Mi smo svi konstantno okruženi sa ovim problemom. Čak i u našoj neposrednoj blizini stalno se dešavaju takve stvari. Koliko je nas ikad na to reagiralo? Bojim se jako malo. Moji prvi susjedi sistematski maltretiraju svoju vlastitu hendikepiranu djecu, dapače njihova majka glavom. Ni nakon više prigovora na to nitko od institucija nije reagirao, a ako je takva situacija tu, u Njemačkoj, mogu misliti koliko je to kod nas (u Hrvatskoj) loše organizirano i koliko malo ljudi zaista vjeruje u prigovore susjeda na takve probleme. Najlakše je reći da je to njihov obiteljski problem i zatvoriti oba oka. Neki post niže dole, bila je situacija zlostavljanja djevojčica u haustoru jedne od blogerica. Baš me zanima kako je ta priča završila i je li dotična izvijestila socijalni rad ili je sve ostalo na komentaru...
09.02.2009. (21:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
djeca koju ja poznajem starija su od mene, ali ovo o cemu Bugenvilija pise je identican primjer samo u hrvatskoj.. svodi se na to da zajednica "proglasi" susjedu "onom kojoj svaka dlaka smeta" samo zato sto upozorava socijalnu sluzbu (koja bi u biti morala doalziti u kontrolu jer su to dugogodisnji slucajevi) i policiju(jer situacija ponekad kulminira i na stetu okoline) na stanje koje tamo vlada i da ispada da tu policija ne moze nista pa cak i ignorira doci u intervenciju, a da ne pisem kako se socijalne radnike mora vuci na ulici za rukav i podsjecati ih na njihove zadatke koje imaju.. to su nekada bila djeca, sad su to odrasli ljudi, na istom mjestu, u istom okruzenju.. problemi nisu nestali ili ostali mali... problemi su postali ogromni.. a svi samo okrecu glavu jer ne zele i oni biti "ona luda" s pocetka price
10.02.2009. (01:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
interesantno je kako se u ovoj našoj državi nitko ne želi miješati samo kada to uistinu treba. ljudima inače nikakav problem nije uhoditi, tračati, klevetati i ismijavati se, kopati po tuđem prljavom vešu, napadati i verbalno i fizički svaku različitost, ali kad je riječ o ozbiljnim stvarima gdje je potrebno i nužno da netko sa strane (su)djeluje, najednom ih se ništa ne tiče. nedavno mi je starija prijateljica i kolegica ispričala strašnu priču o jednom svom učeniku koji je klasičan primjer zapuštenog, zanemarenog i zlostavljanog djeteta (majka ga je znala posve malenog ostaviti samog nasred ulice i otići kući, tući ga i maltretirati, vezati ga za krevet i ostavljati takvog satima samog u mračnoj sobi, a ona bi sama nekamo otišla itd.). kad sam je upitala što je ona poduzela, samo je šutjela. ni ona ni ostali profesori nisu napravili ama baš ništa. najgora u cijeloj toj priči jest činjenica da je moja prijateljica vjeroučiteljica, što je samo jedan dokaz više o licemjerju društva u kojem živimo. i sama sam kao dijete doživjela maltretiranje od strane druge djece kada sam preskočila razred i došla među njih, starije godinu dana, kao konkurencija i uljez. nisu me fizički napadali, ograničili su se 'samo' na izopćenje, verbalno maltretiranje i vrijeđanje. moja tadašnja učiteljica/razrednica koja je vrlo dobro znala što se događa (jer, ako ćemo iskreno, djeca od devet godina nisu naročito suptilna u svojim namjerama), pedagoški je i mudro šutjela. moji se roditelji dugo nisu miješali - u ta tzv. 'dječja posla', iako sam ja već dobila i psihosomatske tegobe. imala sam osam godina i ja sam sama morala otići k našoj pedagogici i prisiliti odrasle da nešto poduzmu. tek tada je moja učiteljica na satu razrednika razredu rekla da moraju prestati s time, ali im nikada nije objasnila zašto. za djecu je sasvim logično da se ponašaju kao čopor i složno napadnu onoga koji je 'krive boje', ali odrasli su tu da ih u tome zaustave i (pre)usmjere, i to odmah, a ne nakon što ih pritisnu da to učine. tako sam, zahvaljujući nesposobnim i nezainteresiranim ljudima oko sebe, ja ostala prepuna kompleksa i raznih trauma koje sam vukla još godinama i jedva ih se uspjela riješiti. a kao pravi primjer teze da smo svi ustvari žrtve žrtava poslužila mi je jedna djevojka iz tog bivšeg razreda, sada već udana