Danas objavljujemo tekst blogerice Danice Cvorovic
Moja teta je izvrsna profesorica matematike više od 20 godina u jako zahtjevnoj matematičkoj gimnaziji. Njene osnovne poruke roditeljima su sljedeće:
- Neka dijete uvijek samo piše domaći rad
- Nemojte dramatizirati oko ocjena dijeteta
- Imajte povjerenja i poštovanja prema institucije škole, programu i nastavnicima općenito kako bi na dijete prenijeli odgovornost i poštovanje prema školi.
Kao roditelj predškolaca smatram da je glavno da dijete u prva četiri razreda osnovne škole stekne radne navike, a ne da teži savršenim zadaćama. Ocjena je kao poluga nagrade, ali i kazne. Frustracije su prirodan proces odrastanja, tj. dijete treba shvatiti da ne može dobiti sve što želi i da za nemar i lijenost ne slijedi nagrada. Naša zadaća je odgojiti sposobno dijete za život te mu objasniti sisteme.
Moja teta kaže da je čest slučaj da roditelji znaju biti ludi od brige i panike ako bi im dijete dobilo četvorku. Svi roditelji bi trebali sebe preispitati što očekuju od sebe, a što od djece. Mislim da su radne navike najbitnija stvar koju djeca trebaju naučiti u školi. Sve ostalo ako nije neki granični slučaj je normalno i trebalo bi opušteno gledati na razvoj, uspjehe i neuspjehe djece.
Koliko vas je svom djetetu kad bi se vratilo kući sa lošom ocjenom reklo za tu nastavnicu: Ma, pusti tuku. Mom prijatelju koji je i sam nastavnik (i uz to pedagog koji honorarno radi sa problematičnom djecom) je jučer izletilo ispred njegovog sina: Ma pusti tuku! Naime, sin mu ima jedinicu na polugodištu iz hrvatskog. Dječak ima dvanaest godina. Pročitala sam njegove izvrsne kratke priče kojih se ne bi posramio ni bolji bloger. Ali, sin je užasno lijen, bez imalo radnih navika (za što su roditelji odgovorni jer živi u nesređenoj obiteljskoj atmosferi) i nije ništa radio čitave godine, a uz to zna biti i drzak. Jedinica je po mom mišljenju za njega korisna, jer treba djelovati kao poticaj da se uhvati posla i promijeni ponašanje. Moj prijatelj to i zna, a čak i njemu takva stvar poleti, jer opće poštovanje prema nastavnicima koji uče našu djecu je na vrlo niskim granama. Općenito, prezire se čitava prosvjeta. Ako dijete šaljete u neku instituciju, trebali bi i sami imati povjerenja u nju. Jer što govorimo o sebi ako šaljemo djecu tamo gdje je loše? Kakvu poruku time šaljemo djeci? Šaljemo im poruke da institucije ne valjaju i da se sistemi ne trebaju poštovati, da se raditi ne treba i da je raditi i učiti bezveze. Ionako u našoj državi samo lopovi dobro prolaze, ionako u školi se ne uči ništa korisno i koji će im klinac taj predmet u životu pomoći? Naravno, takve poruke imaju kao posljedicu ponašanje djece kakvo možemo očekivati, ako vjeruju u te "istine". I tu nastaje lavina mnogih problematičnih ponašanja.
Mislim da bi roditelj svakom djetetu osim stvaranja SVAKODNEVNIH radnih navika (domaći radovi i pospremanje po kući) trebao i dijetetu ukazati kako da samo uči stvari koje ga zanimaju, ako ga zanimaju. To kod mene u praksi bi izgledalo ovako: Ako mi moja šestogodišnja kći postavi pitanje: Što je to snijeg, ja bih trebala uzeti s njom enciklopediju i pogledati što je snijeg (da vidi kako se znanje uzima i traži) ili čak potražiti na internetu... Također, kada dijete izađe s nekim problemom trebalo bi primjeniti aktivno slušanje tj. potaknuti dijete da samo riješti problem. Postavljati mu pitanja: Što misliš, zašto je tako?
Što bi ti napravio? i sl. Na taj način učimo djecu koristiti mozak i time ih osposobiti za traženje znanja koja će im trebati ili ih zanimati. A radne navike su nešto bez čega se ništa ne može.
Post je objavljen 22.02.2009. u 14:34 sati.