Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

Alkoholizam je uzrok raspada oko trećine brakova

1. travanj - Dan borbe protiv alkoholizma


Ovisnici i umjereni pilci stoje na dvije obale razdvojene rijekom a povezane mostom. Preko mosta odvija se velik promet, ali samo u jednom smjeru: od obale društvenih potrošača do obale alkoholičara. Do sada nije poznat drugi smjer. I jedni i drugi, međutim, razmišljaju na način koji njima odgovara. Umjereni pilci misle da nikada neće stići na onu drugu obalu, a alkoholičari misle da nikada nisu ni prešli most. Teško je društvenom potrošaču približiti mišljenje da je njihovo ponašanje rizično ponašanje i da je jednom nogom već na mostu, a alkoholičaru da mora preći dosta nizvodno da nađe obale nepijenja - apstinencije
Branko Lang, psihijatar



Što je alkoholizam?

Svjetska zdravstvena organizacija definira alkoholizam kao bolest u koju upada pojedinac ako prekomjerno i redovito pije alkoholna pića pa se kod njega uslijed toga javljaju alkoholna oštećenja psihičkog ili fizičkog zdravlja i ekonomski i socijalni poremećaji.

Alkoholni problemi obično nastaju kad društveno pijenje postane toliko intenzivno da ga okolina više ne prihvaća jer remeti odnose na radnom mjestu ili u obitelji. U ovoj fazi se radi o psihičkoj ovisnosti, a u nekim slučajevima slijedi fizička ovisnost s gubitkom kontrole pijenja i apstinencijskim smetnjama; tremor, znojenje, žudnja za alkoholom ako alkohol nije dostupan neko vrijeme i tada unos alkohola smanjuje apstinencijske poteškoće. U početku tolerancija na alkohol raste, a s napredovanjem bolesti, tolerancija se smanjuje.

Alkoholizam je najčešća bolest ovisnosti, a javlja se u svim ekonomskim i socijalnim skupinama, u oba spola i u svakoj životnoj dobi.

Alkoholizam se naziva još i treća bolest koja, po broju oboljelih, dolazi odmah poslije bolesti srca i krvnih žila te zloćudnih tumora.


Uzroci alkoholizma

Na predispoziciju za alkoholizam utječe kombinacija bioloških, psiholoških i sociokulturoloških čimbenika:

Genetski (urođeni) čimbenici
Primijećeno je da se alkoholizam javlja u pojedinim obiteljima te su istraživanja pokazala da je genetsko naslijeđe važan čimbenik koji doprinosi razvoju alkoholizma. Muški rođaci alkoholičara češće pokazuju sociopatske crte osobnosti, dok u ženskih se češće pokazuje depresivnost.

Psihološki čimbenici
Uključuju poriv za pijenjem kako bi se smanjila anksioznost ili simptomi neke primarne psihičke bolesti. Anksiozni poremećaji dovode do alkoholizma u
25-40% slučajeva.

Sociokulturološki čimbenici
Ove čimbenike predstavljaju vjerovanja ili stavove o alkoholizmu koji potiču pijenje i mogu dovesti do ovisnosti. Pojavnost alkoholom izazvanih poremećaja veća je u sredinama gdje je alkohol lakše dostupan, jeftin i gdje postoji pozitivan odnos društva prema pijenju.

Omjer utjecaja ovih činitelja je otprilike 10% za genetske činitelje, 30% psihološke te 60% za sociokulturološke činitelje.


Tijek alkoholizma u obitelji

U početku prekomjerno pijenje i ponašanje u tom stanju dovodi do prijekora bračnog partnera/partnerice i verbalnih sukoba što obično ima za posljedicu izgradnje dva sustava ponašanja koja se stalno ponavljaju: borba za neovisnost i pravo na zadovoljstva pri čemu se napadaju ostali članovi obitelji.

Kod alkoholičara će se javljati i osjećaji krivnje i kajanja te će davati stalna obećanja da će se promijeniti. Postepeno će se razviti racionalizacija i za svoje nedaće neće kriviti vlastito prekomjerno pijenje već će krivnju pronalaziti u drugima.

Alkoholizam dovodi do narušavanja emocionalnih veza između alkoholičara i drugih članova obitelji i do učestalih sukoba s bračnim partnerom/ partnericom, a često se javljaju i optuživanja za prijevare (u psihijatriji je poznati pojam alkoholna ljubomora).

Budući da zbog pijenja i društva često izbiva iz kuće, svoj formalni autoritet nastoji održati strogošću pa tako dolazi do čestih verbalnih i fizičkih nasrtaja na druge članove obitelji.

Zadnja faza alkoholizma u obitelji je potpuna nebriga za obitelj.

Alkoholizam je uzrok raspada oko trećine brakova

Posljedice alkoholizma

Alkoholizam uzrokuje tjelesne i psihičke komplikacije, komplikacije živčanog sustava, društvene probleme, probleme u obitelji i na poslu kao i brojne poteškoće u obrazovanju pa čak i beskućništvo.

Danas je u Hrvatskoj je zabilježeno 250 000 osoba oboljelih od alkoholizma te gotovo milijun ljudi pati od prekomjernog pijenja članova svoje obitelji. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo u 2004. godini je bolnički liječeno 8.637 osoba zbog problema s alkoholom. Prosjek hospitalizacije je trajalo 22 dana.

Liječenje ovisnosti o alkoholu je dugotrajan i složen postupak koji se tek jednim početnim dijelom usko veže uz zdravstvenu djelatnost.

Dugogodišnji rehabilitacijski i resocijalizacijski proces, tijekom kojega je potrebno promijeniti ponašanje i usvojiti nov način života bez alkohola, provodi se u skupinama koje su organizirane kako udruge građana, a u nas pod opće poznatim nazivom klubovi liječenih alkoholičara.


Preuzeto od Obiteljskog centra

Ako imate komentar ili pitanje vezano uz temu članka obratite se na internet adresu: socradnik@obiteljskicentar.hr

Kao izvor članka koristio se Mikroprojekt Psihičko stanje članova klubova liječenih alkoholičara grada Zagreba (Alisa Kosić) i knjiga Alkoholizam (Vladimir Hudolin).



31.03.2009. u 20:14 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zaključan u vlastitom tijelu

"Osjećam jaku potrebu upozoriti na nelogičnosti i nepravednosti u zakonodavstvu, ali i u tretiranju i rehabilitiranju svih specifičnih pacijenata. Puno toga škripi; želim pomoći ljudima koji prolaze slične nevolje", kaže Draško Regul u interwievu za Reader's Digest.

Ovaj 48-godišnjak, otac četvero djece, uz to što u CV-u ima diplome iz informatike i jezika (engleskog i ruskog), bavio se prevoditeljstvom, izdavaštvom, glazbom, planinarenjem... Danas piše knjigu, pjesme, uređuje internetske stranice i bavi se fotografijom.

U ljeto 2000. godine ostao je prikovan za krevet nakon 3 uzastopna moždana udara. Njegova dijagnoza je LIS (Locked-In Syndrom) - "sindrom zaključanosti u vlastitom tijelu". Dvadesetak dana nakon prvog dogodio se drugi, odnosno treći moždani udar, koji ga je fizički dotukao. Morao je ponovno naučiti disati!

Image Hosted by ImageShack.us


Iako su ga liječnici u KBC-u Zagreb smatrali nekomunikabilnim, njegova supruga Lidija uvidjela je da on shvaća što se oko njega događa. Dr. Stjepan Jurić i dr. Svjetlana Šupe bili su jedini spremni dati Drašku šansu da se dokaže! I bome se dokazao - počeo je odgovarati na pitanja! Pogled prema lijevoj ruci značio je "da", a prema desnoj "ne". Iako je to bila jedina mimika kojom se mogao poslužiti, komunikacija između Draška i njegove okoline je ubrzo počela napredovati.

