Perspektiva mladog čovjeka koji se želi zabavljati

24.03.2012.

Neki čak i moji najbliži prijatelji bi nazvali ovo dosadnim pričanjem i nečim što ljudima u životu ne treba. Ja se ne slažem s tim stajalištem i primoran sam ovo napisati u nadi da će netko čuti.

Postojalo je vrijeme kad je biti društven bilo nešto "prirodno". Postoje jako velike šanse da sada to nije slučaj. Priroda sama po sebi stvara "bolest" jer treba postojati neki otklon da bi netko mogao otkriti što je u većini slučajeva moguće - tzv. prirodno, normalno, lišeno bolesti. Sve što je ljudsko je zapravo na neki način bolesno. Ili je barem to postalo vremenom, kojim čovjek sve više ide u otklon od onoga što je možda trebao biti - to je nešto što nikada nećemo znati. Prihvatiti da je otklon sam po sebi prirodan je sebedestruktivno. Željeti neprijatelja nije logičan izbor. Željeti prijatelja je nešto još manje logično. Moramo napustiti konvencionalan smisao da bi shvatili rečenicu iznad. One koje puštamo bliže našim tajnama i "istini" (barem onome što ego projicira nama samima o nama samima) su vjerojatniji da bi mogli biti naši neprijatelji. Dolazimo do toga da je najgori neprijatelj zapravo prijatelj. Da li to znači da bi naš neprijatelj mogao biti naš najbolji prijatelj? Naš neprijatelj je zapravo jedini koji je iskren s nama. On na sve načine pokušava do nas doprijeti istinom. Istina je jedina koja čovjeka i njegove konstrukte pogađa. Jedna (i jedina) istina pogađa čovjeka više od tisuću laži i ogovaranja. Ogovaranje može čovjeka samo uljuljkati u san. Zbog tog razloga se i pametni ljudi klone ogovaranja ili bilo kakvog sudjelovanja u istom. Laž djeluje na sličan način.

Svi ti današnji klinci i mladež mojih godina (pa i stariji od toga) su izgubljena djeca koja traže povišena stanja svijesti. Ima među njima i onih koji ne mogu to pojmiti pa onda izlaze van jer je to nužnost mladosti i tako jednostavno mladi ljudi provode svoje vrijeme. Govori se uvijek o površnim temama. Ono što želim ovdje reći je da se čovjek koji misli mora spustiti na nižu razinu postojanja da bi uživao u stvarima koje se mogu događati recimo u zadimljenom kafiću. Ne da je samo štetno za same ljude koji sanjaju nego je štetno i za one koji teže k tome da se probude (oni budni ne izlaze na takva mjesta). Učini mi se uvijek da su takvi ljudi samo utezi koji te svom svojom težinom/silom pokušavaju vuči k dnu od kojeg pokušavaš poletjeti u visine (što god te visine predstavljale i značile). Površni razgovori o svakodnevnim stvarima koji kidaju (pero po pero) naša krila. Netko bi se mogao onda zapitati: "Što učiniti?"
Cijena koju se mora platiti je nepriznanje među svojim vršnjacima ili "prijateljima" koji rade/vole sve "stvari koje rade mladi".
Za sve stvari se u životu čovjek mora potruditi pa to znači i za viša stanja svijesti. Ništa ne dolazi s neba i sve što nam se događa smo nečim zaslužili. I ljudi u kafiću su zaslužili sve što se oko njih događa (glasna muzika koja nema dubljeg smisla, jeftini alkohol koji zapravo to nije, mnoštvo zgodnih mladića i djevojaka svugdje okolo - jedna od njih sjedi u vašem krilu, vječno dozivanje konobara nakon svake runde), pa možda o tome ni ne bi trebalo podrobnije govoriti. Jedino pitanje je to što natjera sve te ljude da se promijene, da postanu nešto što nisu i što ih natjera da pomisle da je u tim niskim zabavama spas iz onog u čemu su se našli. Ono što želim reći je zapravo to da "niska" zabava ne postoji. Ljudi su različiti, ali svi bi se željeli osloboditi patnje i proširiti sreću. Ipak postoji zajednički cilj kojemu bi svi trebali težiti i "niska" zabava se kad tad mora pretvoriti u "višu" zabavu. Zašto postoje sve one priče o ljudima koji se zabavljaju na površan način (imaju mnoštvo žena, mnogo alkohola, droge i rock 'n' rolla) pa kasnije shvate da su izgubili vrijeme i da bi trebali/htjeli živjeti nekako drugačije? Zašto se kaže da je "laka zabava" i lako potrošiva? Siguran sam da za to postoji neki razlog i siguran sam da se u tome krije poziv da počnemo razmišljati.
Sve te priče o tome da se na taj način ljudi opuste i da prestanu razmišljati su zavaravanje. Zapravo je tu i poanta cijele priče. Ljudi prestanu razmišljati. Govori se kako društvene mreže utječu loše na ljude jer se ljudi sve više druže jedni s drugima na virtualni način, a ne na onaj "dobar stari način uz kavu" (ili uz neko drugo piće). Nikad niste pomislili da je druženje samo za sebe štetno? Možda je stvar u tome što su ljudi premalo sami sa sobom. Stvar je sigurno u tome. Teško je ulaziti u interakciju (barem onu istinsku) ako ni ne poznamo onoga kojega upuštamo u tu tzv. interakciju. Na kraju će ona stara: "Gnothi seauton" biti sve što će nam trebati. Moramo spoznati sami sebe i svoje iluzije i odbaciti ono što nam ne treba da istinski živimo. Otvoriti konačno oči i priznati sami sebi istinu - koja i nije tako ružna kad ju naučimo gledati kroz oči koje ona zahtijeva, a ne kroz oči ovog pokvarenog i bolesnog svijeta u kojem je gotovo sve samo produkt naše mašte i onog što bismo uzvišeno željeli nazivati našim umom.


