odmak

subota, 26.03.2016.

Komentar

A, da prekinemo razglabati o meni; podloj, staroj itd i vratimo se na temu.
Ovako sam započela pisati komentar na blogu , MODESTI BLEJZ,ali postao je prevelik pa ga stavljam na moj blog.


Prilažem citat Vuka Perišića i istog članka.
Karamarko je rekao što je rekao,a što je mislio samo će UDBA i slične organizacije znati. Ostavimo Karamarka. Preporućam pročitati cijeli članak Vuka Perišića.

"No, dobro, možda je Karamarko mislio na tradiciju weimarske demokracije i njen bujni pluralizam? Možda je imao na umu weimarsku avangardnu, kozmopolitsku i gay-friendly kulturu? Zašto, ako već voli geografske konvencije i tradiciju – i ako "ono što HDZ i ja želimo jest da hrvatsko društvo bude demokratsko..." – nije posegnuo za anglosaksonskom, francuskom ili skandinavskom političkom tradicijom? Zašto je pored Zapadne Europe odabrao baš Srednju?

Budimo velikodušni, možda je mislio na poslijeratnu njemačku i austrijsku demokraciju? To je dobar izbor. Demokratska je samo ona domovina koja s lakoćom podnosi prezir: u bečkom Burgtheateru igrane su drame Thomasa Bernharda i nitko mu čak nije ni provalio u stan. No, može li se nakon samo (niti) sedamdesetak godina – koliko postoje moderna njemačka i austrijska demokracija – govoriti o tradiciji? Uostalom, nije li demokracija svojevrsna negacija političke tradicije?

Što nam poručuje Tomislav Karamarko? Koje uzore ima na umu? Koju Srednju Europu? Što mu je draže? Berlinski kabaret ili münchenska pivnica? Fritz Lang ili Leni Riefenstahl? Hannah Arendt ili Martin Heidegger? Arhitektura Bauhausa ili Alberta Speera? Max Weber ili Carl Schmitt? Josef Piłsudski ili Witold Gombrowicz? Viktor Orbán ili István Bibó koji je pisao o bijedi malih istočnoeuropskih državica? Možda nam aktualni potpredsjednik vlade duguje pojašnjenja? Ili je bio sasvim precizan. "

Ja nadodajem za bolje razmijevanje.
Treba razlikovati dva pojma uz Weimar:

Weimarska Republika (njem. Weimarer Republik) je naziv za njemačku državu nastalu nakon Prvog svjetskog rata. Na izborima početkom 1919. SPD (socijaldemokrati) nemaju apsolutnu većinu pa su prisiljeni ući u koaliciju sDDP (demokratska stranka) i katolicima kako bi sastavili vladu. To je tzv. Weimarska koalicija koja je i tvorac Weimarskog ustava donesenog u kolovozu 1919. u malom gradu Weimaru. Dakle, ukinuvši monarhiju parlament je proglasio federativnu republiku sastavljenu od 17 "zemalja".

I gradić Weimar:

grad je bio i žarište njemačkog prosvjetiteljstva i mjesto u kojem su spisateljiGoethe i Schiller razvili književni pokret Weimarski klasicizam. Grad je bio i rodno mjesto Weimarske škole umjetničkih zanata i Bauhaus pokreta, koji je 1919. god. osnovao Walter Gropius s umjetnicima kao što su:Vasilij Kandinski, Paul Klee, Oskar Schlemmer, Lyonel Feininger.

Bila sam u gradu. Izgleda kao legoland. Svaki cm je uređen kao iz bajke ili sa onih kič Božičnih razglednica.
Uredan, čist lijep upravo na malograđanski način . Kako ga tko vidi.

Grad je iznjedrio velike vrijednosti i velike ljude.

Jednako kao što je cijela Njemačka u osnovi imala 'malograđanski' štih. Iz njega su izišli oni koji su pokušali, ali i uspijevali razbiti učmalost čipkastih predmeta i razmišljanja, a ispod površine odvijala su se zvjerstva- maltretiranja djece i odgoj koji je gušio svaku slobodu (pa i gej zajednice napr.), ali iznjedrila i spomenute autore koje Perišć u svom članku spominje.
Ali slični gradići iznjedrili su i Hitlera i sva zvjerstva nacional socijalizma.

Povijest je iz tog miljea došla do danas uljuđene Europe. Srednje Europe koja ima dobro sređene socijalne odnose, vrlo malo one klasične sirotinje i jako izrabljivanih radnika ( među njima i djece)- povijesnog vremena u kojem je Marx stvarao svoja djela. Kontekst posve jasan za pobunu izrabljivanih. Sve to treba razumjeti.
Neću ulaziti u raspravu s Perišićemkoji misli da je Engleska, Francuska imala drugačiji povijesni background, drugačiji povijesni razvoj, jer danas ujedinjenja Europa (koliko god bila krhka) pokušava uskladiti svoje ustave, svoja razmišljanja i djelovanja.

Kako god danas se u tu Europu ugurava jedna drugačija povijest. Povijest potpuno drugačijeg načina života, ali sa željom da svoj život uredi u relativno mirnom naručju Europe koja je svoje Scile i Haribde u međuvremenu prošla. Naučila živjeti u demokraciji, uvažavanju drugih mišljenja – što kod nas uspijeva samo djelomično jer je izgubljeno 45 godina u nedemokratskom sustavu – recimo to jasno i glasno totalitarizmu.

Mi kaskamo u demokraciji. To se vidi i na ovim anonimnim stranicama.

Pitanje je što će se dogoditi sa Europom. Pitanje je što će se dogoditi i s našom demokracijom u usponu.

Hoćemo li stvarno imati vojsku na ulicama i hoće li to promijeniti naše male slobode.

O tome, mislim, treba razgovarati. Bez obzira iz koje sredine dolazili i kojih svjetonazora bili.

Ne sramim se svog backgrounda. Puno stavri, iz te sredine učinilo je moj život lijepšim. Znam se služiti priborom za jelo na pr. Znam koje vino ide uz koje jelo. Upalim svijeću na stolu kad jedem i sama. I puno drugih stvari koje smatramo estetskima, lijepima. Znam saslušati drugoga i svojim znanjem potkrijepiti argumente moje napisane ili izgovorene misli, bez skrivenih namjera. Bez fige u đepu.

Ne smatram dobrim argumentom nekome reći da je podao, star, nesuvisal i još gorim rječnikom okarakerizirati ikoga.

Bila sam u Italiji sa najstarijim sinom kad su pronašli u prtljažniku automobila mrtvog Alda Mora.
Moj sin tada 14 godišnjak, mislim, visok i izrazito plave kose i očiju stršio je iz mase koja se kotrljala ulicama jednog junačkoga gradića i njegovih niskih i crnokosih ljudi koji su izvikivali Smrt za brigate rosse i slične tada terorističke organizacije. Umrla sam od straha. Uvukla sam ga u kafić. Nismo se micali dok nisu prošle demonstracije, a što je potrajalo.



Sjećam se da je netko iz stranke Alda Mora na radiju pokušavajući smiriti te ljutite i na osvetu spremne ljude rekao, između ostalog: NAŠE ORUŽJE SU RIJEČI.

Toga se držim cijeli život.

I da MODESTI BLEJZ nikad i da znam kako izgledaš i tko si u ovom groznom anonimnom mediju koji govori sve o nama anonimnima nikad ne bih govorila o tvom fizičkom izgledu. Ne bih ti uzela za zlo ni porijeklo.
Ti si se valjda 'svojim' vrijednostima izborila za svoje mjesto u svijetu.

Sretan Uskrs onima koji drže do tog najvažnijeg događaja kršćanske vjere. Događaja bez kojega bi kršćanstvo bilo samo jedna od mnogobrojnih vjera u Više biće.

26.03.2016. u 07:17 • 34 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.03.2016.

