OTVORENO PISMO MINISTRU: KAKO UMRIJETI DOSTOJANSTVENO – NEHUMANOST NA DJELU
KAKO UMRIJETI DOSTOJANSTVENO – NEHUMANOST NA DJELU
Primili smo za objavu na blogu, ovo vrlo potresno pismo jedne čitateljice, naslovljeno na Ministra Milinovića.
Zagreb, 8.3.2009.
Ministre Milinović!
Javljam Vam se, prije nego li podnesem službene tužbe putem svojih zastupnika, u ulozi kćeri svoga oca Z.S.*.
Stoga, neću spominjati imena, iako će se sama po sebi nametnuti, no podastrijet ću Vam što sam sve sa svojom majkom i ocem prošla od 19.1. 2009. kada je s teškim bolovima i pod temperaturom stupio u bolničke odaje.
Pomno proučivši ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI RH na stranicama Vašeg ministarstva, već kao laik, no i ljudsko biće shvatila sam da je Vašem ministarstvu potrebna ne samo predložena reforma, već dapače, reforma koja će stubokom izmijeniti ovu neljudsku stranu na koju nisam naišla samo ja osobno. Naime, prolazeći kroz doslovno „noćnu moru“ naslušala sam se svakojakih sudbina, a sve govore o nehumanom i nečasnom „drugom licu“ zdravstvene zaštite lijepe naše.
Napominjem kako sam i sama, kao kronična bolesnica naišla na svijetle primjere, te u tom smislu nikako ne mogu generalizirati. To više želim istaknuti ovaj nemio, no izgleda i ne rijedak slučaj.
Dakle, moj otac je 19.1.2009. sa specijalističkom preporukom i pripadajućim nalazima upućen u kliniku “Na bregu” u Zagrebu. Nakon što smo izvjesno vrijeme (5 sati) proveli pred ulazom hitne službe iste klinike, dežurna je liječnica zaključila kako je riječ o kardiološkom problemu iako bi i laiku uz simptome, uključujući i snimke pluća bilo lako zaključiti kako je riječ o tumoru. To što moj otac ima i kardioloških problema to je bilo sekundarno.
Potom smo upućeni kolima hitne pomoći u pripadajuću bolnicu znakovitog imena Bolnica sestara MILOSRDNICA. Tamo je otac zaprimljen na kardiološki odjel. Odmah po primitku i prvim nalazima od glavnog liječnika ustanovljeno je kako nije riječ o primarnom kardiološkom problemu, već o tumoru pluća, te je punih četrdesetak dana ležao na kardiološkom odjelu obavljajući pretrage (CT, magnetska rez., biopsija, punkcija itd…). Sve to vrijeme i uz svakodnevnu kontrolu krvi nije dobio niti jednu infuziju iako je odbijao hranu. Majka i ja smo se trudile boraviti što više s njim, donosile smo mu hranu, piće, no on jednostavno nije mogao konzumirati hranu. U više sam navrata pitala postoji li mogućnost da se nekako prihrani na drugi način, no bez obzira što je otac drastično gubio kile i snagu ništa se po tom pitanju nije učinilo.
Nakon dva tjedna učinjena mu je biopsija tkiva lokalnom anestezijom, te su ocu na odjelu prematali ranu, no kako je on bio već u polupokretnom stanju, a po mom laičkom mišljenju i nepokretnom, to se teškom mukom prisiljavao vršiti samostalno nuždu, te mu je tom prilikom pukla ključna kost, a uz to dobio je i dekubitus stražnjeg dijela tijela što ni moja majka ni ja nismo mogle predvidjeti misleći kako se uz prematanje provjerava stanje pacijenata, ako li se i ne pružaju eventualne potrebite mjere da se isti izbjegne. Osobno sam već nakon prvog tjedna, donijela na odjel nevenovu kremu, no nisam mogla ni slutiti kako će se dekubitus razviti uz medicinsko osoblje koje izgleda osim jutarnjeg vađenja krvi i stavljanja toplomjera na bolnički stolčić očito nije poklanjalo druge potrebite medicinske usluge.
