nedjelja, 18.01.2015.

Naučit ću te riječ...

Na Božić sam pod bor dobila poklon. Posao u struci. Nakon mnogo godina.
Bez ikakvih veza i na mjestu gdje sam mislila da nikada neću raditi. Život je ponekad zaista čudan i prepun iznenađenja.
I nakon svega, vratila sam se među djecu, u vrtić.
Radovala sam se istinski.

Moje radno mjesto je tamo, gdje se uče one prve riječi. Gdje se dobivaju one zaista prve spoznaje. Gdje se dodiruje i istražuje.
Gdje se koračaju prvi koraci i mnogo pada. Gdje se mnogo grli. Gdje svakoga dana ponovo spoznajem važnost dodira. I kako bez njega nema života.
Kao i bez riječi. Toplih, umirujućih, utješnih i nježnih. Sigurnih.

To je mjesto jako slično životu samom. Mnogo padova i ponovnog dizanja, mnogo smijeha, ali i suza, vreće zagrljaja i dodira, mnogo onog...prvog...

I kada sjedim tako okružena tim pomalo nesigurnim bićima, koja su tek počela upoznavati ovaj svijet i koja tek počinju otkrivati čaroliju riječi, učim i ja s njima. Ispočetka.
O značenju svake. O mnogim njihovim značenjima. I onome što ostaje nedokučivo.
I učim o svakoj emociji, koja dolazi zajedno s njima.

Ja, koja sam godinama unazad živjela od riječi, doslovno i metaforički, ja, koja sam se hranila njima i ostajala gladna od njih, koja sam se uspavljivala mnogim riječima i budila se, sa žudnjom da napišem, sve one nenapisane, sada govorim mnogo. Pišem manje.
Ali riječi su tu, u svakoj mojoj pori i svakom zagrljaju sa tim nježnim bićima, koja trebaju dodir i riječ i sigurnost.

I gledam to veselje u očima zbog svake izgovorene riječi. I zbog svakog složenog tornjića od kocaka i radujem se od srca svakom tom malom, a velikom koraku.
I zaista, učim svaki dan. O sebi, o ljudima oko sebe, o svojoj djeci i svemu što mi žele reći i govore, kao i o svemu onome, što mi ne žele.
I učim o životu, koji mi je zadnje vrijeme potpuno nepredvidiv.

O nekim stvarima je nemoguće ne govoriti. O mnogima je nemoguće ne pisati.
Ali o ponekima moram šutjeti.

O ljudima koji su otišli iz mog života. I koji mi nedostaju svakoga dana.
O životu koji me često puta začuđuje.
O titrajima tih malih bića koja su tako puna života.
O tom pogledu koji očarava.

I samo govori :"Nauči me, nauči me riječ..."



- 20:50 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos