Došli su predivni proljetni dani koji bi se s pravom konačno mogli nazvati baš pravima.
Sunce već od ranog jutra sije, a na nebu je samo par oblačaka. Vjetar tu i tamo rashladi sve koji se griju na Suncu.
Vrijeme je po kojemu bi trebalo nastojati provoditi čim više vremena vani na otvorenom.
S obzirom na to, uzeli smo opremu i bicikle i krenuli putem Jalžabeta.

Tamo, kod doma za umobolne osobe, stoji jedna od najvećih biljaka na ovom području. Velika Majka Platana koja daje utočište vranama (koje su nas jednom prije već napale izmetom) i daje hladovinu svima onima koji to žele (i onima koji su dovoljno hrabri ići u domet projektila vrana).

Pri povratku natrag smo napunili naše istrošene rezerve vode na izvoru Korečkovec (Kneginec).


3 slike platane i 4. slika (nisu se baš htjeli slikati!) domorodaca platane:











Statistika vožnje:

Vrijeme = 01:52:52:28
Kilometraža = 36.06 km

U zadnje vrijeme kao da se naš kvart aktivirao. Nismo naviknuti da se ljudi udružuju u bilo što i djeluju zajedno jer živimo u individualističkom sistemu u kojem udruživanje nije često. Ipak, čak i kad se netko udružuje, nije odmah zagarantirano da će cilj biti plemenit i dobar. Ovaj, kako god bilo, jest.
Vidio sam obavijest na kraju ulice da se organizira čišćenje šume i da je to građanska inicijativa. Već je jednom takvo što organizirao lokalni biciklistički klub. Jednom smo čak nas par išli na svoju inicijativu čistiti šumu. Više ljudi, više pokupljenog smeća.
Ne smije se u tome sudjelovati s mišlju „to je moj kvart i moram se pridružiti“. Ispravnije bi bilo „to je moj planet i moram se pridružiti“. Ne kažem da je sudjelovanje u takvim akcijama znak da se svijet budi i da će stvari krenuti nabolje. Svijet je pun hobi volontera koji nešto rade više zbog popularnosti nego zbog toga da nekome pomognu.
Bezinteresno djelovanje se najviše cijeni. Iako, postoje teorije (pogotovo istočnjačke) koje kažu da ni jedno djelovanje ne može biti bezinteresno jer bi to značilo da mi tog interesa samo nismo svjesni, a to još uvijek ne znači da on ne postoji. Pomagajući drugima, pomažemo sebi. Dakle, interes bi ipak dugoročno mogao postojati samo su ljudi slijepi pa gledaju samo ono što im je pred nosom. Unatoč dobroj volji, treba biti svjestan činjenice da šačica dobrih ljudi koji čiste šumu ne može spasiti ovaj planet. Volonteri su obično oni koji su samo svijetle točke ovog svijeta i, na žalost, ništa drugo. Svejedno je lijepo vidjeti ljude udružene u dobroj namjeri. Iako se planet s tim ne može spasiti, možda je taj trenutak ujedinjenja s plemenitim ciljem ono što se računa. Kanalizacijske cijevi će još uvijek svoj sadržaj izlijevati u rijeku, a ljudi će s kamionima i dalje dovoziti glomazni otpad i ostavljati ga usred šume. Na globalnom planu je slika možda i tmurnija. Možda jednostavno ne učimo dovoljno našu djecu da treba poštovati svijet koji te hrani. Svi razgovori koji se povedu u tu svrhu, na kraju završe s nekom vrstom optužbi za govornika. On je hippie ili popularno treehugger. Podli ljudi koji ništa ne shvaćaju, uvijek će naći način kako da zaustave dobru inicijativu i dobru volju. Zbog prije spomenutih hobi volontera se možda nekome to ne bi tako činilo, ali volim misliti da je volontiranje jedan način borbe protiv sistema. Pomažeš drugima i za to ne primaš nikakvu (najčešće novčanu) naknadu. Kapitalistički sustav bi izludio na samu pomisao da nešto radi bez da je za to plaćen. Pa neka samo izludi! Iracionalni potezi (ili se barem tako našem sistemu čini) su oni koji će ga na kraju srušiti. Lako je živjeti onako kako sistem želi da živimo. Teško je živjeti na način otpora. Zbog toga nekad moramo platiti visoku cijenu, ali to je ionako samo kapitalistička cijena. Postoje vrijednosti u ljudskom životu na koje se ne može staviti cijena i ne može ih se prodati. Za njih će se uvijek biti vrijedno boriti pa makar i pritom pokušaju umrli – tim je pobjeda samo veća.