Vladavina Reptila

Krasan je dan.. Sunašce i te stvari.
Kvraguc. Jučer mi se pojavio Windovs 10 na ekranu i kako već nekontrolirano pritišćem, vjerojatno sam pritisla yes i sad mi umilni ženski glasić na engleskom govori sva slova i tipke koje pritišćem.
Kako će se taj dvoboj među nama završiti vidjet ćemo.

Ono što želim napisati , a mislila cijeloj priči dati naslov: Nemoć jezika, ali sve mi je više jasno da nama vladaju Reptili i da bi naslov trebao biti: Nemoć zemljana, jer su sile koje nama vladaju puno veće od nas. Nama su samo , vrlo mudro, ostavili privid slobode. Mi smo davno okupirani od svemiraca i samo su rijetki svjesni ( Mulder_and_Scully ) da je to tako, ali im se ne vjeruje. Morali su nastaviti seriju da počnemo i mi sumnjati.

Na primjer; šetkali su ovom zemljom, koja ne zna što se s njom događa dva kraljevska Reptila namijenjena jedan drugome još od mladosti. Ali koliko se trudili ti vanzemaljci koji su tu stotinama godina ne uspijeva im baš posve sličiti na ljude pa su žrtvovali jednu od zemljanki da poboljšaju ... što mi je... nije moj problem...

Nisam se mislila baviti Reptilma.

Svaki drugi je već Reptil. U Hrvatskoj to već ide galopom.
I jasno je:

Tamo gdje nedostaju vrline, počinju interesi.

I to reptili koriste. Sve nas je više gluhih, slijepih i nijemih.

Urušile su se vrijednosti ( ne plačem zbog toga, meni lagano raste rep i stražnje noge su mi sve manje), je li itko ikad čuo za vrline. To traje već dugo. Ne čudim se što ih se nitko ne sjeća. I što će nam. Samo donose glavobolju.
Ostavljene su za glađenje torte ovdje na blogu ili na facebooku ili već na nekom od internetskih stranica. Mažemo li mažemo. Svi zadovoljni.

BLAGODAT MANJINE
O da sam katolik u Oslu,
to bi mi pomoglo u poslu,
jer svi Talijani i Francuzi
bili bi ondje moji druzi.
O da sam gdje sam bar Musliman,
bio bih svugdje znan i štiman,
jer svi bi zagrebački Turci
svojemu stajali pri ruci.
Il da sam Žid il ortodoksan,
ja ne bih bio lako zboksan.
Al ja sam svoj i među svojim,
sam sa samim, ja se bojim.

Svi zadovoljni osim nas samih. I red je da se bojimo.

A tko bi ovo mogao napisat ostavljam za razmišljanje. Ja nisam. Ja i onako živim u svom svijetu i nikakve veze nemam s mojima i našima tko god oni bili.

17.03.2016. u 19:10 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.03.2016.

Pandorina kutija

Bilo je događaja u međuvremenu. Dvije kazališne predstave i nekoliko filmova u kinu. Važno je naglasiti da je to također izlazak. I još ponešto. Druženja sa malom djecom.
A, to je uvijek čudo. Pitanja i odgovori.., kako god usput još malo tv vijesti i ponešto iz novina. U posljednje vrijeme kupujem i 'Telegram'. Više sam u iščekivanju, nego što pružaju. Moguće e da se kod nas stvari prebrzo odvijaju ( Dok Most razmišlja), a Telegram izlazi jedanput tjedno i nikako ne može biti aktualan..
Ne sluti na dobro sve to skupa.

Ne zna se tko odlučuje. Čini se da je Prime_Minister produžena ruka korporacija, Petrov Opus Dei (pretpostavljam. Zato ta sporost u odlučivanju. Treba vremena dok ode po svoje mišljenje u 'komitet',), a Karamarko samo pion nikad prežaljene UDBE- figurativno rečeno.
Još će onaj antipatični Milanović postati simpatičan. I onda nemreš bilivit rejting raste onom malom dugokosom iz Živog Zida, koji govori nama iz srca, al kakva koristi od 'predizbornih' govora i ISTINE. Od revolucionara kao i od revolucije ni od korova ( daleko joj kuća). Još nekako možemo, iako bi bilo dobro izići na ulice protiv te prepotentne političke kaste.

