Zlostavljanje tijekom djetinjstva mijenja strukturu i funkcije mozga te povećava rizik svega, od razvoja nelagode i panike do samoubojstva.
Martin Teicher, predavač na Harvardskoj medicinskoj školi, kaže da na te promjene ne utječu samo tjelesno i seksualno zlostavljanje, nego postoje i dokazi da i verbalno napadanje može promijeniti tijek razvoja mozga.
Jedan od očitijih primjera veže se uz smanjenje područja za osjećaje. Veza živčanih stanica koje povezuju desnu i lijevu stranu mozga je slabija od normalne kod zlostavljane djece a to rezultira, kako znanstvenici vjeruju, dramatičnim promjenama u osobnosti, ponašanju i raspoloženju.
Skeniranje mozga također je otkrilo smanjenu aktivnost u dijelovima mozga vezanih uz emocije i pažnju te je veći rizik od pojavljivanja hiperaktivnosti tj. ADHD poremećaja.
Uzrok javljanja je možda vezan uz hormone stresa koji se više izlučuju te rezultiraju drugačijim ponašanjem. Ljudi koji su bili zlostavljani sami priznaju da češće razmišljaju o samoubojstvu od ostalih.
Znanstvenici upozoravaju na važnost ranog otkrivanja zlostavljanja u djece jer se ranijim otkrivanjem može spriječiti daljnji utjecaj zlostavljanja na mozak.
Obitelj je okružje u kojemu dijete odrasta i u kojemu treba dobiti sve što mu je potrebno za normalan rast i razvoj, no ponekad je to i sredina u kojoj dijete biva zlostavljano ili zanemarivano.
Pod pojmom zlostavljanje podrazumijevamo postupke roditelja ili djetetovih skrbnika kojima se djetetu nanosi tjelesna i / ili emocionalna bol ili ga se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i razvoj.
Osnovni oblici zlostavljanja su: tjelesno, emocionalno i spolno zlostavljanje djeteta i zanemarivanje djeteta.
Tjelesno zlostavljanje djeteta je namjerno nanošenje ozljeda i nesprječavanje istih. Ova vrsta zlostavljanja rezultira postojanjem ozljeda i znakova koji su posljedica ozljeda, a nalaze se na raznim dijelovima tijela. To su modrice od udaraca, pljuski, bacanja i štipanja; opekotine od upaljene cigarete ili grijaćih tijela, te lomovi udova. Neke vrlo ozbiljne ozljede, npr. povrede glave, kod vrlo male djece nisu odmah vidljive. Tu spadaju još izgladnjivanje djece, davanje na konzumaciju štetnih sastojaka, zatvaranje u podrum i slične prostorije.
Ozljede mogu biti namjerno izazvane, a moguće je i da nastanu jer roditelji nisu dovoljno zaštitili svoje dijete. Naime ukoliko dijete ima zdravstvene teškoće kao sto su krhke kosti, tada nervozno ali ne i grubo postupanje moze imati ozbiljnih posljedica koje se lako mogu zamijeniti za posljedice tjelesnog zlostavljanja, iako kod zdravog djeteta takvih posljedica ne bi bilo.
Emocionalno zlostavljanje može se odrediti kao kroničan stav ili postupanje roditelja odnosno drugih skrbnika koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Ozljede nisu vidljive, ali posljedice mogu biti teže nego u ikoje druge vrste zlostavljanja.. Roditelj ne iskazuje ljubav i pažnju svojoj djeci, pa djeca počinju smatrati da niti ne zaslužuju ljubav, ne razvijaju samopouzdanje i samopoštovanje. Djecu roditelji mogu doživljavati negativno već od samog rođenja. Pripisuju im loše osobine i odbacuju ih na različite načine: neprimjećivanjem, ismijavanjem, smatranjem da su izvor teškoća svojim roditeljima. Djeci se prijeti, kažnjava ih se i napušta. Djeca mogu svjedočiti i nasilju između roditelja. Takva djeca žive u tjeskobi i troše svoje snage na brigu o sebi a i o svojim roditeljima. Često moraju preuzeti odgovornost u situacijama kojima još nisu dorasla. Posebnu skupinu čine djeca ovisnika. U takvoj situaciji ona su u dodiru s odraslima koji su toliko zaokupljeni svojim svijetom da ne primjećuju njih i njihove potrebe. Djeca su izložena tjeskobnim i nepredvidivim situacijama koje ne razumiju. Mogu im također nedostajati potrebni poticaji za razvoj, uz prisutno negativno kontroliranje i kažnjavanje.