"Na kraju shvatiš da je podjela na neprijatelja i prijatelja zastarjela. Ma sama podjela je zastarjela. Shvatiš da si ti oni koliko su i oni ti - i to te istinski pogodi jer bi to značilo da moraš natrag po njih i k njima ako želiš sebe nekud maknuti s ove, naizgled, mrtve točke. Uvijek netko ovisi o nekome. Ipak, to ne možeš zasigurno znati dokle god nisi otvorio oči i dokle god ne spoznaš samoga sebe. Do onda možeš samo spekulirati i misliti sve i svašta. Nikad nećeš biti do kraja siguran. Tek kad otvoriš oči."

Nevidljivost djece [ali i nekih drugih stvari]

15.03.2012.

Ne treba ponavljati činjenice koje svi znaju. Ovaj svijet je takav kakav je. Pokretan uglavnom novcima i skrivenim namjerama koje se prema van predstavljaju kao dobrohotne i humanitarne. Prije nego počne dio u kojem se kritizira, trebalo bi napomenuti da je tužno da živimo u svijetu u kojem se naizgled dobra inicijativa mora posmatrati i analizirati. Ipak, to je princip kritičkog uma koji se mora upotrebljavati ako želimo biti objektivni. Na ljude se najlakše djeluje emocijama jer ako je srce nešto što se stavlja u suprotnost razumu, onda je baš srce najbolja meta da bi isključili razum. Kako bi na kraju krajeva mogli znati što je "dobra", a što "loša" inicijativa da nemamo odgovarajući kritički aparat? Najlakše je nešto pogledati ili pročitati i biti gotovo "religiozno" zadivljen sadržajem bez daljnjeg posmatranja.