Bilo je otprilike 80 ljudi. Oko 50 građana i 30 djelatnika Varkoma i Parkova. Moguće je da se brojka kasnije povećala jer se još ljudi s vremenom pridruživalo. Šumski puteljci su uglavnom bili čisti, ali je dublje u šumi bilo problema. Začudili biste se što sve ljudi ostavljaju u šumi. Najveći trofej je bio pokvareni gramofon. Glavni problem je što u šumi postoji mnogo puteljaka (koji su izvan dosega oka, a neki čak i „skriveni“ – po njima ne šeće baš puno ljudi) koji su česta meta zagađivatelja. Nije nikome jasno za što uopće onda postoje kante za smeće i kontejneri ako ljudi koriste šumu za odlaganje otpada. Danas postoje svakakve vrste odvoza otpada pa nitko ne može reći da se „smeća“ teško riješiti. Bilo kako bilo, sreli smo jednog čovjeka koji je izvukao barem 5 vreća (vreća=100 litara) smeća sam iz šume. Organizacija je bila dosta dobra, ali je ipak bilo propusta. Ljudi su se razmilili po šumi pa su čistili gdje su stigli (za to ih, naravno, nitko neće kriviti), ali su zbog toga neki sektori šume bili zanemareni. Pomogli smo čovjeku koji je čistio sam i „nabrali“ još dvije vreće svačega u gustoj i neprohodnoj šumi. Bilo je lijepo vidjeti da neki ljudi (naši sugrađani) ne spavaju i da još nisu otpisali šumu.

Dobri duh šume zahvaljuje!

...i ostali razlozi (izlike) za mržnju i netrpeljivost.

Prije tjedan dana smo na jednom predavanju s profesorom razgovarali o nacionalnim identitetima i problemima vezanim uz to. Zanimljivo je da je bilo i desnih i lijevih pozicija. Ipak, više je bilo onih lijevih kad se nalazim na takvom mjestu gdje je više sklonosti k lijevoj strani (nažalost ili na sreću?).

Još i danas možemo čuti izjave teških nacionalista koji su opterećeni mjestom gdje su rođeni i nose frustracije povezane s tim. Neću se obraćati na takve jer bi to značilo pisanje još jednog kilometarskog posta koji bi na kraju bio pročitan samo od strane onih koji već znaju te stvari. Identitet je očito čovjekova nužnost i čovjek bez identiteta ne bi postojao ili ga drugi samo ne bi priznavali (jer ne bi znali čemu ili komu se obraćaju?). Svi se moraju po nečemu definirati. Boljim pogledom na svijet oko nas uviđamo da se svi definiraju, pa čak i oni koji izbjegavaju tzv. labeliranje - moraju se postaviti prema nečemu. Čovjek mora stajati s obzirom na nešto jer inače ne bi uopće stajao?

U dugoj debati o nacionalnosti, državama i pripadnosti nekoj strani, iznesli su se argumenti i za lijevu i za desnu stranu i na kraju je nastala tišina - ona fina tišina kad ljudi shvate da od natezanja svaki na svoju stranu neće ništa postići. To je inače blažena tišina, ali i poražavajuća tišina nakon koje neki vade oružje i riješavaju sporove na jedini način koji nam je urođen (?). Nasilje je najjednostavnije rješenje jer ne ostavlja puno vremena za govor. Udari i biti ćeš u pravu. Lako je reći, treba živjeti dalje s time.

