Marketing
Inkluzija osoba s invaliditetom
Inkluzija osoba s invaliditetom
Još ne tako davno smatralo se da osobe s invaliditetom trebaju živjeti svoj život odvojeno od drugih, u društvu „sebi sličnih osoba“. Neobično je reći da su osobe s invaliditetom slične jedna drugoj, jer svi smo mi prvenstveno ljudi koji imaju svoje osnovne potrebe- fiziološke i psihološke i svoj vlastiti karakter, iskustva, a osobe s invaliditetom su drugačije jedino po tome što imaju neke dodatne potrebe.
Tijekom povijesti izmjenjivali su se razni modeli skrbi o osobama s mentalnom retardacijom, pa je tako jedan od modela tzv. model milosrđa, koji počiva na religijski baziranom milosrđu. Slijedi medicinski model čija je ideja vodilja da je mentalna retardacija bolest te spada isključivo u područje medicinske skrbi. Nakon toga razvija se razvojni model, model interakcije, integracije i normalizacije. Zadnji model koji je prisutan u društvu i model koji još uvijek treba u potpunosti zaživjeti je model emancipacije. Ovaj model polazi od ravnopravnosti različitih partnera u procesu rehabilitacije, što znači da i sama osoba s invaliditetom ima pravo odlučivati o tijeku svoje rehabilitacije te biti član tima. Nažalost, u mnogim zemljama i sredinama još uvijek se može uočiti prisutnost modela koji su odavno trebali biti napušteni. Osobe s invaliditetom ne traže od svoje zajednice sažaljenje već podršku u onim područjima u kojima im je potrebna. Pročitajte Credo podrške.
Usporedo sa modelima skrbi o osobama s mentalnom retardacijom mijenjaju se i stavovi prema svim osobama s invaliditetom tijekom povijesti. Društvo koje je naprednije shvaća da mu je za daljnji napredak potreban svaki njegov član, bez obzira da li imao natprosječne ili ispodprosječne sposobnosti u nekim područjima.Kvaliteta života osoba s invaliditetom također doživljava promjenu. Danas se govori ne samo o kvaliteti života osoba s invaliditetom već i o mogućnostima unapređenja kvalitete života čitave obitelji koja ima člana s invaliditetom. Da bismo utvrdili kvalitetu života neke osobe promatraju se uvjeti života s obzirom na njen tjelesni razvoj i potrebe, osobni razvoj i potrebe, materijalni uvjeti, međuljudski odnosi, mogućnosti rekreacije, uvjeti rada, školovanja i dnevnih aktivnosti te mogućnosti društvene participacije. Raznim istraživanjima utvrđeno je da se kvaliteta života bitno smanjuje ako je osoba smještena u ustanovu, a povećava se ako osoba živi u obitelji te polazi dnevni ili poludnevni tretman u nekoj ustanovi. Ustanova u kojoj osoba provodi tjedan ili mjesec dana bez obitelji ne može pružiti osobi zadovoljenje svih njenih psihičkih potreba, jer često osobe nemaju mogućnost izabrati svoj životni stil, rutine su podređene potrebama osoblja, a i fizički su odvojeni od ostatka zajednice.
Inkluzija je pristup koji naglašava da je različitost u snazi, sposobnostima i potrebama prirodna i poželjna. Dakle, svaki član društva može doprinositi njegovom napretku na sebi svojstven način. Cilj nije da svi budemo jedanki, već da doprinosimo društvu svojim različitostima te pritom uvažavamo različitost onoga pokraj sebe. Važno je da svaki pojedinac može odlučivati o svojem životu, ali isto tako i da preuzme teret odgovornosti.Proces inkluzije se u različitim državama odvija različitim tempom. Poznato je da se napredak društva najbolje očituje u njegovoj brizi za svoje najslabije članove, a možemo reći i u ravnopravnosti svih članova. Ovaj proces uvelike ovisi o ekonomskoj moći i znanstvenim dostignućima pojedine države, no najviše od svega zaslužni su kulturni obrasci. Negativni stavovi i predrasude o osobama s invaliditetom koje su duboko ukorijenjene u brojnim generacijama najčešće su najveća prepreka procesu inkluzije.
Zatvaranjem ustanova moguće je pokrenuti proces „u zajednici utemeljene rehabilitacije“. „U zajednici utemeljena rehabilitacija“ podrazumijeva razvijanje uvjeta za rehabilitaciju za svaku osobu s invaliditetom unutar njegove lokalne sredine. Ovakav način rehabilitacije trebao bi omogućiti svakoj osobi s invaliditetom podršku koja će biti multidisciplinarna te dostupna na najjednostavniji mogući način, što bi značilo rasterećenje obitelji u manjim gradovima od čestih odlazaka u velika središta i dugotrajnog traženja odgovarajućih stručnjaka koji su potrebni njihovom djetetu. Prema dosadašnjim iskustvima iz SAD-a, Kanade i nekih europskih država utvrđeno je čak da je ovaj otvoren sustav rehabilitacije jeftiniji od rehabilitacije unutar ustanove zatvorenog tipa.
Nije manje važno za spomenuti da razvijanjem modernih sustava rehabilitacije osobe s invaliditetom postaju aktivni članovi naše zajednice te se povećava razvoj tolerancije i prihvaćanja osoba s invaliditetom od strane osoba bez teškoća. Jedino na takav način moguće je mijenjati naše duboko ukorijenjene predrasude o osobama s invaliditetom. Pozitivni pomaci u društvu posljedica su pozitivnih iskustva u međusobnoj komunikaciji.
Jedan od pozitivnih primjera poticanja inkluzije je i program „Moj prijatelj“.
Preuzeto od Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije
Post je objavljen 16.02.2009. u 06:00 sati.