Možda je sve to skupa samo Pandorina kutija. Vijci popuštaju i poklopac će uz prasak sa svim sadržajem izletjeti i kao kiša iliti grad, a zaštite nema, dotući i ovo malo nade u Hrvatskoj.
Prime Minister će nas napustiti, obavit će zadatak i baj , baj, zbogom diko vidjet ćemo se. Ispuhat će se i raspasti koalicija. Ne znam možemo li MI preživiti nove izbore. Zadnji novci kod nas mališa davno su izvađeni iz čarapa, ispod štramaca i ostalih tajnih mjesta.

Toliko o ekonomiji, a sad svi mogući politički pogledi i ogledi.
Piše Pofuk na portalu Večernjeg. Morala sam se prijaviti sa svim podacima da bih mogla ostaviti komentar, a onda i ono malo što sam pokušala reći brisali su me jer je valjda politički nekorektno.
Piše gosp. Pofuk članak o tome kako je u Jugoslaviji Hrvatska i Hrvati bili potpuno ravnopravna narodnost u Jugoslaviji.

Idila!!!

Pokušala sam biti nježna, ali tolika površna rekonstrukcija i dokazivanje idealnog života u Jugoslaviji me drmnula. Pa, stvarno?!. Očito smo on i ja živjeli u dvije različite Jugoslavije.

A onda dva članka u posljednjem Telegramu:

Anto Nobilo – Specijalna pravna ekspertiza.

Naravno protiv lustracije. Svi su normalni ljudi u dilemi ima li uopće smisla lustracija sada.
Pitam se: ako je trebalo, kad je trebalo napraviti? U ratu?
I drugi članak: Što se zbiva s HRT-om- pročitajte.

A s druge strane osobno sam živjela u Jugoslaviji kao građanin drugog reda. Još uvijek živim.
Neću o sebi, ali recimo moja je sestra dobila  Fulbrighta s pedeset godina, danas gledajući retrogradno čudo je da je i slobodnoj Hrvatskoj dobila, jer su Hrvatsku preuzeli djeca kadrova. Znam i druge čovječice i mlade i stare muže izgubljenih životnih putova zbog krivo izgovorene riječi, sumnje ili misli.

Neki će reći i danas se događa. Ne u tolikoj mjeri i na tako očite načine.

Ali, sve da tako i jest, da se uistinu takve stvari o kršenju ljudskih prava događaju isti tren se podigne buka od raznih organizacija za ljudska prava i to smatram u redu. Nikako ih ne bi trebalo ukinuti! Ozbiljno mislim.

Stvar je u tome da se 45 godina moga života u Jugoslaviji nitko nije na takve stvari usudio buniti. Zato nikako ih marginalizirati. Netko mora, treba pomoći nemoćnima i na bilo koji način bespravno ugroženima.
Ako ćemo se svesti na osvetu vraćamo se na oko za oko i zub za zub ( uskoćit ću za pametnoga zuba. Njemu ne pakirati.)

A, sad ozbiljno:
Gospodin Nobilo lijepo i odmjereno priča o krivnjama svih sustava, da ne kažem režima. Pavelića kojeg smo rastranžirali kroz sve silne godine, S PRAVOM; jer nam je ostavio strašne čine iz prošlosti. Nije od njegovog djelovanja ostalo ni komadićak duše, ali i tijela o kojem se nije govorilo.
Samo lude glave mogu veličati Pavelića i njegovo vrijeme.
To nije sporno, ali toplo preporučam Nobilov članak pa da vidite koliko je nježan prema Titu i komunizmu. Je, kaže on, događali
su se zločini, ALI...
I TU NALAZIM PROBLEM. MISLIM TO OZBILJNO NAJOZBILJNIJE.
LUSTRACIJA ne bi ništa napravila, osim što bi zadovoljila naše male i velike osvete.
I što bismo lustrirali?