Spolno zlostavljanje obuhvaća široki spektar aktivnosti od zajedničkog gledanja pornografskih časopisa i filmova, do promatranja odraslog pri masturbiranju ili spolno obojene igre, dodirivanja, masturbacije te oralnog, analnog i genitalnog snošaja. Odrasla osoba koristi dijete za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Dijete može biti aktivno ili pasivno. Djeca o svemu šute jer u početku nisu niti svjesna što im se u stvari događa; nasilnik ih podmićuje, a poslije i obvezuje čuvanjem tajne, pa i zastrašuje kako ne bi nikome o tome govorila. Dakle, zastrašujući i zbunjujući aspekti spolnog zlostavljanja su tajnovitost i suučesništvo. Uza sve to, djeca se osjećaju krivom i odgovornom za to što im se događa. Na izravan upit, dijete obično poriče takva iskustva. U mlađe djece takva se iskustva mogu prepoznati u karakterističnim motivima likovnog izraza i kroz specifičan seksualno obojeni način ponašanja. Drugim osobama dijete prilazi kao što to njemu čini nasilnik. Javljaju se i mnoge zdravstvene smetnje i poremećaji ponašanja. Samouništavajuća ponašanja seksualno zlostavljane djece kao adolescenata mogu kulminirati samoubojstvom – kada se samoubojstvo vidi kao jedini odgovor na pitanje «Reći nekome ili ne.»
Zanemarivanje predstavlja pasivnost, propuste i nebrigu uslijed koji dolazi do nezadovoljavanja djetetovih osnovnih potreba u pogledu odgovarajuće hrane, odjeće, grijanja, medicinske skrbi i školovanja. To obuhvaća i ostavljanje djece koja se ne mogu samostalno brinuti o sebi, samih i bez odgovarajućeg nadzora kod kuće.
Emocionalno zanemarivanje može biti više ili manje otvoreno i može se očitovati čak i prije djetetova rođenja, primjerice s alkoholom, upotrebom droga, ili losom prehranom. Emocionalno zanemarivanje određuje se kao nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom.Djetetove potrebe nisu primijećene, djetetom se nitko ne bavi, niti mu pokazuje da je željeno. Ovo dovodi do zaostajanja djeteta u tjelesnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju.
Posljedice zlostavljanja djece
Zlostavljanje u djetinjstvu ima učinak na pet značajnih, međusobno povezanih područja:
neurološki i intelektualni razvoj;
školski uspjeh i životna očekivanja;
socio – emocionalni razvoj;
socijalne odnose i ponašanje;
mentalno zdravlje u cjelini.
U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugoročne; Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta - žrtve.
Neurološka oštećenja u djece, uzrokuju zaostajanje u intelektualnom razvoju, a samim tim i lošiji školski uspjeh, te manje školske ambicije.
Na planu socio – emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontrola, povećana ovisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje, te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima.
Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijalna percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (alergija, astma, probavne poteškoće).
Na planu mentalnog zdravlja javljaju se razne poteškoće. Djeca razvijaju različite obrambene mehanizme i mehanizme prilagodbe: disocijativnost (poricanje i potiskivanje osjećaja i događaja), samooptuživanje, idealiziranje roditelja zlostavljača i samodestruktivno ponašanje (samoranjavanje, uporaba alkohola, droga, spolno rizično ponašanje).
Prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti, tjeskobnosti. Moguća je pojava post – traumatske stresne reakcije.
Dugoročne posljedice zlostavljanja su poteškoće u pogledu temeljnog povjerenja u druge, samostalnosti i osobne djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači i svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima su žrtve, a također mogu i zlostavljati djecu. Međugeneracijski lanac zlostavljanja nije nužan ako je dijete dobilo uz realističan doživljaj roditeljskog ponašanja, dovoljno socijalne i emocionalne podrške od šireg i užeg okruženja.
Loše posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djeca mogu izbjeći ili smanjiti ako su u stanju depersonalizirati događaj tj. ne osjećati se odgovornim za nasilno ponašanje roditelja, ako imaju osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj kontrole nad vlastitim životom i sposobnost za rješavanje problema (sposobnosti za to povećavaju se s uzrastom djece), blisku vezu s nekom drugom osobom i ako provode što je manje moguće vremena s roditeljima – zlostavljačima.
Preuzeto s ove web stranice.
Post je objavljen 25.03.2009. u 12:57 sati.