Obično sam u životu i blogu neozbiljan, volim se šaliti, i mislim da je to dobro za naše mentalno zdravlje, ali ovakvi sadržaji kao tvoj, me zaista oduševljavaju. Iz prostog razloga što sam jako posvećen obitelji i što smatram da je ona početak ali i kraj svega.
Djecu cijenim i poštujem njihov mali ili malo veći svijet! Također se slažem sa tobom po pitanju boravka u školi, Vani je manje-više koncipirano školstvo na taj način.Djeca borave u školi do cca 3:30 PM u školi, gdje završe sve svoje obaveze, a kući dolaze puno manje opterećeni obavezama, nego kod nas. Ne prihvaćam činjenicu da nastavnici daju sve od sebe, jer pogotovo u godina puberteta, djeca mnogo više upijaju iz vanjske sredine, škole posebno, a u kući se samo ponovno filtriraju te informacije, i usmjeravaju u nekom pravcu. U školi im nastavnici i šalju različite poruke svojim metodam rada, koje nisu baš uvijek profesionalne. Čak si i daju pravo da daju "životne" i "osobne" savjete, koje se npr. kose sa našim odgojnim metodama (konkretno sam i sam imao takvo iskustvo), pa je dijete došlo doma sroz konfuzno i zbunjeno. Doma djeci moramo dati prvenstveno ljubav, i kada nismo dobre volje, moramo im dati razumijevanje i podršku i kada nemamo vremena, moramo ih saslušati! Po meni su to osnovne smjernice za razvoj u sretnog budućeg čovjeka. Također, djeci moramo biti potpora i u momentima kada nešto nije kako valja, ne smijemo ih kažnjavati za iskrene ispovjedi koje su nam u naletu povjerenja priznali. Djeci treba doma napraviti atmosferu povjerenja i luku spasa i mira, bez obzira o čemu se radilo. Ukoliko moje dijete nije spremno za određeni sat u školi (mada to nije baš često), volim da kaže prvo meni, pa da onda uz dogovor razmotrimo razloge zbog kojih se nije spremio, pa i ako treba dozvolim mu neka ne ide u školu. Kažem opet, u mojoj situaciji se to ne dešava često, jer sam svoje dijete naučio da ne zloupotrebljava moje razumijevanje. Jako mi se svidjela ona tvoja misao: Biti autoritet ne znači niti imati snagu niti zastrašivati niti imati poslušnu djecu. Prije bih rekla da to znači postaviti granice unutar kojih će se dijete slobodno kretati. Ali ih treba postaviti!
20.03.2009. (11:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prvi komentator je načeo jednu ozbiljnu temu, problem konflikta između odgojnih metoda roditelja i profesora. milijun primjera mi se sad nameće, navest ću samo dva oko zadnjeg maturalnog putovanja, jer nastojim uvijek biti maksimalno kratak. na povratku smo sa izuzetno uspješnog i kvalitetnog maturalca, oko dva u noći staje autobus i idemo u šetnju monacom. jedna učenica se žali na bolove u nozi i oteklinu, želi da je pregleda mladi liječnik, suprug kolegice moje zamjenice razrednika, kao što je dan prije učenicu kojoj je zbilja bilo loše. nakon kratke konzultacije smo otklonili to, meni je poznata njena razmaženost, a i moje noge su bile otečene i ona je odlučila ostati u autobusu. par minuta poslije zvoni mi mobitel, zove uznemireni otac, troši i moj novac u to doba, par minuta dok ga nisam primirio. naravno sve je bilo u redu. drugi primjer: prije maturalca kažem da se preko cedea u busu neće moći slušati cajke ni thompson, ostalo mi je svejedno, dolazi mi otac, koji uopće tri godine nije dolazio u školu, sav uznemiren, da je bio u domovinskom ratu i odgaja djecu domoljubno, a sad ja tako sa zabranom. ja mu kažem da njegovo dijete može preko slušalica slušati cecu i njegovog idola, no ja ipak odgovaram za njih i moram imati kakav takav mir. mogao bih tako stotine primjera iz prakse, mislim suprotno intenciji prethodnog komentara, da je sve počelo odlaziti k vragu, kad smo zanemarili odgojnu ulogu škole, u mnoštvu obitelji postoje nasilnici, i autonomija roditeljskog odgoja ne može ostati sveta...