Nakon moždanog udara mu je trebalo 9 mjeseci mukotrpne vježbe kako bi zadobio kontrolu glave i pokretljivost vrata koja mu je omogućila korištenje računala preko infracirvene kamere, koja simulira miša. Draško danas na to gleda kao na "pravu sitnicu": "Pa žena toliko nosi dijete, a i meni je ovo donijelo novi život!", kaže.

Problem u njegovom oporavku ubrzo je postala administracija: zbog nekoliko posjeta i izvan „uredovnog vremena“ (a koje su mu tada bile, treba li spominjati?, silno važne i za život poticajne!) pravo na sat vremena posjeta dnevno njegovoj supruzi Lidiji je bilo skraćeno na 10 minuta! "I to uz ponižavajuće čekanje pisane dozvole, često višesatno. Svaki put..."

Iako mu je u Specijalnoj bolnici u Krapinskim toplicama rehabilitacija bila podnošljiva zbog krasnih ljudi koji tamo rade, prastara infrastruktura neadekvatno starog zdanja u kojem je bolnica smještena teško se nosila s, tog ljeta općenito izuzetno intenzivnom, navalom gamadi, pa je Lidija dodatno morala pokrpati rupe u trošnim zidovima i dobro čistiti mrvice hrane s kreveta kako po Drašku noću ne bi hodali žohari. Ona i Draškova majka naizmjence su ostajale s njim do polaska zadnjeg autobusa za Zagreb, a njegova mlađa djeca se ni ne sjećaju tate koji govori, trči ili ih hrani.

Uz pomoć supruge, kolega i prijatelja Draško Regul je započeo dugotrajnu rehabilitaciju i postao fizički sposobniji za komunikaciju. Danas koristi računalo i foto-aparat: "Fotkam ljude što se očešaše o moj prostorno-vremenski kontinuum. U opuštenoj atmosferi uspijevam tek približno kadrirati, pa još dok pogodim taj gumb za okidanje... Faktički fotkam na ćoravo!" Njegove fotografije možete pogledati na adresi www.rnda-drnda.org

Krajem 2005. godine u suradnji s dr. Bojanom Korać, Draško osniva udrugu Negovor, kojoj je cilj izboriti neka od osnovnih prava osobama koje su doživjele moždanu traumu. "Prošle smo godine kroz udrugu Negovor organizirali peticiju za otvaranje triju radnih mjesta logopeda u KBC-u Zagreb. Potpisalo ju je čak 350 liječnika i zdravstvenih djelatnika Centra. Jedini rezultat bila je prijetnja ravnatelja KBC-a Željka Reinera suspenzijom dr. Korać, s obrazloženjem da se 'zahtijevom u peticiji nedopušteno miješa u unutarnje stvari Uprave bolnice'?!"

Draška smeta i licemjerje od strane HZZO-a, koji maltretira osobe s invaliditetom (pogotovo one nepokretne!) i njihove obitelji inzistiranjem na dolascima na komisijske procjene stanja svaka 2-3 mjeseca: "Ali da mi bar ta komisija onda dođe doma, pregleda me i u lice kaže: Ne isplati nam se više trošiti novac na vas!"

Nakon zamolbe odobrenja za nabavku antidekubitalnog madraca (uz priloženu izdašnu liječničku dokumentaciju iz koje je vidljivo da je kvadriplegičar!) Draško je dobio odbijenicu s obrazloženjem da molbu nije vlastoručno potpisao!

"'Em je teško prihvatiti nedostatak, 'em još nositi etiketu INVALID što doslovno znači NE-VRIJEDAN", opisuje strahote koje su ga snašle Draško. Nakon prikazivanja dokumentarnog filma o Regulima prije četiri godine, RTL im je pomogao preurediti dio stana, a Lidija je dobila stalan posao defektologinje.

"Život je borilište - bori se! Bori se ZA, a ne PROTIV! Nadaj se boljitku, ali ne pasivno, već djeluj koliko možeš!", poruka je koju heroj u borbi sa životom Draško Regul upućuje svima, i osobama s invaliditetom i zdravima!

Mislim da je životna priča ovog čovjeka najbolji odgovor ljudima koji misle da osobe s invaliditetom pretjeruju u svojim zahtjevima za veća i bolja osnovna prava, da dramatiziraju. A takvih, nažalost, ima previše. Također, mislim da je najbolja poruka osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, koje često zbog zaokupljenosti osobnim problemima previše pasivno nastupaju kada se treba boriti za prava svih osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj!


Tekst je, zajedno s Draškom Regulom, pripremio naš dragi suradnik Đus. Hvala!



26.03.2009. u 17:35 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zlostavljanje i posljedice!


Zlostavljanje tijekom djetinjstva mijenja strukturu i funkcije mozga te povećava rizik svega, od razvoja nelagode i panike do samoubojstva.

Martin Teicher, predavač na Harvardskoj medicinskoj školi, kaže da na te promjene ne utječu samo tjelesno i seksualno zlostavljanje, nego postoje i dokazi da i verbalno napadanje može promijeniti tijek razvoja mozga.

Jedan od očitijih primjera veže se uz smanjenje područja za osjećaje. Veza živčanih stanica koje povezuju desnu i lijevu stranu mozga je slabija od normalne kod zlostavljane djece a to rezultira, kako znanstvenici vjeruju, dramatičnim promjenama u osobnosti, ponašanju i raspoloženju.

Skeniranje mozga također je otkrilo smanjenu aktivnost u dijelovima mozga vezanih uz emocije i pažnju te je veći rizik od pojavljivanja hiperaktivnosti tj. ADHD poremećaja.

Uzrok javljanja je možda vezan uz hormone stresa koji se više izlučuju te rezultiraju drugačijim ponašanjem. Ljudi koji su bili zlostavljani sami priznaju da češće razmišljaju o samoubojstvu od ostalih.

Znanstvenici upozoravaju na važnost ranog otkrivanja zlostavljanja u djece jer se ranijim otkrivanjem može spriječiti daljnji utjecaj zlostavljanja na mozak.

Obitelj je okružje u kojemu dijete odrasta i u kojemu treba dobiti sve što mu je potrebno za normalan rast i razvoj, no ponekad je to i sredina u kojoj dijete biva zlostavljano ili zanemarivano.

Pod pojmom zlostavljanje podrazumijevamo postupke roditelja ili djetetovih skrbnika kojima se djetetu nanosi tjelesna i / ili emocionalna bol ili ga se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i razvoj.


Osnovni oblici zlostavljanja su: tjelesno, emocionalno i spolno zlostavljanje djeteta i zanemarivanje djeteta.

Tjelesno zlostavljanje djeteta je namjerno nanošenje ozljeda i nesprječavanje istih. Ova vrsta zlostavljanja rezultira postojanjem ozljeda i znakova koji su posljedica ozljeda, a nalaze se na raznim dijelovima tijela. To su modrice od udaraca, pljuski, bacanja i štipanja; opekotine od upaljene cigarete ili grijaćih tijela, te lomovi udova. Neke vrlo ozbiljne ozljede, npr. povrede glave, kod vrlo male djece nisu odmah vidljive. Tu spadaju još izgladnjivanje djece, davanje na konzumaciju štetnih sastojaka, zatvaranje u podrum i slične prostorije.

Ozljede mogu biti namjerno izazvane, a moguće je i da nastanu jer roditelji nisu dovoljno zaštitili svoje dijete. Naime ukoliko dijete ima zdravstvene teškoće kao sto su krhke kosti, tada nervozno ali ne i grubo postupanje moze imati ozbiljnih posljedica koje se lako mogu zamijeniti za posljedice tjelesnog zlostavljanja, iako kod zdravog djeteta takvih posljedica ne bi bilo.