Neki su ipak živjeli dalje. Neki od njih su prestali koristiti nasilje već sad koriste riječi i potiču druge da rade nasilje za njih. Jesu li onda uopće napustili onu svoju prvotnu metodu? Neki su zabili kolce u zemlju nakon pobjede i rekli da su naraštaji rođeni na ovom području (označeno je kolcem, zar ne vidite?) od ovog trenutka samo naši i nose "naše" gene. Budale i neznalice! Nitko, ali baš nitko (na dotičnom predavanju) nije spomenuo genetiku i RACIONALNI dokaz da su ljudi u svojoj biti jednaki. Kakvi Slovenci, Srbi, Bošnjaci ili Hrvati? Kakve razlike? Možda je to pomanjkanje spominjanja genetike uvjetovano time što profesor ne voli genetiku? Ne voljeti genetiku i ne željeti znati svojih 30% (koliko geni na naše ponašanje i na to kakvi smo utječu) predispozicija je čisto ludilo. Istina, Hrvati, Slovenci, Srbi i Bošnjaci su nastali zbog onih drugih 70% (koji su pod utjecajem okoliša) koji je uvjetovan lažima, riječima mržnje i to najčešće od starih prdeža koji šire priče o svojim "danima slave i pobjede". Prvo i osnovno pravilo koje bi svaki čovjek trebao zadovoljiti prije nego što ima djecu (pa tako i unuke) je da ne širi svoju dogmatiku i "lovačke priče" na svoju djecu. Možete mi prigovoriti da svatko širi neke ideje, ok! Neka se ideje šire, ali neka postoji onaj mali (ili veći) prostor u kojem dijete može samo provjeriti da li određena ideja funkcionira ili ima smisla. Uvijek preispituj autoritete.

Čovjek mora razmišljati svojom glavom, a to će ga dovesti na kraju do toga da se osjeća "građaninom svijeta". Granice i ideologije ljudi koji se skrivaju unutar tih granica su samo fikcije i fantazme ljudi koji se moraju za nešto držati. Ljudi koji su dovoljno jaki da udare, ali dovoljno slabi da kasnije ne žive samo s tim udaranjem nego se zamataju u ideologije nacionalizama i država koje su sve na kraju fiktivne tvorevine. Patetično.

Kako god ovo nadobudno zvučalo: Svijet raste i ideje se šire. Kolci i granice postaju sve manje interesantni. Dolazi do glave mladih ljudi da je svijet jedno i da granica u biti nema. Slijedeći stupanj u razvoju (koji neminovno slijedi nakon informiranja o biologiji, kemiji, fizici i (kao njihova nadgradnja) humanističkim znanostima) je saznanje da nema razlika između ljudi bez obzira na boje i na jezike ili nekakve kolce zabijene u zemlju. Kasnije kad takvi ljudi vide da nema smisla trenutni poredak (ili bilo kakav poredak - kad smo već kod toga), oni počinju biti nezainteresirani i bave se bitnijim stvarima od upravljanja ljudima i teritorijima.


Uopće me ne zanima otkud si. Vidim da si čovjek i to mi je dovoljno. Kad malo bolje razmislim, ni to nije bitno. Biće si i zato te cijenim. Tebe i tvoje pravo na život.

Buđenje negdje na sredini Brahma Muhurti. Pas i šuma. Civilizacija još spava. Nazovite me nastranim, ali volim kad već rano u jutro dok većina vas još spava, napravim nešto za sebe (pa i za psa).

Morali smo se uputiti u prirodu. Jučer su munje sijevale i kiša je padala. Ipak, u 08:00 smo dobili blagoslov da ne pada (ni ne sipi kad smo već kod toga) kiša i mogli smo se uputiti na Seketin. Savladali smo brijeg i spust na kojem su neki pali (zna Dirk Diggler - koji mijenja gume na autu dok mi imamo avanturu). Nakon prolaska inicijalnog testa, naletjeli smo na prekrasan šumski put koji je neke od nas vratio u naša djetinjstva kad smo bili magičari, a ne "otrovani društvom". On još doduše uvijek vjeruje da je vilenjak, ali više to ne vidi jer ga je društvo uvjerilo da ne vidi. Što um ne razumije, oči ne vide. Sugestija društva je jaka.