i majka, koju sam slučajno srela u gradu s djetetom. prvo je mrtvo hladno sjedila, pušila i pričala s prijateljima, dok je dijete, kojem je, naravno, to bilo nerazumljivo i dosadno, jurilo uokolo i rušilo stolice za okolnim stolovima. monotonim mu je glasom nekoliko puta ponovila da prestane i da se vrati natrag do nje, a zatim bi nastavila razgovor s nama, ne obraćajući pažnju na dijete, koje je nastavilo sa svojim aktivnostima. i onda je najednom poludjela, ustala, dograbila ga i počela tući, bez ijedne riječi! kad sam joj prigovorila, odbrusila je da će me vidjeti kad ja budem imala djece, što je inače, uvijek pravi odgovor i obrazloženje svakog kretenskog ponašanja pri 'odgoju', i ignorirala je svaki moj daljnji pokušaj razgovora o tome. ja se i dalje pitam što sam trebala učiniti. prijaviti je policiji za zlostavljanje? da, rado bih to učinila, ali sve me je strah što bi mi rekli (budući da je sasvim 'normalno', 'prihvatljivo' pa i 'poželjno' da dijete katkad dobije po turu kako bi 'naučilo') na to, kad su jednu moju susjedu, moju vršnjakinju, koja je s majkom i bratom godinama sustavno trpjela iživljavanja svog pijanog oca, i usudila se jednom pozvati policiju - optužili kako laže i kako ih bezveze uznemirava! moram li napominjati kako je dotični tatica za to vrijeme stajao nedaleko, i baljezgao nešto nerazumljivo, sav u smradu alkoholnih para? da ne spominjem kakve su priče krenule po ulici i naselju - te kako je ona mogla nazvati policiju i nanijeti takvu sramotu svome jadnom ocu, te kako je njemu teško pa mora piti, a ni mama ni brat ni ona nemaju razumijevanja za to što on malo podvikne na njih i samo katkad ih udari! neću dalje jer mi se bljuje. ali kako stati nasilju na kraj kad se čitavo društvo ponaša kao da je to nešto prirodno i kad oni koji bi trebali preuzeti odgovornost i djelovati, uporno okreću glavu na drugu stranu ili nastoje prebaciti odgovornost na nekog drugog ( a onda i taj neki drugi na nekog trećeg i tako u nedogled)? danas-sutra bit ću profesorica i neću moći mirno gledati kako nekog zlostavljaju, ali na čiju bih pomoć trebala računati kad toliko mnogo njih uopće nije briga?
10.02.2009. (19:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
persephone - tvoj je komentar vrlo potresan kao i primjeri koje si navela. uzasno. ljudi moji, pa tjelesno je kaznjavanje KAZNJIVO zakonom. ministarstvo obitelji provodi kampanju protiv kaznjavanja a ljudi i dalje misle da je to normalno. sve te batine i pljuske dijete uce jednom: mrznji i nasilju a onda se poslije cijela drzava zgraza kad vidi kako ta ista djeca postupaju sa svojim ostarjelim roditeljima. ostavljaju ih po nekakvim sumnjivim kucama u kojima u smradu vlastitog urina i izmeta iscekuju gladni smrt, prezreni i zlostavljani poput ranjene zivotinje.
10.02.2009. (21:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Institucije su kod nas u komi. Svi bi se samo sudili, komentirali, bili na tv-u, a nitko da poduzme ikakve korake. Te stvari koje se događaju potječu iz takvih obitelji koje nitko ne kontrolira. U susjedstvu moje mame živi čovjek 55 god. samac, a kod njega je povremeno dolazila žena od 40-tak godina. Uskoro susjed se pohvali da je ta žena njemu rodila djete. Njoj je to 5.ili 6. dijete koje je prošle godine udomljeno kao i sva prije, a taj susjed ode povremeno da ga pogleda. Svi oni takvi primaju socijalu, piju, puše....tj. troše novce na sranja, a djecu rađaju i ostavljaju. Mislim da su tu korjeni nasilja. Nema ljubavi, a ako si odrastao bez ljubavi, sigurnosti, topline doma niti ta djeca kad odrastu nikada neće moći to uzvratiti životnom partneru, a ni djeci. Ni zamisliti ne mogu što se sve danas dešava djeci. Mrzim zlostavljače djece, pedofile i sve one koji na bilo koji način žele ili jesu naštetili djeci.
13.02.2009. (12:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meganine priče
http://meganineprice.blog.hr/
evo, bas ovde čitam kako su zapravo sama djeca zrelija od nekih nas.
29.07.2010. (20:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Đus
ovo je strašno i čitati, a kamoli biti u kontaktu s nečim takvim...
