nedjelja, 18.01.2015.
Naučit ću te riječ...
Na Božić sam pod bor dobila poklon. Posao u struci. Nakon mnogo godina.
Bez ikakvih veza i na mjestu gdje sam mislila da nikada neću raditi. Život je ponekad zaista čudan i prepun iznenađenja.
I nakon svega, vratila sam se među djecu, u vrtić.
Radovala sam se istinski.
Moje radno mjesto je tamo, gdje se uče one prve riječi. Gdje se dobivaju one zaista prve spoznaje. Gdje se dodiruje i istražuje.
Gdje se koračaju prvi koraci i mnogo pada. Gdje se mnogo grli. Gdje svakoga dana ponovo spoznajem važnost dodira. I kako bez njega nema života.
Kao i bez riječi. Toplih, umirujućih, utješnih i nježnih. Sigurnih.
To je mjesto jako slično životu samom. Mnogo padova i ponovnog dizanja, mnogo smijeha, ali i suza, vreće zagrljaja i dodira, mnogo onog...prvog...
I kada sjedim tako okružena tim pomalo nesigurnim bićima, koja su tek počela upoznavati ovaj svijet i koja tek počinju otkrivati čaroliju riječi, učim i ja s njima. Ispočetka.
O značenju svake. O mnogim njihovim značenjima. I onome što ostaje nedokučivo.
I učim o svakoj emociji, koja dolazi zajedno s njima.
Ja, koja sam godinama unazad živjela od riječi, doslovno i metaforički, ja, koja sam se hranila njima i ostajala gladna od njih, koja sam se uspavljivala mnogim riječima i budila se, sa žudnjom da napišem, sve one nenapisane, sada govorim mnogo. Pišem manje.
Ali riječi su tu, u svakoj mojoj pori i svakom zagrljaju sa tim nježnim bićima, koja trebaju dodir i riječ i sigurnost.
I gledam to veselje u očima zbog svake izgovorene riječi. I zbog svakog složenog tornjića od kocaka i radujem se od srca svakom tom malom, a velikom koraku.
I zaista, učim svaki dan. O sebi, o ljudima oko sebe, o svojoj djeci i svemu što mi žele reći i govore, kao i o svemu onome, što mi ne žele.
I učim o životu, koji mi je zadnje vrijeme potpuno nepredvidiv.
O nekim stvarima je nemoguće ne govoriti. O mnogima je nemoguće ne pisati.
Ali o ponekima moram šutjeti.
O ljudima koji su otišli iz mog života. I koji mi nedostaju svakoga dana.
O životu koji me često puta začuđuje.
O titrajima tih malih bića koja su tako puna života.
O tom pogledu koji očarava.
I samo govori :"Nauči me, nauči me riječ..."
- 20:50 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
