STAROST


Jeste li primijetili koliko se ljudi danas boji starosti? To je još jedna od bolesti našeg vremena. Na starost se gleda kao na predvorje smrti, a smrt se valjda smatra krajem svega, konačnim i neopozivim užasom s kojim se nemamo snage suočiti sve dok se ne nađe pred nama i stavi nas pred gotov čin. Ove sam se teme sjetila uz pjesmu Bolje biti pijan nego star... koju su servirali mladima na norijadi. Tako se već djeca impregniraju negativnim osjećajem prema starosti i starim ljudima.
Ako malo bolje razmislimo, stvari mogu izgledati sasvim drugačije. Starac kojeg vidimo pred sobom nije gubitnik pred kojim stoji još samo nesretni završetak i kraj svega. On je ponosni primjerak naše vrste koji se othrvao životnim opasnostima i došao do točke na kojoj se nalazi. Pun je znanja i životnog iskustva koje može prenijeti mlađima. On ima svojih sedamdeset, osamdeset ili više godina pod kapom, što mi mlađi ne možemo reći za sebe. Kraj života nije u našim rukama i ne znamo kad će nam doći. Možda mnogo godina prije nego što dosegnemo njegovu starost.
Nemojte misliti da strah progovara iz mene. Naravno, bojim se umiranja, ali strah od same smrti već me dugo ne mori. Sjećam se trenutka u drugom razredu osnovne škole kad sam iznenada shvatila da ću jednom uistinu umrijeti, da se to nikakvim čudom ne može izbjeći. Bio je to užasno klaustrofobičan osjećaj, jer dijete ima ograničeno poimanje smrti i moje se ograničilo na osjećaj prestanka disanja – zgrozim se kad se sjetim. No ta mi je spoznaja postala pravi blagoslov. Kako sam rano počela o tome razmišljati, tako sam došla i do nekih odgovora, a na strah sam se privikla do te mjere da to više i nije strah nego informacija o činjeničnom stanju. Strah se budio kad se kraj približio dragim ljudima i dobrim poznanicima u mom životu. I u trenucima kad sam bila svjesna vlastite životne ugroženosti. Svijest o prestanku tjelesnog funkcioniranja meni poznatih ljudi bila je to jača što sam im za života bila bliža. No i onda je prevladao osjećaj da smrt nije kraj, da ti dragi ljudi nisu otišli nego samo preselili nekamo gdje ih ne vidim, ali do njih dopiru moje molitve.
Nisam željela toliko govoriti o smrti. Ona je bitan element koji uvelike utječe na naš život samim svojim postojanjem (i ovako smo često neozbiljni i neodgovorni, a kako bismo se tek ponašali kad nje ne bi bilo) i o njoj bi se mogle napisati knjige, kao i o rođenju, sklapanju braka, rađanju djece i drugim važnim trenucima u našem životu. Htjela sam se samo zapitati zašto je starost prognana iz naše civilizacije. Kad viđamo starije ljude u promidžbenim emisijama? - Jedino u reklamama za životno osiguranje i sredstva za učvršćivanje zubnih proteza. (Pelene za inkontinenciju brižno su obavijene velom bezličnosti.) I u tim se reklamama pojavljuju uglavnom mlađi i njegovani ljudi starije dobi – osobito kad je riječ o ženama. Dobro, zaboravila sam reklame za bombone i prehrambene proizvode u kojima se pojavljuju dragi djedovi i bake kako bi svojim unucima pomogli odabrati ono najbolje. Oni više igraju ulogu dobrih vila nego stvarnih starih ljudi s reumom, otečenim nogama, drhtavim rukama...
Trebamo shvatiti da starost nije kazna, da je ona prirodni dio našeg postojanja – ukoliko se naš životni put ne prekine i prije nje. Oduvijek sam poštovala starije od sebe – nije to samo formalnost, nego istinski stav oblikovan u obitelji s puno staraca i djece. Moj se stav nije oblikovao sad, u ranim srednjim godinama (imam ih četrdeset i jednu), bio je prisutan u mladosti, za vrijeme studija, možda oduvijek.
Uvijek sam smatrala da u životu treba ići dalje – kamo god me on vodio. Pitala sam i neke bliske starije osobe bi li se željele vratiti u prošlost kad bi to bilo moguće. Dobila sam zanimljive odgovore – većina muškaraca rekla je da bi, dok su žene rekle da ne bi. To me utješilo, jer sam mislila da možda sa mnom nešto nije u redu kad tako razmišljam. Kasnije sam tu istu utješnu misao čula od velike švedske dječje spisateljice Astrid Lindgren. Nju su u jednom intervjuu, kad je već bila starija od 80 godina, pitali bi li se htjela vratiti u dane svog djetinjstva u kojem su nikle prekrasne priče koje je darovala čovječanstvu. Malo je razmislila i polako odgovorila – da je djetinjstvo provela u lijepoj velikoj kući s mnogo soba i puno djece koja su se stalno igrala i smišljala nove pustolovine, ali da se ona u to vrijeme više vratiti ne bi htjela. Što bih ja mogla tome dodati...
Kolike sam samo teme ovdje dotakla - ima ih za pet postova. Treba govoriti i pisati i o onome o čemu se nerado razgovara - na normalan i ljudski način. Život teče dalje i na nama je da iskoristimo njegovo vrijeme najbolje što možemo. yes


30.05.2006. u 23:48 | K | 15 | P | # | ^


LJUBAV I STRAH


Ja volim reći da postoje samo dvije stvari na ovome svijetu, samo dvije istine, a to je ljubav i strah. I gotovo ne postoji nijedno dobro koje se ne može opisati pod pojmom ljubavi i niti jedno zlo koje se ne može opisati pojmom straha. to su dva polariteta, dvije krajnosti i dvije stvarnosti.
vlč. Zlatko Sudac



Ljubav i strah! Uistinu, kako je to lijepo rečeno. Vjerujem da nije teško shvatiti ili zamisliti kako u svemu što je dobro možemo naći korijen ljubavi. Ona nas čini sretnima, donosi radost na naša lica, širi srca i sigurnom nas rukom vodi prema Bogu.
Strah je njezina suprotnost. On je nedostatak svjetla na našem putu. To su mračni prolazi, tajanstvene dvorane kroz koje povremeno moramo proći kako bismo ponovo našli put do svjetla. On ima bezbroj imena, od nelagode do bjesomučne mržnje, od nehotične uvrede do brutalnog ubojstva. On je grč u želucu, nelagoda u trbuhu, obruč koji ne da plućima disati, igla koja probada srce tjerajući ga u divlji galop. Ipak, i on nas vodi. Prema svjetlu. Kad naučimo kako se nositi s njime, svjetlo zauzima mjesto koje mu pripada i duša se okreće prema Stvoritelju.
Nedavno sam skupini obrazovanih odraslih ljudi napomenula kako iza svake agresivnosti zapravo stoji strah u nekom od svojih oblika. Vidjela sam nevjericu na većini lica, iako se nisu upustili u raspravu. Vjerujem da su kasnije o tome razmišljali. Teško je zamisliti da je srce ubojice koji u zasjedi vreba svoju žrtvu zapravo puno straha. No ipak je tako. Nije jednostavno objasniti, ali čovjek nekako osjeća da je to istina.
Čitajući na Hrvojevom blogu intervju s vlč. Zlatkom Sudcem prisjetila sam se mnogih trenutaka kad sam radeći nešto u kuhinji usput slušala njegove jednostavne, snažne riječi praćene prekrasnom glazbom na kazeti Meditacije. Ponekad se u pravom trenutku prisjetim neke rečenice i ona mi priskoči u pomoć...


