Komentari

protivnasilja.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • Đus

    hm...
    slažem se s autoricom posta, u svakom slučaju.
    ali mislim da to nije nužno jedini način, iako je vjerojatno najbolji.
    u mojoj kući se nije šutalo nogom, ali se definitivno podvikivalo. i nitko me tijekom djetinjstva nije grlio, mazio ni pazio čim mi se pojavila čvoruga na glavi.
    pala je pusa, reklo se "evo, više ne boli" i - piči dalje.
    ono što me odgojilo za empatiju u količini u kojoj ju danas osjećam je odgoj usmjeren na moral i poštenje. uvijek se naglašavalo da ima puno ljudi kojima je puno gore i da takvima treba pomoći ako je ikako moguće. i to sam uzeo pod normalno jer mi je bilo pokazivano PRIMJEROM.
    uvjeren sam da i danas ima roditelja koji svoju djecu generalno usmjeravaju na dobro, ali to pada u vodu ako oni sami ne žive to što govore. uzalud je ocu govoriti o poštenju ako na poslu potkrada svoje radnike.
    daklem, po meni je prva i najbolja metoda metoda uzora, primjera.
    onda je teorija bitna utoliko da se osnovne smjernice djelovanja pretoče u riječi radi lakšeg prenošenja.
    pozdrav!

    avatar

    27.02.2009. (14:48)    -   -   -   -  

  • dobrodjelac

    kronično nam fali suosjećanja. možda kada bi bili u mogućnosti svakog napadača staviti u kožu žrtve, možda bi se tada stvari promijenile.

    avatar

    27.02.2009. (17:03)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Jel stoposto sigurno da baka nije ništa kriva?
    Bake ne moraju da budu nedužna stvorenja, izgled često vara, što se vidi i iz poante priče o Ivici i Marici, a imam i ja baku pa znam što govorim...

    avatar

    27.02.2009. (18:39)    -   -   -   -  

  • smotuljak

    @Danica, ali čak i ako je baka kriva treba ju zatući? Hm, bi li volila da tvoja djeca na taj način rješavaju probleme? Sigurno ne bi. Djevojčica od 14 godina nema cijeli život za sobom pa da se može naći u koži one australske žene koja je svoju majku (starija od 80 godina) probola 74 puta nožem jer joj je ova prigovorila da janjetina nije dovoljno pečena. Naime, ovo iako ne opravdavam mogu razumjeti - majka je kćeri koja je živjela (neudata) s njom i cijeli joj život kuhala i pomagala prigovarala. U jednom trenutku nakon što je kćer milijardu puta dobila po glavi kako ništa ne zna i o ničem nema pojma izgubila je vezu sa stvarnoišću i htjela to prigovaranje jednom zauvijek ušutkati. Kada je došla sebi već je bilo 74 puta prekasno.

    Ne znam pobliže ovaj slučaj o kojem se piše, samo s ovog linka. Opravdanje bi bilo jedino da je djevijčica branila sebe, svoju majku ili brata/sestru od pomahnitale bake ili da reagira u afektu iz nekog razloga. Međutim s linka koji je na vrhu teksta priložen lijepo se vidi da je djevojčica/djevojka zapravo pljačkala baku a dvoje su joj držali stražu. Dakle, predumišljaj je tu i sigurno ne može biti u trenutku afekta ili samoobrane i nužne obrane onih koje voli.

