I počela sam razmišljati o ljubavi koju bi trebalo staviti u stanje hibernacije i probuditi u neka bolja vremena jer me boljela koža od nedostajanja i kosti od prevelike čežnje. I glavom su mi prolazile misli o padanju i nagosti u cjelini koja me ponekad vodi do samoozljeđivanja pa se onda moram liječiti amputacijama ponekih mjesta u sebi, najesti se do sita riječi i spavati glavom uz glavu sa nekim pokojnim piscima i njihovim dahom koji me tješi poput mjesečevog sjaja.
A pomislila sam reći zbogom jer će to biti svjesno i odlukom a ne dočekivanjem onog ispreciziranog trenutka kada ću morati prešutjeti zbogom i reći one druge riječi i poneko gorkasto lažljivo obećanje o čekanju u kojem nikada nisam bila znana kao dobar igrač. Zimu nisam zavoljela a tako sam se trudila. A sada se samo trudim ne priznati je ,dati joj značenje nepostojanja, istrgnuti sve januare i siječnje iz kalendara i čekati prvi miris proljeća.
Slobodan pad do cjelosti sebe izrodio je zimskim padanjem u cjelost nekog drugog. I slobodnim hodom po svojim granicama koje su dovele do brisanja svog imena i potrebom za nemirom. Znaš, ja poput kirurga često odstranjujem uvijek neka druga mjesta gdje se nastani ljubav , bez rukavica, bez detaljnog pranja ruku, samo suze, znoj i krv kao sastavna materija života. I često se razbolim od toga, virusom zaražena bez želje za oporavkom. Pričali smo o poskupljenjima sjećaš li se a ja sam pomislila kako je i ljubavi porasla cijena. Nisam ti rekla jer mislim da sam ti rekla previše ali ne želim žaliti zbog toga.
I to neko vrijeme koje nam je darovano , koje klizi niz prste poput brzo pojedene čokolade u rukama djeteta ostavivši za sobom slatko gorki okus neimanja, vrijeme koje je dar ali i prisutno očekivanje nadolazećeg odsustva i ja ga želim preskočiti , osvojiti rekord u brisanju vremena . I ozdraviti od zaljubljive žudnje i snoviđenja o trajanju. I hibernirati ljubav, pokloniti joj san nadolazećeg vremena, zalediti ju zajedno sa zimom koja traje. Osuditi je na stoljetni san do nekog drugog vremena, nekog poljupca iz bajke koji nosi buđenje.
.......
I baš kada sam se noćima insomnično pitala zašto sam tako meka, podatna, prepuštajuća, uvijek gladna zanosa, zaljubljena u nježnost, čežnju i one neke ruke koje osjećam svojima kao što virtuoz gitare prebire po žicama kao po dijelu svog tijela, odgovor mi se pojavio potpuno neočekivano ali tako potrebno. Odgovor se pojavio u prstima mog oca koji je nakon dugo vremena uzevši gitaru koju je nekada puno više svirao i učio neke mlade ljude, prstima prebirući po njenim žicama i po mom mirisu djetinjstva počeo svirati "Spanish Romance." Kod nas je poznatija kao Ljubavna serenada. A moja mama je tada rekla nešto što sam čula prvi puta. Svirao joj je to stotinu puta kada sam ja čekala da dođem na svijet. I učinio me takvom ne genima već svojim prstima. Ne krvlju već zvukom gitare. I darovao mi je ljubavnost i mekoću, glad za prstima i snoliku čežnju.
Moja duša je slušala. I zapamtila je nježne i sjetne, čeznutljive i romantično nježne, pomalo tužne i dirljive zvukove gitare ...I prste..ruke...
A duša pamti...
Post je objavljen 08.01.2013. u 09:53 sati.