Četrdeset i pet godina komunizma!!?
Sve one koji su umiješani? Pa to je, na neki način, svatko od nas više ili manje.
Recimo u mom gimnazijskom razredu. Sekretar partje- više se ne mogu sjetiti kako se to zapravo zvalo bio je mladi čovjek koji je sa mnom kod mog oca primao instrukcije iz crtanja ( jeli zato dolazio u našu kuću?). Obitelji su nam se poznavale, skoro prijateljski odnosi. On bi znao kasno u noći (vjerojatno se vraćao s partijskoga sastanka) bacati kamenčiće na moj prozor i upozoravati me što mi se sprema, jer sam bila u otporu.
"Ne izazivaj, govorio bi tipično komunistićkim rječnikom. Ili moju prijateljicu koja je također u gimnaziji ušla u partiju. Jednom i drugom je to pomoglo u daljnjem napredovanju. Više nego meni i mnogima. Utoliko se koristila ta žnjora veze s komunizmom.
Izgleda kao dječja igra, ali ...
Za vrijeme Hrvatskog proljeća studentica i student, zaljubljeni par. Njega su u rano jutro odveli na ispitivanje i kasnije suđenje pa puf pet godina zatvora, a ona je bila ta koja je ga je špijunirala i izdala. Možda namještena od samog početka. Još je negdje gore po nekim službama i nitko joj ne može ništa.
Ono što me brine su iskrivljeni svjetonazori i kvar duše. To nije išlo bez vraga. Najgore je bilo prvi put.
Stvarno malo ih je koji ne bi bili lustrirani, ali što bi se dogodilo s Hrvatskom.
Pa onda svi oni koji su u Domovinskom ratu krali i pokrali, da bi danas momci, majčini sinovi, jadne im majke koji su gubili živote, ostajali invalidi bili predmet progona- ne govorim o lažnjacima, koji su najglasniji, ali zaboga pa svatko iz svake jedinice ili bojne zna tko se s njim borio. Zar je teško znati tko je napumpao životopis.

Hvata me strah kad ovako pišem. Kao da mi Hrvati ne vrijedimo ništa. Moral nula. Okreni obrni tko će ostati nakon lustracije. Ionako nam je demografska slika očajna, a možda je i potrebno da nacija nestane. Ko Sodoma i Gomora, je nismo bolji.
Jutros sam se ustala na lijevu nogu, ali ima dana.


07.03.2016. u 08:51 • 11 KomentaraPrint#

Pandorina kutija

Bilo je događaja u međuvremenu. Dvije kazališne predstave i nekoliko filmova u kinu. Važno je naglasiti da je to također izlazak. I još ponešto. Druženja sa malom djecom.
A, to je uvijek čudo. Pitanja i odgovori.., kako god usput još malo tv vijesti i ponešto iz novina. U posljednje vrijeme kupujem i 'Telegram'. Više sam u iščekivanju, nego što pružaju. Moguće e da se kod nas stvari prebrzo odvijaju ( Dok Most razmišlja), a Telegram izlazi jedanput tjedno i nikako ne može biti aktualan..
Ne sluti na dobro sve to skupa.

Ne zna se tko odlučuje. Čini se da je Prime_Minister produžena ruka korporacija, Petrov Opus Dei (pretpostavljam. Zato ta sporost u odlučivanju. Treba vremena dok ode po svoje mišljenje u 'komitet',), a Karamarko samo pion nikad prežaljene UDBE- figurativno rečeno.
Još će onaj antipatični Milanović postati simpatičan. I onda nemreš bilivit rejting raste onom malom dugokosom iz Živog Zida, koji govori nama iz srca, al kakva koristi od 'predizbornih' govora i ISTINE. Od revolucionara kao i od revolucije ni od korova ( daleko joj kuća). Još nekako možemo, iako bi bilo dobro izići na ulice protiv te prepotentne političke kaste.

