Marketing
MIKROKOZMOS U UČIONICI
Danas objavljujemo post blogera vierziger, nekadašnjeg nastavnika.
MIKROKOZMOS U UČIONICI
Nastavnik: posao iz snova ili svakodnevna mora?
Vremena, kad je ovo zanimanje uživalo posebno društveno poštovanje, su prošlo svršeno vrijeme.
Usprkos tome za mnoge je ovaj poziv još uvijek atraktivan. Sigurnost službeničkog statusa, respektabilno vrijeme praznika, užitak prenošenja znanja i šansa pozitivnog usmjeravanja mladih su samo neki razlozi odlučivanja za rad u prosvjeti.
Ustvari, pedagozi se danas, moraju više nego ikada angažirati i kao socijalni radnici da bi izašli na kraj s često manjkavom razinom respekta ili volje za učenjem kod učenika. Biti nastavnik u isto vrijeme traži i prilagodbu politici školstva, kako na državnoj razini tako i na razini zbornice odnosno nastavničkog vijeća. Ustvari, geometrijski gledano nastavnik je u sjecištu tri dijagonale; ravnatelj, učenici i last but not least – njihovi roditelji.
Opstati u tome znači voljeti svoj poziv više nego svoje zdravlje, tako da ona dva prvospomenuta motiva ostaju više na stereotipnom, birtijaškom poimanju ove, u srži, plemenite profesije.
Sjećam se jedne diskusije od prije dvadesetak godina, kad roditelj reče kako svoje dijete vidi rijetko preko tjedna, a razrednik kaže kako on svoje učenike viđa 3-4 sata tjedno, ispalo je kako djecu ne odgaja ni kuća ni škola – nego put između ove dvije zidine, dakle – cesta.
Zvuči pomalo grubo, ali ima malo i istine u toj računici današnjeg sociološkog okružja u kojem se naša djeca odgajaju i obrazuju. Koliko se djeca danas u tinejdžerskoj, adolescentskoj dobi povjeravaju roditeljima ili profesorima, a koliko prijateljima ili svome blogu?
Povjeravanje je proporcionalno stupnju povjerenja koje djeca razvijaju prema svom okružju. Praznine koje nastaju tamo gdje zakažu roditelji, nastavnici ili prijatelji u pravilu popunjavaju neželjeni subjekti sa priličnim utjecajem na karakter i ponašanje naših školaraca.
Povod za ovaj osvrt je, na prijedlog Lipe Mare, odgledan dojmljiv film, dobitnik zlatne palme u Cannesu: „La Classe - Entre les murs" (The Class, Die Klasse, kod nas ne znam kako je preveden, ali bukvalno „Razred" ili „Iza zidina"). Film je još nominiran za 5 Cezara i za Oscara za ne-engleski film. Hollywood je napravio „Dead Poets Society" s učiteljem-junakom i „Dangerous Minds" i mnoge druge ali ni jedan nije nalik ovome filmu iz tog žanra.
Ovaj film je rađen kao teniski meč, jedna životna kamerna igra s prizorištem u školi pariškog (problematičnog) 20. arondismana.
Može se reći dokumentaristički obzirom da je rađen po knjizi jednog pedagoga, uvjerljivog u ulozi učitelja francuskog (François Bégaudeau) kao što su uostalom uvjerljivi i učenici-naturščici. Radi se uglavnom o 13-15 godišnjacima većinom imigrantske djece što je jedno od općih obilježja današnje zapadne Europe. Dakle, François pokušava sa svojim učenicima biti na ravnopravnoj razini što ima svoje prednosti i mane, ali film vam neću prepričavati jer iako traje dva sata, isplati ga se pogledati i nastavnicima i učenicima i roditeljima, a i prosvjetnim autoritetima.
Film je poprilično autentičan, pa iako nam migracijska slika razreda danas u RH (još) nije slična ovoj, dijalozi, usponi i padovi međusobnih odnosa svih sudionika su zanimljiviji od smisla konjunktiva imperfekta ili od toga zašto su u primjerima rečenica za vježbu česta imena kao Bill, a većina u razredu nosi ima Mohammad….
Post je objavljen 18.02.2009. u 23:53 sati.