POLJUBAC ŽIVOTA
Sjedio je na klupi uz šetnicu i promatrao valove. Vjetar mu je velikom snagom puhao u lice i nosio odugačku kosu. Kržljavi bor uz klupu škripao je opirući se golemoj snazi juga. Sivo nebo spajalo se sa sivom pučinom negdje u daljini. Valovi koji su nadirali s otvorenog mora prema obali postajali su sve veći. Na njihovim grebenima šumeći su se stvarale dugačke krijeste. Kako bi koji dopro do obale, ustobočio bi se pred nizom bijelih hridina kao da uzima zalet, a zatim bi svom snagom udario o stijenje uz zaglušnu buku i škropac sitnih slanih kapi koje su prskale sve do njegova sjedišta. Prizor podivljale prirode dopirao je do njegovih očiju, no nije dodirivao njegovu nutrinu.
Kad su brat i on bili mali dječaci, u ovakvim bi trenucima jurili uz obalu i vriskali od radosnog uzbuđenja kad bi se koji veliki val s treskom zabio u stijenje blizu njih. Mlazovi vode šiknuli bi u zrak, raspršili se i poškropili njihova zarumenjena lica, kamenje i crvenu zemlju obraslu oskudnim biljem. Njihov se smijeh stapao s hučanjem vjetra i mora, a sunce koje bi se pojavilo iscrtavalo je tragove duginih boja u rojevima slanih kapi.
I ta su sjećanja sad bila sive slike do kojih nije mogao doprijeti. Siv je bio trenutak kad je s neobičnim osjećajem tupe preneraženosti i očaja ponirao u bratove široko otvorene obnevidjele oči, dok mu je život istjecao u potocima krvi među nabacanim gomilama izrovane, granatama obeščašćene zemlje u bezimenom šumarku njihove rodne ravnice. Tog se dana svijet počeo gasiti. Nitko to nije primijetio, samo je on hodao po sve beznadnijoj i mračnijoj sivoj pustinji koja je postojano gutala svaki njegov glas.
Nije bilo ničeg neobičnog na tom usamljenom liku koji je naizgled zaneseno promatrao podivljalo more. Iznenada su do njegovog sjedišta doprli glasovi. Iz obližnje uvale začula se vika i dozivanje, a ubrzo zatim i otegnuto zavijanje policijske sirene. Sa svog mjesta mogao je promatrati što se zbiva. Neoprezni je mladić ušao u more, uvjeren da se njemu ništa ne može dogoditi i sad se uzalud na sve načine nastojao vratiti na obalu. Šljunčana uvala na kojoj su se u lijepim danima rado okupljala djeca nestala je pod naletima golemih valova. Mladić se uzalud pokušavao popeti na izlokano stijenje oštrih rubova. Činilo se da brzo gubi snagu i valovi su ga počeli odvlačiti sve dalje od obale. Kroz hučanje vjetra prolomi se vrisak. Mladić je ostao licem uronjen u vodu i njegovim su se tijelom sad nadmoćno poigravali valovi. Ljudi su u bespomoćnoj gomili stajali na obali. Među njih je došao i mladi policajac koji se prvi odazvao pozivu za pomoć. Tijelo je već otplutalo daleko prema otvorenom moru. Iza obližnjeg rta začuo se težak zvuk dvotaktnog motora. Stari čamac probijao se kroz sivilo valova i približavao se utopljeniku.
U tom je trenutku čovjek ustao s klupe na kojoj je već satima sjedio kao prikovan. Naoko staloženo približio se uznevjerenoj gomili, zastao, kao da se predomišlja i zakoračio sa šetnice prema rubu litice koja se nadvijala nad morem. Još jedan korak i zakoračio je u prazno. Ljudi su ponovo kriknuli.
Oštra bol proparala mu je stopalo kad je uronio u zapjenjeni kovitlac. Veliki val odmah se obrušio na njega i svom ga snagom gurnuo na stijenje. Osjetio je kako oštra hrid sječe meso njegove nadlaktice, no boli nije bilo. Načas je izronio, da bi ga more opet povuklo pema dubinama. Nije bio dobar plivač. S ranjenom rukom i nogom nije imao nikakvog izgleda. Činilo mu se da ga crne ruke vuku dolje u nepoznatu tišinu i mir podmorja. Nekoliko je puta uspio izroniti, a onda se predao.
Upravo u tom trenutku zgrabile su ga snažne ruke za majicu na leđima, dohvatile ga ispod pazuha i uz gromoglasnu psovku bacile na dno čamca. Našao se pored ukočenog tijela mladića čiju je agoniju malo prije bio promatrao. Nesvjesno se povukao od tog hladnog dodira. Čamac se opasno ljuljao i dvojica spasilaca jedva su ga uspjeli dovesti do obale i uz pomoć okupljenih ljudi izvući na suho kroz uzak procjep među opasnim stijenama.
