Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

AGRESIVNOST U DJEČJEM VRTIĆU

Agresivnost spada u dječju svakodnevicu kao i pjevanje, igranje, smijanje i isprobavanje novih igračaka i to zato jer je AGRESIVNOST DIO LJUDSKOG PONAŠANJA.

Agresivnu se djecu olako označava „ZLOČESTOM“, ali to nije tako.

Ta djeca preko agresivnosti šalju signale koje odgojiteljice moraju prepoznati i razumjeti da bi mogle reagirati na odgovarajući način i da bi mogle pomoći djetetu.

Mnogi roditelji ne znaju kako se odnositi prema agresivnosti djeteta.

O ČEMU GOVORIMO KAD JE RIJEČ O AGRESIVNOSTI U DJEČJEM VRTIĆU
- agresivno ponašanje i djelovanje već kod male djece uvijek znači ili OBRANU OD NEČEGA ILI BORBU ZA NEŠTO
- dijete od napada brani sebe i druge kao im prijeti opasnost
- jednakim angažmanom dijete brani predmete i prostor
- dijete s različitom žestinom, koja ovisi o pojedincu, branio svoja prava i interese čim ih netko ili nešto ugrozi
- kod agresivnog djelovanja riječ je o postizanju i očuvanju UTJECAJA i UGLEDA
- dijete se može boriti za naklonost, informaciju, nečiju pažnju .

AGRESIVNOST NIJE NIŠTA NOVO, ČAK NI U DJEČJEM VRTIĆU
- u vrtiću se okupe različiti pojedinci s različitim željama i interesima i kad postoji sukob kako bi se situacija razriješila
- poznato je da djeca iz obitelji u kojima zadovoljenje dječjih potreba ne stoji u prvom planu roditeljskih interesa, pa se stoga stalno potiskuju, češće a ponekad i neočekivano reagiraju agresivno
- agresivnost je sastavni dio vrtićke dobi, kao što je sastavni dio u svakoj drugoj životnoj dobi
- ovakvu situaciju zaoštrava prevelika i pogrešna ponuda agresivnih prizora na televiziji, na video-filmovima i u računalnim igrama
- dijete agresivnost vidi kod drugih ili je pak agresivnost usmjerena prema njemu
- dijete uči promatrajući druge, oponašajući druge i iz vlastitog iskustva
- dijete uči prema ishodu događaja
- uči da će se odgojiteljica kod sličnih situacija umiješati (kod pojave agresivnosti)
- agresivnost spada u dječju svakodnevicu
- dječji vrtić treba biti utočište koje pruža sigurnost i zaštitu, mjesto koje nadopunjuje obitelj kad je riječ o stjecanju iskustva, ali on mora pružiti priliku za uspostavljanje kontakata s odraslima i s drugom djecom u koju se ima sve više povjerenja
- dječji vrtić nije mjesto BEZ SUKOBA (to je normalno)
- upoznavanje kompromisa kao čarobnog sredstva
- iskustvo popuštanja i odricanja od nečega nije tako strašno, iako se u početku, s pozicije djeteta, čini ponižavajuće
- na vlastitoj koži iskusiti ishod sukoba

AGRESIVNOST SMETA
- agresivnost je obično glasna, svima je nepoznat njezin početak – osim žrtvi i počinitelju – i naknadno ga je teško rekonstruirati
- njezin je ishod – NEURAČUNLJIV
- uzbuđen uzvik, izljev bijesa, bujica psovki, fizički napad koji se pretvara u borbu, automatski prekidaju svaku igru
- agresivnost smeta – izravno upletene u sukob kao i slušatelje-gledatelje
- rijetko se agresivno djelovanje može ignorirati, a ugroženoj osobi to je gotovo nemoguće
- kad je riječ o agresivnosti u neposrednoj blizini, svatko mora na nju obratiti pažnju jer lako i neočekivano može biti uvučen u sukob pa će se morati braniti, izgladiti sukob ili pak zauzeti neku od sukobljenih strana

- AGRESIVNOST ZAHTIJEVA ZAUZIMANJE STAVA, I TO ISTOG TRENA, i to je razlog zbog kojeg ona smeta
- agresivno ponašanje je nužnost, no također je prijeko potrebno izživjeti agresivnost
• POKAZATI AGRESIVNOST –nužno znatno promijeniti situaciju koja nas plaši, frustrira, ugrožava ili ograničava
• OBUZDATI AGRESIVNOST
• SPOZNATI AGRESIVNOST – kao usklađivanje osjećaja i vidjeti postoji li drugi put za rješavanje problema
• PRIMIJENITI AGRESIVNOST – iskazati revolt prema otporima
- dječji vrtić roditeljima, po pitanju agresivnosti, može pružiti samo POTPORU
- Odgojitelji mogu roditeljima pružiti stručnu pomoć glede slijedećih pitanja:
• Što je zapravo agresivnost ?
• Što se sve krije iza te riječi?
• Kako se agresivnost može očitovati ?
• Kako da se ja kao roditelj odnosima prema agresivnosti?
• Kad i koliko dugo se valja držati po strani ?
• Koje odgojne probleme možemo mi roditelji i odgojitelji svladati kod kuće, a koje u dječjem vrtiću?
• Kod kojih problema je nama (roditeljima, odgojiteljima) i djeci potrebna pomoć izvana?