Tjedan dana prije nego li je moj otac premješten na odjel onkologije, dvije liječnice s tog odjela došetale su pred krevet mog nepokretnog oca na kardiologiji i izravno rekle ocu kako nije za operaciju, te ga upitale može li na noge od kuće dolaziti na terapije. Istog dana otac je imao gušenje, najvjerojatnije uzrokovano stresom zbog tog nebuloznog upita.
Premještaj na odjel onkologije trebao je biti obavljen ujutro, no majka je uz oca čekala šest sati, da bi sa svježom frakturom ključne kosti, rezom od biopsije, tumorom i dekubitusom bio vožen u malim kolicima makadamskom cesticom uz brojne prepreke i stalnu bol.
Na odjelu smo slijedećeg dana obaviješteni od dežurne liječnice kako bolesnik NIJE ZA TERAPIJU, „kako može već sutra ili za nekoliko dana…“, te kako će mu dati dva palijativna zračenja i kako MORA IZ BOLNICE iako smo četrdesetak dana dobivali sasvim drugačije informacije o kombiniranoj terapiji zračenjem i kemoterapijom.
Prvo zračenje dobio je u petak, a slijedeće u ponedjeljak. U utorak sam razgovarala oko 11 i 30 s ravnateljem onkologije i bilo mi je potvrđeno kako otac MORA VAN IZ BOLNICE. Zatečena tim riječima, zamolila sam ga da barem pričeka da se nekako snađemo s obzirom da mi je mama invalid i živi na trećem katu bez lifta, a i sama sam 90% invalid s troje djece i vrlo mi je teško organizirati u jednom danu pogodno rješenje. Pa iako sam dobila odgovor da ne žurim, slijedećeg dana, u utorak, obaviještena sam od slijedeće dežurne liječnice kako je ravnatelj potpisao otpust istog dana , nakon razgovora sa mnom, pola sata kasnije, a također mi je savjetovala kako nikako otac nije za kućnu njegu te neka potražimo koji dom za takvu skrb.
Usput rečeno, primijetila sam kako su naše klinike doslovno OBLIJEPLJENE promotivnim materijalima privatnih domova za stare i nemoćne.
Nakon toga sam nazvala ravnatelja onkologije i upitala ga zbog čega toliko žuri, ako mi je obećao dan, dva. Odgovorio je u smislu kako nam daje još jedan dan i to DEFINITIVNO.
U međuvremenu sam kontaktirala kliniku “Na bregu” u kojoj je moj otac trebao biti od prvog dana, no zbog previda liječnice nije, te sam dobila konzilijarnu potvrdu kako će oca primiti.
Otac je u vrlo teškom stanju, sasvim nepokretan prebačen na “Breg”. Tu moram posebno istaknuti prijevoz koji je bio sasvim neprikladan, jer osim što je u kolima bilo hladno, osim što su amortizeri već davno dotrajali te smo osjetili svaku rupu, kroz krov bolničkih kola sipila je kiša po glavi moje majke.
Stigavši na “Breg” 4.3. (srijeda) otac je smješten vrlo brzo, no majku i mene je također vrlo brzo pozvao liječnik odjela doslovno pred nama istresavši sve frustracije. Te nam je tom prilikom rekao kako …on nema krevet za takve, pokazivao nam je svoj blok u kojem mu stižu pacijenti, nazivao dijagnoze svojih kolega glupostima, iskazivao gnušanje „što mora gurati prste u guzice bolesnika“, govorio kako možda i on ima rak, a možda i mi…te sve tako u tom stilu davši nam ultimativno naređenje da u PETAK OTAC MORA VAN istovremeno se nabacujući prognozama kako otac može VEĆ NOĆAS na drugi svijet.
Uza svu tugu i bol zbog oca koji je 19. 1. na nogama i u odijelu, te takoreći od radnog stola krenuo tamo gdje smo mislili da liječe bolest, uputila sam se liječnici koja je potpisala elektroničko pismo u kojem stoji da su konzilijarno odlučili primiti oca. Objasnila mi je kako je to zapravo tako, te da neizlječivi slučajevi moraju van, da ih pritišću iz Ministarstva, a čak sam i čula kako je riječ o nekih deset dana u kojem takovi bolesnici moraju naći „drugi izlaz“.
