualno prihvatiti ponudu da obradi temu, prilagoditi se uredničkim zahtjevima oko prerade teksta i tako dati svoj prilog tom mediju, novini, blogu ili televiziji. Ono što ne bi trebalo biti slučaj je – 'srati' po mediju jer se bilo osobno bilo profesionalno ne slažemo s urednikom ili jer smatramo da taj urednik krivo te svoje novine uređuje. Ili ćemo dati svoj, kakav god on bio, doprinos nečemu ili – ne.

A za sada je to blog nas i onih koji svojim neumornim radom svakodnevno pridonose, koji BESPLATNO, žrtvujući svoj san, nakon teškog radnog dana, obavljanja poslova, očeva i majki, pranja, kuhanja, hranjenja ili igranja... nakon priče za laku noć svojem djetetu daju pusu i kažu: mama/tata još ne ide spavati, mora još malo raditi. Ne na uštrb njih već sebe samih i koji vjeruju da ovaj projekt nešto donosi ili će donijeti. Zato jer pripremaju i projekte koji će doprijeti do više ljudi, zato što traže sto načina te mole ljude okolo da im pomognu npr. oko izrade web stranice ili dobrovoljnog rada za terensku akciju. Zonin post i brošuru je na primjer malo tko pohvalio.

Ali nismo razočarane jer smo doista nažalost, taj ništa i očekivale. Tu jednu pasivnost i čekanje SVEGA na pladnju. Iskusniji su nas upozorili. Samo što je najlakše odustati, a teže ostati i izgurati zamišljeno. Pogotovo ovako na pola puta.

Kada će većini postati jasno da SVI moramo nešto napraviti kako bismo se pokrenuli iz učmalosti?


Mare i Bugenvilija



P.S. Prigodan post, o tome kad se 'male ruke sloze' Kad se surferi sloze protiv zlostavljaca



Post je objavljen 18.02.2009. u 06:00 sati.