BROJNA LICA AGRESIVNOSTI
- BORBA – FIZIČKI NAPAD
- VERBALNA AGRESIVNOST
- POSVE TIHA AGRESIVNOST- odbijanje koje se često podcjenjuje jer nema izražen način pojavljivanja
- Agresivni mogu biti i oni koji ne udaraju pa i njih treba zakočiti kao i razbijače

AGRESIVNOST UVIJEK IMA UZROK
- agresivnost uvijek ima NEKI UZROK – UZROKE
- agresivnost koja potječe od frustracije
- oponašanje agresivnosti
- SKUPNA AGRESIVNOST
- ODGLUMLJENA AGRESIVNOST.

Važno je i „dijagnostički vrijedno“ ono što je prethodilo sukobu – ukoliko je to moguće rekonstruirati ili ispitati – da bi se bolje mogli ustvrditi uzroci agresivnosti.

AGRESIVNOST I ČINITELJ VREMENA – SMETA LI SVAKA SITNICA?
- činitelj VRIJEME ima značajnu ulogu i može situaciju učiniti nejasnom
- ovdje je riječ o oklijevanju i o agresivnosti koja je izazvana „sa zakašnjenjem“.
- Odgoj koji postavlja preuske okvire i granice, odgoj koji ne tolerira proturječje i ljutnju, takav odgoj sprječava svaku agresivnost koja je uvjetovana danom situacijom.

U okviru tog problematičnog odgojnog stila dijete uči da su razočaranja i bijes „ZLOČESTI“ osjećaji koji se ne smiju ni pokazati ni izraziti jer će u tom slučaju uslijediti kazna.

Dijete također uči da su to osjećaji protiv kojih se ne smije ništa poduzeti što bi donijelo olakšanje, rasterećenje, zadovoljenje ili zadovoljštinu.

Svaki put se pojavljuje osjećaj nemoći koji se sve više pojačava: pa ja na ništa ne mogu utjecati, ne mogu ništa pokrenuti ni spriječiti.

U takvom raspoloženju i sitnica može biti ona kap koja će preliti čašu.

AGRESIVNOST: SPONTANOST ILI REAKCIJA? TKO JE KRIV, A TKO NE?

Agresivnost se ne događa kao grom iz vedra neba.
Agresivnost uvijek ima svoj uzrok.
Je li agresivnost posebna domena muškaraca?
Agresivno ponašanje djevojčica i dječaka, a još više muškaraca i žena, potrebno je promatrati diferencirano.


Kod djevojčica upadaju u oči slijedeće spoznaje:
- češće su žrtve fizičkih napada dječaka
- miješaju se u aktivnosti drugih
- kad djevojčice prijete, onda prijete odbijanjem, da nešto neće učiniti, da neće pomoći, da neće više sudjelovati, da nešto nekome neće prepustiti
- djevojčice u sukobima više potpomažu slabije dijete – koje je samo na sebe upućeno
- djevojčice su češće verbalno agresivne i daju prednost „decentnijim“ oblicima agresivnosti.