    A što se tiče rasprave moj je stav da zli ljudi odgajaju zle ljude. Djevojčici je bar jedan od roditelja ili skrbnika zao. Ili ju odgaja ulica. Tu se ne može puno napraviti. Nije danas ništa više zlog svijeta ili omladine nego prije. Samo se danas (hm, nemojte me razapeti sada, ovo se tiče rasprave na prošle postove) sve pa i nasilje i zločin više toleriraju nego nekoć. Djeca imaju možda više dobrih ali i više loših uzora nego ranije. A nasilnu djecu se ne miče s ulice, premalo je domova, puno je više rastrganih i nesređenih obitelji i puno je manje autoriteta koje maladi imaju u odrasllim osobama. A ako nema autoriteta i granice su sve šire, pa i granice nasilja i zločina. Ta silna tolerancija i liberalizam u odgoju su dvosjekli mač - s jedne strane dobivamo slobodniju, samostalniju i samosvjesniju djecu. S druge strane djeca ne znaju postaviti granice i lakše upadaju u neka sumnjiva i nedozvoljena ponašanja. Ona sazrijevaju ranije nego su spremna to prihvatiti, ranije nego su stekli odgovornost i samokontrolu. I mi ih odgajamo da sami znaju što trebaju napraviti i kako s eponašati, ali oni još nisu za to spremni. Mislim da se psihički razvoj i zrelost ne mogu ubrzati odgojem, zato djeci treba autoritet. I granice.

    avatar

    27.02.2009. (20:48)    -   -   -   -  

  • smotuljak

    I slažem se potpuno s ovim što Đus piše. Nije dovoljno djeci samo pričati. Sve je badava ako pričamo jedno a ponašamo se drugačije. Uzor je bitan. Djeca uče iz našeg ponašanja.

    avatar

    27.02.2009. (20:53)    -   -   -   -  

  • captain crush

    da, istina je, kako se roditelj ponaša prema djetetu, tako će i dijete prema ostalima. ali eto. vjerojatno je to zbog prerane trudnoće kad baš i nisu željeli toliko to dijete, pa su ga eto slučajno dobili i tako se odnose prema njemu.. ali možda su im ipak njihove vlastite obveze važnije od njihovog djeteta pa i nemaju vremena za njega.

    avatar

    28.02.2009. (08:07)    -   -   -   -  

  • Defton

    Treba njima svima ljubavi...ali one prave... ako roditelj daje djetetu mržnju, kakvo će to djete biti?...
    Podržavam vašu stranicu...jer volim ljude dobre volje :)
    Bannerini ste na mojoj stranici.
    Pozdrav

    avatar

    28.02.2009. (14:42)    -   -   -   -  

  • Reforma

    brevo :)

    avatar

    28.02.2009. (15:09)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    Citirat ću svoju mamu (psihijatar u mirovini): "Nikada se tijekom moje prakse nije dogodilo da mi je u ambulantu došao netko sa bilo kakvim problemom ili bolešću, a da je bio DOVOLJNO VOLJEN". To je bio njezin komentar nakon što sam rekla kako se bojim da ne napravim grešku u koracima po pitanju odgoja, da je ovo vrijeme teško i kako se bojim da mi sin jednom skrene s krivog puta...

    Ali dodat ću još jedan primjer o tome kako društvo djeluje na manjak suosjećanja - za vrijeme rata bila sam nekoliko dana kod rođaka u Beču. Bila je humanitarna akcija kojom su prikupljali novac za dijete oboljelo od nekakvog karcinoma kojem je trebao neki skupi lijek. Što se dogodilo? Cinično sam se osmijehnula, ja koja sam zaista cijeli život imala osjećaja za druge. Zašto? Zato jer je kod nas u Petrinji nekoliko dana ranije izginulo desetero i više djece kada je bomba roknula u sklonište, ako se ne varam. Pomislila sam kako se ovi trude oko jednog djeteta, a nitko nama konkretno ne pomaže gdje svakodnevno barem jedno dijete gubi život. Ovo jest ekstremni primjer i bila je riječ o ekstremnom slučaju (ne ponovio se nikad više, mrska mi je i sama uspomena na moju reakciju). Ono što želim reći jest da danas nije rat, ali društvo je (i prije financijske krize) bilo idealno tlo za stvaranje nesigurnosti i poticanje egzistencijalnih strahova (ni jedno radno mjesto nije bilo sigurno, godinama su ljudi potpisivali ugovore na određeno i nisu znali što će biti nakon par mjeseci, a kamoli za godinu dana, mirovine su se tresle i prije nego što je Vlada priznala da su strupovi otišli u k...). Ne znaš gdje si, ne znaš gdje ideš... Oni pak koji su radili, odnosno koji rade, na poslu provode ne 8 već 10, 12 sati, obitelj viđaju gotovo samo vikendom, a ostalim danima im kažu dobro jutro i laku noć, pred zaposlene se postavljaju nerealni ciljevi, ne cijeni se njihov rad itd. itd. itd. Kada su ljudi slomljeni, ogorčeni, pritisnuti takvim tempom i uvjetima života, u velikoj mjeri većina njih reagira nedostatkom suosjećanja za druge jer se moraju prvenstveno pobrinuti za sebe i svoju obitelj, a to postaje nemoguća misija...

