četvrtak, 31.01.2013.

Zimi s ljubavlju

Ponekad se ne mogu stopiti sa srećom. Teško se navikavam na radost. Kao da pokušavam zavoljeti zimu i zavolim ju, samo na tren.
U svim tim trenucima kada sam pisala o dilerima riječima, koje sam uvijek kupovala i padala pred njima, u apsurdu životne šale, postala sam jedan od njih. Nisam prodala niti jednu iz svoje točke na ramenu, njih ljubomorno čuvam.
I siječanj me siječe uvijek, izbacuje vulkanskim žarom sve one nikada izlječene komadiće duše. I usudila sam se pasti. A bilo je tako tiho...





I dok ću večeras okretati list sa kalendara i pokušati makar zamisliti onaj magični proljetni dah, ja ću se načas radovati zimi. Ona je pokušavala pridobiti me. Onako lukavo, ženski, birajući pomno mirise i odjeću. Želeći me očarati nemilosrdno je mijenjala nijanse bjeline, kristalno krhke boje leda, mirise čistoće, svježe poput bebine kože. Zavodila me svim melodijama bijele tišine, čujnim koracima odlučnosti i mirom koji mi je nudila u bescijenje. Ja ipak ne volim mir. Šuškavi nemir vjetra je moj zvuk. Dala mi je postojanost, mnoge riječi koje sam prodala jeftino, strastveno dočekavši priliku.

U gladi za toplinom, lovila sam zrake sunca u zgrčene ruke, kada su oslabili dodiri koji su mi počeli nedostajati. Želju za ljetom, toliko jakom, ispijala sam sa sokom od višanja nađenim slučajno. Kosi sam dala boju trešnje i zahvaljivala mi je jakim odbljescima na ostacima bjeline snijega. Nedostajanju sam dala tamno crvenu nijansu.

Sanjala sam intenzivno smijeh prijatelja, režući siječanj do najdubljih korijena. Sanjala sam stih koji me prati godinama i ispisivala ga lucidno svim postojećim tehnikama. Dok su me boljeli prsti od suviše slova i ruke od premalo isprepletenih prstiju, oči od premalo pogleda i kosti od previše ogoljenosti, zima se i dalje nudila zavodeći najljepšim treptajima, najodlučnijim pogledom, pružajući ruku noćima prema meni. Nisam joj uzvratila , ja ću za nju zauvijek ostati nedostižna. I meni njena ljepota i smiraj .





Potpuno odana suncu u rukama, čekajući nemirni vjetar koji nosi stihove i zanos, lepršavost u kosi i beskrajnu slobodu , ruke koje će se ispreplesti ili rasplesti zauvijek, mislima , duhom i korakom kradući boje koje se reflektiraju na suncu, zaključavam jedan mjesec kojega nikada, koliko god se trudila , ne mogu zauvijek istrgnuti iz svih mojih kalendara.


Zimi poklanjam točku, vraćam joj sve njene boje, nijanse, mirise i zavodničke pozive na ljubav. Svojim ljubavnim plesom nisi me impresionirala. Vjerujem da ću te zavoljeti. Duhom, srcem i tijelom.
Jednom. Zauvijek.

- 23:32 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 29.01.2013.

Nasilje nad djecom - djetinjstvo na brzoj hrani


Ovo je moja kolumna sa portala www.zvono.eu




Hrvati postaju nacija sa sve više pretilih ljudi. Alarmantni podaci iz 2012. godine govore kako čak polovica Hrvata ima prekomjernu tjelesnu težinu, a po pretilosti smo čak peti u Europi. Pretilo je oko 80 posto muškaraca i oko 50 posto žena. Vrlo je zabrinjavajuće da se drastično povećao broj pretile djece. Gotovo svakodnevno nas upozoravaju na tu činjenicu , na sav rizik vezan uz pojam debljine i sve štetne posljedice koje se nadovezuju na nju.

Brza hrana, nedostatak vremena, sve manje kretanja i život pred ekranima, doveli su do toga da nacija koja ima kvalitetne hrane u izobilju postaje nacija koja se sve manje kvalitetno hrani. Uz obilje zdrave hrane: voća, povrća, ribe, mliječnih proizvoda i još uvijek relativno kvalitetnog mesa, mi se sve više okrećemo onom lošem primjeru američkog načina prehrane koji se bazira na hamburgerima, prženim krumpirićima, gaziranim sokovima i obilju slatkog . S druge strane, raste broj vegetarijanaca i vegana, no njihov izbor je više stvar moralnih i duhovnih uvjerenja . Gledajući nas odrasle, djeca poprimaju navike kojih će se jako teško riješiti u odrasloj dobi. Odrastajući na brzoj hrani, čine si nepovratnu štetu za njihov fizički i mentalni razvoj.

Takva vrsta prehrane uzrokuje kod djece hiperaktivnost, pretilost, kronične zdravstvene probleme, slabu mentalnu aktivnost i koncentraciju.. Pretilost vodi dijabetesu i povećanom riziku od srčanih oboljenja.

Djeca nisu kriva. Odgovornost je na nama. Stjecanje navika zdrave prehrane počinje od malih nogu i zato ono što učinimo danas, ostat će nasljeđe koje će biti pravo bogatstvo sutra.


Na kome je odgovornost?

Odgovorni su svi, od roditelja, vrtića i škola. Jako dobro znamo da se najveći broj navika, pa tako i onih vezanih za prehranu, stječu kod kuće. Postoje brojna djeca koja zbog prezaposlenosti svojih roditelja, odrastaju na brzoj hrani. Postoje i brojni roditelji koji zbog , usuđujem se reći, svoje komocije i lijenosti, djecu hrane nekvalitetnom, suhom hranom, ne razmišljajući da je to zanemarivanje djece, tj. njihove dobrobiti. Izgovori su im razni, od onih da to svi vole i jedu, do onih da dijete jednostavno odbija jesti bilo što drugo. Dijete nije naprosto postalo takvo. Tako su ga naučili od onih prvih žlica. I onda se jelovnik današnje većine petogodišnjaka svodi na paštete, hrenovke, sendviče i slatkiše. Iznenadili biste se koliko roditelja ne zna koliko predškolsko, školsko ili dijete u pubertetu treba imati obroka. Odgovor je pet glavnih i dva međuobroka. A ta dva nikako nisu slatkiši.

Postoji toliko kreativnih, djeci privlačnih i maštovitih zdravih obroka koji se mogu ponuditi djeci. Načini pripreme su raznoliki a dostupnost namirnica je velika. Sigurna sam da svako dijete može naučiti jesti zdravo, raznoliko i kvalitetno i izgraditi temelje za bolju , zdraviju i sretniju budućnost. Da, naučiti, jer zdravo hraniti se uči kao što se uče i prva slova. Na roditeljima je da ulože samo malo više truda, energije i vremena. Nisu li nam djeca i njihovo zdravlje na prvom mjestu, ne ulažemo li time više u njihovu budućnost nego svim kupljenim igračkama ili odjećom s nekim potpisom?
Prestanimo tražiti opravdanja i izgovore. Uključimo djecu u pripremu zdravih obroka i razgovarajmo s njima o njihovoj izuzetnoj važnosti.


Kakvo je stanje u vrtićima?