28.05.2006. u 20:44 | K | 10 | P | # | ^


NORIJADA


Prodorni zvižduci i žamor mnogih mladih glasova odjekivali su danas kroz tmuran i kišovit zagrebački dan. Mnogi su se hvatali za glavu: Zar opet? Pa što nam to treba, kao da nije dosta te kiše, zakašnjelih tramvaja, mrzovoljnih sugrađana i ostalih nevolja. Neki su samo zakolutali očima i rezignirano nastavili svojim putem izbjegavajući glavnu gužvu na Trgu i kasnije prema Jarunu.
Ja sam bila najbliža ovim posljednjima. Prošle sam se godine našla u najgušćoj gomili novopečenih maturanata, neposredno prije nego što su krenuli vrućim osunčanim ulicama prema jezeru. I što se dogodilo? Naravno – ništa. Kako došli, tako prošli. Osim zaglušne buke i usporavanja prometa uglavnom slučajni prolaznici nisu tako ugroženi kao što se čini. Može im se, doduše, dogoditi da ih se malo zasipa brašnom, no i toga ima iz godine u godinu sve manje. Škole koje potiču svoje maturante da brašno – hranu – podijele siromašnima umjesto da se njome bahato razbacuju po gradskim ulicama i tramvajskim kolima očito su uspjele u svom naumu. Treba također razumno izbjegavati one skupine među njima koje djeluju pijano ili previše razdivljano. Da vas netko ne bi gurnuo, udario, nečim zalio – slučajno ili namjerno, teško je reći. Sve u svemu, velika većina te djece – jer osamnaestogodišnjaci još uvijek jesu djeca, osobito ako su do jučer bili u školskim klupama – savršeno su normalni i razumni mladići i djevojke. Sutra će sjesti za svoje radne stolove i s knedlom u grlu početi pregledavati knjige i bilježnice za maturu. Ako sad zvižde i urlaju, možda je to samo zato što je to jedina prilika da javno iskažu svoju frustraciju svime što im se događa.
Da, nastava je završila. No sad će relativnu sigurnost dobro im poznatih školskih klupa u kojima su proveli četiri, tri, pet ili koliko već godina, zamijeniti najvećom životnom neizvjesnošću. Profesori koje su godinama gledali kako ulaze i izlaze iz razreda u uobičajenoj školskoj rutini možda će se povampiriti i postati neumoljivi ispitivači i članovi komisija na završnim ispitima. Možda i neće. Velika većina maturanata ipak preživljava maturu – to govori iskustvo prethodnih generacija. Zatim slijedi ono najgore – pitanje što sada, kamo dalje. Hoću li se upisati na željeni faks, hoću li položiti prijemne ispite – ma kako dobre bile ocjene koje nosim sa sobom u svjedodžbama. Ako ne želim ili ne mogu na faks – koliko ću dugo čekati na zavodu za zapošljavanje i što uopće želim raditi, želim li uopće raditi?... Odgovori na ta pitanja uzalud se traže u uzburkanoj nutrini prožetoj egzistencijalnim strahom. Kad bi mogli zastati i umiriti se na trenutak, možda bi sve bilo jasnije. No to je mudrost koju većina nauči tek kasnije. Neki nikada. Sretni su oni malobrojni koji je poznaju s osamnaest godina. Ja nisam bila među njima.
U životu sam samo dvaput nezaustavljivo plakala na javnom mjestu – na jednom dječjem sprovodu i, godinama ranije, kad sam se s najboljom prijateljicom vraćala s maturalne večere. Nijednom me se nije ticalo što drugi misle o tome. Toliko o meni.
Ako se ljutite i zgražate – što je potpuno razumljivo – kad se nađete u razularenoj gomili maturanata, pomislite i na ovu drugu stranu, stranu koje sam se samo malo dotakla jer bi se o njoj mogle napisati knjige. Možda sjećanja i sućut ublaže vaš strogi sud...


25.05.2006. u 21:12 | K | 11 | P | # | ^


DVA GALEBA


Jako sam umorna, zato samo dvije kratke crtice s mog putovanja – jedna lijepa, jedna manje lijepa. Započet ću s onom manje lijepom.

«Ugostitelji»
Putovala sam s velikom skupinom gdje su problemi i sukobi uvijek mogući. Ipak, na trodnevnom putovanju susretali smo gotovo isključivo ljubazne i susretljive ljude. Vjerojatno zato što je većina nas bila ljubazna i susretljiva. Bilo mi je zbog toga drago, osobito jer je veći dio vremena puhalo jugo – čas slabo, čas umjereno – dovoljno da vas zaboli glava i da se nadurite na cijeli svijet. Posljednjeg dana putovanja posjetili smo jedno naše prilično poznato ljetovalište. Duga šljunčana plaža, kafići i prodavaonice suvenira i ostalih drangulija duž cijele obale. Neću spominjati ime, sigurno nije to jedino mjesto gdje možete doživjeti neugodan prijem u sparno subotnje popodne.
Najprije smo otišli u restoran koji samo djelomično zaslužuje taj naziv. Sjeli smo za stolove od kojih je dio bio izložen žarkom podnevnom suncu (oko 13h) unatoč crvenoj tendi koja je bespomočno lamatala na vjetru iznad nas. Bili su vrlo otresiti kad smo tome pristojno prigovorili – bilo je naime još mjesta u sjenovitom srednjem dijelu restorana, očito spremnom da ugosti eventualne namjernike kojih nije bilo. Dobili smo ručak koji nije bio loš, no bez ijednog smiješka, kao da im idemo jako na živce. Na kraju je gazda promrmljao nekoliko riječi objašnjenja – ne isprike, koje nas se nisu osobito dojmile. Ne znam zašto pristaju primati grupe ako im to nije po volji.
Uputili smo se u šetnju duž plaže. Neki su se okupali u ne baš čistom prohladnom moru (ja sam nakon muka opisanih u prethodnom postu ipak odustala od kupanja zbog prehladne vode) a kolegica i ja razgledale smo štandove i trgovine postavljene uz samu plažu. Željela sam kupiti nešto za djecu, no od svih tih silnih stvari ništa nije bilo prikladno. Na kraju sam se odlučila za znojnike s nekakvim loptama – prikladno za dječake kad ne želiš doći kući praznih ruku. Čovjek nimalo trgovačkog izgleda dao mi je traženo i promrmljao da je plaćanje u dućanu. Tek tad sam ugledala vrata gotovo skrivena gomilom ponuđenih ručnika, dječjih torbica i raznih perlica. Ušla sam u prohladnu pećinu s policama prepunim nekakvih ružnih lutkica koje su me podsjetile na woodoo i ostale mračne stvari. Nije bilo ni čaplji koje bi pripadale bližoj okolici, samo nekakve strane stvarčice koje ne bih kupila ni u središtu crne Afrike kad bih se ondje našla. Sjetila sam se jednog zagrebačkog dućana s izloženim nakaznim figuricama nesrazmjerno velikih spolnih organa podignutih u erekciji koje su mi se u djetinjstvu tako gadile da sam okretala glavu na drugu stranu ako sam slučajno morala onuda proći. Brzo sam platila i gotovo istrčala na sunce.
S kolegicom sam se približavala kraju uređene šetnice i odlučile smo popiti kavu prije povratka u autobus. Sjele smo na terasu kafića na samoj plaži. Natkrivena terasa bila je odvojena od samog lokala koji je smješten u adaptiranoj staroj kući. Ubrzo se pojavila visoka muškobanjasta konobarica i pitala što želimo. Bez pokreta na licu karijatide saslušala je narudžbu i otišla. Nismo dugo čekale, stigla je kava poslužena bez riječi. Odmah smo platile. Pogled na more i plažu na koju su nakon ručka pristizali sve brojniji kupači bio je prekrasan. Polako smo se vraćale i ponovo zavirivale na štandove provjeravajući nismo li se prije zabunile u procjeni. Ista mračna lica i traljavo ponašanje ljudi koji bi trebali biti trgovci. Kolegica je na kraju konstatirala da su vjerojatno te trgovine njima pokriće za tko zna kakav biznis kojim se zaista bave. Ne znam. Za mene je ljubaznost dio pristojnosti kad se nekome obraćam, a ja sam samo kupac. Prodavaču bi to trebao biti zakon...