    avatar

    01.03.2009. (02:21)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    bivsa apstinentica - slicnu recenicu kao ovu tvoje mame sam procitala u knjizi jedne psihologice. htjela bih samo dodati nesto oko ovog tvojeg iskustva u Becu. ti si naravno u pravu da je puno djece gubilo zivot a njihovim se obiteljima nije konkretno pomagalo. tu u cijeloj prici ne treba zaboraviti dvije stvari, sto se pomaganja tice. kao prvo, austrijanci su bili medju prvima koji su nas priznali i koji su uopce za hrvatsku samostalnost ucinili enormno puno toga. takodjer, bili su i vjerojatno i prvi koji su organizirali veliku akciju NaCHBAR in NOT odnosno susjed u nevolji i slali velike kolicine humanitarne pomoci u hrvatsku. za to im svaka cast. takodjer bih htjela reci da je bolje pomoci i jednom djetetu u nasoj okolini i uciniti sve sto je u nasoj moci, nego odmahnuti glavom i reci da negdje drugdje umiru stotine a mi ne cinimo nista. cak smatram i za potrebno ciniti sto vise toga u nasoj vlastitoj okolini na konkretne osobe nego npr. umjesto toga slati tu pomoc negdje u Afriku. To je naravno lijepo ali i u vlastitoj zemlji ima toliko toga sto bi se moralo napraviti. ostatak tvojeg komentara smo pokusali obraditi u postu o PTSP-u, jer cini se da drustvo danas projektira ono sto je godinama rata i krize nakon njega, moralo prozivljavati....

    avatar

    01.03.2009. (14:50)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    @Mare - ma moja reakcija nije imala veze sa stvarnim stanjem stvari. Htjela sam time reći da kada se ljudi osjećaju ugroženima, kada ne vide dalje od svojih problema (a rat je drastični primjer takve situacije), tada naprosto izgube razumijevanje za druge. Apsolutno podržavam humanitarne akcije i u mnogima sam sudjelovala upravo s mišlju da se spasi barem jedan život.

    avatar

    02.03.2009. (04:19)    -   -   -   -  

  • Irish Coffee

    Hvala na objavljivanju teksta.
    Možda osobno nisam najbolji primjer našeg prosjeka jer sam doista odrastala u atipičnom i prilično liberalnom okruženju. Točnije uz majku (rano sam izgubila oca) koja nije gledala Oprah i nije znala za 'čvrsto postavljanje granica' ;)
    Šalim se, no činjenica je da sam imala veliku slobodu i mogućnost izbora.
    No nije me duh sveti sačuvao od većih problema već upravo vlastita snaga koja je došla iz takvog odgoja. I opet: imala sam slobodu izbora.
    Čvrsto postavljanje granica može se trenirati na samome sebi, isto kao i suosjećanje.
    To je isto što i uzor, tu nema razlike.
    Za mene je majka bila izvor ljubavi, potpore i razumijevanja.
    Kad sam odrasla lako sam joj oprostila sitne nedosljednosti i propuste, jer ono što mi je pružila i danas me 'grije iznutra'.
    Drugim riječima, ništa manje od toga ne želim ni ja biti mojem djetetu.
    Vjerujem da će ono lakše shvatiti moj mogući propust nego fizičku kaznu, da idem do krajnosti.
    Jednostavno, radim na tome da misli svojom glavom i osjeća moju podršku. Drugo je manje-više izvan moje moći.

    avatar

    06.03.2009. (01:40)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...