Emocionalno zlostavljanje
može se odrediti kao kroničan stav ili postupanje roditelja odnosno drugih skrbnika koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Ozljede nisu vidljive, ali posljedice mogu biti teže nego u ikoje druge vrste zlostavljanja.. Roditelj ne iskazuje ljubav i pažnju svojoj djeci, pa djeca počinju smatrati da niti ne zaslužuju ljubav, ne razvijaju samopouzdanje i samopoštovanje. Djecu roditelji mogu doživljavati negativno već od samog rođenja. Pripisuju im loše osobine i odbacuju ih na različite načine: neprimjećivanjem, ismijavanjem, smatranjem da su izvor teškoća svojim roditeljima. Djeci se prijeti, kažnjava ih se i napušta. Djeca mogu svjedočiti i nasilju između roditelja. Takva djeca žive u tjeskobi i troše svoje snage na brigu o sebi a i o svojim roditeljima. Često moraju preuzeti odgovornost u situacijama kojima još nisu dorasla. Posebnu skupinu čine djeca ovisnika. U takvoj situaciji ona su u dodiru s odraslima koji su toliko zaokupljeni svojim svijetom da ne primjećuju njih i njihove potrebe. Djeca su izložena tjeskobnim i nepredvidivim situacijama koje ne razumiju. Mogu im također nedostajati potrebni poticaji za razvoj, uz prisutno negativno kontroliranje i kažnjavanje.

Spolno zlostavljanje
obuhvaća široki spektar aktivnosti od zajedničkog gledanja pornografskih časopisa i filmova, do promatranja odraslog pri masturbiranju ili spolno obojene igre, dodirivanja, masturbacije te oralnog, analnog i genitalnog snošaja. Odrasla osoba koristi dijete za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Dijete može biti aktivno ili pasivno. Djeca o svemu šute jer u početku nisu niti svjesna što im se u stvari događa; nasilnik ih podmićuje, a poslije i obvezuje čuvanjem tajne, pa i zastrašuje kako ne bi nikome o tome govorila. Dakle, zastrašujući i zbunjujući aspekti spolnog zlostavljanja su tajnovitost i suučesništvo. Uza sve to, djeca se osjećaju krivom i odgovornom za to što im se događa. Na izravan upit, dijete obično poriče takva iskustva. U mlađe djece takva se iskustva mogu prepoznati u karakterističnim motivima likovnog izraza i kroz specifičan seksualno obojeni način ponašanja. Drugim osobama dijete prilazi kao što to njemu čini nasilnik. Javljaju se i mnoge zdravstvene smetnje i poremećaji ponašanja. Samouništavajuća ponašanja seksualno zlostavljane djece kao adolescenata mogu kulminirati samoubojstvom – kada se samoubojstvo vidi kao jedini odgovor na pitanje «Reći nekome ili ne.»

Zanemarivanje predstavlja pasivnost, propuste i nebrigu uslijed koji dolazi do nezadovoljavanja djetetovih osnovnih potreba u pogledu odgovarajuće hrane, odjeće, grijanja, medicinske skrbi i školovanja. To obuhvaća i ostavljanje djece koja se ne mogu samostalno brinuti o sebi, samih i bez odgovarajućeg nadzora kod kuće.

Emocionalno zanemarivanje može biti više ili manje otvoreno i može se očitovati čak i prije djetetova rođenja, primjerice s alkoholom, upotrebom droga, ili losom prehranom. Emocionalno zanemarivanje određuje se kao nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom.Djetetove potrebe nisu primijećene, djetetom se nitko ne bavi, niti mu pokazuje da je željeno. Ovo dovodi do zaostajanja djeteta u tjelesnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju.

Posljedice zlostavljanja djece

Zlostavljanje u djetinjstvu ima učinak na pet značajnih, međusobno povezanih područja:

neurološki i intelektualni razvoj;
školski uspjeh i životna očekivanja;
socio – emocionalni razvoj;
socijalne odnose i ponašanje;
mentalno zdravlje u cjelini.


U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugoročne; Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta - žrtve.

Neurološka oštećenja
u djece, uzrokuju zaostajanje u intelektualnom razvoju, a samim tim i lošiji školski uspjeh, te manje školske ambicije.

Na planu socio – emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontrola, povećana ovisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje, te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima.

Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijalna percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (alergija, astma, probavne poteškoće).

Na planu mentalnog zdravlja javljaju se razne poteškoće. Djeca razvijaju različite obrambene mehanizme i mehanizme prilagodbe: disocijativnost (poricanje i potiskivanje osjećaja i događaja), samooptuživanje, idealiziranje roditelja zlostavljača i samodestruktivno ponašanje (samoranjavanje, uporaba alkohola, droga, spolno rizično ponašanje).

Prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti, tjeskobnosti. Moguća je pojava post – traumatske stresne reakcije.



Dugoročne posljedice zlostavljanja su poteškoće u pogledu temeljnog povjerenja u druge, samostalnosti i osobne djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači i svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima su žrtve, a također mogu i zlostavljati djecu. Međugeneracijski lanac zlostavljanja nije nužan ako je dijete dobilo uz realističan doživljaj roditeljskog ponašanja, dovoljno socijalne i emocionalne podrške od šireg i užeg okruženja.

Loše posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djeca mogu izbjeći ili smanjiti ako su u stanju depersonalizirati događaj tj. ne osjećati se odgovornim za nasilno ponašanje roditelja, ako imaju osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj kontrole nad vlastitim životom i sposobnost za rješavanje problema (sposobnosti za to povećavaju se s uzrastom djece), blisku vezu s nekom drugom osobom i ako provode što je manje moguće vremena s roditeljima – zlostavljačima.





Preuzeto s ove web stranice.


25.03.2009. u 12:57 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Ono sto niste znali i niste se usudili pitati o ...

... o djeci i ljudima s Down sindromom, tzv. "mongoloidima", mozete naci unutar ovog teksta koji objavljujemo povodom Svjetskog dana Down sindroma.



21.3. Svjetski dan Down sindroma


Ovaj datum je hotimice izabran kao podsjetnik na sve osobe koje imaju Down sindrom. Osobe s Down sindromom na 21. paru kromosoma imaju 3 kromosoma (umjesto uobičajena dva) i stoga je upravo 21.3. dan kada se želi potaknuti sve članove društva da se pobrinu za one u društvu kojima je potrebna dodatna podrška kako bi mogli voditi sretan i ispunjen život.

Image Hosted by ImageShack.us


Down sindrom

Svako dijete koje dođe na svijet jedinstvena je osoba, različita od svih ostalih. Osobe koje se rode sa Down sindromom svojim drugačijim izgledom ističu se u masi i često ljudi reagiraju sažaljivim pogledima. Pogrešno je pretpostaviti da je netko „jadan, bolestan, tužan“ samo zato što drugačije izgleda. Sažaljenje nikome ne pomaže, ali empatija i poštovanje da.

Down sindrom se najčešće veže uz majke koje su u kasnijoj dobi rađale svoju djecu, no očito je da to nije pravilo, jer i dvadesetogodišnje majke rađaju djecu s ovim sindromom. Čak 70 % djece s Down sindromom rađaju majke mlađe od 35 godina, ali činjenica je i to da se vjerojatnost pojavljivanja ovog sindroma povećava sa starosnom dobi majke. Down sindrom se javlja kod jednog od 650 novorođene djece. Roditelji ne bi trebali tražiti krivca u sebi, jer kriva je genetika na koju ne možemo utjecati. To je čest genetski poremećaj, koji se javlja u svim rasama i može se pojaviti bez obzira na zdravlje roditelja i način života obitelji. Dobro je znati da su u obitelji u kojoj je rođeno dijete sa Down sindromom povećane šanse da i slijedeće rođeno dijete ima Down sindrom.