Dva galeba
Malo sam odužila s ovom prvom pričicom, no ova druga bit će kraća. Kad je nešto lijepo i dobro nema se puno reći.
Vozač našeg autobusa bio je miran i strpljiv čovjek. Kad putujem uvijek sam svjesna da moja sigurnost i sigurnost svih putnika u velikoj mjeri leži u rukama onoga tko upravlja vozilom. Zato ga pažljivo pogledam u akciji ako za to imam priliku. Ovdje sam odmah vidjela da nas vozi iskusan i miran čovjek. Kad je mogao, vozio je brzo. Kad je trebalo usporiti ili stati, usporio je ili stao tako da putnici to gotovo nisu primijetili. Pritom je zadržao onaj smireni izraz lica, čak i kad smo se na neugodnom dijelu ceste mimoilazili s kamionom s prikolicom, a ja sam oprezno zirkala čas u vozača, čas u provaliju pored mog prozora. Ništa. Malo naprijed, malo natrag, pozdrav vozaču kamiona i krenuli smo dalje. Da je psovao, stiskao zube, divlje mijenjao brzine, ja bih se vjerojatno bila uplašila. Ovako je sve ostalo na blagoj nelagodi zbog dubine koju sam gledala.
Bio je s nama i u hotelu, ručali smo i večerali zajedno. Vrlo pristojan, uvijek je pozdravljao i malo se uključivao u razgovore, ali je uglavnom nenametljivo šutio. Mnogi ljudi pomislili bi da je neljubazan ili nedruželjubiv. Možda ga ne bi ni primijetili. Kod nas mirni i šutljivi ljudi koji strpljivo i bez pogovora rade svoj posao uglavnom ne kotiraju visoko. Ali nisam zbog toga započela pričati o njemu. Nego zbog trenutka u vremenu kad je donio odluku koju poštujem.
Vozili smo se ravnim dijelom svježe asfaltirane ceste. U trenutku ugledala sam dva galeba na kolniku nekoliko desetaka metara ispred nas. Trgali su nešto – vjerojatno tijelo pregažene životinjice. Očekivala sam da će odletjeti prije nego što dođemo do njih – bila je lagana uzbrdica i nismo bili prebrzi. Jedan se zaista digao. Drugi je proždrljivo pokušavao otkinuti svoj zalogaj. Gledao je u nas i nije bježao. U tom trenutku vozač naše grdosije skrenuo je lijevo i zaobišao ga. Nisam vidjela kad je uzletio, no bio je spašen. Sve se odigralo u nekoliko sekundi, srećom nije bilo vozila iz suprotnog pravca. Ne znam je li još netko primijetio taj mali manevar. Jurili smo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Tada sam primijetila da se naš vozač kod svakog križa ili kapelice pored koje smo prošli gotovo neprimijetno prekriži. Kako je povremeno desnom rukom prinosio ustima nekakve sjemenke i grickao ih, tek sam sad to primijetila. Kao da mi je onaj galeb izoštrio vid. To bi bila ta priča. Hvala ti, Marko, za galeba i sretan ti put!


21.05.2006. u 22:58 | K | 4 | P | # | ^


DEPILACIJA


Zaista ne volim depilaciju. Kad bi me netko pitao, najradije bih ostala ovakva kakva jesam. To sam dosta dugo i bila. Sjećam se kad je jedna suradnica kolegici dlakavici i meni ponudila besplatnu depilaciju nogu, samo da nas ne mora gledati onako čupave. A nekad su dlake na pravim mjestima bile znak dobrog zdravlja - psihičkog i fizičkog. Što ću, vremena se mijenjaju i ja s njima. Iako veći dio hladnog razdoblja provodim u hlaćama i u čupavom izdanju, došlo je vrijeme za meni (a i mom mužu, moram reći) mrsku društvenu obvezu. Zatoplilo je, treba se prebaciti u sandale, a sutra (t. j. danas) ću se nakratko zaputitiprema obali. Možda me prohladno more privuče da zaronim u njegov slani zagrljaj. Zato sam se, brrr, prihvatila tog posla. I sad sam tu, meškoljim se od nelagode na ostruganim mjestima i sve lijepo pozdravljam. Do nedjelje, nadam se. wave


18.05.2006. u 01:00 | K | 8 | P | # | ^


JOŠ O VODI


Slapovi su prekrasne prirodne pojave. Mjesta na kojima se ruše veličanstvene bujice ili samo tanke koprene vode posebna su kao i izvori. Ne, neću citirati prekrasnu Cesarićevu pjesmu koju vjerojatno svi poznajemo. Radije ću staviti sliku slapa koji mi je osobito drag. Iz vrlo osobnih razloga. Možda jednom napišem koju o tome.
Koliko bi se samo moglo pisati o vodi! U prošlom sam postu bila malo nepravedna – prema rijekama. Velike mutne rijeke zaista mogu djelovati prijeteće, no to nikako ne bih mogla reći za bistre planinske rijeke koje teku čistim kamenim koritima. Sjećam se svog prvog susreta s Unom. Vozila sam se s grupom učenika vlakom iz Zagreba za Šibenik. Nakon Kostajnice s lijeve se strane pojavila prekrasna smaragdno zelena, savršeno čista rijeka – Una. Nisam mogla skinuti pogleda s te ljepote. Vlak je veselo zviždao prolazeći kroz brojne tunele, rijeka je bila čas lijevo, čas desno, a vlak malo u Hrvatskoj, malo u BiH. Dobra stara vremena prije nego što su vlakovi stali pritiješnjeni ratnim zbivanjima.
Sjećam se i Soče u Sloveniji. Dok smo se automobilom spuštali od izvora kroz Trentu sjetila sam se Une i pomislila kako ova rijeka nije tako lijepa. Naravno, prevarila sam se. Bio je mutan dan, sunce je samo povremeno prosijavalo kroz oblake, dok mi je Una ostala u sjećanju okupana kristalno jasnim sunčevim zrakama.
Obje rijeke sam vidjela samo jednom ili dvaput u životu, no ostavile su mi neizbrisivo sjećanje i želju da ih ponovo vidim. Nije bitno kada. Možda samo u snu.