Upravo se to dogodilo ljudima koji su pogledali sada već megapopularni video o nekome tko se navodno naziva Joseph Kony. Čovjek koji otima djecu i radi iz njih vojnike (dječaci) ili seks robove (djevojčice). Roditelje navodno ubijaju sama djeca koja su prisiljena na to. Događa se masovno pranje mozga te djece i ona postaju pokorni vojnici koje se uvjerava da čine "dobro". Mjesto te tužne priče je Uganda (koja je već duže vrijeme pogođena i "ratovima", pogotovo na sjeveru + glad koja je u Africi već dugotrajni problem). Govore se neke brojke od 60.000 djece koja su oteta i slično, ali mislim da nam ne treba puno razmišljanja da bi znali da se brojke uvijek napuhavaju (pogotovo u ovakvim stvarima). Humanitarna udruga pod nazivom "Invisible Children" vodi cijelu kampanju (tako se kampanja i zove) i njezin pripadnik Jason Russell koji je napravio navodno najviše gledani (barem u najkraćem mogućem vremenskom roku) video koji je "potresao cijelu javnost/svijet". Svi zainteresirani mogu i sami pogledati video (sada već postoje i razni titlovi za taj video pa vam jezik sigurno neće biti problem - neka se dobar glas daleko čuje!). Ako ste tip osobe koja plače kad gleda "Hotel Ruanda" moguće je da ćete i ovdje zaplakati - sami sudionici u videu su par puta zaplakali - dapače, scene gdje je plač mladog dječaka Jacoba iz Ugande je još pušten i duže nego što je trebalo. Sve iz samo jednog razloga: zbog poticanja ljudi da misle svojim srcem, a ne razumom.

Trebalo bi zapravo krenuti redom, ali u tom videu i oko te cijele tzv. kampanje je toliko kontradikcija da čovjek jedva može nekako to sve posložiti u glavi da bi to nekako napisao. Ljudi koji vole kritizirati ljudsku glupost bi jednostavno mogli iz same te ljubavi uživati u spomenutom videu. On je očito neka vrsta Hollywoodskog projekta. Pomalo podsjeća na Zeitgeist, ali samo izgledom. Argumentacije koja bi zadovoljila razum gotovo nema. Jason Russell, ponosni otac koji u plemenite svrhe eksploatira svog trogodišnjeg sina - to je prvo što možete vidjeti u tom videu. Otac koji ne želi da njegov sin odrasta u takvom svijetu - klišej koji smo čuli milijun (i više) puta. Argumentacijska vrijednost te izjave? Jednaka nuli. Taj čovjek bolje da je ostao šutjeti cijeli svoj video nego da je argumentaciju započeo na taj način. Reklame za čokolade i slično imaju djecu kao glavne likove, ali kakve veze ima neka lažna borba za pravdu u Ugandi s trogodišnjim djetetom? Moglo bi se svašta tom čovjeku reći, ali prvotno treba reći: "Pusti dijete da ima sretno djetinjstvo! Ne uplići ga u svoje hirove skoro-srednjih godina u kojima jedan kapitalist koji je zaglibio u smrad svoje prodane egzistencije pokušava promijeniti svijet". Ovo su ad hominem argumenti, ali na davanje nikakvih argumenata (odnosno podlo ciljanje na ljudsku psihu i emocije u nekakvoj kampanji) prolazi i ad hominem kao kontrargument - zapravo, to se ni ne može nazivati kontrargumentom kad argument ni ne postoji.
Bogati hipster koji može kupiti svoje naočale s debelim okvirima se sada ide boriti za jadnu otimanu dječicu. A gdje si dosad bio? Jeo valjda u jednom od restorana franšize "Velike sile" i financirao rat.