Image Hosted by ImageShack.us


Javlja se kada se u stanici nađe višak cijelog ili dijela kromosoma na 21. paru te se stoga zove još i „trisomija 21“. To se dešava uslijed pogrešnog razvrstavanja kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica. Osoba s Down sindromom stoga nema 46 kromosoma, već 47. Ovakva genetska slika uzrokuje karakterističan izgled i poteškoće, premda svaka osoba izgledom i osobinama prvenstveno nalikuje svojim roditeljima i obitelji.

Osobe s Down sindromom imaju najčešće: kosi položaj očnih otvora, veliki jezik, mala usta i nos, malu glavu, hipotoniju (mišići imaju smanjenu napetost), kratke i široke ruke i noge, kratak prsni koš, kratke šake sa specifičnom brazdom na dlanu, široki vrat, neuobičajen oblik uški, okruglo lice izravnanog profila.

Potrebno je redovito posjećivati liječnika odgovarajuće specijalnosti i pratiti zdravstveno stanje osobe s Down sindromom, kako bi držali pod kontrolom ili uklanjali zdravstvene probleme koji mogu biti prisutni. Kad je dijete tek rođeno često treba malo više strpljivosti sa dojenjem. Zbog manje usne šupljine djeci s Down sindromom jezik često nekontrolirano izviruje van, pa je dobro da vježba mišiće lica i jezika. Slabiji imunitet i jako suha koža također su problemi na koje valja obratiti pažnju. Djeca i odrasli s Down sindromom mogu imati i neke od ovih poteškoća: srčanu grešku, probleme s disanjem, epilepsiju, probleme s probavnim sustavom, poteškoće u funkcioniranju štitnjače, poremećaje sluha, smetnje ponašanja, psihičke probleme, oštećenje vida, sniženo intelektualno funkcioniranje i još neke poteškoće.

Da bi dijete s Down sindromom napredovalo važno je osim liječnika u stručni tim uključiti i rehabilitatora, logopeda, psihologa, fizioterapeuta i druge stručnjake. Najvažnije je naravno da su roditelji spremni učiti od stručnjaka i to znanje primijeniti u odnosu sa svojim djetetom. Roditelji provode najviše vremena sa djetetom i svako dijete uči promatrajući svoje roditelje i komunicirajući s njima. Od iznimne je važnosti početi sa intervencijom što ranije, već u prvom mjesecu života. Rana intervencija omogućava djetetu da što više razvije svoje sposobnosti u kritičnom periodu kada se mozak najviše razvija.

Danas se još uvijek može čuti izraz „mongoloid“ ili „sretni idiot“ za osobu s Down sindromom, a zna se da osobe s Down sindromom nisu nekakva posebna rasa već ljudi kao i mi, sa svojim vrlinama i manama, boljim i lošijim danima. Svima nama da bismo dobro funkcionirali potrebni su dobri odnosi sa drugim ljudima, uključenost u zajednicu i prihvaćanje od okoline. Osobe s Down sindromom isto čeznu za time i zaslužile su takav život te je stoga na nama ostalima da im pomognemo da ostanu u svojim obiteljima i svojim zajednicama te vode sretan i ispunjen život.


Image Hosted by ImageShack.us


preuzeto od Obiteljskog centra Viroviticko-Podravske Zupanije

P.S. Prigodno jos jedan odlican post na blogu Fotoprice


21.03.2009. u 13:43 sati | 23 Komentara | Print | Link | Na vrh

NAUČITI RAZGOVARATI


"Tema osmijeha na dječjim licima stalno mi je prisutna u mislima.
Neke od svojih misli šaljem, pa ako mislite da je smisleno, bit će mi drago.

primakka"



NAUČITI RAZGOVARATI


Biti roditelj znači pružiti šansu djetetu da postane čovjek.
To je veliko zadovoljstvo i prevelika odgovornost. Kad se već događaju
spominjane negativnosti u društvu, krajnje je vrijeme da roditeljima
pomognu stručnjaci, tražili oni pomoć ili ne. Zato što će ista ta
djeca sutra postati novo društvo. Koliko smo u njih uložili - toliko
će nam se vratiti.

Uvijek sam na strani malog, nezaštićenog čovjeka. Zato što on nema
iskustva osim onog u vlastitom domu. Sa pet-šest godina pokušava
naučeno primijeniti vani, sa dvanaest-trinaest pokušava naučeno vani
primijeniti doma. Kao što nismo spavali kad su imali temperaturu, u
tim njihovim previranjima trebamo biti još budniji jer nas tada
najviše trebaju.

Djeci treba naša prisutnost, razgovor, podrška, zagrljaj. Čak i u
momentima kad nas odbijaju. Oni zapravo očekuju naš pravilan pokret.
Biti autoritet ne znači niti imati snagu niti zastrašivati niti imati
poslušnu djecu. Prije bih rekla da to znači postaviti granice unutar
kojih će se dijete slobodno kretati. Ali ih treba postaviti!

Imam troje djece. U zadnje vrijeme primjećujem da je najveći problem
ove generacije - KOMUNIKACIJA. Djeca danas ne znaju razgovarati.
Svatko od njih očekuje da bude u pravu i ne trpi prigovor. Suprotno
mišljenje u najboljem slučaju ignoriraju, oni bez ikakvih ograničenja
nastupaju rušilački.

Mladi roditelji bi možda trebali ići na nekakav "tečaj razmjene
mišljenja" gdje bi se naučili konstruktivno međusobno raspravljati.
Sigurna sam kad bi djeca jednu takvu modernu "svađu" vidjela na licu
mjesta, mnogo tolerantnije bi pristupali svojim neistomišljenicima.
Znali bi učiti i od drugačijih. A to je početak suradnje.

Danas djeca u školama provedu pet-šest sati. Ja bih boravak produžila
još tri sata. Knjige bi ostajale u školi, tamo bi sve naučili, imali
bi topli obrok, svaki dan konstruktivan razgovor o aktualnim temama,
jednom tjedno susret roditelji-djeca-pedagog.
Zašto suradnja sa školom? Zato što su djeca tamo u svome svijetu, među
svojim vršnjacima i potrebno ih je upravo tamo upoznavati, stalno
iznova.

Kad se vrate iz škole, ostalo bi im vremena za druženje unutar doma.
Mislim da nije nemoguće. Upravo zato što je osnovni zadatak svakog
roditelja osmisliti čovjeka, država u tome treba pomoći. Od samog
rođenja.
Budućnost ovisi o tome kako smo male ljude pripremili za sadašnjost.



20.03.2009. u 10:31 sati | 6 Komentara | Print | Link | Na vrh

Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga djece i mladeži

Nastavljamo s bullyingom, iako je Vasih komentara doista malo a upravo je skolsko zlostavljanje nesto oko cega se najvise zgrazamo u zadnje vrijeme i sto brine svakog roditelja.

Na inicijativu psihologinje iz Berna, Svicarska, Francoise Alsaker (ciji smo intervju o postavljanju granica objavili ovdje), internacionalna grupa znastvenika je u lipnju izdala deklaraciju na ovu temu: www.kanderstegdeclaration.org (prijevod deklaracije u nastavku)


Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga djece i mladeži



Kao sudionici Konferencije Udruženih snaga protiv viktimizacije u Kanderstegu/Švicarska od 8.-10. lipnja 2007.g., obvezujemo se na trajni angažman i odlučnost u promicanju zdravih međuljudskih odnosa i prevenciji bullyinga i viktimizacije djece i mladeži.

Razmotrimo činjenice:

- Oko 200 milijuna djece i mladeži širom svijeta danas je zlostavljano od strane svojih vršnjaka.

- Svako dijete i mladi čovjek ima pravo na poštovanje i sigurnost. Bullying je povreda tog temeljnog ljudskog prava.

- Moralna je odgovornost odraslih da osiguraju poštovanje tih prava i promiču zdravo sazrijevanje i razvoj mladih ljudi u odgovorne članove društva. Mnogo je odraslih koji traže bolje razumijevanje i strategije za učinkovito rješavanje problema bullyinga.

