Opis Bloga
Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!
Objavljeni tekstovi
Dijete je osoba. Nema zloceste djece!
NASILJE
Nasilje kod djece
Kako se obraniti od nasrtljivaca?
Zlostavljanje i posljedice
Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece
O nasilju
Što je nasilje?
O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere
PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo
VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga
1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?
2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti
3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)
KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju
Alternativa kažnjavanju djeteta
Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja
Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?
Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?
O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Pasivna agresija
KAKO PORADITI NA NENASILJU:
Dijete je osoba
ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta
1. Nedostatak granica potiče agresiju
2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?
3. Zločin i kazna
4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja
Roditeljstvo i obitelj
Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine
Kako djetetu objasniti smrt?
Kako voljeti svoju obitelj?
Bracni sukobi
Nezaposlenost i obitelj
Obitelj: prava vrednota?
Nauciti razgovarati
Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"
Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?
Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?
Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ
Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu
Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca
Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca
Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje
ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.
Dijete prijetilo BOMBOM u skoli
Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?
Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro
Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?
Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem
O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?
ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA
Vase dijete ima dijabetes?
Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!
Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu
Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati
Inkluzija osoba s invaliditetom
Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?
Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom
RAZNO
Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva
Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu
Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan
Alkoholizam i posljedice
O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo
Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača
2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje
1. Trebamo VAŠU POMOĆ
Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"
Žene koje previše vole
Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a
PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu
Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito
Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid
Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom
Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja
Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan
Aktivno nenasilje
KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci
DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.
Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece
Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek
Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?
Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU
Što je ovom blogu cilj?
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!
Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!
Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.
Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.
Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.
Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.
Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.
Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.
Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.
Što je ovom blogu cilj?
Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.
Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.
Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.
Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.
“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy
Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!
Zločesta djeca
Danas gostuje bloger Gospon profesor
Zločesta djeca
Jesu li današnja djeca „zločestija“ od vršnjaka prije stotinjak godina? Opći je dojam, gotovo konsenzus, da – jesu. Često čujemo kako je svaka nova generacija „sve gora“, što je inače jedna od omiljenih i dozlaboga otrcanih tema u zbornicama. O tome da je neki vrag ušao u današnju mladež pisao je i naš uvaženi stručnjak, o čemu ste mogli čitati u postu Moralni tajkun, objavljenom na mom blogu 17. 12. prošle godine. U načelu sam – inače mi ne bi bilo mjesto u školi – „na strani“ djece/učenika, ponajprije zbog spoznaja o tegobnom „prijelaznom razdoblju“ u kojem se – u psihofioziološkom smislu – nalaze, a prostor i doba u kojem odrastaju dodatno odmaže, i njima i nama, da taj dio života prebrode uza što manje trauma. Šibani hormonalnim olujama, izloženi medijskom smeću i reklamama, od rođenja uronjeni u bezbrojne frustracije odraslih kojima su okruženi (odraslima koji te frustracije katkad besramno istresaju na njih), neki i izravno izloženi nasilju, odražavaju svojim ekscesima svijet u kojem su se zatekli, svijet čijem izgledu doprinosi – uzalud nam je bježati od te odgovornosti – svatko od nas, onime što činimo, govorimo, pišemo.
Svakodnevno, godinama, susrećem odrasle ljude čije su reakcije često zapravo krajnje infantilne i emocionalno nezrele, ljude koji su, premda kronološki u svojim tridesetim, četrdesetim ili pedesetim godinama, u psihološkom smislu zapeli – u nekim aspektima osobnosti – u pubertetu, ili čak predpubertetu. U trenucima bolne iskrenosti, i u vlastitim reakcijama katkad prepoznam nedoraslost i djetinjastu nedozrelost. Ti su trenuci psihološki vrlo neugodni i moj je dojam da je malo onih među nama koji su u stanju svoje postupke prepoznati kao problematične i eventualno ih korigirati, i tako načiniti korak prema osobnoj zrelosti, a time i zrelosti društva. Ne, dio nas u takvoj situaciji izabrat će lakši put: svoje upitno ponašanje prepoznajemo u nekome drugome, primjerice – laka su meta – učenicima/mladim ljudima općenito. Mi odrasli nismo lijeni ni zavidni, mi ne ogovaramo i ne psujemo, mi ne podmećemo jedni drugima, mi ne varamo, mi se ne napijamo, ne tučemo se, ne ubijamo, mi smo besprijekorni, a današnja djeca nisu nimalo nalik djeci kakva smo mi bili, kakva su djeca navodno bila u nekoj nedefiniranoj prošlosti, mi koji smo poštovali oca i majku pa nam je dobro bilo na zemlji, mi koji smo poštovali roditelje i starije, i bili vjerni i dobri drugovi: i u školi i izvan nje mi smo bili anđeli, a neki živahniji među nama bili su „živo srebro“. Kako dražesno.
Često se pokaže da, kad razrednik upozna roditelje problematičnog učenika, zaključi – dijete je još dobro ispalo. Među stručnjacima dušoliječnicima postoji izraz „identificirani pacijent“. Naime, obitelj katkad na liječenje dovede nekoga s kim „nešto nije u redu“, e da bi se malo pomalo pokazalo da nešto nije u redu s cijelom obitelji. Drugim riječima, „identificirani pacijent“, iako može pokazivati izvjesne simptome, ispadne sve u svemu zdravijim od sredine koja ga je – odbijajući priznati vlastitu patologiju – proglasila bolesnikom. Slično tome, iz iskustva znam da je s učenicima/djecom, ukoliko si dadete truda da im se dovoljno približite, najčešće sve u granicama (pubertetske) normale, dok je, kad se radi o nekim kolegama/odraslima, jasno da im je potrebna stanovita terapija – kad bi toga bili svjesni, tj. kad bi bili dovoljno hrabri/ponizni suočiti se s istinom o sebi. No, kao što sam spomenuo, priznavanje vlastitih (psiholoških) nedostataka može biti izrazito neugodno i bolno, i većina nas od toga bježi – kao vrag od tamjana – u racionalizaciju. »Sa mnom je SVE u redu.« I tako – predajući svoju patologiju mladom naraštaju – činimo medvjeđu uslugu i sebi i svojoj neposrednoj okolini i društvu u cjelini.
Evo što o toj temi kaže stručnjak: „Djeci – čak i adolescentima – roditelji su nalik bogovima. Način na koji roditelji rade stvari izgledaju im poput načina na koji stvari treba raditi. Djeca su rijetko sposobna objektivno uspoređivati svoje roditelje s drugim roditeljima. Nisu u stanju napraviti realističnu procjenu roditeljskog ponašanja. Odnose li se roditelji (ili nastavnici, g.p.) prema njemu loše, dijete će zaključiti da je ono loše. Ako se s njim postupa kao s ružnim, glupim drugorazrednim građaninom, ono će odrasti sa slikom o sebi kao ružnom, glupom i drugorazrednom. Podizana bez ljubavi, djeca dolaze do uvjerenja da i sama nisu vrijedna ljubavi. To možemo izraziti kao opći zakon razvoja djeteta: Kad god je prisutan veliki nedostatak u roditeljskoj ljubavi, dijete će, po svoj prilici, odgovoriti na taj deficit tako što će pretpostaviti da je ono njegov uzrok, razvijajući pritom nerealistički negativnu sliku o sebi. (M. Scott Peck: Ljudi laži, V.B.Z., 1999., str. 55.)
Odnosno, kad god se dijete suoči s ozbiljnijom – nepriznatom – roditeljskom patologijom, po svoj prilici će je nesvjesno „upiti“ u sebe pa će se, primjerice, rezuckati žiletom i slično. Za što će, dakako, odrasli okriviti, primjerice, notornog rock-komedijaša Marilyna Mansona. Dijete će tu negativnu sliku koju ima o sebi potvrđivati (ne)djelima, i, okruženo odraslima koji se odbijaju suočiti s vlastitim, teološki rečeno, grijesima, tj, s vlastitom duševnom patologijom, s perverznim zadovoljstvom primati na sebe sve projekcije što mu ih okolina šalje i tako se pretvoriti u „dijete-problem“, „delinkventa“, „sotonista“ ili što već. Promatrajući desetljećima i sebe i ljude oko sebe, sve sam svjesniji široko rasprostranjene emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, sve sam svjesniji da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama – ako ih uopće ima – koji na neki način nisu ’načeti’. Očekivati da će u svijetu Farme i javno obavljane brazilske depilacije, u društvu u kojem golemi dio roditelja u dom donosi 24 sata, u zemlji u kojoj smo svakodnevno izloženi plimnom valu zapanjujuće stupidnih sadržaja koji u širokom luku zaobilaze naš prefrontalni korteks i obraćaju se izravno limbičkom dijelu mozga, u takvoj, dakle, sredini očekivati da će mladi biti „kao što su nekad bili“ je u najmanju ruku naivno.
A da mladi zapravo ni „nekad“ nisu bili takvi da bi odrasli njima bili zadovoljni, svjedoči i članak objavljen u časopisu Škola br. 3 od 12. ožujka 1909.:
Više u gradovima nego u selima opaža se u novije vrijeme (sic! g.p.) raskalašenost školske djece. Pita se, da li je tomu škola kriva? Mi odlučno tvrdimo da škola nije kriva raskalašenosti školske djece naročito izvan škole, po ulicama itd. Tu je prvi zvan dom, zvani su roditelji, da si djecu uzgoje tako, da budu ćudoredno dobra. U novije doba zavladao je taki duh u nekim slojevima našeg naroda, da ljudi prestaju štovati pretpostavljene i uskraćuju posluh onima, koji su zvani, da rade za njihovo moralno i materijalno dobro. Taj zao duh uskrsavaju i djeca pa otud i ona raskalašenost, koja više puta mnogomu učitelju krv ispija. Razumnim postupkom svladat će škola i tu nevolju, samo treba da je oblasti u tom nastojanju što izdašnije podupiru.
Što, uostalom, vrijedi i danas – i zaključak i činjenica da „oblasti“ još uvijek u svojoj potpori nisu izdašne – o čemu je na ovom blogu već bilo riječi. Dakle, sve u svemu, ovakve članke, o čemu sam pisao u gorespomenutom postu, možemo čitati i danas. Kad su to djeca odgovarala predodžbi odraslih o tome kakvo je „pristojno“ dijete? Mislim, čak je i dvanaestogodišnji Isus, jednom nogom u pubertetu, bez pitanja odlutao od roditelja prouzročivši im – ni prvi niti zadnji put – nekoliko tjeskobnih sati. A kasnije je štoviše spominjao djecu kao uzor odraslima. Dakako, stvari, kao i obično, nisu jednostavne, a jedan tekst je više nego prekratak da se obuhvate svi aspekti nekog fenomena. Stoga, rasprava – potrudimo se da bude konstruktivna – se nastavlja.
20.04.2009. u 13:58 sati |
7
Komentara |
Print |
Link |
Na vrh