Fakebook i ostala globalizacijska sredstva se opravdavaju s nečim što bi trebala biti ljudska priroda. Pozivanje na ljudsku prirodu koja teži da se povezuje s drugima. Pozivanje na tzv. ljudsku prirodu je općenito opasni dio argumentacije jer se onda na taj način možemo pozivati i na slabost konstitucije i manjak snage kod osoba ženskog spola. Možda je onda ipak bolje da one ne izlaze iz kuće nego da samo kuhaju i brinu za djecu. Žene nikad nisu ni ratovale ni obavljale opasnije/odlučnije poslove (zanemarimo rađanje pri kojem je umrlo nebrojeno mnogo žena). Zašto ih puštati iz kuće? Poanta opasnosti argumentiranja pomoću "ljudske prirode" je valjda usvojena.
Dobro je da onda imamo sve te društvene mreže preko kojih se spajamo s drugim ljudima. Dirljiva je scena na videu kada djed i baka zovu unuka preko interneta. Dječak valjda živi predaleko od djeda i bake pa onda moraju to tako raditi. Ili je možda to danas trend pa se više uživo djed i baka ne viđaju? Društvena mreža je sama u sebi kontradikcija jer će biti baš ona ta koja će na kraju uništiti društvenost ljudi.
Društvena mreža je nešto što bi trebalo imati filter za gluposti. Mislim da same društvene mreže ne bi prošle kroz taj filter pa ih uopće na kraju ne bi bilo. Dakle, otklonili smo mogućnosti bilo kakve filtracije informacija/ljudi/štogod pa onda imamo hrpu smeća i nitko u vezi toga ništa ne može. Došlo je do toga da su kauč revolucije jedini način na koji netko može djelovati. U videu se prikazuju ljudi koji trče ulicama i koji će stavljati okolo plakate i sprejati zidove (nije li to kažnjivo zakonom?). Ovo možda može biti neka vrsta nacionalne diskriminacije, ali je činjenica da su građani "Velike sile" nadprosječno glupi. Možda je to zbog ustroja njihovog obrazovnog sistema? Postoje primjeri učenika koji dođu na razmjenu iz "Velike sile" pa im je teško pratiti nastavu. Možda im jednostavno ne nude razvoj kritičkog aparata? Možda nikad nisu čuli za sva ta razgraničenja između tog divljeg i neobuzdanog srčanog dijela čovjeka i njegovog stabilnog i razumskog dijela? Ako nisu i ako nalaze jednaka opravdanja za srčane postupke i razumske postupke onda se takvi ljudi nisu daleko odmakli od instinkta koje dijelimo sa svom našom (htjeli vi to ili ne) braćom životinjama (bez uvrjede životinjama,one za razliku od ljudi ne znaju bolje). Hm, postoji i ovdje problem. U nekim dijelovima "Velike sile" se evolucija ne "priznaje" kao valjana teorija. Što se tu ima priznavati ili ne?

Na zahtjev kampanje "Invisible Children" je predsjednik "Velike sile" poslao u Ugandu 100 vojnika (tako barem kažu izvješća) i oni nisu nigdje našli tog navodnog zločinca kojeg sad svi odjednom tjeraju i žele ga učiniti slavnim. Mogli ste to raditi prije 20 godina. Ne, imali ste pametnijeg posla. Vi i vaša vlada, naravno. Treba se ratovati, ali pomalo - jedna zemlja po jedna. Nemaju, naravno, sve zemlje privilegiju da budu pod vašom invazijom. Istina u ovoj cijeloj priči je samo ta da se ovdje radi o nečem crnom, ali ja vas uvjeravam da to nisu ljudi. Navodni obrat da vlada na početku neće sudjelovati, a onda sve više počinje o tome razmišljati je velika glupost. Samo "patka" u "patki" koju ljudi "puše". Na onim slikama svih koji su zainteresirani za pomoć Ugandi nalaze se i pod političkom sekcijom neke osobe koje nas mogu samom svojom pojavom zgroziti. Zgražaju nas samom svojom pojavom jer su u prošlosti (čak ne tako dalekoj) radili neke postupke koji su ih učinili u najmanju ruku užasnima. Podsjetimo se, što je ono bio povod ratu u Iraku? Druga sekcija su slavne osobe (tzv. celebrity) koje žele pomoći jadnim ljudima. Angelini Jolie i svima ostalima nadobudnim bogatašima poručujem nešto slično onome što vlada Ugande poručuje kampanji "Invisible Children": "Iz kauča pokušavate riješiti probleme koji su kompleksniji nego što to mislite. Inicijativa poput nečega kao što je fakebook ne može promijeniti apsolutno ništa. Možete eventualno ljude spamati i dosaditi im sa svojim frustracijama koje riješavate na način "kauč revolucije". Bavite se glađu tih ljudi - čitaj: stvarnim problemima tih ljudi koje toliko žalite. Idite preko nekakvih misija sami u Afriku i pomažite koliko možete (jedino zbog čega bi mogli cijeniti Jasona Russella je to što osobno ide u Afriku - makar to znači prikupljati materijale za komercijalni filmić za koji je vjerojatno plaćen - vlada "Velike sile" ne bi bezveze pohvalila taj filmić!) svojim vlastitim rukama, a ne virtualnim rukama nekakve društvene mreže koja faktički zapravo ni ne postoji. Zašto se gospodin Jason Russell nije sam prijavio za vojsku umjesto da šalju nekih 100 drugih vojnika? Aha, da. "Kauč revolucionari" ne prljaju svoje ruke, barem ne krvlju.