09.02.2009. (14:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bugenvilija
Mi smo svi konstantno okruženi sa ovim problemom. Čak i u našoj neposrednoj blizini stalno se dešavaju takve stvari. Koliko je nas ikad na to reagiralo? Bojim se jako malo.
Moji prvi susjedi sistematski maltretiraju svoju vlastitu hendikepiranu djecu, dapače njihova majka glavom.
Ni nakon više prigovora na to nitko od institucija nije reagirao, a ako je takva situacija tu, u Njemačkoj, mogu misliti koliko je to kod nas (u Hrvatskoj) loše organizirano i koliko malo ljudi zaista vjeruje u prigovore susjeda na takve probleme. Najlakše je reći da je to njihov obiteljski problem i zatvoriti oba oka.
Neki post niže dole, bila je situacija zlostavljanja djevojčica u haustoru jedne od blogerica. Baš me zanima kako je ta priča završila i je li dotična izvijestila socijalni rad ili je sve ostalo na komentaru...
09.02.2009. (21:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dipl. kucanica
djeca koju ja poznajem starija su od mene, ali ovo o cemu Bugenvilija pise je identican primjer samo u hrvatskoj.. svodi se na to da zajednica "proglasi" susjedu "onom kojoj svaka dlaka smeta" samo zato sto upozorava socijalnu sluzbu (koja bi u biti morala doalziti u kontrolu jer su to dugogodisnji slucajevi) i policiju(jer situacija ponekad kulminira i na stetu okoline) na stanje koje tamo vlada i da ispada da tu policija ne moze nista pa cak i ignorira doci u intervenciju, a da ne pisem kako se socijalne radnike mora vuci na ulici za rukav i podsjecati ih na njihove zadatke koje imaju.. to su nekada bila djeca, sad su to odrasli ljudi, na istom mjestu, u istom okruzenju.. problemi nisu nestali ili ostali mali... problemi su postali ogromni.. a svi samo okrecu glavu jer ne zele i oni biti "ona luda" s pocetka price
10.02.2009. (01:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hestija
interesantno je kako se u ovoj našoj državi nitko ne želi miješati samo kada to uistinu treba. ljudima inače nikakav problem nije uhoditi, tračati, klevetati i ismijavati se, kopati po tuđem prljavom vešu, napadati i verbalno i fizički svaku različitost, ali kad je riječ o ozbiljnim stvarima gdje je potrebno i nužno da netko sa strane (su)djeluje, najednom ih se ništa ne tiče. nedavno mi je starija prijateljica i kolegica ispričala strašnu priču o jednom svom učeniku koji je klasičan primjer zapuštenog, zanemarenog i zlostavljanog djeteta (majka ga je znala posve malenog ostaviti samog nasred ulice i otići kući, tući ga i maltretirati, vezati ga za krevet i ostavljati takvog satima samog u mračnoj sobi, a ona bi sama nekamo otišla itd.). kad sam je upitala što je ona poduzela, samo je šutjela. ni ona ni ostali profesori nisu napravili ama baš ništa. najgora u cijeloj toj priči jest činjenica da je moja prijateljica vjeroučiteljica, što je samo jedan dokaz više o licemjerju društva u kojem živimo. i sama sam kao dijete doživjela maltretiranje od strane druge djece kada sam preskočila razred i došla među njih, starije godinu dana, kao konkurencija i uljez. nisu me fizički napadali, ograničili su se 'samo' na izopćenje, verbalno maltretiranje i vrijeđanje. moja tadašnja učiteljica/razrednica koja je vrlo dobro znala što se događa (jer, ako ćemo iskreno, djeca od devet godina nisu naročito suptilna u svojim namjerama), pedagoški je i mudro šutjela. moji se roditelji dugo nisu miješali - u ta tzv. 'dječja posla', iako sam ja već dobila i psihosomatske tegobe. imala sam osam godina i ja sam sama morala otići k našoj pedagogici i prisiliti odrasle da nešto poduzmu. tek tada je moja učiteljica na satu razrednika razredu rekla da moraju prestati s time, ali im nikada nije objasnila zašto. za djecu je sasvim logično da se ponašaju kao čopor i složno napadnu onoga koji je 'krive boje', ali odrasli su tu da ih u tome zaustave i (pre)usmjere, i to odmah, a ne nakon što ih pritisnu da to učine. tako sam, zahvaljujući nesposobnim i nezainteresiranim ljudima oko sebe, ja ostala prepuna kompleksa i raznih trauma koje sam vukla još godinama i jedva ih se uspjela riješiti. a kao pravi primjer teze da smo svi ustvari žrtve žrtava poslužila mi je jedna djevojka iz tog bivšeg razreda, sada već udana i majka, koju sam slučajno srela u gradu s djetetom. prvo je mrtvo hladno sjedila, pušila i pričala s prijateljima, dok je dijete, kojem je, naravno, to bilo nerazumljivo i dosadno, jurilo uokolo i rušilo stolice za okolnim stolovima. monotonim mu je glasom nekoliko puta ponovila da prestane i da se vrati natrag do nje, a zatim bi nastavila razgovor s nama, ne obraćajući pažnju na dijete, koje je nastavilo sa svojim aktivnostima. i onda je najednom poludjela, ustala, dograbila ga i počela tući, bez ijedne riječi! kad sam joj prigovorila, odbrusila je da će me vidjeti kad ja budem imala djece, što je inače, uvijek pravi odgovor i obrazloženje svakog kretenskog ponašanja pri 'odgoju', i ignorirala je svaki moj daljnji pokušaj razgovora o tome. ja se i dalje pitam što sam trebala učiniti. prijaviti je policiji za zlostavljanje? da, rado bih to učinila, ali sve me je strah što bi mi rekli (budući da je sasvim 'normalno', 'prihvatljivo' pa i 'poželjno' da dijete katkad dobije po turu kako bi 'naučilo') na to, kad su jednu moju susjedu, moju vršnjakinju, koja je s majkom i bratom godinama sustavno trpjela iživljavanja svog pijanog oca, i usudila se jednom pozvati policiju - optužili kako laže i kako ih bezveze uznemirava! moram li napominjati kako je dotični tatica za to vrijeme stajao nedaleko, i baljezgao nešto nerazumljivo, sav u smradu alkoholnih para? da ne spominjem kakve su priče krenule po ulici i naselju - te kako je ona mogla nazvati policiju i nanijeti takvu sramotu svome jadnom ocu, te kako je njemu teško pa mora piti, a ni mama ni brat ni ona nemaju razumijevanja za to što on malo podvikne na njih i samo katkad ih udari!
neću dalje jer mi se bljuje. ali kako stati nasilju na kraj kad se čitavo društvo ponaša kao da je to nešto prirodno i kad oni koji bi trebali preuzeti odgovornost i djelovati, uporno okreću glavu na drugu stranu ili nastoje prebaciti odgovornost na nekog drugog ( a onda i taj neki drugi na nekog trećeg i tako u nedogled)? danas-sutra bit ću profesorica i neću moći mirno gledati kako nekog zlostavljaju, ali na čiju bih pomoć trebala računati kad toliko mnogo njih uopće nije briga?
10.02.2009. (19:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
persephone - tvoj je komentar vrlo potresan kao i primjeri koje si navela. uzasno. ljudi moji, pa tjelesno je kaznjavanje KAZNJIVO zakonom. ministarstvo obitelji provodi kampanju protiv kaznjavanja a ljudi i dalje misle da je to normalno.
sve te batine i pljuske dijete uce jednom: mrznji i nasilju a onda se poslije cijela drzava zgraza kad vidi kako ta ista djeca postupaju sa svojim ostarjelim roditeljima. ostavljaju ih po nekakvim sumnjivim kucama u kojima u smradu vlastitog urina i izmeta iscekuju gladni smrt, prezreni i zlostavljani poput ranjene zivotinje.
10.02.2009. (21:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jabuka je svemu kriva
Institucije su kod nas u komi. Svi bi se samo sudili, komentirali, bili na tv-u, a nitko da poduzme ikakve korake. Te stvari koje se događaju potječu iz takvih obitelji koje nitko ne kontrolira. U susjedstvu moje mame živi čovjek 55 god. samac, a kod njega je povremeno dolazila žena od 40-tak godina. Uskoro susjed se pohvali da je ta žena njemu rodila djete. Njoj je to 5.ili 6. dijete koje je prošle godine udomljeno kao i sva prije, a taj susjed ode povremeno da ga pogleda. Svi oni takvi primaju socijalu, piju, puše....tj. troše novce na sranja, a djecu rađaju i ostavljaju. Mislim da su tu korjeni nasilja. Nema ljubavi, a ako si odrastao bez ljubavi, sigurnosti, topline doma niti ta djeca kad odrastu nikada neće moći to uzvratiti životnom partneru, a ni djeci. Ni zamisliti ne mogu što se sve danas dešava djeci. Mrzim zlostavljače djece, pedofile i sve one koji na bilo koji način žele ili jesu naštetili djeci.
13.02.2009. (12:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meganine priče
http://meganineprice.blog.hr/
evo, bas ovde čitam kako su zapravo sama djeca zrelija od nekih nas.
29.07.2010. (20:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meganine priče
.
29.07.2010. (20:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...