Slapovi su prekrasne prirodne pojave. Mjesta na kojima se ruše veličanstvene bujice ili samo tanke koprene vode posebna su kao i izvori. Ne, neću citirati prekrasnu Cesarićevu pjesmu koju vjerojatno svi poznajemo. Radije ću staviti sliku slapa koji mi je osobito drag. Iz vrlo osobnih razloga. Možda jednom napišem koju o tome.
Koliko bi se samo moglo pisati o vodi! U prošlom sam postu bila malo nepravedna – prema rijekama. Velike mutne rijeke zaista mogu djelovati prijeteće, no to nikako ne bih mogla reći za bistre planinske rijeke koje teku čistim kamenim koritima. Sjećam se svog prvog susreta s Unom. Vozila sam se s grupom učenika vlakom iz Zagreba za Šibenik. Nakon Kostajnice s lijeve se strane pojavila prekrasna smaragdno zelena, savršeno čista rijeka – Una. Nisam mogla skinuti pogleda s te ljepote. Vlak je veselo zviždao prolazeći kroz brojne tunele, rijeka je bila čas lijevo, čas desno, a vlak malo u Hrvatskoj, malo u BiH. Dobra stara vremena prije nego što su vlakovi stali pritiješnjeni ratnim zbivanjima.
Sjećam se i Soče u Sloveniji. Dok smo se automobilom spuštali od izvora kroz Trentu sjetila sam se Une i pomislila kako ova rijeka nije tako lijepa. Naravno, prevarila sam se. Bio je mutan dan, sunce je samo povremeno prosijavalo kroz oblake, dok mi je Una ostala u sjećanju okupana kristalno jasnim sunčevim zrakama.
Obje rijeke sam vidjela samo jednom ili dvaput u životu, no ostavile su mi neizbrisivo sjećanje i želju da ih ponovo vidim. Nije bitno kada. Možda samo u snu.
Post je objavljen 14.05.2006. u 19:25 sati.