Situacija kod dječaka:
- pokazuju upadljive oblike agresivnosti koji su žešći, glasniji i uglavnom određeniji
- dječaci imponiraju – oni prijete, brane se i pokušavaju sumnjivim sredstvima nametnuti dobar dojam
- češće se međusobno svađaju, ponajviše oko toga čija je ideja za igru najbolja
- češće iniciraju odglumljenu agresivnost i češće u njoj sudjeluju od djevojčica.
- Dječaci brže i češće imitiraju agresivne prizore
- Kad dječaci prijete, oni prijete djetetu koje se suprotstavlja da će mu nanijeti zlo.
Tko će pobijediti, a tko izgubiti?
Djeca se uvijek bore s mišlju da će POBIJEDITI.
Poraz se kao teorijska mogućnost i ne razmatra. Ako se pak izgubi, razočaranje je veliko, ali je kratkotrajno.
U svakom slučaju ono ne ostavlja dovoljno snažan dojam zbog kojeg bi se sljedeći put opreznije ušlo u sukob.
ODGLUMLJENA AGRESIVNOST
- sva djeca koja sudjeluju žele samo odglumiti borbu
- elementi iz napada ili iz borbe nikad se ne pojavljuju sami
- odglumljenoj agresivnosti potrebno je-kao i svakoj drugoj igri – opušteno polje da bi se mogla odvijati
AGRESIVNOST I RAZMIŠLJANJE NA MIRU – TO NE IDE SKUPA
Što učiniti kad djeca divljaju?
Kako se njima može pomoći da razmisle o događanjima, kad stvari izmaknu kontroli, kako se obratiti djetetu (imenom), a kako njegovom bijesu?
Djetetu valja prići što određenije, te mirno razgovarati s njim i dotaknuti ga, ako ono to dopusti. Zatim dijete treba udaljiti iz situacije u kojoj prijeti opasnost od ozljeda i u kojoj ima previše publike te ga i dalje treba čvrsto držati da bi se smirilo i da bi mu se signaliziralo da ste spremni za razgovor.
Ako dijete ne dopusti da mu se približite, pustite ga da se izdivlja tako da se pruži šansa i drugim osjećajima.
Treba objasniti činjenicu da je „POBIJESNITI“ dio našeg života i da svi moramo naučiti kako se prema tome treba odnositi.
TKO OVDJE DONOSI ODLUKE I TKO UŽIVA UGLED?
Djeca se u vrtiću nalaze u SKUPINI.
Ovdje važe posebna pravila igre za zajednički život.
Za socijalno preživljavanje važno je znati tko tu donosi odluke i tko uživa ugled kod svih.
U svakoj konstelaciji skupine koja traje više od nekoliko sati, brzo se uspostavlja barem privremena hijerarhija.
SOCIJALNI POREDAK NASTAJE PREKO REZULTATA SUKOBA IZMEĐU POJEDINACA.
Borba za čelno mjesto, agresivna socijalna eksploracija – to je normalni, sastavni dio internih odnosa u skupini.
Samo postavljanje JASNIH i DOSLJEDNIH AKCIJA može dokinuti agresivnost.
Tako se preko agresivnog ponašanja i djelovanja uči gdje je granica strpljenja i boli kod mame i tate i što će braća i sestre prihvatiti ako se napadne njih ili njihov posjed, a što sigurno neće prihvatiti.
To su važna socijalna iskustva koja omogućuju zajednički socijalni život ljudi s vrlo različitim potrebama.
Smisao agresivne socijalne eksploracije za dijete se sastoji u tome da preko napada ili provokacije protiv odraslih, protiv starije djece ili vršnjaka stvori prostor za svoje ponašanje i da ga, ako je moguće, proširi.
TKO SU UTJECAJNA, UGLEDNA DJECA KOJA IMAJU VISOKI POLOŽAJ?
- to nikad nisu najagresivnija djeca u skupini
- to su djeca koja su barem na nekom području izrazito darovita
- njihov autoritet počiva na utjecaju, prije svega na moći uvjeravanja i na omiljenosti, što se učvršćuje pouzdanim, prijateljskim vezama i čestim kontaktima s drugom djecom
- inicijativa za igru i tjelesni kontakt najčešće polazi od njih
- takva djeca smiruju sukobe i brinu se za pravednost .
KAKO SE SKUPINA ODNOSI PREMA DJECI S VISOKIM POLOŽAJEM?
- djeca s visokim položajem stoje u središtu zanimanja – uživaju ugled
- djeca im se dive i oponašaju ih
- djeca ih u sukobima mole za pomoć ili za savjet pri problemima
- odmah se prihvaća njihovo odbijanje kontakata
- često ih se poziva na natjecanja da bi se utvrdilo je li njihov položaj i dalje neupitan.
ISTRAŽITI UZROKE AGRESIVNOSTI
- kad je čovjek bijesan, on nije u stanju reći ništa sam sebi, niti on zna zašto je postao tako agresivan
- u vrtiću za to je potrebna pomoć odgojiteljica, a kod kuće roditelja
- Obratimo se prvo djetetu čiji je napad doveo do vrhunca sukoba riječima:
• PA ZAŠTO SI TAKO POBJESNIO?
• ŠTO TE JE TAKO NALJUTILO?
• JE LI TE NEŠTO JAKO ZABOLJELO ILI SI S NEČIM BIO JAKO RAZOČARAN?
Agresivno dijete ne može uvijek odgovoriti na ta pitanja, a naročito ne odmah.
Dijete će lakše odgovoriti na njih ako je steklo iskustvo da se u sličnim situacijama nije samo tražio krivac, nego da se zajednički tražilo rješenje za problem s kojim je očito povezan veći broj osoba.
Agresivnost – prema čemu se možemo naučiti ponašati.
Odbijanje neke radnje ne znači odbijanje i cijele osobe.
• Nasilje i agresivno zastrašivanje ne smiju se prihvatiti, a također se ne smiju ni potajno nagrađivati. Upravo zbog toga treba odbaciti i agresivno kažnjavanje djece
• Ako promatramo nastanak masovne, agresivne reakcije ili izoliranje nekog djeteta, moramo se na dosljedan način umiješati. To su negativni oblici agresivnosti a koje bi trebalo odbaciti, a koji se pojavljuju u svakom obliku života među ljudima
• Za pojedinca i za skupinu postoje nužni oblici agresivnosti. Agresivnost ima i pozitivne strane koje nešto mogu pospješiti. Upravo u vrtićkoj skupini za orijentaciju djece u njihovoj socijalnoj okolini nužno je dosljedno i pravedno povlačenje granice koje provocira agresivna, socijalna eksploracija
• Agresivnost iz frustracije će se pobrinuti za to da se uoče deficiti pri zadovoljenju važnih potreba i da ih se na taj način otkloni
• Odglumljena agresivnost stabilizira skupinu. Ona olakšava sklapanje kontakata među djecom, ali i prijelaz od ozbiljnih sučeljavanja do zajedničkih aktivnosti. Pretpostavka za to je da u dječjem vrtiću stvorimo okvirne uvjete koji podupiru zajedništvo.


(Isprika: Tekst na zalost nema naveden izvor te ga ne mozemo navesti. Preuzeto s ove web stranice. Pripremio: Zdenko Glasovac)


28.04.2009. u 08:00 sati | 3 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zločesta djeca

Danas gostuje bloger Gospon profesor

Zločesta djeca

Jesu li današnja djeca „zločestija“ od vršnjaka prije stotinjak godina? Opći je dojam, gotovo konsenzus, da – jesu. Često čujemo kako je svaka nova generacija „sve gora“, što je inače jedna od omiljenih i dozlaboga otrcanih tema u zbornicama. O tome da je neki vrag ušao u današnju mladež pisao je i naš uvaženi stručnjak, o čemu ste mogli čitati u postu Moralni tajkun, objavljenom na mom blogu 17. 12. prošle godine. U načelu sam – inače mi ne bi bilo mjesto u školi – „na strani“ djece/učenika, ponajprije zbog spoznaja o tegobnom „prijelaznom razdoblju“ u kojem se – u psihofioziološkom smislu – nalaze, a prostor i doba u kojem odrastaju dodatno odmaže, i njima i nama, da taj dio života prebrode uza što manje trauma. Šibani hormonalnim olujama, izloženi medijskom smeću i reklamama, od rođenja uronjeni u bezbrojne frustracije odraslih kojima su okruženi (odraslima koji te frustracije katkad besramno istresaju na njih), neki i izravno izloženi nasilju, odražavaju svojim ekscesima svijet u kojem su se zatekli, svijet čijem izgledu doprinosi – uzalud nam je bježati od te odgovornosti – svatko od nas, onime što činimo, govorimo, pišemo.