Možda je sve to skupa samo Pandorina kutija. Vijci popuštaju i poklopac će uz prasak sa svim sadržajem izletjeti i kao kiša iliti grad, a zaštite nema, dotući i ovo malo nade u Hrvatskoj.
Prime Minister će nas napustiti, obavit će zadatak i baj , baj, zbogom diko vidjet ćemo se. Ispuhat će se i raspasti koalicija. Ne znam možemo li MI preživiti nove izbore. Zadnji novci kod nas mališa davno su izvađeni iz čarapa, ispod štramaca i ostalih tajnih mjesta.

Toliko o ekonomiji, a sad svi mogući politički pogledi i ogledi.
Piše Pofuk na portalu Večernjeg. Morala sam se prijaviti sa svim podacima da bih mogla ostaviti komentar, a onda i ono malo što sam pokušala reći brisali su me jer je valjda politički nekorektno.
Piše gosp. Pofuk članak o tome kako je u Jugoslaviji Hrvatska i Hrvati bili potpuno ravnopravna narodnost u Jugoslaviji.

Idila!!!

Pokušala sam biti nježna, ali tolika površna rekonstrukcija i dokazivanje idealnog života u Jugoslaviji me drmnula. Pa, stvarno?!. Očito smo on i ja živjeli u dvije različite Jugoslavije.

A onda dva članka u posljednjem Telegramu:

Anto Nobilo – Specijalna pravna ekspertiza.

Naravno protiv lustracije. Svi su normalni ljudi u dilemi ima li uopće smisla lustracija sada.
Pitam se: ako je trebalo, kad je trebalo napraviti? U ratu?
I drugi članak: Što se zbiva s HRT-om- pročitajte.

A s druge strane osobno sam živjela u Jugoslaviji kao građanin drugog reda. Još uvijek živim.
Neću o sebi, ali recimo moja je sestra dobila  Fulbrighta s pedeset godina, danas gledajući retrogradno čudo je da je i slobodnoj Hrvatskoj dobila, jer su Hrvatsku preuzeli djeca kadrova. Znam i druge čovječice i mlade i stare muže izgubljenih životnih putova zbog krivo izgovorene riječi, sumnje ili misli.

Neki će reći i danas se događa. Ne u tolikoj mjeri i na tako očite načine.

Ali, sve da tako i jest, da se uistinu takve stvari o kršenju ljudskih prava događaju isti tren se podigne buka od raznih organizacija za ljudska prava i to smatram u redu. Nikako ih ne bi trebalo ukinuti! Ozbiljno mislim.

Stvar je u tome da se 45 godina moga života u Jugoslaviji nitko nije na takve stvari usudio buniti. Zato nikako ih marginalizirati. Netko mora, treba pomoći nemoćnima i na bilo koji način bespravno ugroženima.
Ako ćemo se svesti na osvetu vraćamo se na oko za oko i zub za zub ( uskoćit ću za pametnoga zuba. Njemu ne pakirati.)

A, sad ozbiljno:
Gospodin Nobilo lijepo i odmjereno priča o krivnjama svih sustava, da ne kažem režima. Pavelića kojeg smo rastranžirali kroz sve silne godine, S PRAVOM; jer nam je ostavio strašne čine iz prošlosti. Nije od njegovog djelovanja ostalo ni komadićak duše, ali i tijela o kojem se nije govorilo.
Samo lude glave mogu veličati Pavelića i njegovo vrijeme.
To nije sporno, ali toplo preporučam Nobilov članak pa da vidite koliko je nježan prema Titu i komunizmu. Je, kaže on, događali
su se zločini, ALI...
I TU NALAZIM PROBLEM. MISLIM TO OZBILJNO NAJOZBILJNIJE.
LUSTRACIJA ne bi ništa napravila, osim što bi zadovoljila naše male i velike osvete.
I što bismo rustrirali?