- Bullying je oblik agresije koji uključuje zloupotrebu moći u međuljudskim odnosima. Globalno je priznat kao kompleksan i ozbiljan problem. Pojavljuje se u mnogo oblika, uključujući upotrebu tehnologija u nastajanju, i varira ovisno o dobi, spolu i kulturnim značajkama.

- Djeca i mladež koja su žrtve bullyinga pate. Problemi uslijed nasilja od strane vršnjaka i viktimizacije počinju u ranoj dobi, a neki traju cijeli život.

- Poznati su mnogi rizični i preventivni faktori povezani s bullyingom; preventivni programi s ohrabrujućim rezultatima već se primjenjuju u više zemalja.

- Posljedice bullyinga po duševno i tjelesno zdravlje mladih i njihova socijalna i akademska ostvarenja silno se odražavaju na cjelokupni ljudski i društveni potencijal. Cijena bullyinga opterećuje naš obrazovni sustav, zdravstvo, socijalne službe i pravosuđe, ali i našu radnu produktivnost i inovativnost.

- Bullying pogađa i tiče se sviju nas.




Što poduzeti:

- Zaustaviti bullying odmah i svugdje gdje se djeca i mladi igraju, žive i rade.

- Rano početi s prevencijom i nastaviti je provoditi tijekom djetinjstva i adolescencije, ciljajući poznate rizične i preventivne faktore i zalažući se za zdrave međuljudske odnose.

- Obrazovati i omogućiti svima odraslima uključenima u rad s djecom i mladima da promiču zdrave odnose među ljudima i spriječe bullying.

- Koristiti mjere i programe prevencije temeljene na znanstvenim istraživanjima i primjerene određenoj dobi, spolu i kulturi, a u koje će biti uključene obitelji, vršnjaci, škole i lokalne zajednice.

- Osigurati sistem kontinuiranog vrednovanja i praćenja u svrhu evaluacije poduzetih mjera i programa, te jamčenja prava djece i mladeži.


18.03.2009. u 13:02 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh

BULLYING 3 - Moje dijete je bully

Nastavak 3

Moje dijete je bully

Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da bi vi znali da vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim "aktivnostima", kao niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da bi shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljavati agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da "jači tlači" pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći vašem djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite vaše dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme kao i važnost tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.

Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do 30. godine. Neki nikada ne završe školu.

Cyberbullying

Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.


Dragi citatelji, pisite nam o Vasim iskustvima ili iskustvima s Vasom djecom. Sto mislite o ovom problemu i kakvu vrstu rjesavanja predlazete ?



16.03.2009. u 20:36 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh

I DJECA SU POTROŠAČI

Prigodno, uz dan potrošača, tekst blogerice plava brazda


Ovogodišnji 15. ožujka, 26. Svjetski i 11. Europski dan prava potrošača, godišnja je prigoda za promicanje temeljnih prava svih potrošača, za postavljanje zahtijeva da se ta prava poštuju, te da su ta prava i mehanizmi njihove zaštite uređeni kroz propise. Taj dan je i prigoda za javni prosvjed protiv zloporaba na tržištu roba i usluga, protiv monopolističkog položaja bilo koga proizvođača, trgovca ili davatelja usluga, protiv socijalne nepravde i bilo koje druge neuravnoteženosti na tržištu koja potkopava prava potrošača, kao civilizacijsku stečevinu razvijenih demokracija i uređenih tržišta.

Zadnjih godina, kako na globalnoj razini tako i kod nas, pažnja je usmjerena ka djeci potrošačima s naglaskom na zavaravajuće oglašavanje.

Consumer International je u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom 2008. godine pokrenuo globalnu kampanju „Stop reklamiranju nezdrave hrane za djecu“ koja još traje i koja je dala rezultate jer su u mnogim vrtićima i školama nezdravi obroci zamijenjeni zdravima.

Ove godine Svjetski dan prava potrošača kod nas se obilježava u znaku kampanje „Sigurnost proizvoda je ključ za sigurnu budućnost naše djece“.

Žive li naša djeca sigurno ?

Naše zakonodavstvo osigurava visoku razinu sigurnosti, ali da li se zakoni učinkovito provode ?

Nedostatna upozorenja o kancerogenim pigmentima u igračkama i dječjoj odjeći, sigurnosni nedostaci u dječjem namještaju, proizvedenih više od 18 miljuna opasnih lutaka i modela automobila, nasilne kompjuterske igre čine da se roditelji osjećaju nesigurno.

Ne bez razloga, 20000 djece u EU je umrlo od nesreća koje se većinom događaju kod kuće, u vrtiću ili u školi.
EU sustav upozorenja na opasne proizvode RAPEX kaže da se svako treće upozorenje odnosi na igračke.

Mnoštvo je poduzetih mjera, neke su u pripremi, tako će za dvije godine stupiti na snagu EU direktiva o strožoj kontroli sigurnosti proizvoda.

Kod nas su u tijeku izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača. Dio dopuna se odnosi na nepoštenu poslovnu praksu, odnosno neprimjereno oglašavanje u prostorijama gdje su uglavnom djeca kao što su vrtići, škole, centri za djecu, dječji domovi, oglašavanje u tijeku i nakon predstava i sportskih događaja čiji sudionici su djeca.

Oglašavanje u tiskanim i elektroničnim medijima kao i drugi neprikladni sadržaji već su regulirani postojećim zakonima.

Posebno je važno istaknuti potrebu za suradnjom roditelja i svih tijela mjerodavnih na ovom području kako bi oglašavanje usmjereno djeci bilo sigurno i istinito.

NE ZABORAVIMO :
• i djeca su potrošači !!!
• djeca imaju pravo na izbor !!!
• djeca moraju znati što jedu, s čime se igraju !!!
• djeca su danas temeljna ciljna skupina velikoga broja reklamnih kampanja, uključujući i reklamiranje igračaka i hrane za djecu !!!
• velkom broju djece širom svijeta, pa i u Republici Hrvatskoj prijeti pogibelj od nesigurnih igračaka i pretilosti !!!







16.03.2009. u 12:34 sati | 1 Komentara | Print | Link | Na vrh

Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?

Nastavak prethodnog posta, na temu bullyinga odnosno vršnjačkog zlostavljanja (preuzeto iz istog izvora).


Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?


Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željeti ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći?

Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i vašeg djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru.

Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte vaše dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.

Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomognite djetetu da shvati da zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Ispričajte priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo da se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomognite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.

Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača.
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:
• ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
• složi se sa zlostavljačem, kaži: "Imaš pravo", i otiđi

Kako bi uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže da ga zlostavljanje ljuti i uznemirava jer to "hrani" zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je "publika" netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu "oko za oko, zub za zub". Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni vi niti vaše dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.

Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.

Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio "publike" koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.



13.03.2009. u 16:16 sati | 3 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kada djeca zlostavljaju djecu!

Nastavljamo sa školskim temama i objavljujemo jednu od najvažnijih: bullying. Kako je tema opsežna, nastavit će se kroz nekoliko postova.

Bit će i savjeta roditeljima zlostavljanog djeteta ali i savjeta za roditelje malih zlostavljača. Dotaknut ćemo se i cyberbullyinga. Kao i svaki put, pozivamo vas na otvorenu debatu! Iznesite svoja iskustva, strahovanja, razmišljanja. Nastavite s davanjem korisnih linkova. Zahvaljujemo na svemu!

Mare



Image Hosted by ImageShack.us




Što je školsko zlostavljanje (bullying)?

Zlostavljanje je oblik agresivnog ponašanja koje traje duže vrijeme, ponavlja se i usmjereno je na istu osobu.