Još jedna stvar prije nekih činjenica koje čine cijelu ovu kampanju besmislenom. Poziva se na videu ljude da zovu vladu/ministarstva "Velike sile" jer im nadležni tvrde da će problem za koji se dovoljni broj ljudi požali biti uzet u obzir. Ovo je glupost koja bi razum mogla najviše pogoditi. Hoćete reći da će demokracija (nakon svih ovih godina otklona od izvorne grčke varijante) konačno proraditi? Želite li reći da će vlasti konačno saslušati probleme običnih ljudi (probleme koji nisu sigurno vezani uz nekakve imaginarne silovatelje djece iz dalekih zemalja na drugim kontinentima)? Pa to je tako krasna vijest! Sistem za koji nam govore da postoji će konačno profunkcionirati! Ljudi će moći reći što misle pa čak i ako se to krši s glavnom politikom velikih sila (pazi na množinu) i njihovih vlada, ali i malih "sila" koje koračaju za velikima i žele biti baš poput njih kao što Jasonov sin želi biti baš poput svoga oca? Nema više cenzure javnih televizija i preko medija će se govoriti samo istina? Mora da govorite o ostvarenju snova!


Činjenice

1. Od same vlasti Ugande je rečeno da Joseph Kony i njegova vojska (LRA - Gospodova vojska otpora???) više ne djeluju u Ugandi. Je li moguće da su se "Nevidljiva djeca" zabunila i pisala/snimala o krivoj zemlji?

2. Sam Jason Russell kaže svom sinu da nitko ne zna tko je Joseph Kony. Njegov sinčić zna tko je Kony jer ga vidi na slici. Možda je to dalo mudrom Russellu ideju da bi trebalo Konyija učiniti "slavnim" i polijepiti sve površine njegovim slikama? Kako možete reći da lovite nekoga ako ne znate tko je on? Znate li uopće da on postoji?
Moramo shvatiti da je Joseph Kony samo figura kao što je to i Osama bin Laden. Na kraju će uzeti s ceste nekog jadnog siromašnog Ugandanca i izjaviti da je to Joseph Kony. Marketinški trik i neizmjerna ljudska podlost. Ako je društvenost "prirođena" čovjeku onda mu je prirođena i želja da čini zlo.

3. Od filmića koji treba imati humanitarnu svrhu i plemenite namjere se dobro zarađuje. Capitalism alarm has just gone off.

4. Djecu koju će spasiti će vratiti k njihovim roditeljima. Čekajte, nisu li roditelji mrtvi od ruku svoje djece? Hoćete li reći da će "Nevidljiva djeca" ubiti djecu nakon što je spase jer je to jedini način da oni budu sa svojim roditeljima???

5. "Velika sila" nikad nije ratovala na "svojoj zemlji" nego je uvijek bila invazivna sila.

6. U Ugandi su nađene velike količine nafte...

... end of the line.


Poanta je u tome da se ovdje ne kritizira ljudska dobra volja nego se kritizira ljudska neizmjerna glupost i naivnost koja je sigurno posljedica preslabog kritičkog aparata. Ono što ljudi ne shvaćaju je to da bez razmišljanja i bez procjene nema dobre volje. Na taj način dobra volja može postati i gora od najvećeg zločinačkog plana i otimanja velikog broja djece samo da bi ih prisilili da nose oružje i ubijaju. Ono što ta "Nevidljiva djeca" ne shvaćaju je da su samo dio kotačića ovog sistema koji s vremenom traži sve promoćurnije i zakamufliranije metode da bi došao do svog cilja. "Nevidljiva djeca" su samo perpetuirajući moment u nečijem planu koji se na prvi pogled ne vidi. Zanimljivo je da samo ime "Nevidljiva djeca" sugerira da otvorimo oči i da pogledamo, ali ne da vidimo tu djecu koja se kao ne vide nego da vidimo "nevidljivi plan" i "nevidljivu metodu" koja se skriva iza pozadine cijele te priče. Netko će na kraju uvijek profitirati. Mislim da nitko ne želi provesti svoj život u laži i u zabludi da je nekome pomagao. Da. Pomogao je, ali ne onima kojima je htio i kojima je mislio da pomaže.



