...i ostali razlozi (izlike) za mržnju i netrpeljivost.

Prije tjedan dana smo na jednom predavanju s profesorom razgovarali o nacionalnim identitetima i problemima vezanim uz to. Zanimljivo je da je bilo i desnih i lijevih pozicija. Ipak, više je bilo onih lijevih kad se nalazim na takvom mjestu gdje je više sklonosti k lijevoj strani (nažalost ili na sreću?).

Još i danas možemo čuti izjave teških nacionalista koji su opterećeni mjestom gdje su rođeni i nose frustracije povezane s tim. Neću se obraćati na takve jer bi to značilo pisanje još jednog kilometarskog posta koji bi na kraju bio pročitan samo od strane onih koji već znaju te stvari. Identitet je očito čovjekova nužnost i čovjek bez identiteta ne bi postojao ili ga drugi samo ne bi priznavali (jer ne bi znali čemu ili komu se obraćaju?). Svi se moraju po nečemu definirati. Boljim pogledom na svijet oko nas uviđamo da se svi definiraju, pa čak i oni koji izbjegavaju tzv. labeliranje - moraju se postaviti prema nečemu. Čovjek mora stajati s obzirom na nešto jer inače ne bi uopće stajao?

U dugoj debati o nacionalnosti, državama i pripadnosti nekoj strani, iznesli su se argumenti i za lijevu i za desnu stranu i na kraju je nastala tišina - ona fina tišina kad ljudi shvate da od natezanja svaki na svoju stranu neće ništa postići. To je inače blažena tišina, ali i poražavajuća tišina nakon koje neki vade oružje i riješavaju sporove na jedini način koji nam je urođen (?). Nasilje je najjednostavnije rješenje jer ne ostavlja puno vremena za govor. Udari i biti ćeš u pravu. Lako je reći, treba živjeti dalje s time.

Neki su ipak živjeli dalje. Neki od njih su prestali koristiti nasilje već sad koriste riječi i potiču druge da rade nasilje za njih. Jesu li onda uopće napustili onu svoju prvotnu metodu? Neki su zabili kolce u zemlju nakon pobjede i rekli da su naraštaji rođeni na ovom području (označeno je kolcem, zar ne vidite?) od ovog trenutka samo naši i nose "naše" gene. Budale i neznalice! Nitko, ali baš nitko (na dotičnom predavanju) nije spomenuo genetiku i RACIONALNI dokaz da su ljudi u svojoj biti jednaki. Kakvi Slovenci, Srbi, Bošnjaci ili Hrvati? Kakve razlike? Možda je to pomanjkanje spominjanja genetike uvjetovano time što profesor ne voli genetiku? Ne voljeti genetiku i ne željeti znati svojih 30% (koliko geni na naše ponašanje i na to kakvi smo utječu) predispozicija je čisto ludilo. Istina, Hrvati, Slovenci, Srbi i Bošnjaci su nastali zbog onih drugih 70% (koji su pod utjecajem okoliša) koji je uvjetovan lažima, riječima mržnje i to najčešće od starih prdeža koji šire priče o svojim "danima slave i pobjede". Prvo i osnovno pravilo koje bi svaki čovjek trebao zadovoljiti prije nego što ima djecu (pa tako i unuke) je da ne širi svoju dogmatiku i "lovačke priče" na svoju djecu. Možete mi prigovoriti da svatko širi neke ideje, ok! Neka se ideje šire, ali neka postoji onaj mali (ili veći) prostor u kojem dijete može samo provjeriti da li određena ideja funkcionira ili ima smisla. Uvijek preispituj autoritete.

Čovjek mora razmišljati svojom glavom, a to će ga dovesti na kraju do toga da se osjeća "građaninom svijeta". Granice i ideologije ljudi koji se skrivaju unutar tih granica su samo fikcije i fantazme ljudi koji se moraju za nešto držati. Ljudi koji su dovoljno jaki da udare, ali dovoljno slabi da kasnije ne žive samo s tim udaranjem nego se zamataju u ideologije nacionalizama i država koje su sve na kraju fiktivne tvorevine. Patetično.

Kako god ovo nadobudno zvučalo: Svijet raste i ideje se šire. Kolci i granice postaju sve manje interesantni. Dolazi do glave mladih ljudi da je svijet jedno i da granica u biti nema. Slijedeći stupanj u razvoju (koji neminovno slijedi nakon informiranja o biologiji, kemiji, fizici i (kao njihova nadgradnja) humanističkim znanostima) je saznanje da nema razlika između ljudi bez obzira na boje i na jezike ili nekakve kolce zabijene u zemlju. Kasnije kad takvi ljudi vide da nema smisla trenutni poredak (ili bilo kakav poredak - kad smo već kod toga), oni počinju biti nezainteresirani i bave se bitnijim stvarima od upravljanja ljudima i teritorijima.


Uopće me ne zanima otkud si. Vidim da si čovjek i to mi je dovoljno. Kad malo bolje razmislim, ni to nije bitno. Biće si i zato te cijenim. Tebe i tvoje pravo na život.