Danas objavljujemo odlican tekst blogerice Irish Coffee, koji je zapoceo kao komentar ispod prvog posta koji smo objavili. Danas ga objavljujemo potresene ovim jucerasnjim clankom o baki koju je sipkom isprebijala 14-godisnja djevojcica i nanijela joj teske ozljede.
Upravo je empatija odnosno suosjecanje glavna tema clanka blogerice Irish Coffee.
Sto vi mislite o ovome? Zasto je u ovoj zemlji sve manje suosjecanja, sto je do toga dovelo? Kako bismo to mogli "izljeciti"? Podijelite s nama vasa razmisljanja i iskustva.
Mare
Suosjećanje
Cini mi se da danas jako nedostaje suosjećanje.
Razvoj suosjećanja, empatije- nešto je bez čega nema kvalitetnog čovjeka. Ekscesi nam nametnu pitanje: kako je dijete ili mladi čovjek mogao tako nešto učiniti; kako je mogao ozlijediti prijatelja, osakatiti životinju, uvrijediti roditelja. Na stranu one normalne razvojne faze kada dijete 'ide dokle može', isprobavanjem roditelja ili svoje fizičke snage. Roditelj je taj koji od početka regulira i usmjerava dijete. Rekla bih - pozitivno kontrolira. Tipa onoga definitivnog 'Ne' za situacije koje su opasne po dijete i osobe oko njega.
A suosjećanje je isto toliko važno.
Suosjećanje koje roditelj daje kada dijete iskusi bol, ili se plaši nečega, ili je jednostavno loše volje. Uvažavanjem djetetovih osjećaja činimo ga sigurnijim u sebe i osjetljivijim za potrebe- kako svoje tako i drugih ljudi. I tu ne mislim na razmaženost ili ulagivanje djetetu. Roditelj i s malo 'sluha' za dijete, dobro zna gdje je potrebno povući čvrstu granicu.
Kada roditelji odmalena 'osluškuju' svoje dijete, prepoznaju onaj trenutak kad ih dijete počne kopirati. Tada kao u zrcalu vidite sebe- u očima svojeg djeteta!
Kad sam imala loš i depresivan dan, moj me sin, tad u vrtićkoj fazi, zaista iznenadio. Zagrlio me rekavši:'Hajde hajde, to ti je samo takav dan.. znaš da to uvijek prođe. Daj da te zagrlim.'
Ostala sam malo paf.. i odmah sam bila bolje :-) A tako je i djeci.
Razumijevanje rađa razumijevanje. I razvija se međusobno povjerenje.
Ako u trenucima problema ili početka sukoba zastanete, udahnete i zapitate dijete: Kako se zapravo osjećaš? Što ti misliš? – dogodi se neka čudna inverzija, sva se napetost svede na obično nerazumijevanje ili povrijeđene osjećaje. A razlog moguće svađe pretvori se u dijalog, objašnjenje i traženje rješenja.
Ali dijete treba imati dodir sa svojim osjećajima, mora ih znati prepoznati.
Zato je tu roditelj koji suosjeća s njime, ili ne.
I tako ga uči životu sa suosjećanjem prema drugima, ili ne.
Ako roditelj rješava probleme lupanjem šakom o stol, fizičkom snagom, dijete će tako rješavati svoje probleme. Čemu se čuditi mladom nasilniku, ako je naučen poštovati samo zakon jačega?
Da malo karikiram- kada ptić poraste i osnaži, pokazat će što je naučio.
Kako bi mogao suosjećati s roditeljima, koji nisu suosjećali s njime onda kad je bio malen i slab? Naučeno ne uvažavati i ne suosjećati, dijete će 'zakon jačega' iskazati i u vlastitom domu, upravo prema roditeljima.
Čemu se čuditi, kad je sve što radi samo oponašanje vlastitih roditelja.
Sve što ulažemo u dijete vraća se.
Stoga ono što najviše zamjeramo djetetu uglavnom je najveći propust nas samih, roditelja. Zaista treba početi od sebe.
A kad je riječ o suosjećanju, ono će se protezati od djetetovog odnosa prema roditeljima, preko prijatelja i nastavnika, prema drugim živim bićima i čitavoj okolini. Napokon, možda i najvažnije, prema budućem partneru s kojim će današnje dijete sutra imati svoju djecu.
Jednostavno je: ako voliš i uvažavaš sebe, moći ćeš prepoznati i razumjeti i druge osobe. Kako one 'dobre' tako i one druge.
A za to je potreban roditelj, staratelj, baka, ujak, teta.. tko god to bio, ali barem jedna odrasla osoba posvećena djetetu; osoba koja ima volje i ljubavi osluškivati dijete od početka, i tako mu pomoći da izgradi sebe.
Takvo će dijete znati isto to pružiti drugoj osobi, i budućem vlastitom djetetu.
Irish Coffee
Post je objavljen 27.02.2009. u 12:51 sati.