"Jedini način da se to popravi je da se sve ispere,
U bilo koje vrijeme. Bilo koji dan.
Nauči plivati, vidimo se dolje na obali Arizone."




- link štiva za samostalno proučavanje: Guardian Kony

- filmić i ostalo pronađite sami

Zadnje utočište

13.03.2012.

Divim se skoro uvijek dok vidim kako ljudi i dalje pišu svoje blogove. Neki pišu edukativne sadržaje, neki malo manje edukativne, a neki pišu o svojim osobnim stvarima (koje bi zbog nekog razloga trebale sve, ove uporne ljude koji i dalje pišu, zanimati).
Namjeravam već duže napisati jedan post pod naslovom Pirati s Bloga, ali nekako nisam još skupio dovoljno inspiracije. Tada sam shvatio da uopće nije stvar u inspiraciji nego takav post ne bi imao smisla. Mojim umom su se vrzmale velebne ideje o tome kako je zapravo blog mjesto na kojem se okupljaju ljudi koji svojim pisanjem šire neku vrstu dekadencije - ili bi barem to za progres društva bila dekadencija. Da opišem što sam želio reći: pisanje bloga (kakav god on bio) je u današnje vrijeme fakebooka kao da pišete pismo, a imate e-mail ili elektroničku poštu ili kako se već sve to ne zove ovih dana.
Ovo nije kritika tehnologije. Tehnologija je, dapače, jako dobra i vrijedna stvar. Ne bi ovo čitali da ne postoji razvoj tehnologije. Tehnologija se može koristiti u razne svrhe, naravno. Pitanje je ipak što mi to tu radimo na blogu? Pokušavam se utiješiti s tim da je pisanje bloga zapravo alternativa koja bi sistemu mogla na neki način naškoditi jer ja pišem blog kad bi oni možda očekivali da sam negdje drugdje i da radim nešto sasvim drugo. Onda se sjetim da mi sam sistem daje mogućnost da se spojim na internet i da možda baš radim ono što bi oni očekivali. Dapače, ako netko čita ove retke onda će usput i saznati nešto o mojem mišljenju. Dobrovoljno davanje informacija neprijatelju? Mi pirati s bloga smo očito naivniji nego što bi si to htjeli priznati. Naš brod je uostalom sporiji od ostalih koji plove ovim oceanom informacija. Zapravo, ostali smo sami na svom oceanu koji je nekad vrvio životom. Ne znam zašto, ali osjećam neku ugodu kad znam da nema baš više onoliko ljudi ovdje koliko ih je nekad znalo biti. Ono što me rastužuje je to da uz to što nema više toliko ljudi, blog.hr ipak bombardira one koji su ostali s reklamama i ne mogu više ni otvoriti blog kako spada, a da mi se ne nude neke igrice ili najnovije vijesti o slavnima i sličnim ljudima koji živi samo u očima drugih. Znam ljude koji su se prijetili da će prestati pisati svoj blog radi tih dosadnih reklama. Zašto? Samo zato da netko dobi neku lovu kad netko klikne na njegovu stranicu/igricu. Došli smo tako daleko da neke stranice organiziraju razna natjecanja pecanja/lova/štogod da bi ljudi samo stisnuli link, dobili određene bodove i onda se nadali nekim nagradama. Svaka stranica ima barem jednu reklamu. Komercijalisti očito ne znaju granice. Ono što sam poimao svojim zadnjim utočištem pisanih misli postalo je tržnica s lošom robom na kojoj rade ljudi koji bi ti željeli prodati bilo što samo da prodaju. Kako se boriti protiv sistema kad si dio sistema? Kako zaustaviti komercijalizam kad samim pisanjem o njemu radiš za njega ono što najviše sam ne podnosiš... reklamiranje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se