20.03.2009. (13:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slažem se da je nedostatak komunikacije veliki problem. i u obitelji, i u društvu, i u školi... no, ne vjerujem da je sve otišlo k vragu kada se "zanemarila odgojna uloga škole", kako kaže kolega nachtfresser. koliko vidim, kolegice u razrednoj nastavi još uvijek odgajaju svoje učenike, uveliko. odgajam ih i ja - jer kako nazvati tupljenje po tisućusedamstopedesetiosmi put da se ne, ne smije psovati, da se ne smijemo tući, da ne valja kopati nos i gristi nokte, da se olovka koja je bila na podu ne treba žvakati, da posuđene i pronađene stvari trebamo vratiti vlasniku...? u mom filmu to se još uvijek zove odgoj, i na svakom satu sam prisiljena raditi bar dvije-tri odgojne pauze izazvane učeničkim ponašanjem (a program mi je ionako prebukiran), kako u nižim tako i u višim razredima - čak sam ih počela planirati u sat, jer teško da ću bez njih proći. sve je pošlo k vragu kada su roditelji zaključili kako im škola treba odgajati djecu i počeli u škole slati djecu bez trunke elementarnog kućnog odgoja. onda mi trebamo učiti djecu osnovama kulture, a kada dođu doma, nakon što smo ih mi "izodgajali", mamica i tatica ih posade pred TV/kompjutor, i odmaraju se jer su imali težak dan na poslu. halooooo - oni su ti koji bi trebali s djecom razgovarati, učiti ih razlikovati dobro od lošeg, pristojno i prilično od nepristojnog i nepriličnog, kako rješavati sukobe bez šaka, itd., a mi smo tu samo kako bismo to "gradivo" utvrdili.
20.03.2009. (15:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moje dijete ima tek 17 mjeseci, daleko je od skole i ovoga o cemu se pise ovdje, ali me vec sad brinu moji postupci pa analiziram svaki dan jesam li mu na pravi nacin pokazala kako nesto treba, jesam li ga pustila da sam istrazi i sazna stvari, jesam li ispravno postavila granice i znam da se u ovom periodu polako slaze kocka po kocka za dane o kojima se ovdje gore pise..
20.03.2009. (16:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lipa moja nije bas sve onako kako bi skoro svaki roditelj zelio. Imao sam nekoliko susjeda i prijatelja koji su djeci sve pruzili i sa njima razgovarali ali oni im nisu vratili na ocekivani nacin. Svi mi zelimo osmijeh na licu svoga djeteta ali i na mom licu zelim da bude osmijeh a cesto ga kod mnogih roditelja upravo radi brige za djecom nema. Vise nisu sigurni ni u skolama.
20.03.2009. (20:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gologuzan
Obično sam u životu i blogu neozbiljan, volim se šaliti, i mislim da je to dobro za naše mentalno zdravlje, ali ovakvi sadržaji kao tvoj, me zaista oduševljavaju. Iz prostog razloga što sam jako posvećen obitelji i što smatram da je ona početak ali i kraj svega.
Djecu cijenim i poštujem njihov mali ili malo veći svijet!
Također se slažem sa tobom po pitanju boravka u školi, Vani je manje-više koncipirano školstvo na taj način.Djeca borave u školi do cca 3:30 PM u školi, gdje završe sve svoje obaveze, a kući dolaze puno manje opterećeni obavezama, nego kod nas.
Ne prihvaćam činjenicu da nastavnici daju sve od sebe, jer pogotovo u godina puberteta, djeca mnogo više upijaju iz vanjske sredine, škole posebno, a u kući se samo ponovno filtriraju te informacije, i usmjeravaju u nekom pravcu.
U školi im nastavnici i šalju različite poruke svojim metodam rada, koje nisu baš uvijek profesionalne. Čak si i daju pravo da daju "životne" i "osobne" savjete, koje se npr. kose sa našim odgojnim metodama (konkretno sam i sam imao takvo iskustvo), pa je dijete došlo doma sroz konfuzno i zbunjeno.
Doma djeci moramo dati prvenstveno ljubav, i kada nismo dobre volje, moramo im dati razumijevanje i podršku i kada nemamo vremena, moramo ih saslušati!
Po meni su to osnovne smjernice za razvoj u sretnog budućeg čovjeka.
Također, djeci moramo biti potpora i u momentima kada nešto nije kako valja, ne smijemo ih kažnjavati za iskrene ispovjedi koje su nam u naletu povjerenja priznali.
Djeci treba doma napraviti atmosferu povjerenja i luku spasa i mira, bez obzira o čemu se radilo. Ukoliko moje dijete nije spremno za određeni sat u školi (mada to nije baš često), volim da kaže prvo meni, pa da onda uz dogovor razmotrimo razloge zbog kojih se nije spremio, pa i ako treba dozvolim mu neka ne ide u školu. Kažem opet, u mojoj situaciji se to ne dešava često, jer sam svoje dijete naučio da ne zloupotrebljava moje razumijevanje.