Ostale značajke zlostavljanja:
• namjerno, svjesno negativno postupanje
• s namjerom da se drugog povrijedi
• s namjerom da se izazove zastrašenost
• uz uvijek prisutan nesrazmjer moći — nasilnik uvijek ima veću moć od žrtve
• ponašanje koje se ne može ničim opravdati

Zlostavljanje nije:
• jednokratni incident koji se neće ponoviti
• prijateljska razmirica, svađa ili nesporazum
• slučaj ili pogreška
• nenamjerno nanošenje boli
• prijateljsko zadirkivanje
• nasilno rješavanje sukoba između prijatelja iste moći

Zlostavljanje je nasilje u kojem je učenik trajno i učestalo izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika, koji ga namjerno žele povrijediti, poniziti ili izložiti neugodnostima.
Vrste zlostavljanja:
• verbalno — nazivanje pogrdnim imenima, ruganje, omalovažavanje, vrijeđanje, dobacivanje
• fizičko — udaranje, guranje, rušenje; otimanje i uništavanje stvari
• socijalno — ogovaranje, izbjegavanje, ignoriranje, izoliranje, širenje laži i glasina
• psihološko — prijeteći pogledi, grimase, ismijavanje, neželjeni dodiri i komentari seksualne prirode, uhođenje, iznuđivanje novca, ucjenjivanje.
• verbalno zlostavljanje na osnovi etničke pripadnosti, religije ili rase te ponižavanje na osnovi spola također se smatraju zlostavljanjem.


Zlostavljanje je široko rasprostranjen problem. Kao i kod ostalih oblika nasilja, zlostavljanja djeteta i napadanja žena, neravnoteža moći predstavlja glavni faktor razumijevanja onoga što se događa. Učenik koji je jači, agresivniji, hrabriji i samopouzdaniji od prosječnih učenika maltretira učenika koji je slabiji, plašljiviji, nesklon odmazdi. Ponekad stariji učenici zlostavljaju one mlađe ili nove učenike, a ponekad su za žrtve odabrani učenici iz drugačije kulture ili manjinske grupe. Zlostavljači često dolaze iz obitelji u kojima se agresivnim načinima rješavaju sukobi. Materijalno stanje obitelji ne utječe značajno na pojavu zlostavljanja. Stil odgajanja pokazao se značajnim čimbenikom utjecaja na pojavu zlostavljanja. Žrtve se najčešće ne osvećuju nakon što su odabrane za žrtvu, pa ih se na taj način smatra “sigurnim” metama u pogledu zlostavljanja. Većina učenika koji su zlostavljani ili ne prijavljuju zlostavljanje odraslima, ili prilično dugo čekaju, prije nego što to učine.

(preuzeto s Roda portala)


Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece.


Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa.

Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka.

Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.

Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto "grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.

Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.

Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.

Žrtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:

nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.


Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila.

Bullying obično uključuje i publiku.

Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje.

Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje.

No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija.

Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti.

Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Žrtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača.
Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje, pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.

Bullying nije dječja igra


Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje.
Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan.

Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.

Bullying nije nasilni napad


Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje.

Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju.

Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu.

Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Žrtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face".


(preuzeto s ovog portala)



10.03.2009. u 15:57 sati | 16 Komentara | Print | Link | Na vrh

OTVORENO PISMO MINISTRU: KAKO UMRIJETI DOSTOJANSTVENO – NEHUMANOST NA DJELU

KAKO UMRIJETI DOSTOJANSTVENO – NEHUMANOST NA DJELU

Primili smo za objavu na blogu, ovo vrlo potresno pismo jedne čitateljice, naslovljeno na Ministra Milinovića.


Zagreb, 8.3.2009.

Ministre Milinović!

Javljam Vam se, prije nego li podnesem službene tužbe putem svojih zastupnika, u ulozi kćeri svoga oca Z.S.*.

Stoga, neću spominjati imena, iako će se sama po sebi nametnuti, no podastrijet ću Vam što sam sve sa svojom majkom i ocem prošla od 19.1. 2009. kada je s teškim bolovima i pod temperaturom stupio u bolničke odaje.

Pomno proučivši ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI RH na stranicama Vašeg ministarstva, već kao laik, no i ljudsko biće shvatila sam da je Vašem ministarstvu potrebna ne samo predložena reforma, već dapače, reforma koja će stubokom izmijeniti ovu neljudsku stranu na koju nisam naišla samo ja osobno. Naime, prolazeći kroz doslovno „noćnu moru“ naslušala sam se svakojakih sudbina, a sve govore o nehumanom i nečasnom „drugom licu“ zdravstvene zaštite lijepe naše.

Napominjem kako sam i sama, kao kronična bolesnica naišla na svijetle primjere, te u tom smislu nikako ne mogu generalizirati. To više želim istaknuti ovaj nemio, no izgleda i ne rijedak slučaj.

Dakle, moj otac je 19.1.2009. sa specijalističkom preporukom i pripadajućim nalazima upućen u kliniku “Na bregu” u Zagrebu. Nakon što smo izvjesno vrijeme (5 sati) proveli pred ulazom hitne službe iste klinike, dežurna je liječnica zaključila kako je riječ o kardiološkom problemu iako bi i laiku uz simptome, uključujući i snimke pluća bilo lako zaključiti kako je riječ o tumoru. To što moj otac ima i kardioloških problema to je bilo sekundarno.

Potom smo upućeni kolima hitne pomoći u pripadajuću bolnicu znakovitog imena Bolnica sestara MILOSRDNICA. Tamo je otac zaprimljen na kardiološki odjel. Odmah po primitku i prvim nalazima od glavnog liječnika ustanovljeno je kako nije riječ o primarnom kardiološkom problemu, već o tumoru pluća, te je punih četrdesetak dana ležao na kardiološkom odjelu obavljajući pretrage (CT, magnetska rez., biopsija, punkcija itd…). Sve to vrijeme i uz svakodnevnu kontrolu krvi nije dobio niti jednu infuziju iako je odbijao hranu. Majka i ja smo se trudile boraviti što više s njim, donosile smo mu hranu, piće, no on jednostavno nije mogao konzumirati hranu. U više sam navrata pitala postoji li mogućnost da se nekako prihrani na drugi način, no bez obzira što je otac drastično gubio kile i snagu ništa se po tom pitanju nije učinilo.

Nakon dva tjedna učinjena mu je biopsija tkiva lokalnom anestezijom, te su ocu na odjelu prematali ranu, no kako je on bio već u polupokretnom stanju, a po mom laičkom mišljenju i nepokretnom, to se teškom mukom prisiljavao vršiti samostalno nuždu, te mu je tom prilikom pukla ključna kost, a uz to dobio je i dekubitus stražnjeg dijela tijela što ni moja majka ni ja nismo mogle predvidjeti misleći kako se uz prematanje provjerava stanje pacijenata, ako li se i ne pružaju eventualne potrebite mjere da se isti izbjegne. Osobno sam već nakon prvog tjedna, donijela na odjel nevenovu kremu, no nisam mogla ni slutiti kako će se dekubitus razviti uz medicinsko osoblje koje izgleda osim jutarnjeg vađenja krvi i stavljanja toplomjera na bolnički stolčić očito nije poklanjalo druge potrebite medicinske usluge.

Tjedan dana prije nego li je moj otac premješten na odjel onkologije, dvije liječnice s tog odjela došetale su pred krevet mog nepokretnog oca na kardiologiji i izravno rekle ocu kako nije za operaciju, te ga upitale može li na noge od kuće dolaziti na terapije. Istog dana otac je imao gušenje, najvjerojatnije uzrokovano stresom zbog tog nebuloznog upita.

Premještaj na odjel onkologije trebao je biti obavljen ujutro, no majka je uz oca čekala šest sati, da bi sa svježom frakturom ključne kosti, rezom od biopsije, tumorom i dekubitusom bio vožen u malim kolicima makadamskom cesticom uz brojne prepreke i stalnu bol.