Svakodnevno, godinama, susrećem odrasle ljude čije su reakcije često zapravo krajnje infantilne i emocionalno nezrele, ljude koji su, premda kronološki u svojim tridesetim, četrdesetim ili pedesetim godinama, u psihološkom smislu zapeli – u nekim aspektima osobnosti – u pubertetu, ili čak predpubertetu. U trenucima bolne iskrenosti, i u vlastitim reakcijama katkad prepoznam nedoraslost i djetinjastu nedozrelost. Ti su trenuci psihološki vrlo neugodni i moj je dojam da je malo onih među nama koji su u stanju svoje postupke prepoznati kao problematične i eventualno ih korigirati, i tako načiniti korak prema osobnoj zrelosti, a time i zrelosti društva. Ne, dio nas u takvoj situaciji izabrat će lakši put: svoje upitno ponašanje prepoznajemo u nekome drugome, primjerice – laka su meta – učenicima/mladim ljudima općenito. Mi odrasli nismo lijeni ni zavidni, mi ne ogovaramo i ne psujemo, mi ne podmećemo jedni drugima, mi ne varamo, mi se ne napijamo, ne tučemo se, ne ubijamo, mi smo besprijekorni, a današnja djeca nisu nimalo nalik djeci kakva smo mi bili, kakva su djeca navodno bila u nekoj nedefiniranoj prošlosti, mi koji smo poštovali oca i majku pa nam je dobro bilo na zemlji, mi koji smo poštovali roditelje i starije, i bili vjerni i dobri drugovi: i u školi i izvan nje mi smo bili anđeli, a neki živahniji među nama bili su „živo srebro“. Kako dražesno.

Često se pokaže da, kad razrednik upozna roditelje problematičnog učenika, zaključi – dijete je još dobro ispalo. Među stručnjacima dušoliječnicima postoji izraz „identificirani pacijent“. Naime, obitelj katkad na liječenje dovede nekoga s kim „nešto nije u redu“, e da bi se malo pomalo pokazalo da nešto nije u redu s cijelom obitelji. Drugim riječima, „identificirani pacijent“, iako može pokazivati izvjesne simptome, ispadne sve u svemu zdravijim od sredine koja ga je – odbijajući priznati vlastitu patologiju – proglasila bolesnikom. Slično tome, iz iskustva znam da je s učenicima/djecom, ukoliko si dadete truda da im se dovoljno približite, najčešće sve u granicama (pubertetske) normale, dok je, kad se radi o nekim kolegama/odraslima, jasno da im je potrebna stanovita terapija – kad bi toga bili svjesni, tj. kad bi bili dovoljno hrabri/ponizni suočiti se s istinom o sebi. No, kao što sam spomenuo, priznavanje vlastitih (psiholoških) nedostataka može biti izrazito neugodno i bolno, i većina nas od toga bježi – kao vrag od tamjana – u racionalizaciju. »Sa mnom je SVE u redu.« I tako – predajući svoju patologiju mladom naraštaju – činimo medvjeđu uslugu i sebi i svojoj neposrednoj okolini i društvu u cjelini.

Evo što o toj temi kaže stručnjak: „Djeci – čak i adolescentima – roditelji su nalik bogovima. Način na koji roditelji rade stvari izgledaju im poput načina na koji stvari treba raditi. Djeca su rijetko sposobna objektivno uspoređivati svoje roditelje s drugim roditeljima. Nisu u stanju napraviti realističnu procjenu roditeljskog ponašanja. Odnose li se roditelji (ili nastavnici, g.p.) prema njemu loše, dijete će zaključiti da je ono loše. Ako se s njim postupa kao s ružnim, glupim drugorazrednim građaninom, ono će odrasti sa slikom o sebi kao ružnom, glupom i drugorazrednom. Podizana bez ljubavi, djeca dolaze do uvjerenja da i sama nisu vrijedna ljubavi. To možemo izraziti kao opći zakon razvoja djeteta: Kad god je prisutan veliki nedostatak u roditeljskoj ljubavi, dijete će, po svoj prilici, odgovoriti na taj deficit tako što će pretpostaviti da je ono njegov uzrok, razvijajući pritom nerealistički negativnu sliku o sebi. (M. Scott Peck: Ljudi laži, V.B.Z., 1999., str. 55.)

Odnosno, kad god se dijete suoči s ozbiljnijom – nepriznatom – roditeljskom patologijom, po svoj prilici će je nesvjesno „upiti“ u sebe pa će se, primjerice, rezuckati žiletom i slično. Za što će, dakako, odrasli okriviti, primjerice, notornog rock-komedijaša Marilyna Mansona. Dijete će tu negativnu sliku koju ima o sebi potvrđivati (ne)djelima, i, okruženo odraslima koji se odbijaju suočiti s vlastitim, teološki rečeno, grijesima, tj, s vlastitom duševnom patologijom, s perverznim zadovoljstvom primati na sebe sve projekcije što mu ih okolina šalje i tako se pretvoriti u „dijete-problem“, „delinkventa“, „sotonista“ ili što već. Promatrajući desetljećima i sebe i ljude oko sebe, sve sam svjesniji široko rasprostranjene emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, sve sam svjesniji da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama – ako ih uopće ima – koji na neki način nisu ’načeti’. Očekivati da će u svijetu Farme i javno obavljane brazilske depilacije, u društvu u kojem golemi dio roditelja u dom donosi 24 sata, u zemlji u kojoj smo svakodnevno izloženi plimnom valu zapanjujuće stupidnih sadržaja koji u širokom luku zaobilaze naš prefrontalni korteks i obraćaju se izravno limbičkom dijelu mozga, u takvoj, dakle, sredini očekivati da će mladi biti „kao što su nekad bili“ je u najmanju ruku naivno.

