utorak, 22.01.2013.

Prvi slog bliskosti

Nitko do danas nije opjevao moje ime kao nekada davno moj prijatelj M. Postoji pismo koje još čuvam poput muzejskog primjerka a cijena mu kroz godine raste. Postoje ljudi koje poput velikih remek djela promatramo s divljenjem, satima stojeći i samo..gledajući..

"Maja, tako lijepo ime, jednostavno i malo, ali tako melodično i ugodno, kako za čuti, tako i za izgovarati."
Nikada nisam razmišljala o zbroju slova u mom imenu , njihovoj zvučnosti i ugodi.
Ali on je.

Pisalo je to u pismu iz vremena kada su se još pisala pisma, kada sam sa najvećim oduševljenjem ugledavši njegov pomalo nespretan rukopis trgala koverte , kao i s najvećim nestrpljenjem iščekujući svako iduće, voljela misliti o svom dragom prijatelju.

Sa svojih devetnaest , kada sam svako njegovo pismo čitala satima u svojoj studentskoj sobici, iščitavala svako slovo da ga upijem negdje što dublje u sebe, smijala se njegovim rečenicama i pismima koja su bila pisana na streljačkoj meti i čitala su se kružno, nisam niti sanjala da ćemo oboje , puno godina kasnije, postati meta u oku streljačkoga voda. Napadač će biti tako pobjednički precizan i pogodit će točno u sredinu osvojivši najviše bodova. I otići, nasmijavši se, bez okretanja.
Svoje pisanje je nazivao krvarenje duše, onako proročki meni, koja ću kasnije ispisivati i previše riječi da bi svoju dušu izvukla iz jednog krvoprolića života na bojištu duše.

On je bio moj prvi slog na kojem sam slagala svoju ideju o bliskosti . On je bio misao u koju sam vjerovala bez upitnika. Divio se mojoj osobnosti onda kada još nisam uopće razmišljala o sebi i razumjela pravo značenje te riječi.
Djetinje sam mu se smijala i voljela slušati njegov smijeh. On se smijao puno. Smijeh je zračio iz njega, obasjavao ga poput aureole. Puno godina kasnije, osjećat ćemo samo ubode nožem po utrobi od količine izdaje. Onih koje smo voljeli. Onih čiju smo pogrešnost izabrali.
Da li nam je ostala dovoljna količina smijeha?

Kada sam se nedavno dodirujući njegova slova na već požutjelom papiru starih pisama, brišući suzne oči u strahu da mi ne unište tu relikviju, zapitala zašto su nam se životi koji su bili toliko isprepleteni , nenadano odvojili , nisam se mogla sjetiti razloga. Možda ga nije ni bilo. Život se dešava.

Uvijek su nas dijelili mnogi kilometri. Kada sam studirala u jednom gradu, on je bio u vojsci u nekom drugom. Kada sam se vratila, on se još dugo nije. A ja sam iz neprežaljenog razloga prestala pisati. Ali dugo sam mjerila po njemu. I mjerim.

On je uvijek volio prostranstvo Svemira, dok sam ja voljela prostranstvo ceste. Rekao je kako je uvijek nemiran kada piše jer riječi nikada nisu bile njegov medij. Bio je čovjek od života. Ja sam se još tada voljela zavaravati da riječima ispisujemo život. I odlučila se za nemirne riječi . Kao i za suviše nemiran život.

.........

Kada sam ga mnogo godina kasnije na vratima svoje vrtićke sobe u kojoj sam radila ugledala kako dolazi s malenim dječakom, sve njegove izgovorene i napisane riječi, proletjele su mi glavom . On se samo smiješio. Osmijehom koji ću uvijek prepoznati. Dječak nije bio njegov ali ga je u svojoj veličini i ljepoti prihvatio kao vlastitog. Rijetki zaista znaju tako voljeti. I nakon mnogo propuštenih godina , nakon mnogo odsutnosti, pojavio se sasvim slučajno. Sa budućom ženom, sa dječakom tužnog pogleda . Ja sam samo zbrajala količinu svog divljenja.
Dobili smo kćeri iste godine. Ja svoju mlađu, on prvu. Susretali smo se svakodnevno, ne razgovarajući previše kao da sve ono prošlo želimo ljubomorno sačuvati tom vremenu, staviti u kutijicu umotanu najljepšim papirom, s mašnom odozgo. Ne želeći ništa ukrasti tom zaboravljenom a opet nikada zaboravljenom vremenu.
Titraj ..smijeh...radost..

Otišla je nakon nekoliko godina vjerujući da je našla boljeg. Ja znam da nije mogla.
Iako sam kroz godine postala blues umjetnik i majstor suza, ne plačem više često. Za neke stvari ograničena je količina suza.
Ali kada sam slušala o svom prijatelju M. i o priči koja mu se dogodila, koja me podsjetila na moju, onu sada već sahranjenu i pokopanu , nisam mogla odbiti suze. I njihova količina je bila neograničena. Isto koliko je bila neograničena količina njegovog magnetskog smijeha. Nadam se da ga još ima dovoljno.

I čitala sam satima njegove riječi koje sada zvuče poput proročanstva. Kroz suze i smijeh, s lijeva na desno i u krug. Čitala sam dugo. I rasipala se u prah zbog količine njegove tuge. Pretvarala se u pjenu zbog tolikih godina njegovog odsustva . Jer on je i dalje nepovratno i zauvijek, onaj prvi slog, riječ, misao i ideja na kojoj sam utemeljila značenje bliskosti.

Jednom mi je napisao..

"Sam izabireš biti živ.
Ja ću baš to izabrati.
Jer ima i drugih živih.
I oni s radošću objavljuju svoj izbor. "

Povijest kraljevina Azteka

Iako je sada vrijeme kada nisu potrebna pisma, već je dovoljan samo jedan klik, meni bi bilo poput svetogrđa javiti mu se na taj način. Klikovi se nikako ne mogu natjecati s njegovim nemirno nespretnim rukopisom. Sa smijehom . Kao da bi time umanjila svu onu ljepotu ispisanih riječi, mirisa starih slova, požutjelu vrijednost papira. Ja mogu samo uzeti davno zaboravljeni papir, tintu i svoje riječi i pokušati doznati ima li moj prijatelj M. još nemir kada piše. Ili je život sam i dalje njegov jedini medij. I radosni izbor.
Slutim da je.