14.05.2006. u 19:25 | K | 3 | P | # | ^


Voda


Voda me je oduvijek privlačila. Nekoliko sam godina idući u školu prelazila most preko rječice. Ponekad sam onuda šetala s djedom. Uvijek sam ga zamolila da stanemo kako bih mogla, kao i kad sam sama onuda prolazila, pogledati dolje u vodu koja je žuborila. Ako sam gledala dovoljno dugo, učinilo bi mi se kao da plovim u suprotnom pravcu od toka vode. Bio je to zanimljiv i uzbudljiv doživljaj koji mi nikad nije dosadio. Mjesecima, možda i godinama, tugovala sam za tim mjestom nakon što smo zauvijek odselili. I danas ga vidim pred sobom, čujem žubor vode i osjećam kako me stara stabla u parku oko škole spokojno primaju u svoj zagrljaj.
U isto vrijeme zavoljela sam i bare. Duboke kaljuže pune mutne vode nastajale su iza naše zgrade kad bi padala kiša. Bilo je uzbudljivo gaziti onuda i osjećati kako ljepljive ruke neumoljivo obuhvaćaju stopala u gumenim čizmicama. Uvijek sam se izvukla prije nego što bih utonula do gležnja, ali osjećaj koji me je obuzimao kasnije mi je omogućio da donekle shvatim ljude koji se često izlažu opasnosti, dok obični ljudi suho komentiraju, osobito ako se nešto dogodi: «Što mu je to trebalo, ... pa sam je htio onamo...nitko normalan to ne bi radio...» Ja se obično suzdržavam prosudbe. Oni znaju zašto to rade, ja to poštujem.
More volim, iako se bojim predaleko otplivati da me ne bi nešto uhvatilo za noge i povuklo dolje. Ako plivam dalje, držim se blizu obale. Jednom sam, dok sam još bila dijete, sanjala kako me je na dobro poznatoj plaži napao morski pas. Te sam se godine zaista bojala. Određeni oprez zadržao se do danas.
Jezera volim gledati i veslati po njima, ali se u njima ne bih kupala. Voda je obično mutna i ne vidi se dno. Sviđalo mi se ipak Zürichško jezero. Bilo je lagano uzbibano u ljetnoj izmaglici, a uz zelenilom obrasle obale plivala su jata labudova i drugih manjih ptica. jednom ću, možda, o njemu napisati priču. Vjerujem i da ću ga ponovo vidjeti, zato što sam to živo poželjela na odlasku. takve su mi se želje dosad često ispunjavale.
Izvori su posebna priča. Stari su narodi u svakom izvoru vidjeli nimfu ili neko drugo duhovno biće. Sjećam se kad sam s grupom planinara posjetila izvor Kupe u Gorskom kotaru. Došla sam među posljednjima, odbacila ruksak i odmah otišla do izvora koji je od skupine ljudi na čistini bio udaljen pedesetak metara. Čim sam mu se približila obuzeo me je osjećaj potpune tišine. Ne one uobičajene tišine, nego muka kao kad su mi začepljene uši. Mahovina na tlu potpuno je prigušila moje korake na uskoj zemljanoj stazici. Izvor je bio kao usred prašume, tih i tajanstven. Malo jezerce bistre crne vode iz kojeg su ponekad izlazili mujehurići. Sve oko njega bilo je obraslo mahovinom, a s drveća su visjele lijane. Pomislila sam kako bi iza svakog oblog kamena u blizini mogao čučati patuljak ili neko slično biće koje samo čeka da ga iznenada ugledam i uplašim se. Svladana iznenadnom nelagodom krenula sam natrag. Nakon nekoliko koraka ponovo se začuo dotad nečujan pjev ptica, a do mojih ušiju doprli su glasovi prijatelja koji su veselo razgovarali vadeći jelo i piće iz ruksaka. Jesam li bila premorena dvodnevnim planinarenjem koje je ovdje završavalo ili sam sve to zaista dobro upamtila možda ću saznati ako se onamo vratim. Izvore, vidimo se!
Velike rijeke su me uvijek uzbuđivale na razne načine. Tata mi je često pričao o neugodnim doživljajima s virovima u rijeci, pa se nikad nisam voljela u njima kupati, iako sam i to iskušala. No nikad se ne bih usudila upustiti u plivanje Savom ili Dunavom, iako sam nekoliko puta upravo to sanjala. Znate one neobične snove kad se bojite da ćete se utopiti, onda se sjetite da sanjate i umjesto da se probudite iskoristite tu informaciju i mirno dišete pod vodom? To mi se već nekoliko puta dogodilo i bilo bi sjajno da se prije te ugodne faze nisam tako grčevito borila s vodom u strahu od gušenja. Osim tog strahopoštovanja prema ogromnim masama vode koje se valjaju i u sebi nose puno toga za što ne želim znati bila mi je uzbudljiva misao o povezanosti ljudi koji žive uz vodu. Prije nego što sam počela o tome čitati bila sam potpuno svjesna da rječica nad kojom sam tako često stajala u svom djetinjstvu nešto niže utjeće u veću rijeku, pa u Savu, prolazi kroz Zagreb u kojem su živjeli moji djedovi, bake i ostala rodbina, zatim teče dalje do Dunava i sve do mora... Kasnije sam negdje pročitala da je dovoljno umočiti prst u more da budeš povezan sa svim morima na Zemlji i istoga sam časa osjetila kako je to velika istina. I rijeke koje teku od izvora ka ušću i ondje se stapaju s morskim vodama u neraskidivu cjelinu postale su simbol života i vremena koje za nas također teče.
Ponekad sam u neki zdenac ili izvor ubacila novčić. Možda je to praznovjerje, možda i nije. Ovisi kako gledamo na stvar. Prije četrnaest godina s Lančanog mosta u Budimpešti bacila sam novčić u Dunav. Poželjela sam sreću, iako sam znala da se novčići s tom namjerom ne bacaju u rijeke. Valjda da rijeka ne odnese sreću kako ju je donijela. Nekoliko tjedana kasnije moj muž i ja počeli smo usmjeravati svoje životne tokove jedan prema drugome i ta nova rijeka postojano, uz poneku dragu pritoku i naizbježnu, ali kratku brzicu, postojano teče prema moru svjetla u koje oboje vjerujemo.
Postoje i vode koje liječe, blagoslovljene i posvećene vode koje nas štite i poučavaju. Nevidljive vode koje nas peru i pročišćavaju. Bezbrojni izvori diljem svijeta svojim fizičkim i duhovnim svojstvima olakšavaju ljudima život i pružaju im nadu.
Danas postoje i znanstveni dokazi da voda nije samo tekućina bez boje, okusa i mirisa kako smo učili u školi. Ona je puno, puno više od toga. No o tome drugom prilikom. Ovaj post je i ovako dovoljno dug.


12.05.2006. u 20:00 | K | 3 | P | # | ^


O VJERI


Vjera nije stvar razuma.
Ona je osjećaj.

Nije potrebno da vjerujete.
Treba željeti da se vjeruje.
Ne možete se prisiliti na vjeru
ali jednom kad otklonite prepreke
vjera će biti tamo,
jer ona je prirodni dio vašeg bića.