Bicikli su blatni i prije nego što smo došli na kobnu glavnu (staru) cestu koja vodi od Varaždina do Novog Marofa. Već duže vrijeme rade stazu za bicikliste. Mi smo se morali tu neisprobanu stazu uputiti isprobati baš dok je sve "gnjecavo" i dok blato poprima onaj svoj najsavršeniji oblik - svinje bi definitivno uživale (i jesmo, zapravo). U jednom trenutku moramo pješačiti jer staze, naravno, nema. Radnici i dalje rade. Betoniraju, valjaju, ravnaju, čiste. Mi hodamo i vučemo bicikle tako dugo dok to ne postane preteško jer je nešto crveno (za što ni sami radnici nisu znali što je?) zapinje između kotača i vilica. Gume su inače crne, sada su crvene. Smijemo se i skrećemo s ceste. Smiju se i ljudi u autima koji čekaju na svoj red prolaska pred improviziranim (divljim) semaforima. Ne znaju oni da je neprocjenjivo juriti i imati blato u očima. Koristimo prilike kad suprotni smjer ima prednost i jurimo po Varaždin Bregu dok ne dolazimo do dijela gdje ima staze - čudesno mali dio. Podižem ruku u znak pobjede (kao signal vilenjaku), a radnici gledaju čudno. Spuštamo se niz lijepi spust i polako preko stare ceste (kroz nekadašnje Brezje - mislim da službeno više ne postoji) do baze. Kiša počinje sipiti. Perem bicikl s vodom i s nekom starom krpicom. Dobro me služi, sad je spreman (za dalje) i pospremljen. Pitam se kako vilenjaku ide pranje. I odjeću bi trebalo prati. Biti svinjom je za čovjeka ponekad nužno (i dobro). Ah, da. Zbog pozerske naravi vilenjaka, morali smo se prošetati kroz glavni trg i pokazati se ljudima. Doduše, ja sam uglavnom bio meta pogleda jer je on očijukao s prodavačicom u maloj trgovini u kojoj je kao kupovao tekući šećer. Čini se da njegova magija iz djetinjstva nije do kraja nestala. Samo se možda malo "ukomponirala" i "ugodila" prema društvenim potrebama. Poruka za Dirka: Ići nekud bez da znaš kamo ideš je zapravo najbolje - makar bi Bilbo Baggins rekao drugačije.


Pozdrav šumi!


p.s.- izostavio sam namjerno jedan (neugodan) dio putovanja. Reći ću samo ovoliko, a vilenjak će znati o čemu pričam: Šumska patrola je uvijek na oprezu - pa makar izgledaju kao da su otišli za susjedni brijeg. Spuštaju glavu, a zapravo pokazuju zube.

Gledamo u nebo kad se vozimo u autobusu koji je prepun ljudi. Kaže prijatelj da se nakuplja "negativa" na nebu. Nakuplja se, doista.

Vraćaš se u prirodu, makar ona bila kišna ovaj vikend. Treba u prirodu kad je lijepo vrijeme, ali treba u nju kad je i ružno. Nekad prije me kiša obuzimala i fascinirala pa sam čak u jednom razdoblju napisao par postova o njoj. Kiša je zapravo nadahnuće, rađanje novog života. Samo mi ljudi koji živimo uglavnom na suhom vidimo nešto "loše" u kiši. Kiša je prirodna. Priroda nije ni dobra ni loša.

Pričamo o raznim stvarima. Prijatel uvijek ostaje prijatel. Prijatel s kojim odlutaš od ovih svakodnevnih tema i tmurnih lica koja ne mare baš previše za nešto više od svoje gole egzistencije. Odlutati je sigurno krivi glagol. Dođeš natrag k sebi nakon svih ostalih lutanja. Sjećam se kako smo prenoćili u "divljoj prirodi" i kad su po noći srne došle bliže čovjeku nego što bi za to imale hrabrosti kad je čovjek budan. Možda su i one bile samo san, a moguće je i da je ovaj svijet samo san. Nikad nećeš znati... tek kad se probudiš. Možda su nas srne došle probuditi.

U sobi gori žarulja pa ne vidim više da li su kišne kapi počele padati i čistiti ulice. Ulice se čiste, a priroda se raduje novim resursima za rast. Potop će se sigurno desiti, samo je pitanje vremena. "Polehko samo, takav je put duhovnog rasta."

Složi samo svojem malom prijatelju zmaja i nacrtajte lava na papiru i budite sretni. Budi taj zmaj i leti u slobodu. Budi najbolji Bubač u svojem selu. U mojem već sigurno jesi.


Želim ti da ti se sve želje ostvare kad saznaš što želiš i kad za to bude vrijeme.

Tvoj prijatel


p.s. - kiša već pomalo pada