Danas s tekstom gostuje bloger Akademska stranputica
PISMO ČITATELJA
Prošli tjedan sam očekivao od osmaša novinski članak na mome stolu. Među redom kvalitetnim ostvarenjima osvanulo je jedno „Pismo čitatelja“, drugačije od ostalih u gotovo svemu. Dijete je ispisalo cijelu stranicu ispunjenu motivom samoubilačkih misli i mukom življenja koje proživljava svakodnevno. Nesretno je jer se svaki dan ujutro probudi, a to baš i ne želi. Želi se ne probuditi! Gotovo svaka rečenica se vraća na to da je nesretan jer se svakodnevno probudi. Sanja o tome danu kada se neće probuditi i morati ponovno preživjeti dan. Nitko ne obraća pažnju, nikoga nije briga; roditelji gledaju svoje poslove. Braća ignoriraju i ismijavaju. Prijatelji u razredu ga ignoriraju i često ismijavaju upravo zato što je drugačiji.
Ostao sam zatečen ovakvim znakom za uzbunu. I prije sam znao s tim djetetom razgovarati u četiri oka budući da je skroz izdvojeno u razredu, ali nikada nisam imao dojam da je problem ovako ozbiljan. Odmah sam naručio dijete da me sačeka poslije nastave. Razgovarali smo sigurno sat vremena i tek tada shvatih koliko je to dijete željno nečije pažnje i obzira koje očito ne dobiva u svojoj kući. Sve se to manifestira kao hiperaktivnost i neposlušnost. Svi to dijete samo špotaju i kritiziraju jer teško može sjediti mirno na mjestu, pa me ni ne čudi što ima ovakve samoubilačke ideje. Dogovorili smo plan kako se ne zamjerati drugima i kako pokušati biti što bolji prijatelj, te ostavili mogućnost razgovora svaki tjedan ukoliko je potrebno. Vidjet ćemo ovaj tjedan kako će sve to izgledati, ali se iskreno nadam da ćemo napredovati jer je dijete inteligentno i izrazito neostvarenog potencijala. Ne uklapa se u stereotip učenika i tu pucaju mnogi konci. No, to očito nitko i ne primjećuje. Pitam se samo koliko je takvih u našim školama?
Komentari kolega na ovo su bili – ah, što bih ja s njime razgovarala... pa nisam ja obrazovana za to. Nek se za to brinu oni koji su obrazovani... Ima svoje roditelje, pa nek' se oni pate s njime...
Na to ja odgovaram ovako – a, što ako se oni koji za to zaduženi ne brinu o tome? Što kada toj djeci i roditelji okreću leđa, zatim nastavnici, pa onda i oni koji ih trebaju savjetovati – pedagozi i psiholozi koji se više bave tablicama i papirologijom nego djecom? Na čemu su onda ta djeca? Onda budu u ovakvom kaosu i prepuštena sama sebi! Svima nam je jasno kamo vodi ovakva sustavna nebriga.
Ne namjeravam prihvatiti prenošenje odgovornosti s jednih na druge nego biti tu kada god kome zatreba i kakav god problem bio u pitanju. Uloga učitelja kojemu je stalo je utoliko veća što će takvoj osobi dijete prije reći neke svoje probleme nego, npr., roditeljima. Pogotovo ako ima povjerenje u učitelja i da je sigurno da neće sve razglasiti po cijeloj školi.
Mnogi mi u sustavu govore – ah, ti si još zelen... Brzo ćeš odustati od svega i sl. Na sve to im kažem upravo ovo – kada budem postao mrtvo puhalo, čovjek koji će proći pored djeteta u problemu kao da ga i nema, kada budem tamo samo zato da mi vrijeme brže prođe po kratkom postupku dajem otkaz i odoh raditi nešto drugo za iste (ili veće novce)! Ako se od nekog očekuje da počne djelovati i mijenja bar malo oko sebe, onda je to od učitelja. Upravo zato jer smo mnogoj djeci jedina slamka za koju se mogu uhvatiti.
Nažalost, čini mi se da su ovakva osjećanja djece sve češća i češća. Postaju svakodnevica.
Post je objavljen 17.02.2009. u 08:00 sati.