Četrdeset i pet godina komunizma!!?
Sve one koji su umiješani? Pa to je, na neki način, svatko od nas više ili manje.
Recimo u mom gimnazijskom razredu. Sekretar partje- više se ne mogu sjetiti kako se to zapravo zvalo bio je mladi čovjek koji je sa mnom kod mog oca primao instrukcije iz crtanja ( jeli zato dolazio u našu kuću?). Obitelji su nam se poznavale, skoro prijateljski odnosi. On bi znao kasno u noći (vjerojatno se vraćao s partijskoga sastanka) bacati kamenčiće na moj prozor i upozoravati me što mi se sprema, jer sam bila u otporu.
"Ne izazivaj, govorio bi tipično komunistićkim rječnikom. Ili moju prijateljicu koja je također u gimnaziji ušla u partiju. Jednom i drugom je to pomoglo u daljnjem napredovanju. Više nego meni i mnogima. Utoliko se koristila ta žnjora veze s komunizmom.
Izgleda kao dječja igra, ali ...
Za vrijeme Hrvatskog proljeća studentica i student, zaljubljeni par. Njega su u rano jutro odveli na ispitivanje i kasnije suđenje pa puf pet godina zatvora, a ona je bila ta koja je ga je špijunirala i izdala. Možda namještena od samog početka. Još je negdje gore po nekim službama i nitko joj ne može ništa.
Ono što me brine su iskrivljeni svjetonazori i kvar duše. To nije išlo bez vraga. Najgore je bilo prvi put.
Stvarno malo ih je koji ne bi bili lustrirani, ali što bi se dogodilo s Hrvatskom.
Pa onda svi oni koji su u Domovinskom ratu krali i pokrali, da bi danas momci, majčini sinovi, jadne im majke koji su gubili živote, ostajali invalidi bili predmet progona- ne govorim o lažnjacima, koji su najglasniji, ali zaboga pa svatko iz svake jedinice ili bojne zna tko se s njim borio. Zar je teško znati tko je napumpao životopis.

Hvata me strah kad ovako pišem. Kao da mi Hrvati ne vrijedimo ništa. Moral nula. Okreni obrni tko će ostati nakon lustracije. Ionako nam je demografska slika očajna, a možda je i potrebno da nacija nestane. Ko Sodoma i Gomora, je nismo bolji.
Jutros sam se ustala na lijevu nogu, ali ima dana.


Bilo je događaja u međuvremenu. Dvije kazališne predstave i nekoliko filmova u kinu. Važno je naglasiti da je to također izlazak. I još ponešto. Druženja sa malom djecom.
A, to je uvijek čudo. Pitanja i odgovori.., kako god usput još malo tv vijesti i ponešto iz novina. U posljednje vrijeme kupujem i 'Telegram'. Više sam u iščekivanju, nego što pružaju. Moguće e da se kod nas stvari prebrzo odvijaju ( Dok Most razmišlja), a Telegram izlazi jedanput tjedno i nikako ne može biti aktualan..
Ne sluti na dobro sve to skupa.

Ne zna se tko odlučuje. Čini se da je Prime_Minister produžena ruka korporacija, Petrov Opus Dei (pretpostavljam. Zato ta sporost u odlučivanju. Treba vremena dok ode po svoje mišljenje u 'komitet',), a Karamarko samo pion nikad prežaljene UDBE- figurativno rečeno.
Još će onaj antipatični Milanović postati simpatičan. I onda nemreš bilivit rejting raste onom malom dugokosom iz Živog Zida, koji govori nama iz srca, al kakva koristi od 'predizbornih' govora i ISTINE. Od revolucionara kao i od revolucije ni od korova ( daleko joj kuća). Još nekako možemo, iako bi bilo dobro izići na ulice protiv te prepotentne političke kaste.

