Danas gostuje bloger Gospon profesor
Zločesta djeca
Jesu li današnja djeca „zločestija“ od vršnjaka prije stotinjak godina? Opći je dojam, gotovo konsenzus, da – jesu. Često čujemo kako je svaka nova generacija „sve gora“, što je inače jedna od omiljenih i dozlaboga otrcanih tema u zbornicama. O tome da je neki vrag ušao u današnju mladež pisao je i naš uvaženi stručnjak, o čemu ste mogli čitati u postu Moralni tajkun, objavljenom na mom blogu 17. 12. prošle godine. U načelu sam – inače mi ne bi bilo mjesto u školi – „na strani“ djece/učenika, ponajprije zbog spoznaja o tegobnom „prijelaznom razdoblju“ u kojem se – u psihofioziološkom smislu – nalaze, a prostor i doba u kojem odrastaju dodatno odmaže, i njima i nama, da taj dio života prebrode uza što manje trauma. Šibani hormonalnim olujama, izloženi medijskom smeću i reklamama, od rođenja uronjeni u bezbrojne frustracije odraslih kojima su okruženi (odraslima koji te frustracije katkad besramno istresaju na njih), neki i izravno izloženi nasilju, odražavaju svojim ekscesima svijet u kojem su se zatekli, svijet čijem izgledu doprinosi – uzalud nam je bježati od te odgovornosti – svatko od nas, onime što činimo, govorimo, pišemo.
Svakodnevno, godinama, susrećem odrasle ljude čije su reakcije često zapravo krajnje infantilne i emocionalno nezrele, ljude koji su, premda kronološki u svojim tridesetim, četrdesetim ili pedesetim godinama, u psihološkom smislu zapeli – u nekim aspektima osobnosti – u pubertetu, ili čak predpubertetu. U trenucima bolne iskrenosti, i u vlastitim reakcijama katkad prepoznam nedoraslost i djetinjastu nedozrelost. Ti su trenuci psihološki vrlo neugodni i moj je dojam da je malo onih među nama koji su u stanju svoje postupke prepoznati kao problematične i eventualno ih korigirati, i tako načiniti korak prema osobnoj zrelosti, a time i zrelosti društva. Ne, dio nas u takvoj situaciji izabrat će lakši put: svoje upitno ponašanje prepoznajemo u nekome drugome, primjerice – laka su meta – učenicima/mladim ljudima općenito. Mi odrasli nismo lijeni ni zavidni, mi ne ogovaramo i ne psujemo, mi ne podmećemo jedni drugima, mi ne varamo, mi se ne napijamo, ne tučemo se, ne ubijamo, mi smo besprijekorni, a današnja djeca nisu nimalo nalik djeci kakva smo mi bili, kakva su djeca navodno bila u nekoj nedefiniranoj prošlosti, mi koji smo poštovali oca i majku pa nam je dobro bilo na zemlji, mi koji smo poštovali roditelje i starije, i bili vjerni i dobri drugovi: i u školi i izvan nje mi smo bili anđeli, a neki živahniji među nama bili su „živo srebro“. Kako dražesno.
Često se pokaže da, kad razrednik upozna roditelje problematičnog učenika, zaključi – dijete je još dobro ispalo. Među stručnjacima dušoliječnicima postoji izraz „identificirani pacijent“. Naime, obitelj katkad na liječenje dovede nekoga s kim „nešto nije u redu“, e da bi se malo pomalo pokazalo da nešto nije u redu s cijelom obitelji. Drugim riječima, „identificirani pacijent“, iako može pokazivati izvjesne simptome, ispadne sve u svemu zdravijim od sredine koja ga je – odbijajući priznati vlastitu patologiju – proglasila bolesnikom. Slično tome, iz iskustva znam da je s učenicima/djecom, ukoliko si dadete truda da im se dovoljno približite, najčešće sve u granicama (pubertetske) normale, dok je, kad se radi o nekim kolegama/odraslima, jasno da im je potrebna stanovita terapija – kad bi toga bili svjesni, tj. kad bi bili dovoljno hrabri/ponizni suočiti se s istinom o sebi. No, kao što sam spomenuo, priznavanje vlastitih (psiholoških) nedostataka može biti izrazito neugodno i bolno, i većina nas od toga bježi – kao vrag od tamjana – u racionalizaciju. »Sa mnom je SVE u redu.« I tako – predajući svoju patologiju mladom naraštaju – činimo medvjeđu uslugu i sebi i svojoj neposrednoj okolini i društvu u cjelini.