Iz knjige Pat Rodegast i Judith Stanton : Emanuel

Jučer sam u Dnevniku vidjela reportažu o Amerikancu koji je patio od depresije. Da bi se izliječio, pješice je prešao cijeli kontinent. Usput je izgubio četrdeset kilograma. Šteta što ne možemo svi kao on. Danas bi i meni dobro došla mala šetnja, kad me ne bi tako užasno boljele noge od novih cipela. Čini se da sam opet pogriješila u kupnji. Ili nešto drugo nije u redu. Predebela sam, neispavana, premorena. Nesretna nisam. Samo sam trenutno neraspoložena. Nisam ni u depresiji. To sam jednom upoznala. Onda vrijeme sporo teče.
Nemam fizičke kondicije, a danas nemam ni inspiracije za pisanje. Zato sam prepisala još jednu misao iz Emanuela. I uljepšala si dan. Nadam se, možda, i vama...


11.05.2006. u 20:22 | K | 2 | P | # | ^


O ljubavi



Staza ljubavi iznalazi se
putem iskustva bivanja bez ljubavi,
isto kao što se staza Svjetla
upoznaje pomoću tame.

.............

Ljubav dolazi na mnoge načine.
Može doći kroz strujanje umjetnikova djela.
Može biti veličanstvena žrtva mučenika.
Može biti čvrsta odluka vođe.
Dodir roditelja.
Nešto tako jednostavno,
poput uzimanja djeteta za ruku dok prelazi cestu,
svečani je čin ljubavi.

...................

Ako nosite ljubav u sebi
i žudnju da se vratite Bogu,
sakrament vraćanja kući
je stvarnost vašeg života
koja se trajno obnavlja.
Vaše srce vas vraća Kući.


Iz knjige Pat Rodegast i Judith Stanton : Emanuel

Sjećam se svojih predrasuda kad sam prvi put počela čitati ovu knjigu. Jedna od autorica, Pat Rodegast, prenosi poruke duhovnog bića koje se zove Emanuel. Marljivi crvić kritičkog uma grickajući me je ometao dok sam nakon podužeg uvoda zaranjala u tekst. Već nakon prvih redaka nestao je bez traga. Sve ponuđeno na tim stranicama bilo je naprosto prekrasno. Bog, ljubav, život, prijateljstvo, zlo, bolest, smrt – sve je bilo okupano zlatnim svjetlom razumijevanja. Te sam misli susretala i prije na raznim mjestima. No nigdje nisu bile tako dirljivo jednostavno ponuđene onima koji žele slušati. Često se govori o uzvišenim pojavama kao što je ljubav, požrtvovnost, junaštvo isl. No nigdje nisam vidjela tako jasno napisano da su i najveća zla samo naličje dobra – kao što je mrak nedostatak svjetla. Jednom kad uspijemo sve osvjetliti, mraka više neće biti. Svjetlo i ljubav su ovdje, oko nas i u nama – treba im samo otvoriti vrata i pripraviti put. Amor omnia vincit!


09.05.2006. u 23:32 | K | 6 | P | # | ^


Kornjača i zec


Zar zec stazu ne poznaje slabije od
kornjače?
H. Džubran


Nedavno sam kopajući po starim knjigama i bilježnicama naišla na pravo blago. Svoj stari dnevnik. U biti, nije to dnevnik, to je opis mog četrnaestodnevnog boravka u Francuskoj kad sam imala dvadeset godina. Bio je to moj prvi odlazak preko granice i dotad najdulje izbivanje iz obiteljskog doma. Kad sam se vratila sjećala sam se svih detalja tog puta i odlučila sam ih zabilježiti. Sjećam se da sam nekoliko dana pisala bez prestanka. Bilo je ljeto, imala sam dovoljno vremena.
Sve što je u meni izazvalo buru oduševljenja koje se i sad rado sjećam, nekome bi možda bilo dosadno i «bez veze». Ja i danas, dvadesetak godina kasnije, rijetko putujem. No kad putujem uživam širom otvorenih očiju. Kamo god išla ne dopuštam da me zavede putna rutina. Mislim da se posvuda nalaze stvari koje vrijedi vidjeti. Život nije dovoljno dug da obiđemo i dobro pogledamo sve što bi nas moglo zanimati. Zato dobro pogledajmo ono što se nudi. I nikad, nikad ne zaboravimo da je sve što nam se događa jedinstveno i neponovljivo.


07.05.2006. u 22:34 | K | 7 | P | # | ^


Tamna strana


Dohvatim svoju torbu koju sam nakon dolaska ostavila na ormariću za cipele u predsoblju i vrisnem. Torba mi padne iz ruku. U zadnji čas sam je uhvatila u zraku da otvorena ne tresne na pod i razastre svoj dragocjeni sadržaj. Ni pet centimetara od svoje ruke, opasno blizu očima ugledala sam lijepi, srednje veliki primjerak kukca blattea orientalis, po domaće žohara iliti bube švabe. Nadam se da priloženom sličicom neću otjerati nekog slučajnog namjernika, blogera bubomrsca (najvjerojatnije ženskog spola, iako nije pravilo), kojemu više neće pasti na pamet da otvori ovu adresu. Uostalom, svejedno. I žohari su dio života. Ponekad mi se čini da pripadaju tamnoj strani. Onako crni i oklopljeni nalikuju Darthu Waderu, iako su, jadnici, gotovo bezazleni.
Ne mogu reći da ih mrzim. Niti da ih se bojim. Uplašim se samo u trenutku kad ih ugledam, jer su prevelikog formata za prihvatljivu kućnu gamad. To ne znači da sam sretna kad ugledam pauka, štrigu ili stonogu. To već pomalo pripada morskom repertoaru, zajedno s onim smiješnim svinjčicama, desetonogim račićima (nadam se da nisam pogriješila, obično se koprcaju kad ih stavite u položaj za brojanje nogu, a i ticala su im slična nožicama) koji se smotaju u lopticu kad ih dotakneš, škorpionima, neobičnim dvostrukim osama itd, itd.
Za razliku od ovih i nekih drugih nepoželjnih gostiju, žohari mi se užasno gade. Zaista. Jedva ih mogu dulje gledati i na slici, iako sam prilično znatiželjna kad je u pitanju životinjski svijet. Prije nego što sam definitivno i bez žaljenja izabrala jezike kao svoj životni poziv ozbiljno sam razmišljala o studiju biologije.
Mjesecima nisam vidjela nijednog. Žohara, mislim. Sad su se u dva dana pojavila čak dva komada. S drugim sam rano jutros raspravljala dok je očajnički jurio u krug stružući tvrdim hitinom svojih nožica po unutrašnjosti sudopera. Nadala sam se, budući da mi muž nije bio kod kuće, da će se stisnuti kao jedan od prvih koje sam u životu vidjela i poput Houdinija nestati u slivniku. Ja bih ga s olakšanjem ispratila obiljem vruće vode i nadala se da je to dovoljno da se više nikad ne vrati, dobro izribavši sudoper kloriranim deterđentom. Nije prihvatio moju mirovnu ponudu. Bezuspješno sam ga lovila čašicom od acidofila – ometao me je užas pri pomisli da bi mogao punom brzinom jurnuti uz moju ruku i završiti tko zna gdje ako ne budem dovoljno spretna. Nisam ga mogla ni ubiti,nikako, ne toliko zbog sažaljenja (iako ima i toga), koliko zbog gađenja na samu pomisao onog krckanja i prizora otpalih nožica s onim ružnim rijetkim dlačicama.
Pas je već cvilio i tražio svoje, morala sam se brzo odlučiti. Uzela sam nekoliko komada finog Zewa WC papira (ovo bi trebalo snimiti za reklamu, a ne onu glupost s mačkom!) i pažljivo ga uhvatila. Otvorila sam prozor i izbacila ga. Vidjela sam kako je živ i nadam se čitav (što se broja nogu tiče) odjurio do najbližeg odvoda za kišnicu. Joj, da ovo susjedi pročitaju, bilo bi kritike. Znam da se može vratiti, da će se dalje razmnožavati, da sam svoj problem prebacila na druge, kao u onoj priči o tjeranju glodavaca vlastitim krikovima. Bio je to neuspio pokus o kojem sam negdje čitala ili mi je mama o tome pričala. Netko se dosjetio i snimio užasno cviljenje i dreku štakora kojeg je mučio na vrpcu i to prodavao seljacima, mislim američkim farmerima, koji su imali problema s glodavcima u gospodarskim zgradama. Stvar je naizgled radila, no ubrzo se otkrilo da su se dotični glodavci samo preselili – manje inovativnim susjedima.
Eto, ispala je cijela tirada o žoharima, a samo sam htjela reći da njihova pojava meni ponekad najavljuje nešto loše. Tako sam se jutros probudila s jakom grloboljom, bolovima u zglobovima, a sad već imam i temperaturu i hunjavicu. Što se može, valjda će proći do ponedjeljka.

P. S. Relativno nedavno pročitala sam zanimljiv post u kojem blogerica opisuje svoje tromjesečno druženje s paucima negdje u Italiji. Nikako se ne mogu sjetiti imena posta i autorice, a bilo mi je zabavno to čitati i morala sam joj odati priznanje na uspješno provedenom liječenju od arahnofobije. Imam za to puno razumijevanje, jer me je potpuno nerazuman strah od pasa (nije bilo bitno jesu veliki ili mali, prijateljski ili neprijateljski nastrojeni) godinama ograničavao u kretanju. Izliječila sam se tek kad sam prije osamnaest godina donijela kući malog psića koji je godinama razveseljavao i osvjetljavao cijelu obitelj u ne baš veselim ratnim i poratnim godinama. Sad sam sličnu uslugu napravila svom starijem sinu koji se spremao krenuti mojim stopama i odustao sprijateljivši se s našom dobrom lajavom kujicom. Ako netko zna adresu onog bloga, neka mi, molim, ostavi link ili naziv, bit ću zahvalna!mah


06.05.2006. u 20:18 | K | 3 | P | # | ^


O kreativnosti – prvi dio




OSNOVNI PRINCIPI



1. Kreativnost je prirodan poredak života. Život je energija, čista, kreativna energija.

2. Postoji kreativna snaga skrivena u dubini, a koja utječe na cijeli život – uključujući i nas same.

3. Kad se otvorimo prema vlastitoj kreativnosti, otvaramo se prema kreativnosti stvaranja u nama i našim životima.

4. Mi sami smo kreacije. I stoga zauzvrat moramo nastaviti kreativnost tako što ćemo i sami biti kreativni.

5. Kreativnost je Božji dar. Kad je upotrebljavamo, vraćamo svoj dar Bogu.

6. Odbijanje kreativnosti je samovolja, pobijanje naše prave prirode.

7. Kad se otvorimo prema istraživanju naše kreativnosti, otvaramo se prema Bogu – dobrom urednom pravcu.

8. Nakon otvaranja svojih kreativnih kanala možemo očekivati mnoge sitne, ali važne promjene.

9. Posve je bezopasno otvoriti se sve većoj i većoj kreativnosti.

10. Naši kreativni snovi i čežnje dolaze iz božanskog izvora. Kako se primičemo našim snovima, približavamo se Bogu.

Iz knjige Julije Cameron: Umjetnikov put


Isplati se pročitati ovu knjigu. Posudila sam je iz knjižnice prije nekoliko godina. Osim naslova privukao me je i njezin lijep izgled i fina izrada. Kao pravi knjigoljubac znam cijeniti i izgled knjige, iako nipošto nije presudan za moje mišljenje o sadržaju. Kad sam je prvi put uzela u ruke, početak mi se nije osobito svidio. Srećom, nastavila sam čitati. Mislim da mi je zasmetao onaj tipično američki anegdotski stil pisanja koji inače bez većih problema podnosim (nije da ga volim) u publicističkim djelima. Osim toga, spominjala su se velika imena njihovog show businessa, što mi je djelovalo odbojno umjesto da me privuče. Nisam osobito sklona ni radionicama, to je danas često naziv za prodavanje magle – sve i svašta se naziva radionicom pa se lako može dogoditi da umjesto ozbiljnog rada na nekoj zanimljivoj i obećavajućoj temi zaglibite na dosadnom predavanju s malo pokaznih vježbi.
Kako sam odmicala s čitanjem, sve mi se više činilo da žena ima pravo i da bih mogla primijeniti neke od njezinih savjeta. Za početak vam prenosim osnovne principe koji su lijepo i sistematično navedeni. Možemo se složiti ili ne složiti da su ovi ovdje navedeni zaista oni osnovni, no svakako se isplati o njima razmisliti. Mjesec dana nakon što sam počela pisati jutarnje stranice o kojima ću nešto reći drugom prilikom, stajala sam u kuhinji i razmišljala o jednoj temi koja mi je upravo bila pala na pamet. Zabilježila sam nekoliko rečenica stojeći uz hladnjak običnom olovkom na koverti od bankovnog izvještaja. Kad je jelo bilo gotovo pogledala sam uradak i uvidjela da sliči neuvjerljivom konceptu za školsku zadaću. Gotovo ljutito sam sjela za kompjutor i počela pisati. Sve se promijenilo. Napisala sam kratku priču s puno dijaloga – dotad sam bila uvjerena da dijaloge ne znam uvjerljivo napisati. Vjerujem da ću u budućnosti pronaći dovoljno vremena i dobre volje da iskušam još neke od savjeta u knjizi.


05.05.2006. u 20:45 | K | 0 | P | # | ^


Kako nastaju priče



POLJUBAC ŽIVOTA
Sjedio je na klupi uz šetnicu i promatrao valove. Vjetar mu je velikom snagom puhao u lice i nosio odugačku kosu. Kržljavi bor uz klupu škripao je opirući se golemoj snazi juga. Sivo nebo spajalo se sa sivom pučinom negdje u daljini. Valovi koji su nadirali s otvorenog mora prema obali postajali su sve veći. Na njihovim grebenima šumeći su se stvarale dugačke krijeste. Kako bi koji dopro do obale, ustobočio bi se pred nizom bijelih hridina kao da uzima zalet, a zatim bi svom snagom udario o stijenje uz zaglušnu buku i škropac sitnih slanih kapi koje su prskale sve do njegova sjedišta. Prizor podivljale prirode dopirao je do njegovih očiju, no nije dodirivao njegovu nutrinu.
Kad su brat i on bili mali dječaci, u ovakvim bi trenucima jurili uz obalu i vriskali od radosnog uzbuđenja kad bi se koji veliki val s treskom zabio u stijenje blizu njih. Mlazovi vode šiknuli bi u zrak, raspršili se i poškropili njihova zarumenjena lica, kamenje i crvenu zemlju obraslu oskudnim biljem. Njihov se smijeh stapao s hučanjem vjetra i mora, a sunce koje bi se pojavilo iscrtavalo je tragove duginih boja u rojevima slanih kapi.
I ta su sjećanja sad bila sive slike do kojih nije mogao doprijeti. Siv je bio trenutak kad je s neobičnim osjećajem tupe preneraženosti i očaja ponirao u bratove široko otvorene obnevidjele oči, dok mu je život istjecao u potocima krvi među nabacanim gomilama izrovane, granatama obeščašćene zemlje u bezimenom šumarku njihove rodne ravnice. Tog se dana svijet počeo gasiti. Nitko to nije primijetio, samo je on hodao po sve beznadnijoj i mračnijoj sivoj pustinji koja je postojano gutala svaki njegov glas.

Nije bilo ničeg neobičnog na tom usamljenom liku koji je naizgled zaneseno promatrao podivljalo more. Iznenada su do njegovog sjedišta doprli glasovi. Iz obližnje uvale začula se vika i dozivanje, a ubrzo zatim i otegnuto zavijanje policijske sirene. Sa svog mjesta mogao je promatrati što se zbiva. Neoprezni je mladić ušao u more, uvjeren da se njemu ništa ne može dogoditi i sad se uzalud na sve načine nastojao vratiti na obalu. Šljunčana uvala na kojoj su se u lijepim danima rado okupljala djeca nestala je pod naletima golemih valova. Mladić se uzalud pokušavao popeti na izlokano stijenje oštrih rubova. Činilo se da brzo gubi snagu i valovi su ga počeli odvlačiti sve dalje od obale. Kroz hučanje vjetra prolomi se vrisak. Mladić je ostao licem uronjen u vodu i njegovim su se tijelom sad nadmoćno poigravali valovi. Ljudi su u bespomoćnoj gomili stajali na obali. Među njih je došao i mladi policajac koji se prvi odazvao pozivu za pomoć. Tijelo je već otplutalo daleko prema otvorenom moru. Iza obližnjeg rta začuo se težak zvuk dvotaktnog motora. Stari čamac probijao se kroz sivilo valova i približavao se utopljeniku.
U tom je trenutku čovjek ustao s klupe na kojoj je već satima sjedio kao prikovan. Naoko staloženo približio se uznevjerenoj gomili, zastao, kao da se predomišlja i zakoračio sa šetnice prema rubu litice koja se nadvijala nad morem. Još jedan korak i zakoračio je u prazno. Ljudi su ponovo kriknuli.
Oštra bol proparala mu je stopalo kad je uronio u zapjenjeni kovitlac. Veliki val odmah se obrušio na njega i svom ga snagom gurnuo na stijenje. Osjetio je kako oštra hrid sječe meso njegove nadlaktice, no boli nije bilo. Načas je izronio, da bi ga more opet povuklo pema dubinama. Nije bio dobar plivač. S ranjenom rukom i nogom nije imao nikakvog izgleda. Činilo mu se da ga crne ruke vuku dolje u nepoznatu tišinu i mir podmorja. Nekoliko je puta uspio izroniti, a onda se predao.
Upravo u tom trenutku zgrabile su ga snažne ruke za majicu na leđima, dohvatile ga ispod pazuha i uz gromoglasnu psovku bacile na dno čamca. Našao se pored ukočenog tijela mladića čiju je agoniju malo prije bio promatrao. Nesvjesno se povukao od tog hladnog dodira. Čamac se opasno ljuljao i dvojica spasilaca jedva su ga uspjeli dovesti do obale i uz pomoć okupljenih ljudi izvući na suho kroz uzak procjep među opasnim stijenama.
Sjedeći na ovelikom kamenu zaogrnut toplom dekom gledao je kako mlada liječnica i stariji bolničar uzalud upuhuju zrak u pluća koja više neće disati. Skladno građeno tijelo, gotovo bez malja, pravilne crte lica uokvirene bujnom kosom sljepljenom od vode i soli, sve je to neodoljivo podsjećalo na lijepu, ali beživotnu lutku bačenu nekim hirom ovamo na bijeli šljunak. Svijet se zakovitlao oko njega kao valovi koji su divljali u uvali pred njegovim očima.
Gledajući beživotno tijelo osjetio je kako slani zrak ispunjava svaki kut njegovih vlastitih pluća, kako krv pulsira u najmanjim žilicama njegova vlastitog tijela, kako svi mišići njegova tijela drhte nakon pretrpljenog napora i hladnoće. Podigao je lice niz koje su se nehotice slijevale suze. Vjetar je pokidao oblake na zapadu i kose zrake rumenoga sunca prodrle su u sivilo koje se otopilo. Miris mora i borova žustro je dražio probuđene nosnice, a lom valova i šum vjetra hučali su dobrodošlicu djetetu kojemu je svijet kao brižna majka velikodušno utisnuo svoj poljubac – poljubac života.


Vidjela sam kako se utopio čovjek. Stajala sam zajedno sa svojom djecom u skupini ljudi, što domaćih što stranih turista na povišenom dijelu šetnice i bespomoćno gledala. Puhalo je olujno jugo. Valovi su bili veliki i lijepi, veličanstveno su se valjali prema stjenovitoj obali o koju su se s treskom razbijali. Bili smo na izletu u jednoj zaklonjenijoj uvali. Na pučini sam vidjela velike valove i poželjela sam djeci pokazati obalu na koju nas je tata vodio kad je puhalo jugo. I on je volio gledati valove. Imali smo još jedno mjesto s druge strane otoka gdje smo gledali nešto kraće i oštrije, ali također velike valove koje je znala podići bura.
Kad smo došli onamo situacija nije izgledala tako opasna. Mladić je plivao na leđima – odmarao se prije novog pokušaja povratka na obalu. Dok je polako veslao rukama u tamnoj zelenkastoj vodi među zapjenjenim krijestama, činilo se da je sasvim blizu kopna. Ljudi su napravili lanac držeći se za ruke i onaj najistureniji pružao je ruku prema njemu. Pokušavali su to više puta, ali nije uspjelo. Htjeli su mu dodati napuhani jastuk, no vjetar ga je odbacio natrag na kopno. Onda se nešto promijenilo. Kao da je izgubio snagu u hladnoj vodi ili se predao prije nego što su se nad njim zaklopili valovi, nešto ga je odvuklo u dublju vodu. Molila sam Boga i njegovog Anđela čuvara da ga spasi, da mu dođe pomoć. Kad se glava spustila, a nad vodom su se samo još vidjela njegova ramena, molila sam da mu pomognu na način koji mu je najpotrebniji.
Svi smo bili potreseni. Zašto li je tako nesmotreno ušao u tu silno uzburkanu vodu? To možda znaju oni koji su bili s njim, žena koja je tako očajnički kriknula kad mu je glava nestala u valovima da još uvijek mogu čuti njen glas.
Nekoliko mjeseci kasnije napisala sam ovu priču. Zapravo, ona se napisala sama. Nikad nisam bila u stanju pisati po unaprijed zadanom scenariju. Odakle se pojavio onaj drugi lik, zašto njegova tužna sudbina, odakle smrt njegova brata? Kad sam to napisala bila sam iznenađena kao netko tko sa zanimanjem čita tuđu priču. Najveću zahvalnost osjetila sam zbog završetka koji smatram sretnim.
Poklanjam vam priču sa željom da pripazite na svoje odluke, osobito u trenucima kad one izgledaju bezazlene. Nemojmo nespremni ulaziti u uzburkano more ako to nije prijeko potrebno. Prolazimo kroz život otvorenih očiju i srca punog pouzdanja i ljubavi – kad je to moguće. Život je prekrasna prilika koju smo dobili dolaskom na svijet. Prihvatimo poljubac života i budimo nepokolebljivi u onome što jesmo i zauvijek ostajemo – djeca Božja.