Jako mi se svidjela ona tvoja misao:
Biti autoritet ne znači niti imati snagu niti zastrašivati niti imati poslušnu djecu. Prije bih rekla da to znači postaviti granice unutar kojih će se dijete slobodno kretati. Ali ih treba postaviti!
20.03.2009. (11:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
prvi komentator je načeo jednu ozbiljnu temu, problem konflikta između odgojnih metoda roditelja i profesora. milijun primjera mi se sad nameće, navest ću samo dva oko zadnjeg maturalnog putovanja, jer nastojim uvijek biti maksimalno kratak. na povratku smo sa izuzetno uspješnog i kvalitetnog maturalca, oko dva u noći staje autobus i idemo u šetnju monacom. jedna učenica se žali na bolove u nozi i oteklinu, želi da je pregleda mladi liječnik, suprug kolegice moje zamjenice razrednika, kao što je dan prije učenicu kojoj je zbilja bilo loše. nakon kratke konzultacije smo otklonili to, meni je poznata njena razmaženost, a i moje noge su bile otečene i ona je odlučila ostati u autobusu. par minuta poslije zvoni mi mobitel, zove uznemireni otac, troši i moj novac u to doba, par minuta dok ga nisam primirio. naravno sve je bilo u redu. drugi primjer: prije maturalca kažem da se preko cedea u busu neće moći slušati cajke ni thompson, ostalo mi je svejedno, dolazi mi otac, koji uopće tri godine nije dolazio u školu, sav uznemiren, da je bio u domovinskom ratu i odgaja djecu domoljubno, a sad ja tako sa zabranom. ja mu kažem da njegovo dijete može preko slušalica slušati cecu i njegovog idola, no ja ipak odgovaram za njih i moram imati kakav takav mir. mogao bih tako stotine primjera iz prakse, mislim suprotno intenciji prethodnog komentara, da je sve počelo odlaziti k vragu, kad smo zanemarili odgojnu ulogu škole, u mnoštvu obitelji postoje nasilnici, i autonomija roditeljskog odgoja ne može ostati sveta...
20.03.2009. (13:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tičerica
slažem se da je nedostatak komunikacije veliki problem. i u obitelji, i u društvu, i u školi... no, ne vjerujem da je sve otišlo k vragu kada se "zanemarila odgojna uloga škole", kako kaže kolega nachtfresser. koliko vidim, kolegice u razrednoj nastavi još uvijek odgajaju svoje učenike, uveliko. odgajam ih i ja - jer kako nazvati tupljenje po tisućusedamstopedesetiosmi put da se ne, ne smije psovati, da se ne smijemo tući, da ne valja kopati nos i gristi nokte, da se olovka koja je bila na podu ne treba žvakati, da posuđene i pronađene stvari trebamo vratiti vlasniku...? u mom filmu to se još uvijek zove odgoj, i na svakom satu sam prisiljena raditi bar dvije-tri odgojne pauze izazvane učeničkim ponašanjem (a program mi je ionako prebukiran), kako u nižim tako i u višim razredima - čak sam ih počela planirati u sat, jer teško da ću bez njih proći. sve je pošlo k vragu kada su roditelji zaključili kako im škola treba odgajati djecu i počeli u škole slati djecu bez trunke elementarnog kućnog odgoja. onda mi trebamo učiti djecu osnovama kulture, a kada dođu doma, nakon što smo ih mi "izodgajali", mamica i tatica ih posade pred TV/kompjutor, i odmaraju se jer su imali težak dan na poslu. halooooo - oni su ti koji bi trebali s djecom razgovarati, učiti ih razlikovati dobro od lošeg, pristojno i prilično od nepristojnog i nepriličnog, kako rješavati sukobe bez šaka, itd., a mi smo tu samo kako bismo to "gradivo" utvrdili.
20.03.2009. (15:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dipl. kucanica
Moje dijete ima tek 17 mjeseci, daleko je od skole i ovoga o cemu se pise ovdje, ali me vec sad brinu moji postupci pa analiziram svaki dan jesam li mu na pravi nacin pokazala kako nesto treba, jesam li ga pustila da sam istrazi i sazna stvari, jesam li ispravno postavila granice i znam da se u ovom periodu polako slaze kocka po kocka za dane o kojima se ovdje gore pise..
20.03.2009. (16:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kenguur
Lipa moja nije bas sve onako kako bi skoro svaki roditelj zelio.
Imao sam nekoliko susjeda i prijatelja koji su djeci sve pruzili i sa njima razgovarali ali oni im nisu vratili na ocekivani nacin.
Svi mi zelimo osmijeh na licu svoga djeteta ali i na mom licu zelim da bude osmijeh a cesto ga kod mnogih roditelja upravo radi brige za djecom nema.
Vise nisu sigurni ni u skolama.
20.03.2009. (20:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...