Prvi svibnja – dan kao svi drugi, ili ipak...
Moj stariji sin često spominje jutarnji osjećaj. Taj osjećaj struji iz nenamještenih kreveta, progoni ga ako dulje ostane u piđami ili se teške rolete ne dignu na vrijeme. Čini mi se da je njemu taj jutarnji osjećajh sinonim za nešto loše ili ne baš dobro što želi odagnati brzim i potpunim buđenjem, puštanjem sunčevog svjetla u stan, pranjem zubi i umivanjem.
Osim tog jutarnjeg postoje i drugi, moji, bezimeni osjećaji, koji donose nagovještaj nečeg poznatog što se dugo i uporno ponavljalo u prošlosti.
Trenutno u mene struji prijatan nedjeljni osjećaj, potkrepljen pojavom sunca koje se udostojalo vratiti nakon višednevne kiše i glasova razigrane djece koji konačno opet dopiru kroz prozor iz obližnjeg parka. Ipak, danas nije nedjelja, nego ponedjeljak, prvi svibnja, Praznik rada. Te mi riječi ni prije nisu značile mnogo, sad mi ne govore gotovo ništa. Poštujem rad svakodnevno, kao što ljubav njegujem, već prema mogućnostima, svakodnevno, a ne na nekakvo uvozno Valentinovo puno srčeka i ostalih simbola.
Nemam, naravno, ništa protiv Valentinova, kao ni protiv Praznika rada. Samo mi se čini da je maksimirski grah danas beskonačno udaljen od mene. Ipak, moram priznati da je lijepo ovako neradno slaviti praznik rada. A tu su i neka sjećanja.
Nekoliko godina djetinjstva provela sam u malom mjestu gdje su moji roditelji radili. Prvoga svibnja, kad bi pao mrak, održavala se velika parada s bakljadom. Baklje su nosili i školarci koje su roditelji pustili. Ja sam još bila premala. Kad sam dorasla nošenju baklje, preselili smo se. No bilo je prekrasno stajati na nogostupu i gledati kako glavnom ulicom prolazi svjetleća kolona. Kad bi došli do parka, s obližnjeg bi se brežuljka prolomio vatromet. Raznobojne zublje parale su mračno nebo i rasprskavale se na tisuće šarenih zvjezdica koje su polako padale prema tlu. Uvijek sam se nadala da će neka od tih zvjezdica doletjeti do mene da je bolje pogledam. Tata, koji me je držao za ruku, govorio je da su to papirići slični staniolu za čokoladice, no ja nisam vjerovala. Možda ne vjerujem ni sada. Čuda se događaju, zar ne?
01.05.2006. u 21:23 | K | 1 | P | # | ^