U petak, samo dan nakon što je ležao na “Bregu” trebao je biti „deportiran“, no majka je otišla ravnatelju bolnice i uz izuzetne duševne boli inzistirala da otac ostane s obzirom da je mu je prethodni transport dodatno otežao situaciju, te je od tada na kisiku. Zbog izuzetnog stresa te kronično bolesna od artritisa i osobno sam s četvrtka na petak doživjela akutnu upalu zglobova, te sam dobila visoku temperaturu i nisam mogla ustati.
Moj otac se trenutno nalazi na intenzivnom odjelu bolnice “Na Bregu” u vrlo teškom stanju. Progresija bolesti je tolika da mi je nezamislivo kako uopće nekome, a posebice iz liječničke struke može pasti na pamet da takav čovjek s neizdrživim bolovima u polu svjesnu stanju (na kisiku, s kateterom i infuzijom) može biti transportiran bilo gdje.
Moj otac, Z.S. nije bio kod doktora ni u bolnici od 1947. godine. Sve ove godine redovito je uplaćivao zdravstvene pristojbe i dodatno zdravstveno osiguranje. 19.1.2009. potražio je po prvi puta POMOĆ, no zauzvrat dobio je krajnje neljudsko lice našeg zdravstva. O potrebi da ode iz bolnice bio je izravno upravo on i nepokretan obavještavan SVAKI PUTA iako se meni čini mnogo logičnije i humanije, ako je već takva rabota „uobičajena“ da se o tome obavijeste ljudi na nogama, odnosno njegova bliža rodbina, a bili smo non-stop na dispoziciji.
Zadnje seljenje s trećeg kata bolnice “Na Bregu” na odjel intenzivne na četvrti kat iste bolnice u svojem je stanju moj otac doživio kao jednu od najavljenih prijetnji bolničke deložacije. O humanosti postupaka koji bolesnika u teškom stanju opterećuju i „problemom nepoželjnosti“ i „otpisanosti“ ne treba trošiti riječi. Da mi je vratiti vrijeme do 19.1., savjetovala bih oca da krenemo kući, te u domu s najbližima dočekamo najteže trenutke. Nažalost, najteži trenuci nastupili su očito s danom kada je otac nakon davne 1947. prvi puta potražio liječničku pomoć i to, ironije li sudbine, u bolnici pokraj koje je polazio osnovnu školu.
Možda će Vam se ovo moje obraćanje na prvi pogled činiti predugo, no osobno mi se čini prekratko. Jer, mnogo je tu stvari izostavljeno, a koje ne idu na čast humanosti ni slovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je nedavno donesen. Usput govoreći, mojoj je majci na bolničkom odjelu otuđen i novčanik, te je pokradena za 6,500 kuna, te je u tijeku i policijska istraga. O tome kako nam većina bolnica izgleda i na čemu se štedi, o tome što čini vozni park uokolo bolnica i o tome što sve čuh na bolničkim odjelima i bolničkim hodnicima ne bih. Moj otac je cijeli život živio po moralnim načelima i borio se za moralna načela. Bio je cijenjen kao novinar, humorist, književnik i enigmat za što je dobivao priznanja. Ničim nije zavrijedio da se prema njemu bilo tko ponaša kao prema odbačenom psetu. Nitko to ne zaslužuje, nijedno ljudsko biće ne zaslužuje takav odnos, no činjenice govore suprotno. Suprotno i od navedenih članaka Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a posebice od svake humanosti. Očito je da je u današnjoj Hrvatskoj teško živjeti, a na osobnom slučaju sada uvjerila sam se kako je teško i umrijeti.
Na znanje!
XY*
građanka RH
* uredništvu su poznata sva imena osoba i bolnica
P.S. Zna li netko gdje se na Europskom nivou može podnijeti tužba za ovakvo kršenje osnovnih ljudskih prava?
Mare
09.03.2009. u 22:44 sati | 22 Komentara | Print | Link | Na vrh
