STAROST
Jeste li primijetili koliko se ljudi danas boji starosti? To je još jedna od bolesti našeg vremena. Na starost se gleda kao na predvorje smrti, a smrt se valjda smatra krajem svega, konačnim i neopozivim užasom s kojim se nemamo snage suočiti sve dok se ne nađe pred nama i stavi nas pred gotov čin. Ove sam se teme sjetila uz pjesmu Bolje biti pijan nego star... koju su servirali mladima na norijadi. Tako se već djeca impregniraju negativnim osjećajem prema starosti i starim ljudima.
Ako malo bolje razmislimo, stvari mogu izgledati sasvim drugačije. Starac kojeg vidimo pred sobom nije gubitnik pred kojim stoji još samo nesretni završetak i kraj svega. On je ponosni primjerak naše vrste koji se othrvao životnim opasnostima i došao do točke na kojoj se nalazi. Pun je znanja i životnog iskustva koje može prenijeti mlađima. On ima svojih sedamdeset, osamdeset ili više godina pod kapom, što mi mlađi ne možemo reći za sebe. Kraj života nije u našim rukama i ne znamo kad će nam doći. Možda mnogo godina prije nego što dosegnemo njegovu starost.
Nemojte misliti da strah progovara iz mene. Naravno, bojim se umiranja, ali strah od same smrti već me dugo ne mori. Sjećam se trenutka u drugom razredu osnovne škole kad sam iznenada shvatila da ću jednom uistinu umrijeti, da se to nikakvim čudom ne može izbjeći. Bio je to užasno klaustrofobičan osjećaj, jer dijete ima ograničeno poimanje smrti i moje se ograničilo na osjećaj prestanka disanja – zgrozim se kad se sjetim. No ta mi je spoznaja postala pravi blagoslov. Kako sam rano počela o tome razmišljati, tako sam došla i do nekih odgovora, a na strah sam se privikla do te mjere da to više i nije strah nego informacija o činjeničnom stanju. Strah se budio kad se kraj približio dragim ljudima i dobrim poznanicima u mom životu. I u trenucima kad sam bila svjesna vlastite životne ugroženosti. Svijest o prestanku tjelesnog funkcioniranja meni poznatih ljudi bila je to jača što sam im za života bila bliža. No i onda je prevladao osjećaj da smrt nije kraj, da ti dragi ljudi nisu otišli nego samo preselili nekamo gdje ih ne vidim, ali do njih dopiru moje molitve.
Nisam željela toliko govoriti o smrti. Ona je bitan element koji uvelike utječe na naš život samim svojim postojanjem (i ovako smo često neozbiljni i neodgovorni, a kako bismo se tek ponašali kad nje ne bi bilo) i o njoj bi se mogle napisati knjige, kao i o rođenju, sklapanju braka, rađanju djece i drugim važnim trenucima u našem životu. Htjela sam se samo zapitati zašto je starost prognana iz naše civilizacije. Kad viđamo starije ljude u promidžbenim emisijama? - Jedino u reklamama za životno osiguranje i sredstva za učvršćivanje zubnih proteza. (Pelene za inkontinenciju brižno su obavijene velom bezličnosti.) I u tim se reklamama pojavljuju uglavnom mlađi i njegovani ljudi starije dobi – osobito kad je riječ o ženama. Dobro, zaboravila sam reklame za bombone i prehrambene proizvode u kojima se pojavljuju dragi djedovi i bake kako bi svojim unucima pomogli odabrati ono najbolje. Oni više igraju ulogu dobrih vila nego stvarnih starih ljudi s reumom, otečenim nogama, drhtavim rukama...
Trebamo shvatiti da starost nije kazna, da je ona prirodni dio našeg postojanja – ukoliko se naš životni put ne prekine i prije nje. Oduvijek sam poštovala starije od sebe – nije to samo formalnost, nego istinski stav oblikovan u obitelji s puno staraca i djece. Moj se stav nije oblikovao sad, u ranim srednjim godinama (imam ih četrdeset i jednu), bio je prisutan u mladosti, za vrijeme studija, možda oduvijek.
Uvijek sam smatrala da u životu treba ići dalje – kamo god me on vodio. Pitala sam i neke bliske starije osobe bi li se željele vratiti u prošlost kad bi to bilo moguće. Dobila sam zanimljive odgovore – većina muškaraca rekla je da bi, dok su žene rekle da ne bi. To me utješilo, jer sam mislila da možda sa mnom nešto nije u redu kad tako razmišljam. Kasnije sam tu istu utješnu misao čula od velike švedske dječje spisateljice Astrid Lindgren. Nju su u jednom intervjuu, kad je već bila starija od 80 godina, pitali bi li se htjela vratiti u dane svog djetinjstva u kojem su nikle prekrasne priče koje je darovala čovječanstvu. Malo je razmislila i polako odgovorila – da je djetinjstvo provela u lijepoj velikoj kući s mnogo soba i puno djece koja su se stalno igrala i smišljala nove pustolovine, ali da se ona u to vrijeme više vratiti ne bi htjela. Što bih ja mogla tome dodati...
Kolike sam samo teme ovdje dotakla - ima ih za pet postova. Treba govoriti i pisati i o onome o čemu se nerado razgovara - na normalan i ljudski način. Život teče dalje i na nama je da iskoristimo njegovo vrijeme najbolje što možemo. 
30.05.2006. u 23:48 | K | 15 | P | # | ^
