Buđenje negdje na sredini Brahma Muhurti. Pas i šuma. Civilizacija još spava. Nazovite me nastranim, ali volim kad već rano u jutro dok većina vas još spava, napravim nešto za sebe (pa i za psa).
Morali smo se uputiti u prirodu. Jučer su munje sijevale i kiša je padala. Ipak, u 08:00 smo dobili blagoslov da ne pada (ni ne sipi kad smo već kod toga) kiša i mogli smo se uputiti na Seketin. Savladali smo brijeg i spust na kojem su neki pali (zna Dirk Diggler - koji mijenja gume na autu dok mi imamo avanturu). Nakon prolaska inicijalnog testa, naletjeli smo na prekrasan šumski put koji je neke od nas vratio u naša djetinjstva kad smo bili magičari, a ne "otrovani društvom". On još doduše uvijek vjeruje da je vilenjak, ali više to ne vidi jer ga je društvo uvjerilo da ne vidi. Što um ne razumije, oči ne vide. Sugestija društva je jaka.
Bicikli su blatni i prije nego što smo došli na kobnu glavnu (staru) cestu koja vodi od Varaždina do Novog Marofa. Već duže vrijeme rade stazu za bicikliste. Mi smo se morali tu neisprobanu stazu uputiti isprobati baš dok je sve "gnjecavo" i dok blato poprima onaj svoj najsavršeniji oblik - svinje bi definitivno uživale (i jesmo, zapravo). U jednom trenutku moramo pješačiti jer staze, naravno, nema. Radnici i dalje rade. Betoniraju, valjaju, ravnaju, čiste. Mi hodamo i vučemo bicikle tako dugo dok to ne postane preteško jer je nešto crveno (za što ni sami radnici nisu znali što je?) zapinje između kotača i vilica. Gume su inače crne, sada su crvene. Smijemo se i skrećemo s ceste. Smiju se i ljudi u autima koji čekaju na svoj red prolaska pred improviziranim (divljim) semaforima. Ne znaju oni da je neprocjenjivo juriti i imati blato u očima. Koristimo prilike kad suprotni smjer ima prednost i jurimo po Varaždin Bregu dok ne dolazimo do dijela gdje ima staze - čudesno mali dio. Podižem ruku u znak pobjede (kao signal vilenjaku), a radnici gledaju čudno. Spuštamo se niz lijepi spust i polako preko stare ceste (kroz nekadašnje Brezje - mislim da službeno više ne postoji) do baze. Kiša počinje sipiti. Perem bicikl s vodom i s nekom starom krpicom. Dobro me služi, sad je spreman (za dalje) i pospremljen. Pitam se kako vilenjaku ide pranje. I odjeću bi trebalo prati. Biti svinjom je za čovjeka ponekad nužno (i dobro). Ah, da. Zbog pozerske naravi vilenjaka, morali smo se prošetati kroz glavni trg i pokazati se ljudima. Doduše, ja sam uglavnom bio meta pogleda jer je on očijukao s prodavačicom u maloj trgovini u kojoj je kao kupovao tekući šećer. Čini se da njegova magija iz djetinjstva nije do kraja nestala. Samo se možda malo "ukomponirala" i "ugodila" prema društvenim potrebama. Poruka za Dirka: Ići nekud bez da znaš kamo ideš je zapravo najbolje - makar bi Bilbo Baggins rekao drugačije.
Pozdrav šumi!
p.s.- izostavio sam namjerno jedan (neugodan) dio putovanja. Reći ću samo ovoliko, a vilenjak će znati o čemu pričam: Šumska patrola je uvijek na oprezu - pa makar izgledaju kao da su otišli za susjedni brijeg. Spuštaju glavu, a zapravo pokazuju zube.
Post je objavljen 06.04.2012. u 13:28 sati.