Vrtići se već duži niz godina trude u svoje jelovnike uvesti što više zdravih namirnica. Dijete u vrtiću provodi veći dio dana i izuzetno je važno kako će izgledati ta tri ili četiri obroka.
Sve veći broj vrtića uvodi zdrave namirnice i izbacuje nekvalitetne obroke .Voće, povrće, mliječni proizvodi, žitarice, riba i bijelo meso sve su više zastupljeni. A to je upravo vrijeme kada se stječu dobre navike. Još od prvih koraka. Djeca su u toj dobi sklona isprobavanju novoga, nemaju još trajno usađene navike i fleksibilnija su od starije djece. . Vole promjene i lakše se navikavaju na njih.

Kada sam u vrtiću provodila projekt "Zdrava hrana" bilo je zaista predivno gledati djecu kako sa oduševljenjem, uz našu malu pomoć , izrađuju zimnicu, pripremaju voćne salate, voćni prirodni sok, sudjeluju u kuhanju juha od povrća i brojne slične stvari. Djeca su se upoznala sa raznovrsnim načinima pripreme voća i povrća kao i sa njihovom iznimnom vrijednošću. U projektu su sudjelovali četverogodišnjaci i petogodišnjaci koji su kroz cijeli projekt sa oduševljenjem predlagali što da radimo, sudjelovali u velikoj većini , a ujedno i jeli zdravu hranu uz osmijeh.


Škole- promjene su nužne


Sa školama je već tužnija priča. U našem gradu u jednoj osnovnoj školi je prije dvije godine došlo do izmjene jelovnika jer se bacalo previše hrane. Bacanje hrane dok mnoga djeca gladuju ili umiru od gladi je strašan apsurd današnjeg društva no itekako prisutan. Tada su iz jelovnika izbačena mnoga variva, složenci od povrća, mliječni obroci i voće. Djeca to jednostavno nisu jela a također se i broj djece koja se hrane u školskoj kuhinji postupno. smanjivao. Kako bi spriječili da dođe do još gorih stvari i da školska kuhinja zatvori svoja vrata , škola je odlučila promijeniti jelovnik, tj. krenuti onim lakšim putem a lošijim za dječje zdravlje. Na jelovnike su tada uvedeni ćevapi, mnogo masnih peciva, pizza, hot dog, paštete, pljeskavice i kolači. . Varivo od povrća se jede jednom u dva tjedna, mliječni proizvodi su smanjeni, voće i riba su vrlo rijetka pojava. Žalosno ali istinito. Djeca jedu a hrana se ne baca.

Šokantni su podaci da se u djeci tako omiljenim hrenovkama, narescima i paštetama nalaze ostaci mesa starog i do nekoliko godina. Istraživanja pokazuju da se u njih stavljaju svinjske i goveđe njuške, repovi, tetive, uši i koža, pomiješane sa mnogo masti, vode, konzervansa i umjetnih pojačivača okusa. U njima je otkrivena i povećana količina polifosfata i natrijevog nitrita, emulgatora koji uzrokuje rak i uništava kalcij u kostima. To je posebno opasno za trudnice i djecu.
Da li zaista želite svoju djecu hraniti svinjskim njuškama , kožom i ušima? Razmislite o tome dok kupujete hrenovke ili dok mažete svom djetetu paštetu na kruh.

Podržavamo li time njihov izbor ili vršimo jedan oblik nasilja nad njima? Zašto se zdravija jela ne pokušaju prezentirati na neki drugačiji, zanimljiviji i maštovitiji način? Istraživanja pokazuju da škole koje su izbacile automate sa slatkišima i gaziranim napicima sa povećanom količinom šećera, dovele su do povećanog interesa djece za zdravijom hranom . Rezultat toga bilo je i smirivanje agresivnosti i hiperaktivnosti kod mnoge problematične djece.



Poznati "Goli kuhar" Jamie Oliver, pokušao je prije nekoliko godina provesti projekt uvođenja zdrave hrane u pojedinim školama u Velikoj Britaniji. Gledala sam nedavno taj dokumentarni film i ostala šokirana. Trudio se, zajedno sa cijelim timom kuharica , navesti djecu koja se hrane isključivo pizzom, prženim krumpirićima, paniranim ribljim štapićima i hamburgerima u kombinaciji sa gaziranim sokovima i slatkišima, da barem probaju neka druga, zdravija jela. Većina djece je gledala sa gađenjem i nije željela niti probati. Žalosna i pomalo tragična činjenica. Odgajani godinama na jednu, jednoličnu i štetnu hranu, djeca su doživjela svojevrstan šok kada su ugledala nešto novo i drugačije. Oni rijetki koji su probali, nisu to željeli jesti. Količine voća, mesa , povrtnih juha i umaka koji su se bacali, bile su nevjerojatne. Djeca su se ispisivala iz školske kuhinje i kupovala slatkiše iz automata ili donosila hranu od kuće. Organizirali su i prosvjed u cilju vraćanja dosadašnjeg jelovnika.

Jamie je bio razočaran, tužan i začuđen. Njegova maštovita i ukusna jela završavala su u školskim kontejnerima.

Ali, nisu bila problem samo djeca. Kuharice, nenavikle na kuhanje i navikle na nekoliko istih jela koja se vrte iz dana u dan, pomalo lijene i nepoduzetne, pobunile su se već nakon nekoliko dana navodeći kako im je prenaporno i prezahtjevno. Odustale su ubrzo. Odabrale su lakši put.
Nije bilo dosljednosti, ustrajnosti, poduzetnosti i maštovitosti.
Nisu razmišljale o djeci i njihovom zdravlju već o svom komoditetu. Nije bilo suradnje škole i roditelja koji nisu puno razmišljali o dobrobiti i zdravlju svoje djece. Bez suradnje škole i roditelja, ne može doći do promjena.



Nije li takav način prehrane kroz mnoge godine dječjeg života i njegovog odrastanja, nasilje koje se sustavno provodi?
Kakve generacije odgajamo?


Ako upitamo roditelje zašto hrane svoju djecu sendvičima, zašto im ne kuhaju obroke, zašto im uporno daju hrenovke, paštetu, hamburgere i gotove proizvode koje samo treba podgrijati u mikrovalnoj, reći će vam da je tako lakše. Ako ih pitate koliko njihova djeca provode vremena ispred televizora ili kompjutera, iznenadit ćete se količinom vremena. Koliko se kreću, da li se bave sportom, koliko su na zraku?



Vrijeme kada smo jurcali ulicom i igrali se danima i večerima, uvijek sa nekim voćem u ruci ili kradeći susjedove trešnje, kao da je iz crno-bijelih filmova. Nepovratno nestalo i ostalo samo u našim nostalgičnim sjećanjima. Nismo se hranili hamburgerima, pizzom i gotovim jelima, iako su nam roditelji bili jako zaposleni. Mame su kuhale večer prije ,mada su bile jednako umorne kao i mi danas. Možda nisu satima ispijale kave s prijateljicama ili provodile dane gledajući sapunice i za to im trebamo biti zahvalni. Nisu li izgovori danas postali sastavni dio života a neodgovornost prema djeci i njihovom zdravlju kritična?

Uvijek postoji prostor za promjene. Krenite od sebe i svoje djece. Razmislite što im želite ostaviti kao zalog za budućnost. Briga o svom zdravlju svakome bi trebala biti na prvome mjestu. Prestanimo odgajati hamburger generacije i sigurna sam da ćemo imati zdraviju i sretniju djecu .

- 19:19 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 25.01.2013.

Razvod braka- bijeg, spas ili moda?





U Hrvatskoj je razvod brakova u konstantnom porastu. Statistika kaže da se trenutno raspada svaki treći brak a stručnjaci predviđaju da će taj broj i porasti. U 2012. godini razvelo se oko 5.ooo parova što je 15 posto više u odnosu na prethodnu godinu i najveći broj razvoda u zadnjih dvadeset godina. Taj broj je veći u gradovima u odnosu na ruralne sredine. Da li se stvorio mentalitet povodljivosti i bijega iz bračne zajednice? Ili je institucija braka izgubila svoju vjerodostojnost , funkciju, ali i ljepotu?

Kao glavne razloge za prekid bračne zajednice statističari navode trenutno stanje u državi koje je rezultiralo nezaposlenošću i financijskim problemima. . I kroz povijest se pokazalo da u godinama velikih ekonomskih kriza, u krizu dolazi i bračna zajednica. Također, ljudi su sve manje spremni za ulazak u brak, vjerojatno zbog istih razloga, kao i zbog alarmantnih podataka o broju razvoda. Ne možemo se ne zapitati: da li zaista brak kao institucija i klasična obitelj neupitno izumiru i što je tome uzrok?

Da li razvod braka više sa sobom ne nosi stigmatizaciju i postaje sve lakše odlučiti se na taj korak? Možda često puta i prelagano. Stručnjaci navode da parovi kao glavne razloge razvoda navode : preljub, nasilje, nezrelost prilikom stupanja u brak, nedostatak komunikacije i razne vrste ovisnosti.


Kada sam čitala "Ljubavologiju" , hit knjigu našeg trenutno najčitanijeg autora self-help literature Brune Šimleše, u prvi tren sam ostala zatečena njegovim razmišljanjem da bi se trebalo razvesti puno više brakova kada bi se gledala njihova kvaliteta. No kada malo bolje razmislimo i pogledamo brojne brakove koji nas okružuju, shvatit ćemo da nije daleko od istine. Mnogi bračni parovi žive u "cimerskim odnosima" bez bliskosti, iskrenosti, poštovanja i razumijevanja. Svoj odnos "odrađuju" i ostaju u braku zbog djece, financija, straha od samoće, nekretnina kojih se ne žele odreći. A gdje je u cijeloj toj priči ona divna stvar o kojoj slušamo još od malih nogu, za koju nas uče da je svrha i smisao života? Gdje je nestala ljubav u" odrađivanju života" ? Da li je uopće moguće ostvariti takav odnos, radi li se o nedostižnom idealu ili ostvarivoj mogućnosti? Ima li ljubav zaista rok trajanja?



Postavlja se pitanje : što uopće čini dobar i skladan brak ili partnerski odnos i zašto tako naizgled lako, bježimo iz odnosa koji gradimo godinama, ponekad i desetljećima svog života?
Šimleša je konstatirao provodeći brojne razgovore sa ljudima različite dobi, ekonomskog statusa i zanimanja da je kvalitetan partnerski odnos moguć ako su ispunjena tri uvjeta : kompatibilnost partnera, iskrenost i ravnoteža primanja i davanja. Zvuči jednostavno no da li je to idealna slika teško ostvariva u praksi ?



U sustavu vrijednosti koji se tokom vremena stvorio, iskrenost je postala kategorija koja lagano izumire u svijetu u kojem živimo pa tako i u braku. Neiskrenost je samo polaznica na koju se nadovezuju nepoštovanje bračnog partnera, nedostatak komunikacije i preljub kao zadnja alternativa ispraznom i lažnom odnosu. A iskreni trebamo biti prije svega prema sebi. Samo to je put prema iskrenosti prema drugima oko nas.

Činjenica je da su mnoge osobe prilikom stupanja u brak nezreli pojedinci koji ne poznaju svog partnera ali što je još važnije - ne poznaju niti sami sebe. Od njih se brak očekuje kao nešto što dolazi u paketu sa : završi fakultet, nađi posao i oženi/udaj se. Mislim da pogotovo nas žene odmalena uče i odgajaju kako je brak kategorija kojoj treba težiti pod svaku cijenu. Mit o srodnoj duši, onoj drugoj polovici koja će nas ispuniti, upotpuniti i neizmjerno usrećiti uvelike je pridonio romantičnoj viziji braka" dok nas smrt ne rastavi". Nikako da shvatimo da smo potpune i ispunjene same po sebi i da ne postoji nitko na ovom svijetu tko će popuniti naše praznine osim nas samih. I često puta upravo taj strah od samoće nas koči da odemo iz nezdravog i nesretnog braka ili odnosa. Biti sam je kod nas još uvijek nepoželjno ,dok u svijetu postaje trend biti "single". Samci imaju ispunjene, kvalitetne živote i potpunu svjesnost da biti sam ne znači i biti nesretan.

Prinčevi i princeze ne postoje, postoje samo zreli pojedinci koji su naučili što je razumijevanje i poštovanje, koji su naučili što je podrška i pomoć, koji znaju izgrađivati sebe kao osobu i ujedno odnos s onim drugim. Osobe koje znaju ustrajati i onda kada postane teže. Koji su naučili voljeti . Zašto je najčešća opcija bijeg? Ne bježimo li time i od sebe samih?

Puno je mitova sa kojima odrastamo. Mit o srodnoj duši kao i onaj o suprotnostima koje se privlače. Zar zaista mislimo da ćemo sa osobom s kojom nemamo ništa zajedničko, od temeljnih životnih stavova pa do zajedničkih interesa i hobija , moći ostvariti duboku i trajnu povezanost? Teorija "suprotnosti se privlače" može funkcionirati kratko vrijeme zaljubljenosti koju prečesto miješamo sa ljubavlju. A razlika je velika. Padamo u zamku američkih filmova sa happy endom i neke romantične poetike, kemijske privlačnosti i ružičastih naočala koje padaju nakon nekog vremena i ostaje samo činjenica da to ipak nije osoba sa kojom bismo mogli provesti čitav život.

Ali kako vrijeme prolazi ostajemo živjeti u iluziji da će se nešto promijeniti i uvjeravamo sami sebe da ćemo moći promijeniti osobu pokraj nas da postane onakva kakva želimo da bude. I često puta su potrebne godine da shvatimo da mijenjati možemo jedino sebe.
No, zašto onda mnogi parovi ostaju u nesretnim i nekvalitetnim brakovima?


Mnogi ostaju u nekvalitetnim brakovima zbog djece, što je sasvim nelogična ideja jer kakvu poruku šaljemo djeci odnosom dvoje ljudi u kojem nema poštovanja, bliskosti, zdrave komunikacije, razumijevanja i ljubavi? Djeca su bića koju ne možete prevariti. Iako možda ne shvaćaju sve, ona jako dobro osjećaju. Činjenica je da je razvod bolan i težak za bilo koje dijete ali odrastati u okruženju u kojem nema ljubavi još je bolnija opcija. Djeca koja su prošla razvod svojih roditelja i koja žive u pozitivnom i poticajnom okruženju punom ljubavi i sigurnosti, odrast će u pozitivne, kompetentne osobe pune samopouzdanja i sa kritički zdravim odnosom prema svijetu koji ih okružuje.


Razvod braka je definitivno spas u brakovima gdje postoji nasilje u bilo kojem obliku . Osim fizičkog to može biti verbalno ili emotivno čije posljedice nisu zanemarive. Osobe koje zbog bilo kojih razloga ostaju u takvim destruktivnim i nezdravim odnosima, osudile su same sebe kao i svoju djecu na nesretan i ponižavajući život ispunjen samo strahom, nesigurnošću i nepoštovanjem. Čini mi se da je ekonomska situacije i nedostatak neovisnosti žena pogodovao ipak ostajanju u takvim brakovima. Mnoge bi otišle ali nemaju kamo. Bez financijske sigurnosti teško se odlučiti na takav korak , pogotovo u socijalno neosjetljivoj državi.


Emancipacija žena, koja je na neki način zloupotrebljena jer još uvijek živimo u društvu gdje žene rade ali isto tako obavljaju sve ili većinu kućanskih poslova i odgajaju djecu bez velike pomoći svojih muževa, pogoduju nezdravom odnosu punom zamjeranja i ljutnje. Komunikacija se gubi, otuđenost postaje sve veća. Bliskost i zajedničko vrijeme postaju nešto što se čini apstraktnim idealom, nemogućim u svakodnevnom životu koji je danas itekako težak i postaje umjetnost balansirati između posla, bračnog partnera i djece. Ali, često je potrebno tako malo, nije li možda riječ samo o lijenosti i površnosti?


Ipak mi se čini da mnogi ljudi u svojoj povodljivosti i neodgovornosti smatraju razvod "trendom". Jedno istraživanje je pokazalo da imate više šanse da se razvedete ako su se razveli vaši najbolji prijatelji, kumovi, netko iz vaše bliže okoline. Nije li razvod braka postao nešto što je moderno? Da li zaista moramo bježati na prvu naznaku problema ili se malo više potruditi da ih riješimo?
Malo više razgovora umjesto života u virtuali , malo više iskrenosti prema sebi i onom koga smo izabrali umjesto šutnje, više razumijevanja i zajedničkog vremena umjesto "odrađivanja života".

I ne bi li ipak, prije nego se odlučimo na taj drastičan korak i prekinemo jedan život kojeg smo gradili i stvarali dugo, trebali probati sve moguće načine da ponovno pronađemo onu možda, ne umrlu, nego samo usnulu bliskost i ljubav? Načina je mnogo i trebamo samo hrabrosti i snage da učinimo sve pred onaj konačni "zbogom".

A ako zaista nakon mnogih borbi i pokušaja ustanovimo da se odnos pretvorio u biljku koja je uvenula zauvijek, nemojmo to shvaćati kao veliki životni poraz. Ponekad trud zaista nije dovoljan. Sjetite se samo svih trenutaka kada ste voljeli, bili spremni boriti se, trenutaka kada ste od srca vjerovali. I zapišite sve te trenutke u svoj ljubavni životopis. Sigurna sam da će biti bogat.

- 15:06 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 22.01.2013.

Prvi slog bliskosti

Nitko do danas nije opjevao moje ime kao nekada davno moj prijatelj M. Postoji pismo koje još čuvam poput muzejskog primjerka a cijena mu kroz godine raste. Postoje ljudi koje poput velikih remek djela promatramo s divljenjem, satima stojeći i samo..gledajući..


"Maja, tako lijepo ime, jednostavno i malo, ali tako melodično i ugodno, kako za čuti, tako i za izgovarati."
Nikada nisam razmišljala o zbroju slova u mom imenu , njihovoj zvučnosti i ugodi.
Ali on je.


Pisalo je to u pismu iz vremena kada su se još pisala pisma, kada sam sa najvećim oduševljenjem ugledavši njegov pomalo nespretan rukopis trgala koverte , kao i s najvećim nestrpljenjem iščekujući svako iduće, voljela misliti o svom dragom prijatelju.

Sa svojih devetnaest , kada sam svako njegovo pismo čitala satima u svojoj studentskoj sobici, iščitavala svako slovo da ga upijem negdje što dublje u sebe, smijala se njegovim rečenicama i pismima koja su bila pisana na streljačkoj meti i čitala su se kružno, nisam niti sanjala da ćemo oboje , puno godina kasnije, postati meta u oku streljačkoga voda. Napadač će biti tako pobjednički precizan i pogodit će točno u sredinu osvojivši najviše bodova. I otići, nasmijavši se, bez okretanja.
Svoje pisanje je nazivao krvarenje duše, onako proročki meni, koja ću kasnije ispisivati i previše riječi da bi svoju dušu izvukla iz jednog krvoprolića života na bojištu duše.





On je bio moj prvi slog na kojem sam slagala svoju ideju o bliskosti . On je bio misao u koju sam vjerovala bez upitnika. Divio se mojoj osobnosti onda kada još nisam uopće razmišljala o sebi i razumjela pravo značenje te riječi.
Djetinje sam mu se smijala i voljela slušati njegov smijeh. On se smijao puno. Smijeh je zračio iz njega, obasjavao ga poput aureole. Puno godina kasnije, osjećat ćemo samo ubode nožem po utrobi od količine izdaje. Onih koje smo voljeli. Onih čiju smo pogrešnost izabrali.
Da li nam je ostala dovoljna količina smijeha?

Kada sam se nedavno dodirujući njegova slova na već požutjelom papiru starih pisama, brišući suzne oči u strahu da mi ne unište tu relikviju, zapitala zašto su nam se životi koji su bili toliko isprepleteni , nenadano odvojili , nisam se mogla sjetiti razloga. Možda ga nije ni bilo. Život se dešava.


Uvijek su nas dijelili mnogi kilometri. Kada sam studirala u jednom gradu, on je bio u vojsci u nekom drugom. Kada sam se vratila, on se još dugo nije. A ja sam iz neprežaljenog razloga prestala pisati. Ali dugo sam mjerila po njemu. I mjerim.

On je uvijek volio prostranstvo Svemira, dok sam ja voljela prostranstvo ceste. Rekao je kako je uvijek nemiran kada piše jer riječi nikada nisu bile njegov medij. Bio je čovjek od života. Ja sam se još tada voljela zavaravati da riječima ispisujemo život. I odlučila se za nemirne riječi . Kao i za suviše nemiran život.






.........



Kada sam ga mnogo godina kasnije na vratima svoje vrtićke sobe u kojoj sam radila ugledala kako dolazi s malenim dječakom, sve njegove izgovorene i napisane riječi, proletjele su mi glavom . On se samo smiješio. Osmijehom koji ću uvijek prepoznati. Dječak nije bio njegov ali ga je u svojoj veličini i ljepoti prihvatio kao vlastitog. Rijetki zaista znaju tako voljeti. I nakon mnogo propuštenih godina , nakon mnogo odsutnosti, pojavio se sasvim slučajno. Sa budućom ženom, sa dječakom tužnog pogleda . Ja sam samo zbrajala količinu svog divljenja.
Dobili smo kćeri iste godine. Ja svoju mlađu, on prvu. Susretali smo se svakodnevno, ne razgovarajući previše kao da sve ono prošlo želimo ljubomorno sačuvati tom vremenu, staviti u kutijicu umotanu najljepšim papirom, s mašnom odozgo. Ne želeći ništa ukrasti tom zaboravljenom a opet nikada zaboravljenom vremenu.
Titraj ..smijeh...radost..



Otišla je nakon nekoliko godina vjerujući da je našla boljeg. Ja znam da nije mogla.
Iako sam kroz godine postala blues umjetnik i majstor suza, ne plačem više često. Za neke stvari ograničena je količina suza.
Ali kada sam slušala o svom prijatelju M. i o priči koja mu se dogodila, koja me podsjetila na moju, onu sada već sahranjenu i pokopanu , nisam mogla odbiti suze. I njihova količina je bila neograničena. Isto koliko je bila neograničena količina njegovog magnetskog smijeha. Nadam se da ga još ima dovoljno.

I čitala sam satima njegove riječi koje sada zvuče poput proročanstva. Kroz suze i smijeh, s lijeva na desno i u krug. Čitala sam dugo. I rasipala se u prah zbog količine njegove tuge. Pretvarala se u pjenu zbog tolikih godina njegovog odsustva . Jer on je i dalje nepovratno i zauvijek, onaj prvi slog, riječ, misao i ideja na kojoj sam utemeljila značenje bliskosti.







Jednom mi je napisao..


"Sam izabireš biti živ.
Ja ću baš to izabrati.
Jer ima i drugih živih.
I oni s radošću objavljuju svoj izbor. "

Povijest kraljevina Azteka





Iako je sada vrijeme kada nisu potrebna pisma, već je dovoljan samo jedan klik, meni bi bilo poput svetogrđa javiti mu se na taj način. Klikovi se nikako ne mogu natjecati s njegovim nemirno nespretnim rukopisom. Sa smijehom . Kao da bi time umanjila svu onu ljepotu ispisanih riječi, mirisa starih slova, požutjelu vrijednost papira. Ja mogu samo uzeti davno zaboravljeni papir, tintu i svoje riječi i pokušati doznati ima li moj prijatelj M. još nemir kada piše. Ili je život sam i dalje njegov jedini medij. I radosni izbor.
Slutim da je.







- 14:47 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2013.

Korak izvan kruga

Oduvijek sam bila zaljubljena u riječi, u njihovu lepršavu igru, snagu, krhost, nježnost, inspiraciju.

Nedavno sam ih počela osjećati pozivom iako je moje zanimanje nešto sasvim drugo. Ja sam odgajatelj u vrtiću i nakon godina rada sa propasti vrtića u kojem sam radila, počela je i moja zasad još uvijek bezuspješna potraga za poslom u struci. Ponekad, nakon mnogih molbi i razgovora, nakon mnogih odbijanja, znala sam se zapitati da li je to možda znak? Iako jako volim svoj posao, onaj za koji sam se školovala, počela sam ponekad misliti da je možda nešto sasvim drugo moj poziv. Pisanje je način na koji razmišljam, kojim funkcioniram, pisanjem plačem i smijem se, volim i čeznem. Pisanjem kritiziram i mirim se sa stvarima, pisanje se nastanilo u svakoj mojoj pori, svakoj stanici...

Uvijek sam bila sklona poetiziranju neovisno o temi, situaciji, likovima iz svih mojih priča. I ta poetika se nekako već stopila sa mnom i simbiotički egzistiramo zajedno.
Iako sam imala i mnogih kolumnističkih pokušaja i uvijek sam željela izazvati samu sebe u takvoj vrsti pisanja, nisam mislila da će mi se pružiti prilika. A željela sam ju. Željela sam iskoračiti izvan svog kruga poetike, stiha i nježno krhkog izričaja u oštriji stil društvene kritike. Uvijek sam nekako bila buntovan duh , onaj koji ne može šutjeti na nepravdu, malodušnost, nemar, neodgovornost. Uvijek sam mislila da je ravnodušnost najgore što se čovjeku može dogoditi i da trebamo na način koji nam je dostupan i moguć, pokušati mijenjati stvari na bolje. Vječni idealista u duši.


Iz najdubljih dubina svog srca sam zahvalna osobi koja je vjerovala i vjeruje u mene i koja mi je pružila šansu. Zanimljivo je kako nam život na najrazličitije načine otvara vrata. Prilike samo treba prepoznati i zgrabiti ih. Nadam se da sam uhvatila dobar val, sada samo treba naučiti surfati. Iako ću i dalje ostati poeta gonjena onim svojim stihovima koji mi ne daju san na oči i već se ispisuju sami, prihvaćam ovaj izazov širom otvorenih ruku i otvorenog srca. Ponekad samo treba najiskrenije željeti. I znati čekati.

Osjećam veliku zahvalnost. Život me godinama baš i nije mazio ali sam mu se uvijek znala makar cinično nasmijati, luckasto pustiti kosu vjetru i znati naći trenutak radosti, kilogram ili bar dekagram smijeha. Zahvalna sam svim ljudima koji su godinama uz mene, zahvalna sam svima koji su me čitali i koji me čitaju dugo vremena i onima koji su mi svojim riječima bili inspiracija , nadahnuće za život, utjeha, podrška. Bilo bi vas zaista teško imenovati sve.


I dok odlazim iskoraknuti izvan kruga svojih granica hodajući po nekim drugim stepenicama, osjećam radost i uzbuđenje izazova.
Nadam se da ću biti konstruktivan kritičar, stajati iza svake svoje napisane riječi , hrabro i odlučno. I imati dozu oštrine koja je ponekad potrebna. Jer..neke stvari zaslužuju dozu oštrine kao što neke stvari zaslužuju blagost i nježnost. Najvažnije je znati ih prepoznati.

Do nove poetike možete me čitati na


http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/maja-gecek-jelic






- 23:14 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.01.2013.

Ona i On

Sjedila sam u autu usred guste mračne šume obavijene samo našim strahom. Šuma je uvijek bila naše mjesto. Čula sam njegov smireni dah dok je moj isprekidan, kao i uvijek pun nemira želio iskočiti i pobjeći. Mirisalo je na snijeg i dodire koji su nekako ostajali u zraku između svih naših riječi. Da li da mu kažem zbogom, pitala sam se. Sada dok je vrijeme, dok još jedan zbogom mogu preživjeti bez puno rana na koljenima , siline nedostajanja i žudnje pod noktima. Ali siječanj me siječe uvijek i baš nije pravo vrijeme za rušenje mostova. Biti će ovo duga zima i želim skupiti dovoljno zagrljaja za albume u mojim rukama. Dovoljno poljubaca za uramljene slike u srcu. Ali znam da će otići i ta izvjesnost me čini tako lomnom. Jesam li previše stihova ispisala o njemu tako da je postao dio mene, koža na mojoj koži koja me peče od nepriznatog straha?


.........



Dok sam sjedio s njom u autu u toj zimskoj gluhoj noći gdje su tišinu prekidali jedino glasovi nekih klinaca koji su vjerojatno frkali joint i pričajući o sasvim banalnim stvarima gubili se u daljini, osjećao sam njeno disanje i želio ga sačuvati u memoriji svog mozga za neka druga vremena . Znao sam da ne smijem spomenuti svoj odlazak jer me tako molila ali ponekad bi sasvim nesvjesna njene molbe potrčala poneka riječ ili bi pomalo svjesno isprobavao granicu do koje mogu ići. Možda sam poigravajući se njome, poigravao se i sa sobom. Ili preispitivao tu crtu do koje će me pustiti. A puštala me sve dalje, sve dublje, ogoljevala se sve više i poput leptira kružila oko mojih misli kao da ih traži i pronalazi bez greške. Imali smo povijest punu traženja, odlazaka i vraćanja, čekao sam ju stoljećima a sada ju mislim ostaviti. To je karma , vjerovao sam u to. Uvjeravao sam se danju, noću , u snovima, između snova, u zagrljajima i u trenucima praznine, duboke poput tunela . Ona nije vjerovala u karmu već u naše dobre i loše izbore, mada me uvijek poticala da idem za svojim žudnjama. Znao sam da na hladni sjever nikada neće krenuti sa mnom. Nikada se nije zaljubila u zimu.



..........



Bio je nekako suzdržan,kao da želi napraviti odmak, no osjećala sam da me voli kao i onih davnih dana, kada sam njegovu ljubav osjećala opipljivom materijom u prostoru.
Pričali smo o aktualnim stvarima ali kao da to nisam govorila ja, već neki drugi, neopipljivi dio mene, onaj koji govori samo da ne osjeti onu nagost, da ne pusti preduboko. Govorio je kako će ljudi odlaziti na Mars i to ga je jako fasciniralo. Neki će možda odmah umrijeti, neće se snaći, neće izdržati. Za drugu planetu ipak treba biti poseban.
On je uvijek bio zaljubljen u zimsku bjelinu, svježinu i hladnoću . I nije ga boljela do kostiju već ga je očaravala, impresionirala njegov um i vukla je neizdrživo njegovo srce. Znala je i osjećala je to svaka moja stanica, svaka vlas kose, taj intenzitet njegove čežnje. Aljaska je bila njegov san. Ja sam mu bila samo neodrađena karma, znala sam da tako misli.
Nikada nisam vjerovala u karmu, vjerovala sam samo u ljubav i u čekanje koje ne završava odlascima. Zbog siline moje vjere odlasci su mi se dešavali po inerciji, bili su glazba u pozadini mog života.




.........



Vjerovao sam u sadašnji trenutak kao i ona ali već neko vrijeme znam da je počela razmišljati o budućnosti. Mi budućnost nemamo, tako se čini. Ja sam uvijek bio onaj koji vjeruje da se sve već dogodilo i da o stvarima ne treba previše razmišljati. Bit će što mora biti , neovisno o našim odlukama, izborima, nedostajanjima i svim onim velikim i manjim riječima. Govorio sam joj uvijek da filozofira previše i da se samo treba pustiti. A sada se pustila cijela. Ponekad mi se činilo previše mada mi je nekako laskala ta njena nagost preda mnom, nježnost, svi ti stihovi i riječi, sva ta njena ljubav. Nije to bila ljubav koja guši, to nikako, osjećao sam se slobodno i sretno u tim ne tako čestim trenucima s njom.
Rekao sam joj davno da sam takvu čekao cijeli život i znam da se sjeća toga. Onda još nismo pečatili ruke jedno drugome, tada vrijeme nije klizilo tako brzo. Bila su to vremena kada je bila još tako lomna, puna krhotina koje sam se usudio skupljati zajedno s njom , dok je ona skupljala svoje stihove i slagala ih u ladicu moje svijesti.. Mnogi su bili o meni, svaki je imao svoju jačinu i težinu. Govorila je uvijek da ne očekuje ništa i poput djeteta lagajući se smiješila da ne uhvati samu sebe u tim djetinjim lažima.
Nije me mogla prevariti.




.......





Grlio me i privijao k sebi, ljubio u kosu kao da sam djevojčica, vjerojatno je osjetio tu krhkost i prožetost nemirom. Poljupce sam željela dugo sačuvati kao dijete okus zadnjeg bombona koji se još dugo osjeća u ustima. Sve više je mirisalo na snijeg a ja sam se sjetila da nikada nismo imali proljeće. I tada, u proljeće, otišao je i ostavio me sa sjetom na mom uzglavlju i tugom kojom sam pričvrstila kosu. Vratio se s ljetom kojeg sam prisvojila rekavši da je bio budala što je otišao. Nisam se tome nadala ali me se uvijek lako moglo kupiti riječima umotanim zagrljajem i bliskošću. Trgala sam se i opirala, ne davši tako lako svoju slobodu, mada znam da je sloboda stanje uma, predivan ples po granicama sebe s nekim kraj mene. On ipak nije čovjek od zanosa a ja sam mislila da sam obrisala pogrešnost. Znam da ne mogu ispuniti njegova očekivanja i da mogu jedino zgrabiti trenutke radosti okupane mirisima nježnosti , ispreplitanih prstiju i izmješanih snova. I ostaviti tetovažu na koži, neizbrisivu i trajnu, koju će odnijeti u hladne krajeve prepune snijega i leda. Možda će misliti na mene kada vidi Auroru Borealis a ja ću osjetiti titraje sreće u vrelom ljetnom dahu.



........




Grlio sam ju i držao za ruku dok je u zraku bila slutnja čistoće i bjeline. Snijeg samo što nije pao a ja sam ju ljubio u kosu gdje je sakrila svoju sjetu. Mislila ju je sakriti smijehom ali nije uspjela. Previše sam ju znao. Uvijek sam uzmicao kada se prepustila, nekako sam se pomalo plašio intenziteta nje, njene mekoće i snježnoplavog bluesa u pogledu. Bila je nemir kada smo se sreli i tako gladna smiraja. Upijala ga je iz mene a ja sam upijao njen nemir, da ju spasim, da joj budem ruka koju je besramno željela. Nisam se bojao tada gledati u srž njenog bića, sviđala mi se upravo takva kakva je. Sa svim lomovima i zanesena, u bojama i u svom sivilu kada su joj mnogi željeli ukrasti komadić duše. Nisu uspjeli. Branila se i izborila protiv sedmoglavog zmaja. Ponekad je padala i djetinje se podizala a ja sam se često šalio na račun njenih suza. Onako kako zaljubljeni dječak zeza svoju prijateljicu iz razreda u koju je zaljubljen. Znao sam da zna. Nikada nam nije bilo potrebno puno riječi. Riječi sam joj ostavljao za ostavljanje tragova na papiru.
Znam da joj moj odlazak neće biti još samo jedna priča između svih njenih napisanih i nenapisanih priča. Vjerojatno o njemu neće niti pisati. Ne želim razmišljati sada o njemu, ne znam kako ću joj reći zbogom. Želim samo žigosati svoje ruke njenim dodirom, svoje misli njenim mirisom, zbrojiti što više zagrljaja za albume u svojim sjećanjima. I kada ću gledati blještavi sjaj leda i svjetlost o kojoj ću joj pisati, znam da ću pomisliti na nju. I zagrliti njenu dušu nekim obojanim titrajima.




- 23:27 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 11.01.2013.

Kosa

Upijala sam sav sjaj iz tih blues plavih petogodišnjih očiju dok sam joj raščešljavala kosu, vlas po vlas, polako, pomalo ritualno, poput mantre. I sa svakim svojim udisajem i njenim izdisajem, ja sam se pitala o količini tuge koju je morala otjerati i gdje se kriju ta tjeskobno sablasna mjesta na koja odlaze dječje tuge. To je zasigurno mračni tunel bez trunčice nade i svjetlosti. Tamo nema mjesta za spasenje, tamo prebivaju tuge moleći se za svoju vulkansku erupciju uništenja koja će ih osloboditi agonije bitka.
A ta petogodišnja djevojčica sa blues očima, kao i njena dosta starija sestra koja se već polako metamorfozira u ženu i svoju kosu sada koristi u mnoge druge , samo ženama poznate svrhe, bile su prisiljene, zajedno sa mnom, rezati tugu iz svoje kose. Ona se nastanila tamo u trenutku nečijeg odlaska . Vješto, lukavo, onako kako samo žene mogu, našla je mjesto u našoj kosi, žudeći sjetno i čeznutljivo , mijenjajući samo boje i nijanse, tempo i dinamiku osjeta, akorde molova u nokturnu života.

Kosa je bila ispunjena dimom svijeća i mirisom paleži jednog iluzornog života koji je ostavio samo prah iza sebe pomiješan sa dahom dječjih suza. On je noćima palio mnogo crnih svijeća u čast svog novootkrivenog spasitelja, a ja sam se ponizno molila Bogu ljubavi da ne izgore moja djeca, mjesto koje sam tada nazivala domom ili ja sama. Prizivao je demone, ritualno zazivao pomoć, prolijevao svoju krv a na kožu stavio njegov potpis. Zvao ga je Sotona i njemu je prodao svoju dušu, ne žaleći ni trenutka. Izgorjeli smo mi i naš život. Otišao je uskoro, uzevši samo najosnovnije stvari, ne osvrćući se unazad tražeći pogledom lica svojih kćeri, ne okrenuvši se niti za trenutak da se oprosti sa desetogodišnjim životom. Noćima smo osjećale vonj tamnih svijeća koji je ostavio za sobom i tugu u svakom kutku našeg doma. Dječja soba je bila mjesto suznih snova, čežnje i sjete.






Dugo sam tražila način da ga pobijedim. Dugo sam tražila spas u svakom ispisanom stihu, u parovima plavih i smeđih očiju, u ispreplitanim prstima koji će odrezati tugu iz moje kose. Ranjavala se riječima, liječila se snovima uz pomoć kemije, bježeći i trčeći svakim danom od sebe same. A sebe ne možemo preskočiti, prevariti, naivno prepustiti zaboravu jer je on varka za kukavice koje se boje života. Stavljala sam trotočke na svaku svoju misao ili riječ, upitnike na život, bježala od onog jednog klecavog koraka, koji bi mogao, samo kada bi htjela..promijeniti...

Postoje trenuci kada treba rezati. Rezati škarama, nožem, britvom, sasjeći u korijenu i ispod, oštro, bez sustezanja, zadrške, oprezno ali časno, plačući na koljenima ali oslobađajuće. I odrezala sam kosu punu tuge, gledajuči s urlikom njeno padanje, oštro čupajući svaku tužnu vlas, nepokolebljivo i mahnito , rez po rez, kirurški precizno ali bez rukavica. Kada je otišla ugledala sam prvo svoju sjenu, onu mračnu utvaru koju se dugo nisam usudila pogledati. Ugledala sam i svoj odraz. Uplašen, umoran od sakupljanja tuge, ali sa zrncem fluidnog sjaja koji se naslućivao u očima.



.....


On je nekada oko mene vidio sive demone a ja sam uvijek imala stihove u kosi. I nakon dugo vremena sa rastom moje kose, ispisivali su se i oni sami u noćima moje samoće. Sada obojani, dursko lirski, još uvijek pomalo čeznutljivi ali puni snova. Kada sam se samozaljubljivo zavela oblačeći haljinu od mjesečevih niti, osjetila sam lepršavi zanos u kosi koja je lelujala na vjetru, blještala na suncu bez imalo fluida tuge, oslobođena tereta prošlosti i prevelikog razmišljanja o budućnosti.
A parovi plavih i smeđih očiju blještećim pogledom punog strasti prema životu, plesali su svoj ples .




Kada se ogoljuješ onda moraš ići do kraja, dugo je govorio glasić u meni. Mislila sam da je sjaj ono što trebam a ljepotu sam otkrila u nagosti svoje duše.
Sada hrabro stojim ispred svakog svog odraza, čvrstoga hoda pratim svoju sjenu, divlje i sa ljubavlju udišem život i gledam bez straha u oči čovjeku kojem još uvijek možda ne mogu izgovoriti one neke riječi ali znam da ih on osjeća u svakom mom dahu. Brišem pogrešnost i skidam sve slojeve suvišnosti. I nakon previše rasipanja, staklenih lomova i dječjih podizanja na noge, nakon zavođenja sobom i mirisom dječjeg smijeha i snova ,usuđujem se stajati potpuno ogoljena pred njim koji me vidi do srži i ne tjera moje stihove nego mi ih daje, on koji voli svaku moju boju i nijansu i čiji potpis želim imati na koži. I osjećati prste u kosi.

Jer u kosu sam uplela ljubavnost i snove, one samo moje, one koje ovaj put neću dati dilerima koji prodaju riječi , već ću ih podijeliti i umnožiti sa onima koji su oduvijek i zauvijek vidjeli zanosan stih u mojim lepršavim kovrčama.





- 23:46 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 08.01.2013.

Hibernacija ljubavi

I počela sam razmišljati o ljubavi koju bi trebalo staviti u stanje hibernacije i probuditi u neka bolja vremena jer me boljela koža od nedostajanja i kosti od prevelike čežnje. I glavom su mi prolazile misli o padanju i nagosti u cjelini koja me ponekad vodi do samoozljeđivanja pa se onda moram liječiti amputacijama ponekih mjesta u sebi, najesti se do sita riječi i spavati glavom uz glavu sa nekim pokojnim piscima i njihovim dahom koji me tješi poput mjesečevog sjaja.

A pomislila sam reći zbogom jer će to biti svjesno i odlukom a ne dočekivanjem onog ispreciziranog trenutka kada ću morati prešutjeti zbogom i reći one druge riječi i poneko gorkasto lažljivo obećanje o čekanju u kojem nikada nisam bila znana kao dobar igrač. Zimu nisam zavoljela a tako sam se trudila. A sada se samo trudim ne priznati je ,dati joj značenje nepostojanja, istrgnuti sve januare i siječnje iz kalendara i čekati prvi miris proljeća.

Slobodan pad do cjelosti sebe izrodio je zimskim padanjem u cjelost nekog drugog. I slobodnim hodom po svojim granicama koje su dovele do brisanja svog imena i potrebom za nemirom. Znaš, ja poput kirurga često odstranjujem uvijek neka druga mjesta gdje se nastani ljubav , bez rukavica, bez detaljnog pranja ruku, samo suze, znoj i krv kao sastavna materija života. I često se razbolim od toga, virusom zaražena bez želje za oporavkom. Pričali smo o poskupljenjima sjećaš li se a ja sam pomislila kako je i ljubavi porasla cijena. Nisam ti rekla jer mislim da sam ti rekla previše ali ne želim žaliti zbog toga.

I to neko vrijeme koje nam je darovano , koje klizi niz prste poput brzo pojedene čokolade u rukama djeteta ostavivši za sobom slatko gorki okus neimanja, vrijeme koje je dar ali i prisutno očekivanje nadolazećeg odsustva i ja ga želim preskočiti , osvojiti rekord u brisanju vremena . I ozdraviti od zaljubljive žudnje i snoviđenja o trajanju. I hibernirati ljubav, pokloniti joj san nadolazećeg vremena, zalediti ju zajedno sa zimom koja traje. Osuditi je na stoljetni san do nekog drugog vremena, nekog poljupca iz bajke koji nosi buđenje.






.......




I baš kada sam se noćima insomnično pitala zašto sam tako meka, podatna, prepuštajuća, uvijek gladna zanosa, zaljubljena u nježnost, čežnju i one neke ruke koje osjećam svojima kao što virtuoz gitare prebire po žicama kao po dijelu svog tijela, odgovor mi se pojavio potpuno neočekivano ali tako potrebno. Odgovor se pojavio u prstima mog oca koji je nakon dugo vremena uzevši gitaru koju je nekada puno više svirao i učio neke mlade ljude, prstima prebirući po njenim žicama i po mom mirisu djetinjstva počeo svirati "Spanish Romance." Kod nas je poznatija kao Ljubavna serenada. A moja mama je tada rekla nešto što sam čula prvi puta. Svirao joj je to stotinu puta kada sam ja čekala da dođem na svijet. I učinio me takvom ne genima već svojim prstima. Ne krvlju već zvukom gitare. I darovao mi je ljubavnost i mekoću, glad za prstima i snoliku čežnju.

Moja duša je slušala. I zapamtila je nježne i sjetne, čeznutljive i romantično nježne, pomalo tužne i dirljive zvukove gitare ...I prste..ruke...
A duša pamti...





- 09:53 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 05.01.2013.

Prejako

I onda kada sam se vrtila u krug i nisam se htjela dati
Kao i onda kada sam se dala previše cijela kao na pladnju
I nisam plutala nego sam skočila dubinom nošena
i svojom ranjivom ogoljenošću vođena


A slutila sam da sam rekla previše a prevelika se nagost često ne može gledati
I prejaka se cijelost često ne može izdržati, blješti previše zamagljujući vid
I zimu sam odlučila voljeti pa sam ju prekrižila nebrojeno puta
Odlučivši ju prehodati , istrgnuti januar iz svih kalendara


I padajući potpuno usudila sam se ne držati se
Puštajući se zaljubila sam se u mekoću i oslijepila me
I nisam vidjela teksturu, gubeći dar za krhke i one malo tvrđe bridove
Koji su mi se skrivali u maglovitim noćima


I propuštajući formu gubeći se u prijevodu sa sadržajem
Ljuteći se na okolnosti koje su samo urlik željan promjene
Misleći o riječima koje su tražile da izađu iz mene
Pa sam ih rekla ne razmišljajući posljedično


Ja nikada nisam mjerila stvari
I gubila sam usput i svoju mjeru
Ne znam se zaljubiti malo i pustiti se s distancom u ruci
Ni predati se nepotpuna i oprezna


A nemir je navještao proljeće u slutnji
Ne želim se stišati u zimskoj tišini
I zavrtit ću se još tisuću puta
Padajući opet rezati mjesto iz kojeg viri ljubav











- 15:40 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.01.2013.

Zašto sam vam pisala?

Ovo mi je post pod brojem 200



Zašto sam počela pisati?

Počela sam pisati da se izlječim, da se zavrtim u riječima stotinu krugova oko sebe i nađem zaborav. Od riječi sam napravila svoj Prozac, Xanax i uzimala ih svakodnevno u cilju terapeutskog izlaska iz tunela iz kojeg nisam u početku vidjela svjetlo. Riječi su polako postajale droga a diler sam si bila sama. Bila sam sama sebi beskrupolozni diler, hladan i bez zadrške , kao i onaj koji daje sve da kupi samo još mrvicu spasa. I prodavala sam mnogo, kupovala gotovo do samoubojstva zlatnim šutom.

A onda sam se zavrtila još stotinu krugova oko sebe i vratila se na početak, mnogo prije ijedne riječi, u vrijeme kada je postojao samo osjećaj. Poput osjećaja zaljubljenosti u svako slovo, svaku misao, stih, riječ, rečenicu, priču.
Riječi su ponekad samo isprazna roba, sredstvo za trgovinu, kupovinu i prodaju misli, osjećaja, čežnji , nade, žudnje, ljubavi...
Ponekad su zaista spas u trenutku vremena kada upletene u kosu pristaju savršeno uz čašu vina i miris poljupca
Većinom su samo slova poredana da dobiju smisao a dubinu im poklanjamo mi

Koliko sam se pisala da se pročitam, koliko sam se pisala da ispišem, da zaboravim, da se samozavedem sobom, svojim riječima? Koliko sam uspjela u tome dok sam se nepovratno zaljubljivala u riječi?

I dok sam se ispisivala u slobodnim padovima, lomeći nokte i zube u trganju nekih lomova tjerajući ih da odu, dok sam se pisala da nađem svoj okus sreće, svoju riječ , svoj stih, dok sam se ispisivala da otkrijem ljepotu nagosti u ogoljenosti jeseni i zime, svu ljubavnost koja je još bila u meni, mada sam morala puno kopati da dođem do nje, zaljubljivala sam se u riječi sve više. I počela sam pisati jer sam morala, jer su me riječi grlile danonoćno i poput snoviđenja ispisivale se same u noćima poput lucidnog sna. I nisu me nikada puštale. Bile su moja hrana jer sam uvijek bila gladna riječi. I nikada nisam bila sita.

A one su polako same počele stvarati harmoničnu melodiju, stvarati svoje akordične durove i molove. Od kasnoljetnih nokturna, preko ljetnih sonata, simfonija maglovite jeseni koja mi je poklonila sebe potpunu bez puno riječi. Kada ostavimo pisani trag usred praznine , ljepota dobiva na jačini. Mijenja joj se samo tekstura, tempo i dinamika. Tada sam mislila da sam se zasitila riječi i da mi ne trebaju više. Onda kada sam poželjela trajanje, kada sam osjetila slobodu u množini. Ali tada se javila želja umjesto potjere. I počela sam pisati jer sam željela.


I bilo je stihova, priča, bilo je i oštrih kritika. Kroz riječi za koje sada znam da su moj medij, za koje znam da sam nepovratno satkana od njih prevalila sam dug put. Put odlazaka, ponekog povratka, mnogo tuge ali i mnogo ljubavi, radosti i suza, smijeha i nedostajanja, prijateljstava i mirisa mojih kćeri, pisama upućenih sebi i drugima, zakletvi i njihovih poništenja, otkrića o konačnosti i svim njenim zamkama, pogrešnosti i njenom brisanju, riječima koje me opisuju, mekoći i borbi s njom, svojoj duši i mnogim dušama koje sam voljela i volim...



I mene se rijetko riječima može impresionirati, impresionira me onaj trenutak između njih. Ona toplina i sjaj koji dolazi negdje između izgovorenih ili ispisanih redaka.
Ako ga znamo naći. Vidjeti ili osjetiti.
I nije mi važno da li sam ikada pisanjem nekoga zadivila, važno mi je da li sam dotakla nečije srce, da li sam ga ispunila toplinom.
Da li sam potakla nekoga na razmišljanje, jesam li nekoga inspirirala . Da li sam bar djelićem svoje duše dotakla onu neku drugu , ispunila je nježnošću, sjajem riječi koje samo duboko u nama postaju osjećaj

A ja..ja ću zauvijek i nepovratno ostati zaljubljena
Zaljubljena u slova.
I ta obostrana ljubav između mene i riječi me spasila...



Od srca hvala svima koji me čitaju i koji svojim slovima moju dušu ispunjavaju toplinom i nježnošću




- 00:32 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se