Evo što o toj temi kaže stručnjak: „Djeci – čak i adolescentima – roditelji su nalik bogovima. Način na koji roditelji rade stvari izgledaju im poput načina na koji stvari treba raditi. Djeca su rijetko sposobna objektivno uspoređivati svoje roditelje s drugim roditeljima. Nisu u stanju napraviti realističnu procjenu roditeljskog ponašanja. Odnose li se roditelji (ili nastavnici, g.p.) prema njemu loše, dijete će zaključiti da je ono loše. Ako se s njim postupa kao s ružnim, glupim drugorazrednim građaninom, ono će odrasti sa slikom o sebi kao ružnom, glupom i drugorazrednom. Podizana bez ljubavi, djeca dolaze do uvjerenja da i sama nisu vrijedna ljubavi. To možemo izraziti kao opći zakon razvoja djeteta: Kad god je prisutan veliki nedostatak u roditeljskoj ljubavi, dijete će, po svoj prilici, odgovoriti na taj deficit tako što će pretpostaviti da je ono njegov uzrok, razvijajući pritom nerealistički negativnu sliku o sebi. (M. Scott Peck: Ljudi laži, V.B.Z., 1999., str. 55.)
Odnosno, kad god se dijete suoči s ozbiljnijom – nepriznatom – roditeljskom patologijom, po svoj prilici će je nesvjesno „upiti“ u sebe pa će se, primjerice, rezuckati žiletom i slično. Za što će, dakako, odrasli okriviti, primjerice, notornog rock-komedijaša Marilyna Mansona. Dijete će tu negativnu sliku koju ima o sebi potvrđivati (ne)djelima, i, okruženo odraslima koji se odbijaju suočiti s vlastitim, teološki rečeno, grijesima, tj, s vlastitom duševnom patologijom, s perverznim zadovoljstvom primati na sebe sve projekcije što mu ih okolina šalje i tako se pretvoriti u „dijete-problem“, „delinkventa“, „sotonista“ ili što već. Promatrajući desetljećima i sebe i ljude oko sebe, sve sam svjesniji široko rasprostranjene emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, sve sam svjesniji da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama – ako ih uopće ima – koji na neki način nisu ’načeti’. Očekivati da će u svijetu Farme i javno obavljane brazilske depilacije, u društvu u kojem golemi dio roditelja u dom donosi 24 sata, u zemlji u kojoj smo svakodnevno izloženi plimnom valu zapanjujuće stupidnih sadržaja koji u širokom luku zaobilaze naš prefrontalni korteks i obraćaju se izravno limbičkom dijelu mozga, u takvoj, dakle, sredini očekivati da će mladi biti „kao što su nekad bili“ je u najmanju ruku naivno.
A da mladi zapravo ni „nekad“ nisu bili takvi da bi odrasli njima bili zadovoljni, svjedoči i članak objavljen u časopisu Škola br. 3 od 12. ožujka 1909.:
Više u gradovima nego u selima opaža se u novije vrijeme (sic! g.p.) raskalašenost školske djece. Pita se, da li je tomu škola kriva? Mi odlučno tvrdimo da škola nije kriva raskalašenosti školske djece naročito izvan škole, po ulicama itd. Tu je prvi zvan dom, zvani su roditelji, da si djecu uzgoje tako, da budu ćudoredno dobra. U novije doba zavladao je taki duh u nekim slojevima našeg naroda, da ljudi prestaju štovati pretpostavljene i uskraćuju posluh onima, koji su zvani, da rade za njihovo moralno i materijalno dobro. Taj zao duh uskrsavaju i djeca pa otud i ona raskalašenost, koja više puta mnogomu učitelju krv ispija. Razumnim postupkom svladat će škola i tu nevolju, samo treba da je oblasti u tom nastojanju što izdašnije podupiru.
Što, uostalom, vrijedi i danas – i zaključak i činjenica da „oblasti“ još uvijek u svojoj potpori nisu izdašne – o čemu je na ovom blogu već bilo riječi. Dakle, sve u svemu, ovakve članke, o čemu sam pisao u gorespomenutom postu, možemo čitati i danas. Kad su to djeca odgovarala predodžbi odraslih o tome kakvo je „pristojno“ dijete? Mislim, čak je i dvanaestogodišnji Isus, jednom nogom u pubertetu, bez pitanja odlutao od roditelja prouzročivši im – ni prvi niti zadnji put – nekoliko tjeskobnih sati. A kasnije je štoviše spominjao djecu kao uzor odraslima. Dakako, stvari, kao i obično, nisu jednostavne, a jedan tekst je više nego prekratak da se obuhvate svi aspekti nekog fenomena. Stoga, rasprava – potrudimo se da bude konstruktivna – se nastavlja.
Post je objavljen 20.04.2009. u 13:58 sati.