Sjedeći na ovelikom kamenu zaogrnut toplom dekom gledao je kako mlada liječnica i stariji bolničar uzalud upuhuju zrak u pluća koja više neće disati. Skladno građeno tijelo, gotovo bez malja, pravilne crte lica uokvirene bujnom kosom sljepljenom od vode i soli, sve je to neodoljivo podsjećalo na lijepu, ali beživotnu lutku bačenu nekim hirom ovamo na bijeli šljunak. Svijet se zakovitlao oko njega kao valovi koji su divljali u uvali pred njegovim očima.
Gledajući beživotno tijelo osjetio je kako slani zrak ispunjava svaki kut njegovih vlastitih pluća, kako krv pulsira u najmanjim žilicama njegova vlastitog tijela, kako svi mišići njegova tijela drhte nakon pretrpljenog napora i hladnoće. Podigao je lice niz koje su se nehotice slijevale suze. Vjetar je pokidao oblake na zapadu i kose zrake rumenoga sunca prodrle su u sivilo koje se otopilo. Miris mora i borova žustro je dražio probuđene nosnice, a lom valova i šum vjetra hučali su dobrodošlicu djetetu kojemu je svijet kao brižna majka velikodušno utisnuo svoj poljubac – poljubac života.
Vidjela sam kako se utopio čovjek. Stajala sam zajedno sa svojom djecom u skupini ljudi, što domaćih što stranih turista na povišenom dijelu šetnice i bespomoćno gledala. Puhalo je olujno jugo. Valovi su bili veliki i lijepi, veličanstveno su se valjali prema stjenovitoj obali o koju su se s treskom razbijali. Bili smo na izletu u jednoj zaklonjenijoj uvali. Na pučini sam vidjela velike valove i poželjela sam djeci pokazati obalu na koju nas je tata vodio kad je puhalo jugo. I on je volio gledati valove. Imali smo još jedno mjesto s druge strane otoka gdje smo gledali nešto kraće i oštrije, ali također velike valove koje je znala podići bura.
Kad smo došli onamo situacija nije izgledala tako opasna. Mladić je plivao na leđima – odmarao se prije novog pokušaja povratka na obalu. Dok je polako veslao rukama u tamnoj zelenkastoj vodi među zapjenjenim krijestama, činilo se da je sasvim blizu kopna. Ljudi su napravili lanac držeći se za ruke i onaj najistureniji pružao je ruku prema njemu. Pokušavali su to više puta, ali nije uspjelo. Htjeli su mu dodati napuhani jastuk, no vjetar ga je odbacio natrag na kopno. Onda se nešto promijenilo. Kao da je izgubio snagu u hladnoj vodi ili se predao prije nego što su se nad njim zaklopili valovi, nešto ga je odvuklo u dublju vodu. Molila sam Boga i njegovog Anđela čuvara da ga spasi, da mu dođe pomoć. Kad se glava spustila, a nad vodom su se samo još vidjela njegova ramena, molila sam da mu pomognu na način koji mu je najpotrebniji.
Svi smo bili potreseni. Zašto li je tako nesmotreno ušao u tu silno uzburkanu vodu? To možda znaju oni koji su bili s njim, žena koja je tako očajnički kriknula kad mu je glava nestala u valovima da još uvijek mogu čuti njen glas.
Nekoliko mjeseci kasnije napisala sam ovu priču. Zapravo, ona se napisala sama. Nikad nisam bila u stanju pisati po unaprijed zadanom scenariju. Odakle se pojavio onaj drugi lik, zašto njegova tužna sudbina, odakle smrt njegova brata? Kad sam to napisala bila sam iznenađena kao netko tko sa zanimanjem čita tuđu priču. Najveću zahvalnost osjetila sam zbog završetka koji smatram sretnim.
Poklanjam vam priču sa željom da pripazite na svoje odluke, osobito u trenucima kad one izgledaju bezazlene. Nemojmo nespremni ulaziti u uzburkano more ako to nije prijeko potrebno. Prolazimo kroz život otvorenih očiju i srca punog pouzdanja i ljubavi – kad je to moguće. Život je prekrasna prilika koju smo dobili dolaskom na svijet. Prihvatimo poljubac života i budimo nepokolebljivi u onome što jesmo i zauvijek ostajemo – djeca Božja.
Post je objavljen 04.05.2006. u 22:39 sati.