A da mladi zapravo ni „nekad“ nisu bili takvi da bi odrasli njima bili zadovoljni, svjedoči i članak objavljen u časopisu Škola br. 3 od 12. ožujka 1909.:

Više u gradovima nego u selima opaža se u novije vrijeme (sic! g.p.) raskalašenost školske djece. Pita se, da li je tomu škola kriva? Mi odlučno tvrdimo da škola nije kriva raskalašenosti školske djece naročito izvan škole, po ulicama itd. Tu je prvi zvan dom, zvani su roditelji, da si djecu uzgoje tako, da budu ćudoredno dobra. U novije doba zavladao je taki duh u nekim slojevima našeg naroda, da ljudi prestaju štovati pretpostavljene i uskraćuju posluh onima, koji su zvani, da rade za njihovo moralno i materijalno dobro. Taj zao duh uskrsavaju i djeca pa otud i ona raskalašenost, koja više puta mnogomu učitelju krv ispija. Razumnim postupkom svladat će škola i tu nevolju, samo treba da je oblasti u tom nastojanju što izdašnije podupiru.

Što, uostalom, vrijedi i danas – i zaključak i činjenica da „oblasti“ još uvijek u svojoj potpori nisu izdašne – o čemu je na ovom blogu već bilo riječi. Dakle, sve u svemu, ovakve članke, o čemu sam pisao u gorespomenutom postu, možemo čitati i danas. Kad su to djeca odgovarala predodžbi odraslih o tome kakvo je „pristojno“ dijete? Mislim, čak je i dvanaestogodišnji Isus, jednom nogom u pubertetu, bez pitanja odlutao od roditelja prouzročivši im – ni prvi niti zadnji put – nekoliko tjeskobnih sati. A kasnije je štoviše spominjao djecu kao uzor odraslima. Dakako, stvari, kao i obično, nisu jednostavne, a jedan tekst je više nego prekratak da se obuhvate svi aspekti nekog fenomena. Stoga, rasprava – potrudimo se da bude konstruktivna – se nastavlja.


20.04.2009. u 13:58 sati | 7 Komentara | Print | Link | Na vrh

O predrasudama i stereotipima: A što biste vi učinili?


Zamislite dijete koje kamenom gađa psa koji se ne može braniti. Okrutno? Pa čak i ne ukoliko je to dijete fizički privlačno - kaže jedno istraživanje. Naime, kada je ovakav, ali i neki slični događaji, prezentiran ispitanicima, i zatim su im pokazane slike djece počinitelja (djeca su se razlikovala po svojoj fizičkoj privlačnosti), oštrije su osuđivana manje privlačna djeca, dok su ispitanici za fizički privlačnu djecu tražili opravdanje (i najčešće ga našli) za navedeni postupak.

Da na početku objasnimo neke osnovne pojmove.

Što je to PERCEPCIJA?

To je proces kojim pojedinci organiziraju i tumače svoje osjetilne događaje (vid, sluh, opip, okus, miris). Stvara se na osnovu iskustva i znanja. Dakle, moje oko vidi 4 noge i neku dasku na njima, ali ja, s obzirom na moje znanje, iskustvo i znanje to percipiram kao stol. Dakle, kada se vidnom, slušnom, mirisnom ili nekom drugom podražaju doda značenje, govorimo o percepciji.

Posebna priča u percepciji je i SELEKTIVNA PERCEPCIJA - kako je kapacitet našeg mozga ograničen (kratkoročno pamćenje može istovremeno primiti 7+/- 2 čestice), način organizacije i davanje važnosti vanjskim podražajima način je olakšavanja prikupljanja informacija - obraćamo pažnju samo na ono što je bitno, posebno, neobično... Naše oči kada smo vani u gradu upijaju tone i tone informacija, ali izabrat ćemo (selektirati) ono na što ćemo obratiti pažnju - bilo zato što nam je poznati, zanimljivo, drgačije... ili već neki razlog. I sami ste sigurno više puta doživjali da ste bili na istom mjestu i prisustvovali istom događaju kao i neka druga osoba, pa da opis tog događaja između vas dvoje ili dvije nije isti - svatko se orjentirao na druge stvari i vidio priču na malko drugačiji način.

Cijela ova priča o percepciji je prilično bezopasna kada percipiramo neke nežive objekte, ali iste ove „greške" ili razlike u percepciji mogu se desiti kada i primjećujemo ljude oko nas - ponekad skroz nenamjerno percipiramo ponašanje drugih ljudi na način na koji se te osobe nisu uopće imale namjeru ponašati.
Na način na koji gledam odrugu osobe još mogu utjecati
:
• karakteristike promatrača (stavovi, ličnost, iskustvo, motivi, očekivanja osobe koja promatra...)
• karakteristike promatranog (glasnost, rasna pripadnost, vjerska pripadnost, okolina kod osobe koja je promatrana)
• kontekst (vrijeme i mjesto, uklopljenost u grupu / pozadinu)

Kod promatranja drugih jako su važne predrasude i stereotipi. Što je to uopće?

PREDRASUDA je stav koji čini neku osobu sklonom da misli, osjeća, percipira i djeluje na povoljne ili nepovoljne načine prema nekoj grupi ili pojedinim članovima te grupe.

STEREOTIPI su previše pojednostavljene i previše generalizirane apstrakcije o grupama ljudi, s tim da se ljudi grupiraju po vidljivim značajkama, i svim članovima se pripisuju određene karakteristike. Stereotipi imaju i pozitivnu funkciju - stvaraju neku vrstu reda i strukture u složenoj socijalnoj percepciji. Lakše nam je (u glavu moramo držati manje informacija) sve pripadnike neke rasne ili nacionalne grupe okarakterizirati jednom karakteristikom (klasični stereotipi su da su Amerikanci debeli, Židovi škrti, Crnci lijeni...) jer je to manje informacija koje pamtimo, od toga da pamtimo da je ovaj Amerikanac ovakav, onaj onakav, ovaj Židov ovakav, onaj onakav...

No, iako stereotipi imaju tu pozitivnu funkciju, to ne znači da su oni pozitivni - jer, nažalost, stereotipi se rade samo prema negativnim osobinama. Kada ste čuli da su Nijemci vrijedni radnici? Ne, uvijek se kaže da su Nijemci radoholičari, sa negativnin značenjem...

Još je jedan zanimljiv fenomen koji utječe na percepciju druge osobe, a to je HALO EFEKT. On označava da vrlo često stvaramo cjelovit utisak o pojedincu na osnovi samo jedne ili dvije značajke (selektivna percepcija), na osnovu ponašanja starijeg brata/sestre, na osnovu ponašanja roditelja, na osnovu odjeće, na osnovu načina ophođenja s drugima... A vrlo često si ne damo šansu da drugu osobu promotrimo i na drugi pogled. Nego samo kažemo „Pogledaj kako se oblači, jasno ti je kakva je..." Ili „Pa vidiš kako glasno priča, jasno je da je agresivan...)
Što još utječe na to kako gledamo druge?

• efekt kontrasta - na reakciju na pojedinu osobu utječe i naša reakcija na osobe koje smo nedavno sreli (ako smo prije bili s glasnom osobom, prva osoba s kojom razgovaramo biti će nam pretiha.
• projekcija - svoje osobine smo skloni projicirati na druge
• stereotipiziranje - prečac u prosuđivanju - pripisivanje karakteristika grupe kojoj pojedinac pripada pojedincu
• KONFORMIZAM - priklanjanje stavovima grupe kojoj pojedinac pripada, radi straha od odbacivanja grupe
• PRIPADNOST GRUPI - jedan od najvažnijih faktora koji utječe na percepciju druge osobe. Ako nekoga percipiramo kao člana neke grupe, pridat ćemo mu osobine koje pridajemo i toj grupi

A čemu to sve?
Svjesnost o vlastitim psihološkim procesima i načinima razmišljanja prvi je korak u smanjivanju predrasuda, stavova, i razvijanju objektivnosti pri procjeni drugih ljudi.

Kako smanjiti predrasude i stereotipe?
• povećani kontakt
• međurasno/međugrupno druženje
• unaprijeđenje poznanstva i prijateljstva
• zajednički zadatci
• suradnja

A sve to s ciljem da što smo više s nekim u kontaktu, veće su šanse da tu osobu bolje upoznamo, a samim tim vidimo koji početni stavovi koje imamo spram drugih ljudi nisu točni, a koji možda i jesu točni. No barem nisu oformljeni na neistinitim informacijama i podacima.


Preuzeto od Obiteljskog centra Viroviticko-podravske zupanije


Sto mislite o ovom clanku? Kakve vi predrasude imate i smatrate li ih problemom koji treba rijesiti?


16.04.2009. u 19:17 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh

Uloga oca u psihičkom razvoju djeteta


Blogerica Zona O'Zona, pripremila nam je novi post. Ovaj put piše o ulozi oca u psihičkom razvoju djeteta. Dio je to njenog stručnog rada koji se bavio djecom čiji očevi imaju dijagnosticiran Post-traumatski stresni poremecaj (PTSP).




„Mnogi ljudi drže da sigurno znaju što je dobra majka,
ali oni ni izdaleka nisu tako sigurni što je dobar otac.“
N. Ackerman

Postoje relativno brojna istraživanja koja se bave utjecajem roditeljskog ponašanja na psihološko funkcioniranje djece, a uglavnom je fokus na promatranju odnosa majka – dijete, dok je uloga oca manje interesirala istraživače.

Phares drži da je u prošlosti uloga oca «bezrazložno ignorirana». Uglavnom se naglasak stavljao na majku i njezino značenje za rani razvoj djeteta.

Psihoanalitičari ocu u tim prvim godinama života djeteta daju gotovo ulogu stranca, «pomoćnog roditelja», čija je osnovna zadaća da bude podrška majci, «kontejner» za njezine loše osjećaje, koji u toj ulozi olakšava supruzi funkciju majčinstva. Tek ulaskom u treću godinu djeteta otac dobiva svoje značenje u smislu osobe značajne za formiranje bazičnog identiteta odnosno kao veza djeteta s vanjskim svijetom.

Značenje oca, osobito u fazi ranih neobrambenih identifikacija djeteta isticao je još Freud (1921). Daljnjim razvojem djeteta otac «dobiva» sve značajniju ulogu u njegovom životu, a to s osobito ističe u preadolescentnom i adolescentnom razvoju dječaka. Tako Esman naglašava značaj nekonfliktnog odnosa s ocem za dječaka u periodu latencije (razdoblje od 7 do 10 godine života), u smislu njegovog puta k muškost, čak i u suvremenim uvjetima (u tzv. industrijskim kulturama). Prevladavaju stavovi da njegovo odsustvo iz obitelji znatno otežava adolescentov put k ostvarivanju svog spolnog identiteta (muškosti).

Uloga oca u razvoju i mentalnom zdravlju djeteta podrazumijeva ne važnost njegove prisutnosti (same za sebe), već je povezanost s djetetom ta koja je bitna kao odrednica za razvoj. Prva takva istraživanja počela su devedesetih godina prošlog stoljeća, a imala su za cilj pojasniti važnost uloge oca i njegov utjecaj na živote svoje djece.Rezultati tih istraživanja istaknuli su značaj karakteristika odnosa otac – dijete kao što su npr., prema Billeru (1974) i Radinu (1981), toplina, bliskost, za kvalitetu djetetovih postignuća i psihosocijalne prilagodbe. Ocu je dano značenje i izvan već priznate nužnosti u razvojnim zadaćama vezanim uz spolno sazrijevanje i identifikaciju.

Lamb i suradnici su 1985. postavili teoriju o tzv. tripartitnom modelu očeve angažiranosti koji uključuje: roditeljski angažman (izravna briga, igra); dostupnost i odgovornost. Daljnja istraživanja usavršavaju ovaj trostruki model očinske angažiranosti naglašavajući bitnost emocionalnog aspekta u smislu pozitivne očinske angažiranosti i kvalitete dinamike otac – dijete.

Uvodi se i pojam generativnog očinstva koji bi s mogao shvatiti kao nadogradnja na Eriksonov model razvoja životnog vijeka (identitet kroz životne faze). Generativno očinstvo ističe kvalitetan odnos otac – dijete, usklađen prema djetetovim potrebama. Prema Lambu (1997), ta kvaliteta direktno utječe na dobrobit djece. Rezultati različitih istraživanja naglašavaju da djeca koja su lišena pozitivnog roditeljskog odnosa imaju povećan rizik za razvoj ovisničkog modela ponašanja, delinkvencije i depresije

Prema Billeru i suradnicima, djeca u školskoj dobi i adolescenti postižu bolji školski uspjeh i prilagodbu, pozitivnije samopoimanje i zdraviju prilagodbu ličnosti ukoliko je odnos s ocem pozitivan.

Bowlbyeva teorija vezivanja nije samo značajna u odnosu na majku i dijete (prvo vezivanje na kojem se temelje svi budući odnesi s ljudima - prijateljstva, emocionalne veze), jer i otac je taj koji odgovara na djetetove potrebe (hrana, sigurnost, zaštita), te dijete i u odnosu na njega paralelno razvija primarnu privrženost.

Na tzv. preferiranje uloge majke u životu djeteta osobito je kritičan hrvatski psihijatar Pavao Brajša koji, iznoseći svoja klinička iskustva, zauzima stav da je podjela obiteljskih uloga na «žensko-muške» odnosno «emocionalno-racionalne» uvjetovana povijesno, a ne genetski, što je blisko tvrdnji poznate antropologinje s početka 20 stoljeća - M. Mead, o očinstvu kao društvenoj tvorevini .

Kulturološko nametanje majci uloge «njegovateljice i tješiteljice», a ocu davanje sporedne uloge, ima svoje negativne učinke da dijete u razvojnoj fazi kada mu je vrlo značajan bliski i emocionalno topao odnos s ocem. Budući ga ne uspijeva ostvariti u ranom djetinjstvu u kasnijoj fazi (adolescencija) on se doživljava kao stranac . Ipak, većina autora ističe da, iako ta privrženost ima svoje veliko značenje u životu djeteta, ona je ipak u sjeni izgrađenog ranog odnosa majka -dijete.

Topli i skrbni odnos koji dijete izgradi s ocem osobito je na značenju u školskom razdoblju djeteta i adolescenciji. Naglašava značenje sudjelovanja očeva u različitim aktivnostima djece, kao što su izleti, igranja, zajednički rad i sl.

Odnos otac – dijete ima specifičnosti kako u odnosu na razvojnu dob djeteta, tako i u odnosu na spol djeteta kada ono uđe u razdoblje adolescencije. Prema Pecku, očevi su skloni biti više angažirani sa svojim adolescentnim sinovima, što i drugi autori u svojim istraživanjima potvrđuju uz pretpostavku da se to događa iz razloga što s muškom djecom imaju više zajedničkih interesa i aktivnosti.

Različita je važnost intenziteta konflikata s ocem ili majkom, ako ga promatramo u odnosu na spol djeteta, što u svom istraživanju potvrđuju i u svom istraživanju Bezivnović i suradnici. Navedeno istraživanje je provedeno na populaciji adolescenata Primorsko – goranske županije s hipotezom da negativni odnos majke i negativni odnos oca nemaju identično značenje za kćerke i sinove. Rezultati tog istraživanja pokazuju da je negativan odnos s ocem presudan za iskazivanje agresije kod mladića, bez obzira na činjenicu je li odnos s majkom kvalitetan ili ne. Naime, postojanje negativnog odnosa s majkom presudno je za javljanje agresije kod ispitanika oba spola, dok za djevojke negativan odnos s ocem (ukoliko je kvalitetan odnos s majkom) nije od velikog značenja. Negativan odnos s ocem, pak za muške adolescente je kritičan, bez obzira na činjenicu postoji li pozitivna odnos s majkom. Rezultati ovog istraživanja, također, ukazuju na važnost odnosa s ocem za dječake, osobito kao dokaz „modeliranja“ muškog manifestiranja agresije koje mladići uče od očeva. U radu autori citiraju Horney i Rogersa, navodeći da «iracionalni roditeljski postupci određuju negativni razvoj samopoimanja djeteta, neprihvaćanja sebe samog, a kao posljedica tog neprihvaćanja slijedi i neprihvaćanje drugih i svijeta oko sebe».