Na odjelu smo slijedećeg dana obaviješteni od dežurne liječnice kako bolesnik NIJE ZA TERAPIJU, „kako može već sutra ili za nekoliko dana…“, te kako će mu dati dva palijativna zračenja i kako MORA IZ BOLNICE iako smo četrdesetak dana dobivali sasvim drugačije informacije o kombiniranoj terapiji zračenjem i kemoterapijom.
Prvo zračenje dobio je u petak, a slijedeće u ponedjeljak. U utorak sam razgovarala oko 11 i 30 s ravnateljem onkologije i bilo mi je potvrđeno kako otac MORA VAN IZ BOLNICE. Zatečena tim riječima, zamolila sam ga da barem pričeka da se nekako snađemo s obzirom da mi je mama invalid i živi na trećem katu bez lifta, a i sama sam 90% invalid s troje djece i vrlo mi je teško organizirati u jednom danu pogodno rješenje. Pa iako sam dobila odgovor da ne žurim, slijedećeg dana, u utorak, obaviještena sam od slijedeće dežurne liječnice kako je ravnatelj potpisao otpust istog dana , nakon razgovora sa mnom, pola sata kasnije, a također mi je savjetovala kako nikako otac nije za kućnu njegu te neka potražimo koji dom za takvu skrb.

Usput rečeno, primijetila sam kako su naše klinike doslovno OBLIJEPLJENE promotivnim materijalima privatnih domova za stare i nemoćne.

Nakon toga sam nazvala ravnatelja onkologije i upitala ga zbog čega toliko žuri, ako mi je obećao dan, dva. Odgovorio je u smislu kako nam daje još jedan dan i to DEFINITIVNO.

U međuvremenu sam kontaktirala kliniku “Na bregu” u kojoj je moj otac trebao biti od prvog dana, no zbog previda liječnice nije, te sam dobila konzilijarnu potvrdu kako će oca primiti.

Otac je u vrlo teškom stanju, sasvim nepokretan prebačen na “Breg”. Tu moram posebno istaknuti prijevoz koji je bio sasvim neprikladan, jer osim što je u kolima bilo hladno, osim što su amortizeri već davno dotrajali te smo osjetili svaku rupu, kroz krov bolničkih kola sipila je kiša po glavi moje majke.

Stigavši na “Breg” 4.3. (srijeda) otac je smješten vrlo brzo, no majku i mene je također vrlo brzo pozvao liječnik odjela doslovno pred nama istresavši sve frustracije. Te nam je tom prilikom rekao kako …on nema krevet za takve, pokazivao nam je svoj blok u kojem mu stižu pacijenti, nazivao dijagnoze svojih kolega glupostima, iskazivao gnušanje „što mora gurati prste u guzice bolesnika“, govorio kako možda i on ima rak, a možda i mi…te sve tako u tom stilu davši nam ultimativno naređenje da u PETAK OTAC MORA VAN istovremeno se nabacujući prognozama kako otac može VEĆ NOĆAS na drugi svijet.

Uza svu tugu i bol zbog oca koji je 19. 1. na nogama i u odijelu, te takoreći od radnog stola krenuo tamo gdje smo mislili da liječe bolest, uputila sam se liječnici koja je potpisala elektroničko pismo u kojem stoji da su konzilijarno odlučili primiti oca. Objasnila mi je kako je to zapravo tako, te da neizlječivi slučajevi moraju van, da ih pritišću iz Ministarstva, a čak sam i čula kako je riječ o nekih deset dana u kojem takovi bolesnici moraju naći „drugi izlaz“.
U petak, samo dan nakon što je ležao na “Bregu” trebao je biti „deportiran“, no majka je otišla ravnatelju bolnice i uz izuzetne duševne boli inzistirala da otac ostane s obzirom da je mu je prethodni transport dodatno otežao situaciju, te je od tada na kisiku. Zbog izuzetnog stresa te kronično bolesna od artritisa i osobno sam s četvrtka na petak doživjela akutnu upalu zglobova, te sam dobila visoku temperaturu i nisam mogla ustati.

Moj otac se trenutno nalazi na intenzivnom odjelu bolnice “Na Bregu” u vrlo teškom stanju. Progresija bolesti je tolika da mi je nezamislivo kako uopće nekome, a posebice iz liječničke struke može pasti na pamet da takav čovjek s neizdrživim bolovima u polu svjesnu stanju (na kisiku, s kateterom i infuzijom) može biti transportiran bilo gdje.

Moj otac, Z.S. nije bio kod doktora ni u bolnici od 1947. godine. Sve ove godine redovito je uplaćivao zdravstvene pristojbe i dodatno zdravstveno osiguranje. 19.1.2009. potražio je po prvi puta POMOĆ, no zauzvrat dobio je krajnje neljudsko lice našeg zdravstva. O potrebi da ode iz bolnice bio je izravno upravo on i nepokretan obavještavan SVAKI PUTA iako se meni čini mnogo logičnije i humanije, ako je već takva rabota „uobičajena“ da se o tome obavijeste ljudi na nogama, odnosno njegova bliža rodbina, a bili smo non-stop na dispoziciji.

Zadnje seljenje s trećeg kata bolnice “Na Bregu” na odjel intenzivne na četvrti kat iste bolnice u svojem je stanju moj otac doživio kao jednu od najavljenih prijetnji bolničke deložacije. O humanosti postupaka koji bolesnika u teškom stanju opterećuju i „problemom nepoželjnosti“ i „otpisanosti“ ne treba trošiti riječi. Da mi je vratiti vrijeme do 19.1., savjetovala bih oca da krenemo kući, te u domu s najbližima dočekamo najteže trenutke. Nažalost, najteži trenuci nastupili su očito s danom kada je otac nakon davne 1947. prvi puta potražio liječničku pomoć i to, ironije li sudbine, u bolnici pokraj koje je polazio osnovnu školu.

Možda će Vam se ovo moje obraćanje na prvi pogled činiti predugo, no osobno mi se čini prekratko. Jer, mnogo je tu stvari izostavljeno, a koje ne idu na čast humanosti ni slovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je nedavno donesen. Usput govoreći, mojoj je majci na bolničkom odjelu otuđen i novčanik, te je pokradena za 6,500 kuna, te je u tijeku i policijska istraga. O tome kako nam većina bolnica izgleda i na čemu se štedi, o tome što čini vozni park uokolo bolnica i o tome što sve čuh na bolničkim odjelima i bolničkim hodnicima ne bih. Moj otac je cijeli život živio po moralnim načelima i borio se za moralna načela. Bio je cijenjen kao novinar, humorist, književnik i enigmat za što je dobivao priznanja. Ničim nije zavrijedio da se prema njemu bilo tko ponaša kao prema odbačenom psetu. Nitko to ne zaslužuje, nijedno ljudsko biće ne zaslužuje takav odnos, no činjenice govore suprotno. Suprotno i od navedenih članaka Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a posebice od svake humanosti. Očito je da je u današnjoj Hrvatskoj teško živjeti, a na osobnom slučaju sada uvjerila sam se kako je teško i umrijeti.
Na znanje!

XY*
građanka RH


* uredništvu su poznata sva imena osoba i bolnica



P.S. Zna li netko gdje se na Europskom nivou može podnijeti tužba za ovakvo kršenje osnovnih ljudskih prava?

Mare


09.03.2009. u 22:44 sati | 22 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kako iz začaranog kruga?



Sjedim ja prije neki dan s frendicom na kavi i onako usput pitam kako joj je kći. Frendica je nešto starija od mene, a kći Kristina će uskoro navršiti 14 godina. I slučajno mi spomene da je kod curice doma njena najbolja prijateljica Melanie pa priupitam kakav utjecaj ona u ovim pubertetskim godinama ima na nju. Naime, Melanie je istih godina ili čak pola godine mlađa, a uvijek izgleda fifičasto i par godina starije. Na veliki ponos svoje majke, ali o tome ćemo kasnije. Kako mi je Kristina prije kojih pola godine nekako dala do znanja da ta Melanie “hm, znaš već što” s muškarcima, zanimalo me kako to utječe na Kristinu. Frendica je negirala da se na kći da tako utjecati, ali da su nedavno imali veliki problem. I sad se tu priča zahuktava. Kako i jednu i drugu djevojčicu znam praktički od pelena, uvijek me sve te vijesti o Melanie i njenoj obitelji ostavljaju razjapljenih usta od čuđenja i šoka.

Što se dogodilo? Frendica je nedavno Kristinu zatekla u kupaonici svu jadnu i potištenu. I pita ju brižno, što se dogodilo. Malena je briznula u plač, baš je grcala u suzama i mučno plakala bez prestanka. Moja prijateljica u panici, što se dogodilo? “Tajna” i to velika i ne smije reći. Moja lukava prijateljica se sad tek uplašila što to može biti i obećala da će se prema toj “tajni” odnositi kao prema tajni, ali da između kćeri i majke tajni ne bi smjelo biti. “Melanie je izgleda trudna!” izletjelo je konačno. Ne smije reći mami jer joj nikad ne bi dozvolila da pobaci, jer je pri Jehovinim svjedocima, a i dijete bi odgajala kao svoje odnosno ne kao da mu je baka već kao da mu je majka. Tati isto ne smije reći jer bi ju jako istukao. I tu izlazi dosta toga na vidjelo. Tata mamu i djecu tuče kad popije. Mama izdržava cijelu familiju radeći kao kozmetičarka. Tata je “maser” odnosno, neka vrsta muške prostitutke. Ima u zgradi svoj „salon“ za pravu masažu. Zidovi su crveni, a zna se da se kod njega ide i po druge usluge. Sve to zna ta majka, očito i njena kći, ali i moja frendica. Sad bismo se mogli pitati: Zašto moja prijateljica ne prijavi kad zna da ovaj čovjek mlati cijelu obitelj? Zato što ne smije iz obzira prema majci male Melanie. Zašto majka ne uzme djecu i ne ostavi ga? “On bi me ubio, vjeruj mi!” rekla je. Obje su u to apsolutno uvjerene. Što sad učiniti? Ta majka neki svoj izlaz nalazi u vjeri, istovremeno iz Melanie čineći Lolitu koja ljeti i zimi hoda golog trbuha u dekoltiranoj majici. Ponosno govori kako su bili u njenom selu na nekom vjenčanju (negdje u Istočnoj Europi) i kako je Melanie izgledala kao da joj je 16, a ne (tadašnjih) 12. Ne usudi se ostaviti svog muža iako nije financijski ovisna o njemu. Ovisna je psihički. Vjerojatno ga i voli na neki način. Ali i sumnjiči kći da ju otac napastvuje ili čak spava s njom!!!!! A malena doista ima povjerenja u tu moju prijateljicu koju pomalo doživljava kao drugu majku i kune se (a frendica joj vjeruje) da se to doista nije dogodilo. Nedavno su ta zlostavljanja kulminirala kad je otac u svom bezumnom pijanom nasilju dohvatio Melanie dok je branila majku. Izmlatio ju jako, jako te počeo daviti. Majka je konačno, po prvi put pozvala policiju.

Ne znam kako je u Hrvatskoj, svi pišete različite stvari, a i roditelji mi kažu da je slično bilo u našem susjedstvu. Policija navodno, kod nas dođe, napravi zapisnik i to je otprilike to.

Ovdje je tijek događaja bio sljedeći: Policija je došla na uviđaj, ali i odmah po službenoj dužnosti obavijestila Jugendamt. To bih prevela kao socijalna služba za mlade (može li netko reći koji je ekvivalent kod nas?). Taj Jugendamt onda promatra obitelj. Dolazi im više puta u posjetu. Ako primjete nepravilnosti, dolazi vrlo brzo do oduzimanja djeteta. S tim da djevojčica može doći k mojoj prijateljici kao udomiteljici (koja je već jednom bila u sličnoj situaciji i udomila čak dvoje male djece, ali to je druga priča). Sad još ne znamo da li će do toga doći. Ono što je mojoj frendici najbitnije je da djevojčicu spasi od nezdravog života od kojeg je njezina vlastita majka ne zna ili nije u stanju spasiti. Razgovarala je s njom otvoreno i o njenoj budućnosti kao tako jako mladoj majci, objasnila joj (i s njom vježbala) kako se navlači kondom, ispričala joj sve o spolno prenosivim bolestima koje može izbjeći upotrebom kondoma. Kupile su zajedno test na trudnoću koji je bio negativan, ali još je prerano da mogu biti sigurne. No, kad smo već kod toga, potencijalni tata tog djeteta je neki dečko njenih godina. Što je dobra strana svega jer je Melanie svojim izgledom i ponašanjem prava meta za pedofile. Prijateljica joj je rekla da ima dobre šanse završiti kao i njena majka, možda i bez naobrazbe, ali s nekim nasilnikom.

I što još učiniti? Za majku je već učinila najviše što je mogla, otvoreno joj je rekla da mora otići od tog muškarca, da nije u redu kako joj se kći oblači. Da li je to dovoljno za izlaz iz začaranog kruga? Izgleda da nije, ali ovaj poziv policiji, nakon godina zlostavljanja, bio je prvi korak. Za djevojčicu još ima spasa, samo s njom treba otvoreno razgovarati i dalje je hrabriti te podržavati. Jednako kao i objasniti da to što tata mami radi doista nije u redu. I to što za novac obrađuje klijentice.

Ali koliko ima obitelji koje imaju takvog anđela čuvara poput ove moje prijateljice? Ne vjerujem da ih je puno. Kako da do takvih žena (ili zlostavljanih muškaraca, kojih je ipak manji broj) i do te djece dopre glas razuma, podrške i uvjeri ih da to ne zaslužuju? Kako ih uvjeriti da potraže pomoć? I koju vrstu pomoći? Što mi tu možemo učiniti?


Mala napomena:

Htjela bih još dodati da se ovdje po bolnicama, odnosno toaletima u bolnicama, na hitnoj pomoći i toaletima kafića, nalaze plakati s brojevima koje djevojke i žene mogu nazvati. Postoje brošure na nekoliko jezika koje izdaje Gradski ured za pitanja žena. Nedavno sam uzela brošuru kako bih se raspitala postoji li i u Hrvatskoj slična stvar. Zna li tko?

Što piše u predgovoru ove brošure, izdane na hrvatskom:
“Informacije, edukacija i samoosnaživanje predstavljaju važna oruđa u borbi protiv nasilja nad ženama i djecom. Sa ovom trećom, u potpunosti prerađenom brošurom “Sigurnosni savjeti za žene i djevojčice” u izdanju Odjeljenja za pitanja žena Grada Beča, pred nama je aktualan pregled različitih i raznovrsnih institucija koje u Beču pomažu ženama i djevojčicama, savjetuju ih te pružaju prateću podršku kada se radi o njihovoj sigurnosti. Što ovu brošuru čini posebnom, to su mnogi praktični i ilustrativni savjeti za vlastitu sigurnost (op. Npr. tečajevi samoobrane!!!!!). ..itd...”
Pročelnica

Pa onda dio od policije:
“Savezna policijska uprava u Beču pridaje vrlo velik značaj preventivnim mjerama. Umanjivanje opasnosti i štete predstavlja najviši prioritet. Žene se često žale na subjektivni osjećaj nesigurnosti i važno je da se sa time djelotvorno uhvatimo u koštac, kako bismo ih oslobodili straha te im pružili sigurnost. Informativne brošure poput ove ... bile su dosada vrlo tražene........itd itd...


Prepisat ću za ovaj blog neke od tekstova, kada ćemo se uhvatiti teme žena i zlostavljanja nad ženama. Nakon ovog posta nastavljamo sa školama, tema će biti bullying.


Mare


01.03.2009. u 23:17 sati | 36 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika