Ponekad se ne mogu stopiti sa srećom. Teško se navikavam na radost. Kao da pokušavam zavoljeti zimu i zavolim ju, samo na tren.
U svim tim trenucima kada sam pisala o dilerima riječima, koje sam uvijek kupovala i padala pred njima, u apsurdu životne šale, postala sam jedan od njih. Nisam prodala niti jednu iz svoje točke na ramenu, njih ljubomorno čuvam.
I siječanj me siječe uvijek, izbacuje vulkanskim žarom sve one nikada izlječene komadiće duše. I usudila sam se pasti. A bilo je tako tiho...
I dok ću večeras okretati list sa kalendara i pokušati makar zamisliti onaj magični proljetni dah, ja ću se načas radovati zimi. Ona je pokušavala pridobiti me. Onako lukavo, ženski, birajući pomno mirise i odjeću. Želeći me očarati nemilosrdno je mijenjala nijanse bjeline, kristalno krhke boje leda, mirise čistoće, svježe poput bebine kože. Zavodila me svim melodijama bijele tišine, čujnim koracima odlučnosti i mirom koji mi je nudila u bescijenje. Ja ipak ne volim mir. Šuškavi nemir vjetra je moj zvuk. Dala mi je postojanost, mnoge riječi koje sam prodala jeftino, strastveno dočekavši priliku.
U gladi za toplinom, lovila sam zrake sunca u zgrčene ruke, kada su oslabili dodiri koji su mi počeli nedostajati. Želju za ljetom, toliko jakom, ispijala sam sa sokom od višanja nađenim slučajno. Kosi sam dala boju trešnje i zahvaljivala mi je jakim odbljescima na ostacima bjeline snijega. Nedostajanju sam dala tamno crvenu nijansu.
Sanjala sam intenzivno smijeh prijatelja, režući siječanj do najdubljih korijena. Sanjala sam stih koji me prati godinama i ispisivala ga lucidno svim postojećim tehnikama. Dok su me boljeli prsti od suviše slova i ruke od premalo isprepletenih prstiju, oči od premalo pogleda i kosti od previše ogoljenosti, zima se i dalje nudila zavodeći najljepšim treptajima, najodlučnijim pogledom, pružajući ruku noćima prema meni. Nisam joj uzvratila , ja ću za nju zauvijek ostati nedostižna. I meni njena ljepota i smiraj .
Potpuno odana suncu u rukama, čekajući nemirni vjetar koji nosi stihove i zanos, lepršavost u kosi i beskrajnu slobodu , ruke koje će se ispreplesti ili rasplesti zauvijek, mislima , duhom i korakom kradući boje koje se reflektiraju na suncu, zaključavam jedan mjesec kojega nikada, koliko god se trudila , ne mogu zauvijek istrgnuti iz svih mojih kalendara.
Zimi poklanjam točku, vraćam joj sve njene boje, nijanse, mirise i zavodničke pozive na ljubav. Svojim ljubavnim plesom nisi me impresionirala. Vjerujem da ću te zavoljeti. Duhom, srcem i tijelom.
Jednom. Zauvijek.
Post je objavljen 31.01.2013. u 23:32 sati.