Istraživanja roditeljskih funkcija, bez obzira na suvremene trendove koje s društvenim promjenama prati i raspodjela moći unutar obitelji, govore u prilog činjenici da očevi i dalje provode općenito manje vremena u interakciji s djecom. Majkama se još uvijek prepušta uloga «skrbnice» dok je otac raspoloživ uglavnom za interakciju u smislu fizičke stimulaciju, igre i sl.

Različite teorijske perspektive, od psihoanalize do teorije socijalnog učenja, naglašavaju različitost socijalizacijskih iskustava koja djeci pružaju majka i otac. To potvrđuje općeprihvaćenu tezu da je za optimalan razvoj djece vrlo važan kvalitetan odnos oba roditelja prema djeci.



1. Bezinović, P., Smojver-Ažić, S. (2000) Negativni odnos roditelja i agresivnost adolescenta: Značenja spola roditelja i spola. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja:. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja. 36 (2000) , 1; 87-98
2.Ackerman, N.V. (1987): Psihodinamika porodičnog života, Titograd: NIO Pobjeda
15. Freud, A. (2000): Normalnost i patologija u detinjstvu, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstava
16. Brotherson, S.E, Yamamoto, T., Acock, A.C. (2003): Conection and comunication in father-child relationships and adolescent child well-being, Fathering, Oct. 2003 [on- line], Dostupno na www.findarticles.com,
17. Phares, V. (1992). Where’s Poppa?: The relative lack of attention to the role of fathers in child and adolescent psychopathology. American Psychologist, 47, 656–664
18. Phares, V., Lopez E, Fields Sh, Kombaukos D., Duhig A.M. (2005): Are Fathers Involved in Pediatric Psychology Research an Treatment?, Juornal of Pediatric Psychology 2005 30(8): 631-643
19. Brajša, P. (1994): Očevi – gdje ste, Zagreb: Školske novine
20. Vidović, V. (2000): Utjecaj poremećenog roditeljstva na razvoj i odgoj djeteta, U: Zborniku radova Dani dječje psihijatrije «Maja Beck-Dvoržak», Rudan, V. (ur.) Hrvatsko antropološko društvo i Hrvatska udruga za dojenačku, dječju i adolescentnu psihijatriju, str. 36-42
21. Moss, H.B., Lynch K.G., Hardie T.L. and Baron D.A., (2002): Family Functioning and Per Affiliation in Children of Fathers With Antisocial Personality Disorder and Substance, American Journal of Psychiatry 159:607-614, April 2002.




07.04.2009. u 23:58 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ!

Prekritični i prezahtjevni roditelji


Zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. Da bi se dijete razvilo u takvu osobu, potrebno je da razvije samopouzdanje, dobru sliku o sebi, da prihvati sebe, a to može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje roditelja.


Uz razne tipove roditelja postoje i oni koji su prekritični i prezahtjevni.

Prekritični roditelji, oni koji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe, laku unište djetetovu motivaciju. U ime objektivnosti kritiziraju djetetov izgled, prijatelje, interese, ocjene, ponašanje, najčešće ne shvaćaju koliko štete time nanose djetetovom psihosocijalnom razvoju. I sama su djeca najčešće svjesna svojih nedostataka, ne treba ih na njih još i podsjećati. Pozitivni komentari motiviraju, dok negativni uništavaju djetetovo samopouzdanje.


Ako se djetetu govori:" Nikad ništa od tebe. Vidiš da ni u čemu ne možeš uspjeti.", to može postati samoispunjavajuće proročanstvo. Dijete odrasta s osjećajem da ništa što napravi ne vrijedi. Pretjerano kritični roditelji često će se sramiti zbog izgleda ili neuspjeha svoga djeteta. Važnije im je šta će reći susjedi nego kako se dijete osjeća. Takav roditelj nesvjesno želi da dijete slijedi onaj put koji si je on zamislio te tako kroz svoje dijete nastoje ispuniti neke svoje nedostatke u želji da afirmiraju svoj ego.


Prezahtjevni roditelji najčešće žele da njihova djeca u svemu budu naj, naj, naj. Takva djeca su okupirana svojim školskim obavezama, imaju puno hobbyja (ples, plivanje, sviranje, strani jezici, sport...) i od njih se očekuje da u svemu zadovolje očekivanja svojih roditelja. Ako dijete ne ispuni zahtjeve svojih roditelja i ne postigne ciljeve kakve je ovaj zamislio, takvo dijete ima osjećaj krivnje jer nisu udovoljili svojim roditeljima i na taj način ne zaslužuju njihovu ljubav. Poruka koju prezahtjevni roditelji šalju verbalno ili neverbalno je ta da je njihova ljubav nije bezuvjetna već je visokouvjetna. Nažalost, takvi roditelji ne mogu uskladiti svoje ciljeve sa djetetovim mogućnostima. Najčešće takva djeca postaju perfekcionisti, u svemu moraju biti najbolji, a ako nisu, pojavljuju se psihosomatske smetnje (glavobolja, trbuhobolja).

Roditelji trebaju usmjeriti djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zreli i sposobni, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti.

Dobar roditelj motivirat će i poticati dijete da se razvija postupno, a neće ga tjerati da bude savršeno.


(Preuzeto s ovog portala)


02.04.2009. u 12:30 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika