četvrtak, 17.01.2013.
Korak izvan kruga
Oduvijek sam bila zaljubljena u riječi, u njihovu lepršavu igru, snagu, krhost, nježnost, inspiraciju.
Nedavno sam ih počela osjećati pozivom iako je moje zanimanje nešto sasvim drugo. Ja sam odgajatelj u vrtiću i nakon godina rada sa propasti vrtića u kojem sam radila, počela je i moja zasad još uvijek bezuspješna potraga za poslom u struci. Ponekad, nakon mnogih molbi i razgovora, nakon mnogih odbijanja, znala sam se zapitati da li je to možda znak? Iako jako volim svoj posao, onaj za koji sam se školovala, počela sam ponekad misliti da je možda nešto sasvim drugo moj poziv. Pisanje je način na koji razmišljam, kojim funkcioniram, pisanjem plačem i smijem se, volim i čeznem. Pisanjem kritiziram i mirim se sa stvarima, pisanje se nastanilo u svakoj mojoj pori, svakoj stanici...
Uvijek sam bila sklona poetiziranju neovisno o temi, situaciji, likovima iz svih mojih priča. I ta poetika se nekako već stopila sa mnom i simbiotički egzistiramo zajedno.
Iako sam imala i mnogih kolumnističkih pokušaja i uvijek sam željela izazvati samu sebe u takvoj vrsti pisanja, nisam mislila da će mi se pružiti prilika. A željela sam ju. Željela sam iskoračiti izvan svog kruga poetike, stiha i nježno krhkog izričaja u oštriji stil društvene kritike. Uvijek sam nekako bila buntovan duh , onaj koji ne može šutjeti na nepravdu, malodušnost, nemar, neodgovornost. Uvijek sam mislila da je ravnodušnost najgore što se čovjeku može dogoditi i da trebamo na način koji nam je dostupan i moguć, pokušati mijenjati stvari na bolje. Vječni idealista u duši.
Iz najdubljih dubina svog srca sam zahvalna osobi koja je vjerovala i vjeruje u mene i koja mi je pružila šansu. Zanimljivo je kako nam život na najrazličitije načine otvara vrata. Prilike samo treba prepoznati i zgrabiti ih. Nadam se da sam uhvatila dobar val, sada samo treba naučiti surfati. Iako ću i dalje ostati poeta gonjena onim svojim stihovima koji mi ne daju san na oči i već se ispisuju sami, prihvaćam ovaj izazov širom otvorenih ruku i otvorenog srca. Ponekad samo treba najiskrenije željeti. I znati čekati.
Osjećam veliku zahvalnost. Život me godinama baš i nije mazio ali sam mu se uvijek znala makar cinično nasmijati, luckasto pustiti kosu vjetru i znati naći trenutak radosti, kilogram ili bar dekagram smijeha. Zahvalna sam svim ljudima koji su godinama uz mene, zahvalna sam svima koji su me čitali i koji me čitaju dugo vremena i onima koji su mi svojim riječima bili inspiracija , nadahnuće za život, utjeha, podrška. Bilo bi vas zaista teško imenovati sve.
I dok odlazim iskoraknuti izvan kruga svojih granica hodajući po nekim drugim stepenicama, osjećam radost i uzbuđenje izazova.
Nadam se da ću biti konstruktivan kritičar, stajati iza svake svoje napisane riječi , hrabro i odlučno. I imati dozu oštrine koja je ponekad potrebna. Jer..neke stvari zaslužuju dozu oštrine kao što neke stvari zaslužuju blagost i nježnost. Najvažnije je znati ih prepoznati.
Do nove poetike možete me čitati na
http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/maja-gecek-jelic
- 23:14 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
