Tamna strana
Dohvatim svoju torbu koju sam nakon dolaska ostavila na ormariću za cipele u predsoblju i vrisnem. Torba mi padne iz ruku. U zadnji čas sam je uhvatila u zraku da otvorena ne tresne na pod i razastre svoj dragocjeni sadržaj. Ni pet centimetara od svoje ruke, opasno blizu očima ugledala sam lijepi, srednje veliki primjerak kukca blattea orientalis, po domaće žohara iliti bube švabe. Nadam se da priloženom sličicom neću otjerati nekog slučajnog namjernika, blogera bubomrsca (najvjerojatnije ženskog spola, iako nije pravilo), kojemu više neće pasti na pamet da otvori ovu adresu. Uostalom, svejedno. I žohari su dio života. Ponekad mi se čini da pripadaju tamnoj strani. Onako crni i oklopljeni nalikuju Darthu Waderu, iako su, jadnici, gotovo bezazleni.
Ne mogu reći da ih mrzim. Niti da ih se bojim. Uplašim se samo u trenutku kad ih ugledam, jer su prevelikog formata za prihvatljivu kućnu gamad. To ne znači da sam sretna kad ugledam pauka, štrigu ili stonogu. To već pomalo pripada morskom repertoaru, zajedno s onim smiješnim svinjčicama, desetonogim račićima (nadam se da nisam pogriješila, obično se koprcaju kad ih stavite u položaj za brojanje nogu, a i ticala su im slična nožicama) koji se smotaju u lopticu kad ih dotakneš, škorpionima, neobičnim dvostrukim osama itd, itd.
Za razliku od ovih i nekih drugih nepoželjnih gostiju, žohari mi se užasno gade. Zaista. Jedva ih mogu dulje gledati i na slici, iako sam prilično znatiželjna kad je u pitanju životinjski svijet. Prije nego što sam definitivno i bez žaljenja izabrala jezike kao svoj životni poziv ozbiljno sam razmišljala o studiju biologije.
Mjesecima nisam vidjela nijednog. Žohara, mislim. Sad su se u dva dana pojavila čak dva komada. S drugim sam rano jutros raspravljala dok je očajnički jurio u krug stružući tvrdim hitinom svojih nožica po unutrašnjosti sudopera. Nadala sam se, budući da mi muž nije bio kod kuće, da će se stisnuti kao jedan od prvih koje sam u životu vidjela i poput Houdinija nestati u slivniku. Ja bih ga s olakšanjem ispratila obiljem vruće vode i nadala se da je to dovoljno da se više nikad ne vrati, dobro izribavši sudoper kloriranim deterđentom. Nije prihvatio moju mirovnu ponudu. Bezuspješno sam ga lovila čašicom od acidofila – ometao me je užas pri pomisli da bi mogao punom brzinom jurnuti uz moju ruku i završiti tko zna gdje ako ne budem dovoljno spretna. Nisam ga mogla ni ubiti,nikako, ne toliko zbog sažaljenja (iako ima i toga), koliko zbog gađenja na samu pomisao onog krckanja i prizora otpalih nožica s onim ružnim rijetkim dlačicama.
Pas je već cvilio i tražio svoje, morala sam se brzo odlučiti. Uzela sam nekoliko komada finog Zewa WC papira (ovo bi trebalo snimiti za reklamu, a ne onu glupost s mačkom!) i pažljivo ga uhvatila. Otvorila sam prozor i izbacila ga. Vidjela sam kako je živ i nadam se čitav (što se broja nogu tiče) odjurio do najbližeg odvoda za kišnicu. Joj, da ovo susjedi pročitaju, bilo bi kritike. Znam da se može vratiti, da će se dalje razmnožavati, da sam svoj problem prebacila na druge, kao u onoj priči o tjeranju glodavaca vlastitim krikovima. Bio je to neuspio pokus o kojem sam negdje čitala ili mi je mama o tome pričala. Netko se dosjetio i snimio užasno cviljenje i dreku štakora kojeg je mučio na vrpcu i to prodavao seljacima, mislim američkim farmerima, koji su imali problema s glodavcima u gospodarskim zgradama. Stvar je naizgled radila, no ubrzo se otkrilo da su se dotični glodavci samo preselili – manje inovativnim susjedima.
Eto, ispala je cijela tirada o žoharima, a samo sam htjela reći da njihova pojava meni ponekad najavljuje nešto loše. Tako sam se jutros probudila s jakom grloboljom, bolovima u zglobovima, a sad već imam i temperaturu i hunjavicu. Što se može, valjda će proći do ponedjeljka.
P. S. Relativno nedavno pročitala sam zanimljiv post u kojem blogerica opisuje svoje tromjesečno druženje s paucima negdje u Italiji. Nikako se ne mogu sjetiti imena posta i autorice, a bilo mi je zabavno to čitati i morala sam joj odati priznanje na uspješno provedenom liječenju od arahnofobije. Imam za to puno razumijevanje, jer me je potpuno nerazuman strah od pasa (nije bilo bitno jesu veliki ili mali, prijateljski ili neprijateljski nastrojeni) godinama ograničavao u kretanju. Izliječila sam se tek kad sam prije osamnaest godina donijela kući malog psića koji je godinama razveseljavao i osvjetljavao cijelu obitelj u ne baš veselim ratnim i poratnim godinama. Sad sam sličnu uslugu napravila svom starijem sinu koji se spremao krenuti mojim stopama i odustao sprijateljivši se s našom dobrom lajavom kujicom. Ako netko zna adresu onog bloga, neka mi, molim, ostavi link ili naziv, bit ću zahvalna!
06.05.2006. u 20:18 | K | 3 | P | # | ^
