petak, 24.04.2015.

38 ili...falim si

Rijetko više pišem, riječi baš ne teku kao nekad, one lijepe ljubomorno volim zadržati za sebe, one neke oštre, režem odmah i odstranjujem.
Najviše vidim promjene na sebi, najviše osjećam zrelost i prolazak godina, po svojoj djeci.
Njenih punih petnaest prije kratkog vremena. Kada je samo prošlo?

Zadnje vrijeme malo imam vremena.
Odrađujem svoje uloge, iskačem iz jedne u drugu nabrzinu, kao kada presvlačim odjeću.

Ne zaustavljam se prečesto, jer se nekako bojim, da će se ova borba za preživljavanje raspasti, da će se sve, poput čarobne kugle pune snijega, prosuti po podu i nestati zauvijek. Samo ako stanem, ako zastanem za trenutak...
Previše je krhko, previše nesigurno...
Pa samo idem, trčim, padam pa ustajem, bez puno razmišljanja, ne dajući si vremena za bilo kakve sanacije.

Pa trpi tijelo. I duša ponekad.
I dok sam se noćima tresla u svom krevetu od groznice, pitajući se nije li vrijeme da na trenutak, dva ili tri ,stanem i samo stojim, jer vrijeme zaista prebrzo prolazi, a ja sam jedva ovoga proljeća dotakla mislima nebo, osjećam i znam...
jako si nedostajem...

Pa pokušavam u ovom ludom svijetu, u ovom užurbanom životu i borbi za opstanak, obećati si, da ću se vratiti..
Sebi..
Jer moram...jer moji odrazi u gledalu, ne nalikuju već duže na moje odraze

Grlo, koje me boli tjednima, da često nemam glasa, očito mi želi nešto reći.
Ovaj rođendan, većinom ću prešutjeti. Dobro je dok postoje prsti i slova, dok ne treba glas.
I odraz tih misli koje ispisujem njima na ekranu.

Znati stati kada treba, stvar je koju moram naučiti. I to si poklanjam za ovaj 38. rođendan.
Kao i odluku, da si fragmente sebe, koji mi tako silno nedostaju, obavezno vratim.
Jer su moji. I jer ih predugo nema.
Jer si falim...

Jer mi tako silno nedostaje ona tanka granica između sunca i mjeseca po kojoj sam voljela plesati.
I do bola mi nedostaju sve one vrtnje u krug, koje podsjećaju na dječju igru, koja ne pita za vrijeme, niti pita za razloge, smisao..
I nedostaje mi ples po kiši ispunjem najnježnijim stihovima, koje ispisujem kišnim kapima po svom mokrom tijelu

Spoznati da si nedostajem, smatram divnom spoznajom, koja me vraća sebi.
Možda i nekim duhovima prošlosti, možda mnogim vrtnjama s padovima, ali se vrtnje ne smiju prekinuti...
Nikada...baš nikada...