Jako sam umorna, zato samo dvije kratke crtice s mog putovanja – jedna lijepa, jedna manje lijepa. Započet ću s onom manje lijepom.
«Ugostitelji»
Putovala sam s velikom skupinom gdje su problemi i sukobi uvijek mogući. Ipak, na trodnevnom putovanju susretali smo gotovo isključivo ljubazne i susretljive ljude. Vjerojatno zato što je većina nas bila ljubazna i susretljiva. Bilo mi je zbog toga drago, osobito jer je veći dio vremena puhalo jugo – čas slabo, čas umjereno – dovoljno da vas zaboli glava i da se nadurite na cijeli svijet. Posljednjeg dana putovanja posjetili smo jedno naše prilično poznato ljetovalište. Duga šljunčana plaža, kafići i prodavaonice suvenira i ostalih drangulija duž cijele obale. Neću spominjati ime, sigurno nije to jedino mjesto gdje možete doživjeti neugodan prijem u sparno subotnje popodne.
Najprije smo otišli u restoran koji samo djelomično zaslužuje taj naziv. Sjeli smo za stolove od kojih je dio bio izložen žarkom podnevnom suncu (oko 13h) unatoč crvenoj tendi koja je bespomočno lamatala na vjetru iznad nas. Bili su vrlo otresiti kad smo tome pristojno prigovorili – bilo je naime još mjesta u sjenovitom srednjem dijelu restorana, očito spremnom da ugosti eventualne namjernike kojih nije bilo. Dobili smo ručak koji nije bio loš, no bez ijednog smiješka, kao da im idemo jako na živce. Na kraju je gazda promrmljao nekoliko riječi objašnjenja – ne isprike, koje nas se nisu osobito dojmile. Ne znam zašto pristaju primati grupe ako im to nije po volji.
Uputili smo se u šetnju duž plaže. Neki su se okupali u ne baš čistom prohladnom moru (ja sam nakon muka opisanih u prethodnom postu ipak odustala od kupanja zbog prehladne vode) a kolegica i ja razgledale smo štandove i trgovine postavljene uz samu plažu. Željela sam kupiti nešto za djecu, no od svih tih silnih stvari ništa nije bilo prikladno. Na kraju sam se odlučila za znojnike s nekakvim loptama – prikladno za dječake kad ne želiš doći kući praznih ruku. Čovjek nimalo trgovačkog izgleda dao mi je traženo i promrmljao da je plaćanje u dućanu. Tek tad sam ugledala vrata gotovo skrivena gomilom ponuđenih ručnika, dječjih torbica i raznih perlica. Ušla sam u prohladnu pećinu s policama prepunim nekakvih ružnih lutkica koje su me podsjetile na woodoo i ostale mračne stvari. Nije bilo ni čaplji koje bi pripadale bližoj okolici, samo nekakve strane stvarčice koje ne bih kupila ni u središtu crne Afrike kad bih se ondje našla. Sjetila sam se jednog zagrebačkog dućana s izloženim nakaznim figuricama nesrazmjerno velikih spolnih organa podignutih u erekciji koje su mi se u djetinjstvu tako gadile da sam okretala glavu na drugu stranu ako sam slučajno morala onuda proći. Brzo sam platila i gotovo istrčala na sunce.
S kolegicom sam se približavala kraju uređene šetnice i odlučile smo popiti kavu prije povratka u autobus. Sjele smo na terasu kafića na samoj plaži. Natkrivena terasa bila je odvojena od samog lokala koji je smješten u adaptiranoj staroj kući. Ubrzo se pojavila visoka muškobanjasta konobarica i pitala što želimo. Bez pokreta na licu karijatide saslušala je narudžbu i otišla. Nismo dugo čekale, stigla je kava poslužena bez riječi. Odmah smo platile. Pogled na more i plažu na koju su nakon ručka pristizali sve brojniji kupači bio je prekrasan. Polako smo se vraćale i ponovo zavirivale na štandove provjeravajući nismo li se prije zabunile u procjeni. Ista mračna lica i traljavo ponašanje ljudi koji bi trebali biti trgovci. Kolegica je na kraju konstatirala da su vjerojatno te trgovine njima pokriće za tko zna kakav biznis kojim se zaista bave. Ne znam. Za mene je ljubaznost dio pristojnosti kad se nekome obraćam, a ja sam samo kupac. Prodavaču bi to trebao biti zakon...
Dva galeba
Malo sam odužila s ovom prvom pričicom, no ova druga bit će kraća. Kad je nešto lijepo i dobro nema se puno reći.
Vozač našeg autobusa bio je miran i strpljiv čovjek. Kad putujem uvijek sam svjesna da moja sigurnost i sigurnost svih putnika u velikoj mjeri leži u rukama onoga tko upravlja vozilom. Zato ga pažljivo pogledam u akciji ako za to imam priliku. Ovdje sam odmah vidjela da nas vozi iskusan i miran čovjek. Kad je mogao, vozio je brzo. Kad je trebalo usporiti ili stati, usporio je ili stao tako da putnici to gotovo nisu primijetili. Pritom je zadržao onaj smireni izraz lica, čak i kad smo se na neugodnom dijelu ceste mimoilazili s kamionom s prikolicom, a ja sam oprezno zirkala čas u vozača, čas u provaliju pored mog prozora. Ništa. Malo naprijed, malo natrag, pozdrav vozaču kamiona i krenuli smo dalje. Da je psovao, stiskao zube, divlje mijenjao brzine, ja bih se vjerojatno bila uplašila. Ovako je sve ostalo na blagoj nelagodi zbog dubine koju sam gledala.
Bio je s nama i u hotelu, ručali smo i večerali zajedno. Vrlo pristojan, uvijek je pozdravljao i malo se uključivao u razgovore, ali je uglavnom nenametljivo šutio. Mnogi ljudi pomislili bi da je neljubazan ili nedruželjubiv. Možda ga ne bi ni primijetili. Kod nas mirni i šutljivi ljudi koji strpljivo i bez pogovora rade svoj posao uglavnom ne kotiraju visoko. Ali nisam zbog toga započela pričati o njemu. Nego zbog trenutka u vremenu kad je donio odluku koju poštujem.
Vozili smo se ravnim dijelom svježe asfaltirane ceste. U trenutku ugledala sam dva galeba na kolniku nekoliko desetaka metara ispred nas. Trgali su nešto – vjerojatno tijelo pregažene životinjice. Očekivala sam da će odletjeti prije nego što dođemo do njih – bila je lagana uzbrdica i nismo bili prebrzi. Jedan se zaista digao. Drugi je proždrljivo pokušavao otkinuti svoj zalogaj. Gledao je u nas i nije bježao. U tom trenutku vozač naše grdosije skrenuo je lijevo i zaobišao ga. Nisam vidjela kad je uzletio, no bio je spašen. Sve se odigralo u nekoliko sekundi, srećom nije bilo vozila iz suprotnog pravca. Ne znam je li još netko primijetio taj mali manevar. Jurili smo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Tada sam primijetila da se naš vozač kod svakog križa ili kapelice pored koje smo prošli gotovo neprimijetno prekriži. Kako je povremeno desnom rukom prinosio ustima nekakve sjemenke i grickao ih, tek sam sad to primijetila. Kao da mi je onaj galeb izoštrio vid. To bi bila ta priča. Hvala ti, Marko, za galeba i sretan ti put!
Post je objavljen 21.05.2006. u 22:58 sati.