četvrtak, 04.12.2014.
Volim kad mi pričaš...
Kada mi je ona, koja će za koji mjesec navršiti petnaest, pa se često pitam, kako je brzo prošlo tih petnaest, rekla kako želi sa mnom u šetnju, iznenadila sam se.
U toj dobi dosta je tišine, dosta odsustva, pa mi često puta nedostaju sva ona njena, možda tada dosadna pitanja sa znatiželjom i sjajem u očima. No, nismo se nikada izgubile, iako se često voli povlačiti u samo njenu samoću, gutati knjige, pisati neke svoje misli i slušati glazbu, koja nije ni meni strana.
Kada je gledam, a promatram je ispod oka često, da ne vidi, potajice i nenametljivo, vidim kako me je prerasla fizički, ali to nije jedina njena metamorfoza. Već sada ima dosta čvrste stavove i svoja razmišljanja. I ne boji se to reći. Mada se ne zamara mnogo što misle drugi, koji misle da je čudna i drugačija, jer voli čitati, pisati i ne sluša cajke, kao da još dosta cijeni, ono što mislim ja. Mada se ne boji, suprotstaviti mi se.
Oduševljena što mi govori kako želi moje društvo u jednoj sasvim običnoj, a meni dosta važnoj šetnji, jednog zimskog poslijepodneva, nekako su riječi potekle. Pa smo odlazeći u jedno od naših najdražih mjesta, knjižnicu, pričale o knjigama, a ja sam bila sretna, što ne moram tražiti mnogo, sugovornika za razgovor o knjigama. Svaka obilazi svoje police, naoružujemo se novim knjigama i odlazimo na kavu i toplu čokoladu.
I riječi odjednom iz nje samo teku. Pa mi priča o događajima iz škole, o svim tim odnosima i gubitku nekih, o razmišljanjima, slaganjima i neslaganjima sa svojim vršnjacima.
Vrlo je razumna, mada puna topline. A ja, ja koja inače govorim, ja uživam slušajući. Postoje trenuci, kada se uloge okrenu. I meni nije bilo uopće važno i nisam razmišljala o tome, što da joj kažem, kako da je savjetujem, jer koji je uopće njen put, pokazat će vrijeme. I smijale smo se i pričale dugo. ..
Kada smo se kasnije tog dana vratile kući i kada mi je rekla : "Baš mi je mama bilo lijepo s tobom", bio je to presretan trenutak. Meni dokaz da postojimo čvrsto, da se nismo izgubile u svim tim mimoilaženjima i pubertetskim svađicama, u odlascima i vraćanjima, u ponekim šutnjama i neizgovorenim i izgovorenim riječima. Dokaz da je to poneko odsustvo, samo pojačalo dubinu postojanja.
Njene prijateljice s mamama gledaju sapunice i ne idu u šetnje. Ne razgovaraju s njima mnogo, a one bježe ili se srame, kada sretnu mamu na ulici.
A ja sam osjetila da sam u svojoj kćeri počela otkrivati životnog prijatelja. Prijateljicu, uskoro ženu, koja je vrlo dobar sugovornik.
Ali je moja najveća sreća tog posebnog dana, bila upravo u tom zajedničkom postojanju.
I svim njenim riječima, koje su u sekundi izbrisale svu tu nedavnu tišinu, mnoge povišene tonove i neke molske riječi.
Djeca nas uče mnogim stvarima. Samo trebamo osjetiti, vidjeti, dokučiti i spoznati.
Ponekad nije važno što se govori, važno je da riječi poteku.
Jer kada ostanemo bez riječi, ostajemo bez odnosa. Bez tog zajedničkog postojanja.
I draga moja L...
Ja zaista volim kad mi pričaš...
- 17:10 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
