Upijala sam sav sjaj iz tih blues plavih petogodišnjih očiju dok sam joj raščešljavala kosu, vlas po vlas, polako, pomalo ritualno, poput mantre. I sa svakim svojim udisajem i njenim izdisajem, ja sam se pitala o količini tuge koju je morala otjerati i gdje se kriju ta tjeskobno sablasna mjesta na koja odlaze dječje tuge. To je zasigurno mračni tunel bez trunčice nade i svjetlosti. Tamo nema mjesta za spasenje, tamo prebivaju tuge moleći se za svoju vulkansku erupciju uništenja koja će ih osloboditi agonije bitka.
A ta petogodišnja djevojčica sa blues očima, kao i njena dosta starija sestra koja se već polako metamorfozira u ženu i svoju kosu sada koristi u mnoge druge , samo ženama poznate svrhe, bile su prisiljene, zajedno sa mnom, rezati tugu iz svoje kose. Ona se nastanila tamo u trenutku nečijeg odlaska . Vješto, lukavo, onako kako samo žene mogu, našla je mjesto u našoj kosi, žudeći sjetno i čeznutljivo , mijenjajući samo boje i nijanse, tempo i dinamiku osjeta, akorde molova u nokturnu života.
Kosa je bila ispunjena dimom svijeća i mirisom paleži jednog iluzornog života koji je ostavio samo prah iza sebe pomiješan sa dahom dječjih suza. On je noćima palio mnogo crnih svijeća u čast svog novootkrivenog spasitelja, a ja sam se ponizno molila Bogu ljubavi da ne izgore moja djeca, mjesto koje sam tada nazivala domom ili ja sama. Prizivao je demone, ritualno zazivao pomoć, prolijevao svoju krv a na kožu stavio njegov potpis. Zvao ga je Sotona i njemu je prodao svoju dušu, ne žaleći ni trenutka. Izgorjeli smo mi i naš život. Otišao je uskoro, uzevši samo najosnovnije stvari, ne osvrćući se unazad tražeći pogledom lica svojih kćeri, ne okrenuvši se niti za trenutak da se oprosti sa desetogodišnjim životom. Noćima smo osjećale vonj tamnih svijeća koji je ostavio za sobom i tugu u svakom kutku našeg doma. Dječja soba je bila mjesto suznih snova, čežnje i sjete.
Dugo sam tražila način da ga pobijedim. Dugo sam tražila spas u svakom ispisanom stihu, u parovima plavih i smeđih očiju, u ispreplitanim prstima koji će odrezati tugu iz moje kose. Ranjavala se riječima, liječila se snovima uz pomoć kemije, bježeći i trčeći svakim danom od sebe same. A sebe ne možemo preskočiti, prevariti, naivno prepustiti zaboravu jer je on varka za kukavice koje se boje života. Stavljala sam trotočke na svaku svoju misao ili riječ, upitnike na život, bježala od onog jednog klecavog koraka, koji bi mogao, samo kada bi htjela..promijeniti...
Postoje trenuci kada treba rezati. Rezati škarama, nožem, britvom, sasjeći u korijenu i ispod, oštro, bez sustezanja, zadrške, oprezno ali časno, plačući na koljenima ali oslobađajuće. I odrezala sam kosu punu tuge, gledajuči s urlikom njeno padanje, oštro čupajući svaku tužnu vlas, nepokolebljivo i mahnito , rez po rez, kirurški precizno ali bez rukavica. Kada je otišla ugledala sam prvo svoju sjenu, onu mračnu utvaru koju se dugo nisam usudila pogledati. Ugledala sam i svoj odraz. Uplašen, umoran od sakupljanja tuge, ali sa zrncem fluidnog sjaja koji se naslućivao u očima.
.....
On je nekada oko mene vidio sive demone a ja sam uvijek imala stihove u kosi. I nakon dugo vremena sa rastom moje kose, ispisivali su se i oni sami u noćima moje samoće. Sada obojani, dursko lirski, još uvijek pomalo čeznutljivi ali puni snova. Kada sam se samozaljubljivo zavela oblačeći haljinu od mjesečevih niti, osjetila sam lepršavi zanos u kosi koja je lelujala na vjetru, blještala na suncu bez imalo fluida tuge, oslobođena tereta prošlosti i prevelikog razmišljanja o budućnosti.
A parovi plavih i smeđih očiju blještećim pogledom punog strasti prema životu, plesali su svoj ples .
Kada se ogoljuješ onda moraš ići do kraja, dugo je govorio glasić u meni. Mislila sam da je sjaj ono što trebam a ljepotu sam otkrila u nagosti svoje duše.
Sada hrabro stojim ispred svakog svog odraza, čvrstoga hoda pratim svoju sjenu, divlje i sa ljubavlju udišem život i gledam bez straha u oči čovjeku kojem još uvijek možda ne mogu izgovoriti one neke riječi ali znam da ih on osjeća u svakom mom dahu. Brišem pogrešnost i skidam sve slojeve suvišnosti. I nakon previše rasipanja, staklenih lomova i dječjih podizanja na noge, nakon zavođenja sobom i mirisom dječjeg smijeha i snova ,usuđujem se stajati potpuno ogoljena pred njim koji me vidi do srži i ne tjera moje stihove nego mi ih daje, on koji voli svaku moju boju i nijansu i čiji potpis želim imati na koži. I osjećati prste u kosi.
Jer u kosu sam uplela ljubavnost i snove, one samo moje, one koje ovaj put neću dati dilerima koji prodaju riječi , već ću ih podijeliti i umnožiti sa onima koji su oduvijek i zauvijek vidjeli zanosan stih u mojim lepršavim kovrčama.
Post je objavljen 11.01.2013. u 23:46 sati.