04.05.2006. u 22:39 | K | 2 | P | # | ^


Kako ispeći palačinke


Palačinke. Jednostavno jelo koje se može spraviti u gotovo svim uvjetima. Dovoljna je zagrijana ploča ili plamenik. I tava. Ili neka prikladna plitka posuda. Moja svekrva peče palačinke u posudi koja me podsjeća na modl za torte – bojom, visinom ruba i nagrešpanim dnom. Treba dosta ulja, nešto su deblje, ali ukusne.
Tijesto je priča za sebe. Koliko žena, toliko varijacija na temu. Moja mama peče neutralne palačinke, bez šećera. Kaže da zbog šećera lakše zagore. To je provjereno točno, no ja volim slatke palačinke i usavršila sam postupak njihovog pečenja. Ne mogu biti pretanke, nauljena tava mora biti jako i jednakomjerno zagrijana. Ako nije, prva nesretnica se ostruže, a nakon druge je obično sve O.K. Slane radim kad ih želim nafilati mesnim ili nekim vegetarijanskim nadjevom. Onda je poželjno u tijesto dodati malo svježeg soka od češnjaka, to daje izvrsnu aromu. Čula sam nekoliko savjeta kako da tijesto bude glatko. Može se izmiksati. Može se procijediti kroz veliko cjedilo za tjesteninu da ne ostane grudičasto – to je radila moja baka, a palačinke su joj bile njam, samo štos na žalost nije bio u cijeđenju za koje je saznala od neke susjede. Nikad ih više neću jesti, jer svaka žena radi drugačije palačinke, a baka, koja je umrla prošle godine, već više od desetljeća nije pekla one svoje. Da bi bilo rahlo, u tijesto se dodaje mineralna voda, a čula sam i za malo sode bikarbone ili praška za pecivo – to nije provjereno. U nekim receptima tuku se bjelanjci i dodaju u tijesto. Ni to nisam iskušala. Brašno bi trebalo biti glatko, no ja koristim oštro koje ponekad pomiješam s glatkim – manja je šansa da ispadnu žilave. Teta, koja me je čuvala kad sam bila mala, znala je napraviti palačinke tanke kao papir. Brat i ja natjecali smo se tko će ih više pojesti. Mislim da sam ih jednom pojela deset – bez nadjeva, naravno. Sjećam se još jedne priče o papirnim palačinkama. Sestrična je među prvima u obitelji nabavila teflonsku tavu, a među gostima koji su kušali njene palačinke bili su i moji roditelji. Mama kaže da su bile dobre, ali da je tata odlučno zatražio da za njega ispeče jednu ili dvije normalne, nauljene, da lakše kliznu niz grlo. O palačinkama i zgodama vezanim uz njih mogla bih pisati do sutra. Zato samo još jedna, malo ozbiljnija priča.
Gotovo uvijek kad pečem palačinke u sjećanje dozovem kolegicu umrlu prije više od desetljeća. Bili smo na završnom izletu planinarske škole, na Dinari 1986. Bilo nas je mnogo. Zadnje večeri prije povratka iskusni planinari odlučili su nas iznenaditi palačinkama. Iz ruksaka su izvukli svježa jaja i ostale sastojke. I danas jasno vidim nju kako mi se odsutno smiješi, zarumenjenih okruglih obraza, a u svakoj ruci pažljivo drži po jedno jaje zamotano u papir. Ne želim sad razmišljati o onome što se poslije događalo. Umrla je od anoreksije nepuno desetljeće kasnije. Nisam bila na sprovodu jer sam za to saznala prekasno. A ostala mi je u najživljem sjećanju kao ljubazna osoba koja želi nahraniti gladne ljude. I često stoji uz mene kad pečem palačinke – to je uzajamni, meni dragi poklon nastao iz našeg susreta u ovom životu.
No zašto sam o svemu ovome uopće počela pisati? Kad je moj muž izašao iz stana sa psom na večernju šetnju, osjetili smo miris palačinki u hodniku zgrade. Želiš li ih jesti? upitala sam. Da, zašto ne, rekao je. Tijesto me sad čeka na kuhinjskom stolu. Recept slijedi.

Moj uobičajeni recept za četveročlanu obitelj (ostane ih nekoliko i za sutradan, osobito ako se ja, predebela, suzdržim)

3 jaja
45 dag oštrog brašna
10 dag šećera
prstovet soli
2.5dl mlijeka
2.5dl mineralne vode
4 – 5 dl hladne vode

Dobar tek!
njami


02.05.2006. u 23:04 | K | 3 | P | # | ^


Prvi svibnja – dan kao svi drugi, ili ipak...


Moj stariji sin često spominje jutarnji osjećaj. Taj osjećaj struji iz nenamještenih kreveta, progoni ga ako dulje ostane u piđami ili se teške rolete ne dignu na vrijeme. Čini mi se da je njemu taj jutarnji osjećajh sinonim za nešto loše ili ne baš dobro što želi odagnati brzim i potpunim buđenjem, puštanjem sunčevog svjetla u stan, pranjem zubi i umivanjem.
Osim tog jutarnjeg postoje i drugi, moji, bezimeni osjećaji, koji donose nagovještaj nečeg poznatog što se dugo i uporno ponavljalo u prošlosti.
Trenutno u mene struji prijatan nedjeljni osjećaj, potkrepljen pojavom sunca koje se udostojalo vratiti nakon višednevne kiše i glasova razigrane djece koji konačno opet dopiru kroz prozor iz obližnjeg parka. Ipak, danas nije nedjelja, nego ponedjeljak, prvi svibnja, Praznik rada. Te mi riječi ni prije nisu značile mnogo, sad mi ne govore gotovo ništa. Poštujem rad svakodnevno, kao što ljubav njegujem, već prema mogućnostima, svakodnevno, a ne na nekakvo uvozno Valentinovo puno srčeka i ostalih simbola.
Nemam, naravno, ništa protiv Valentinova, kao ni protiv Praznika rada. Samo mi se čini da je maksimirski grah danas beskonačno udaljen od mene. Ipak, moram priznati da je lijepo ovako neradno slaviti praznik rada. A tu su i neka sjećanja.
Nekoliko godina djetinjstva provela sam u malom mjestu gdje su moji roditelji radili. Prvoga svibnja, kad bi pao mrak, održavala se velika parada s bakljadom. Baklje su nosili i školarci koje su roditelji pustili. Ja sam još bila premala. Kad sam dorasla nošenju baklje, preselili smo se. No bilo je prekrasno stajati na nogostupu i gledati kako glavnom ulicom prolazi svjetleća kolona. Kad bi došli do parka, s obližnjeg bi se brežuljka prolomio vatromet. Raznobojne zublje parale su mračno nebo i rasprskavale se na tisuće šarenih zvjezdica koje su polako padale prema tlu. Uvijek sam se nadala da će neka od tih zvjezdica doletjeti do mene da je bolje pogledam. Tata, koji me je držao za ruku, govorio je da su to papirići slični staniolu za čokoladice, no ja nisam vjerovala. Možda ne vjerujem ni sada. Čuda se događaju, zar ne?



01.05.2006. u 21:23 | K | 1 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se