Blogerica Zona O'Zona, pripremila nam je novi post. Ovaj put piše o ulozi oca u psihičkom razvoju djeteta. Dio je to njenog stručnog rada koji se bavio djecom čiji očevi imaju dijagnosticiran Post-traumatski stresni poremecaj (PTSP).
„Mnogi ljudi drže da sigurno znaju što je dobra majka,
ali oni ni izdaleka nisu tako sigurni što je dobar otac.“
N. Ackerman
Postoje relativno brojna istraživanja koja se bave utjecajem roditeljskog ponašanja na psihološko funkcioniranje djece, a uglavnom je fokus na promatranju odnosa majka – dijete, dok je uloga oca manje interesirala istraživače.
Phares drži da je u prošlosti uloga oca «bezrazložno ignorirana». Uglavnom se naglasak stavljao na majku i njezino značenje za rani razvoj djeteta.
Psihoanalitičari ocu u tim prvim godinama života djeteta daju gotovo ulogu stranca, «pomoćnog roditelja», čija je osnovna zadaća da bude podrška majci, «kontejner» za njezine loše osjećaje, koji u toj ulozi olakšava supruzi funkciju majčinstva. Tek ulaskom u treću godinu djeteta otac dobiva svoje značenje u smislu osobe značajne za formiranje bazičnog identiteta odnosno kao veza djeteta s vanjskim svijetom.
Značenje oca, osobito u fazi ranih neobrambenih identifikacija djeteta isticao je još Freud (1921). Daljnjim razvojem djeteta otac «dobiva» sve značajniju ulogu u njegovom životu, a to s osobito ističe u preadolescentnom i adolescentnom razvoju dječaka. Tako Esman naglašava značaj nekonfliktnog odnosa s ocem za dječaka u periodu latencije (razdoblje od 7 do 10 godine života), u smislu njegovog puta k muškost, čak i u suvremenim uvjetima (u tzv. industrijskim kulturama). Prevladavaju stavovi da njegovo odsustvo iz obitelji znatno otežava adolescentov put k ostvarivanju svog spolnog identiteta (muškosti).
Uloga oca u razvoju i mentalnom zdravlju djeteta podrazumijeva ne važnost njegove prisutnosti (same za sebe), već je povezanost s djetetom ta koja je bitna kao odrednica za razvoj. Prva takva istraživanja počela su devedesetih godina prošlog stoljeća, a imala su za cilj pojasniti važnost uloge oca i njegov utjecaj na živote svoje djece.Rezultati tih istraživanja istaknuli su značaj karakteristika odnosa otac – dijete kao što su npr., prema Billeru (1974) i Radinu (1981), toplina, bliskost, za kvalitetu djetetovih postignuća i psihosocijalne prilagodbe. Ocu je dano značenje i izvan već priznate nužnosti u razvojnim zadaćama vezanim uz spolno sazrijevanje i identifikaciju.
Lamb i suradnici su 1985. postavili teoriju o tzv. tripartitnom modelu očeve angažiranosti koji uključuje: roditeljski angažman (izravna briga, igra); dostupnost i odgovornost. Daljnja istraživanja usavršavaju ovaj trostruki model očinske angažiranosti naglašavajući bitnost emocionalnog aspekta u smislu pozitivne očinske angažiranosti i kvalitete dinamike otac – dijete.
Uvodi se i pojam generativnog očinstva koji bi s mogao shvatiti kao nadogradnja na Eriksonov model razvoja životnog vijeka (identitet kroz životne faze). Generativno očinstvo ističe kvalitetan odnos otac – dijete, usklađen prema djetetovim potrebama. Prema Lambu (1997), ta kvaliteta direktno utječe na dobrobit djece. Rezultati različitih istraživanja naglašavaju da djeca koja su lišena pozitivnog roditeljskog odnosa imaju povećan rizik za razvoj ovisničkog modela ponašanja, delinkvencije i depresije
Prema Billeru i suradnicima, djeca u školskoj dobi i adolescenti postižu bolji školski uspjeh i prilagodbu, pozitivnije samopoimanje i zdraviju prilagodbu ličnosti ukoliko je odnos s ocem pozitivan.
Bowlbyeva teorija vezivanja nije samo značajna u odnosu na majku i dijete (prvo vezivanje na kojem se temelje svi budući odnesi s ljudima - prijateljstva, emocionalne veze), jer i otac je taj koji odgovara na djetetove potrebe (hrana, sigurnost, zaštita), te dijete i u odnosu na njega paralelno razvija primarnu privrženost.
Na tzv. preferiranje uloge majke u životu djeteta osobito je kritičan hrvatski psihijatar Pavao Brajša koji, iznoseći svoja klinička iskustva, zauzima stav da je podjela obiteljskih uloga na «žensko-muške» odnosno «emocionalno-racionalne» uvjetovana povijesno, a ne genetski, što je blisko tvrdnji poznate antropologinje s početka 20 stoljeća - M. Mead, o očinstvu kao društvenoj tvorevini .
Kulturološko nametanje majci uloge «njegovateljice i tješiteljice», a ocu davanje sporedne uloge, ima svoje negativne učinke da dijete u razvojnoj fazi kada mu je vrlo značajan bliski i emocionalno topao odnos s ocem. Budući ga ne uspijeva ostvariti u ranom djetinjstvu u kasnijoj fazi (adolescencija) on se doživljava kao stranac . Ipak, većina autora ističe da, iako ta privrženost ima svoje veliko značenje u životu djeteta, ona je ipak u sjeni izgrađenog ranog odnosa majka -dijete.
Topli i skrbni odnos koji dijete izgradi s ocem osobito je na značenju u školskom razdoblju djeteta i adolescenciji. Naglašava značenje sudjelovanja očeva u različitim aktivnostima djece, kao što su izleti, igranja, zajednički rad i sl.
Odnos otac – dijete ima specifičnosti kako u odnosu na razvojnu dob djeteta, tako i u odnosu na spol djeteta kada ono uđe u razdoblje adolescencije. Prema Pecku, očevi su skloni biti više angažirani sa svojim adolescentnim sinovima, što i drugi autori u svojim istraživanjima potvrđuju uz pretpostavku da se to događa iz razloga što s muškom djecom imaju više zajedničkih interesa i aktivnosti.
Različita je važnost intenziteta konflikata s ocem ili majkom, ako ga promatramo u odnosu na spol djeteta, što u svom istraživanju potvrđuju i u svom istraživanju Bezivnović i suradnici. Navedeno istraživanje je provedeno na populaciji adolescenata Primorsko – goranske županije s hipotezom da negativni odnos majke i negativni odnos oca nemaju identično značenje za kćerke i sinove. Rezultati tog istraživanja pokazuju da je negativan odnos s ocem presudan za iskazivanje agresije kod mladića, bez obzira na činjenicu je li odnos s majkom kvalitetan ili ne. Naime, postojanje negativnog odnosa s majkom presudno je za javljanje agresije kod ispitanika oba spola, dok za djevojke negativan odnos s ocem (ukoliko je kvalitetan odnos s majkom) nije od velikog značenja. Negativan odnos s ocem, pak za muške adolescente je kritičan, bez obzira na činjenicu postoji li pozitivna odnos s majkom. Rezultati ovog istraživanja, također, ukazuju na važnost odnosa s ocem za dječake, osobito kao dokaz „modeliranja“ muškog manifestiranja agresije koje mladići uče od očeva. U radu autori citiraju Horney i Rogersa, navodeći da «iracionalni roditeljski postupci određuju negativni razvoj samopoimanja djeteta, neprihvaćanja sebe samog, a kao posljedica tog neprihvaćanja slijedi i neprihvaćanje drugih i svijeta oko sebe».
Istraživanja roditeljskih funkcija, bez obzira na suvremene trendove koje s društvenim promjenama prati i raspodjela moći unutar obitelji, govore u prilog činjenici da očevi i dalje provode općenito manje vremena u interakciji s djecom. Majkama se još uvijek prepušta uloga «skrbnice» dok je otac raspoloživ uglavnom za interakciju u smislu fizičke stimulaciju, igre i sl.
Različite teorijske perspektive, od psihoanalize do teorije socijalnog učenja, naglašavaju različitost socijalizacijskih iskustava koja djeci pružaju majka i otac. To potvrđuje općeprihvaćenu tezu da je za optimalan razvoj djece vrlo važan kvalitetan odnos oba roditelja prema djeci.
1. Bezinović, P., Smojver-Ažić, S. (2000) Negativni odnos roditelja i agresivnost adolescenta: Značenja spola roditelja i spola. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja:. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja. 36 (2000) , 1; 87-98
2.Ackerman, N.V. (1987): Psihodinamika porodičnog života, Titograd: NIO Pobjeda
15. Freud, A. (2000): Normalnost i patologija u detinjstvu, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstava
16. Brotherson, S.E, Yamamoto, T., Acock, A.C. (2003): Conection and comunication in father-child relationships and adolescent child well-being, Fathering, Oct. 2003 [on- line], Dostupno na www.findarticles.com,
17. Phares, V. (1992). Where’s Poppa?: The relative lack of attention to the role of fathers in child and adolescent psychopathology. American Psychologist, 47, 656–664
18. Phares, V., Lopez E, Fields Sh, Kombaukos D., Duhig A.M. (2005): Are Fathers Involved in Pediatric Psychology Research an Treatment?, Juornal of Pediatric Psychology 2005 30(8): 631-643
19. Brajša, P. (1994): Očevi – gdje ste, Zagreb: Školske novine
20. Vidović, V. (2000): Utjecaj poremećenog roditeljstva na razvoj i odgoj djeteta, U: Zborniku radova Dani dječje psihijatrije «Maja Beck-Dvoržak», Rudan, V. (ur.) Hrvatsko antropološko društvo i Hrvatska udruga za dojenačku, dječju i adolescentnu psihijatriju, str. 36-42
21. Moss, H.B., Lynch K.G., Hardie T.L. and Baron D.A., (2002): Family Functioning and Per Affiliation in Children of Fathers With Antisocial Personality Disorder and Substance, American Journal of Psychiatry 159:607-614, April 2002.
Post je objavljen 07.04.2009. u 23:58 sati.