Objavljujemo pismo još jednog mladog blogera - Dillusion, a s kojim je na neki način igran roditeljski ping-pong. Potresna priča, s molbom blogera svim roditeljima da ne budu poput njegovih. Na kraju objavljujemo i listu "dječjih poruka roditeljima", koju je Dillusion poželio podijeliti sa nama, autor nepoznat.
Mare
Zdravo. Ljudi pričaju kako je iskustvo uvijek najbolje. Na žalost, ja imam to iskustvo, ja sam to proživio sa čitavim svojim bićem.
OD malena, ja nikada nisam „imao“ roditelje. Uvijek je nešto došlo između. Ili je to bio posao, ili su to bili prijatelji, kave, fešte, kartanje bele itd. Svi su vidjeli kako se roditelji zapravo „brinu“ o meni i mome bratu. Nikada se zapravo nisu brinuli o nama. Naravno, neki ljudi nipošto nisu mogli gledati kako djeca propadaju zbog nebrige roditelja. Tu su uvijek bili baka i dida koju su bili uz nas i koji su barem mene naučili svemu što do sada znam. Nakon nekog „kvocanja“ bake, roditelji su napokon bili nekakvi „roditelji“ prema meni i mome bratu. Ali to nije bilo to. To ni sada još nije to. Roditelji su mi hladni, neracionalni i skoro nikada ja nisam dobio ijednu riječ pohvale. Tek tada pred kraj njihovog braka oni su počeli paziti i maziti mog brata te je on postao razmažen, cvilidreta. Drago mi je bilo što su barem njega mazili. Ja sam znao da se ja moram držat sam za sebe da bih ja uspio. Na kraju krajeva, živim za sebe i za buduću obitelj koju ću, nadam se, osnovat. Nakon razvoda roditelja, dobivao sam još manje pažnje. Nekada sam se osjećao kao da i ne spadam u tu obitelj. Nego kao vuk samotnjak. Drago mi je da su još baka i dida živi te su mi pružali podršku kao i sada.
Tada, u najkritičnijem dijelu mog života, početku puberteta, roditelji su iskaljivali svoj bijes na meni. Prenosili su poruke od jednog do drugog putem mene i mog brata. Ja i brat smo se uvijek držali zajedno. Makar je on više nalik na roditelje, ipak je moj brat i imao sam neki osjećaj da njemu više nisu bili potrebni mama i tata, nego ja, koji sam se usprkos njihovom neodgajanju odlično odgojio. Mislio sam da mu samo ja mogu pomoći, na isti način kako su i meni pomagali da odrastem u normalnog mladića. Na žalost, nisam uspio! Brat mi je postao asocijalan (maloljetni delikvent), te je sa čak 12 godina, pokrao hrpu mobitela, novaca, završavao u hitnoj pomoći na ispumpavanju želuca zbog alkohola. Među nama je 4 godina razlike. To se događalo nedavno, za mene nedavno. Ja sad imam 17 godina i, nažalost, znam kako život može biti užasan za dijete. Drago mi je da sam to proživio tako da bih mogao ljudima pomagati, savjetovati ih kako, što da rade.
Nakon rastave braka roditelja živjeli smo sa majkom u selu pored Koprivnice. Dobili smo očuha koji se ni meni ni mome bratu nije svidio. Kako smo došli tamo, morali smo raditi sve što rade druga djeca, trebali smo održati normalan život, ali smo i trebali postati seoska djeca, te smo vrlo često dobivali batine zbog toga. Najžalosnije od toga je bilo što su mene krivili za taj razvod svi živi. Nazvali su me manipulatorom. Roditelji da djete od 10 godina nazivaju manipulatorom? Pa gdje toga ima? Tada kada se saznalo za batine u školi (često sam dolazio pun masnica u školu), profesorica je pozvala Centar za Socijalnu skrb.
Odmah su nas dali tati u Zagreb. Živjeli smo lijepo i stvarno jest bilo lijepo. Tata se stvarno trudio. Napokon sam mislio da ćemo živjeti normalo kao normalni ljudi. Ali tada se umješala sadašnja maćeha. Odselili smo u Koprivnicu. Davao sam tati i maćehi mnogo šansi, ali ipak, sve je bilo isto kao kad su mama i tata bili u braku. Nažalost! Tata nas je opet počeo maltretirat. Meni je zabranjivao hranu, zato jer sam bio pretil. Brat je počeo krasti. Kada su doznali za to maltretiranje i bratovu delikvenciju, stavili su nas u udomiteljsku obitelj. Uvidio sam koliko je toj djeci zapravo strašno. Kako bi ste se vi osjećali da vas zatvore u sobu? I tamo provedete čitav dan osim kada morate jest, pa se slobodno spustite dolje u kuhinju i natrag gore? Naravno, poštovana gospođa udomiteljica je tukla udomljenu djecu, pa sam ja pobjego iz udomiteljske obitelji, čisto radi svoje sigurnosti. Nazvao sma centar za socijalnu skrb da to kažem. Nisu mi vjerovali. Užasno je kada ljudi izgube povjerenja u vas zbog tuđih grešaka. Na kraju osmog razreda, odselili smo se kod bake. Tj. Samo ja sam otišao kod bake. Brat je morao u dom zbog svoje delikvencije.
Sada, živim kod mame, koja se jako trudi! I napokon vidim kako je to zapravo imati roditelja, koji vjeruje u tebe, koji ti želi sve najbolje, koji te voli! Brat je još uvijek u domu. Mali se muči, ali nadamo se da će uspjeti i još treba biti do kraja školske godine u domu. Ništa nije tolko crno koliko može biti i bijelo.
Shvatio sam tokom života, da je meni zapravo trebao roditelj. Netko tko će me držati na dlanu kao kap zlatne kiše. Trebala mi je pohvala, a ne tjeranje da čim prije odrastem. Trebala mi je podrška, a ne konstantno prigovaranje. Nisu mi trebale užasne riječi niti vikanje, jer ipak mogu sve lijepo shvatiti na lijep način i ipak dobro čujem. Mislim da svakome djetetu treba kao prvo to!
I samo naputak rastavljenim rodteljima, ili onima koji to misle biti: Nedajte da se dijete osjeća manje voljeno zato jer se roditelji ne vole. Pokušajte neka sve bude blizu istome.
I molim vas. Nemojte (!) ponavljati pogrešku mojih roditelja.
Dillusion