Možda je sve to skupa samo Pandorina kutija. Vijci popuštaju i poklopac će uz prasak sa svim sadržajem izletjeti i kao kiša iliti grad, a zaštite nema, dotući i ovo malo nade u Hrvatskoj.
Prime Minister će nas napustiti, obavit će zadatak i baj , baj, zbogom diko vidjet ćemo se. Ispuhat će se i raspasti koalicija. Ne znam možemo li MI preživiti nove izbore. Zadnji novci kod nas mališa davno su izvađeni iz čarapa, ispod štramaca i ostalih tajnih mjesta.

Toliko o ekonomiji, a sad svi mogući politički pogledi i ogledi.
Piše Pofuk na portalu Večernjeg. Morala sam se prijaviti sa svim podacima da bih mogla ostaviti komentar, a onda i ono malo što sam pokušala reći brisali su me jer je valjda politički nekorektno.
Piše gosp. Pofuk članak o tome kako je u Jugoslaviji Hrvatska i Hrvati bili potpuno ravnopravna narodnost u Jugoslaviji.

Idila!!!

Pokušala sam biti nježna, ali tolika površna rekonstrukcija i dokazivanje idealnog života u Jugoslaviji me drmnula. Pa, stvarno?!. Očito smo on i ja živjeli u dvije različite Jugoslavije.

A onda dva članka u posljednjem Telegramu:

Anto Nobilo – Specijalna pravna ekspertiza.

Naravno protiv lustracije. Svi su normalni ljudi u dilemi ima li uopće smisla lustracija sada.
Pitam se: ako je trebalo, kad je trebalo napraviti? U ratu?
I drugi članak: Što se zbiva s HRT-om- pročitajte.

A s druge strane osobno sam živjela u Jugoslaviji kao građanin drugog reda. Još uvijek živim.
Neću o sebi, ali recimo moja je sestra dobila  Fulbrighta s pedeset godina, danas gledajući retrogradno čudo je da je i slobodnoj Hrvatskoj dobila, jer su Hrvatsku preuzeli djeca kadrova. Znam i druge čovječice i mlade i stare muže izgubljenih životnih putova zbog krivo izgovorene riječi, sumnje ili misli.

Neki će reći i danas se događa. Ne u tolikoj mjeri i na tako očite načine.

Ali, sve da tako i jest, da se uistinu takve stvari o kršenju ljudskih prava događaju isti tren se podigne buka od raznih organizacija za ljudska prava i to smatram u redu. Nikako ih ne bi trebalo ukinuti! Ozbiljno mislim.

Stvar je u tome da se 45 godina moga života u Jugoslaviji nitko nije na takve stvari usudio buniti. Zato nikako ih marginalizirati. Netko mora, treba pomoći nemoćnima i na bilo koji način bespravno ugroženima.
Ako ćemo se svesti na osvetu vraćamo se na oko za oko i zub za zub ( uskoćit ću za pametnoga zuba. Njemu ne pakirati.)

A, sad ozbiljno:
Gospodin Nobilo lijepo i odmjereno priča o krivnjama svih sustava, da ne kažem režima. Pavelića kojeg smo rastranžirali kroz sve silne godine, S PRAVOM; jer nam je ostavio strašne čine iz prošlosti. Nije od njegovog djelovanja ostalo ni komadićak duše, ali i tijela o kojem se nije govorilo.
Samo lude glave mogu veličati Pavelića i njegovo vrijeme.
To nije sporno, ali toplo preporučam Nobilov članak pa da vidite koliko je nježan prema Titu i komunizmu. Je, kaže on, događali
su se zločini, ALI...
I TU NALAZIM PROBLEM. MISLIM TO OZBILJNO NAJOZBILJNIJE.
LUSTRACIJA ne bi ništa napravila, osim što bi zadovoljila naše male i velike osvete.
I što bismo lustrirali?

Četrdeset i pet godina komunizma!!?
Sve one koji su umiješani? Pa to je, na neki način, svatko od nas više ili manje.
Recimo u mom gimnazijskom razredu. Sekretar partje- više se ne mogu sjetiti kako se to zapravo zvalo bio je mladi čovjek koji je sa mnom kod mog oca primao instrukcije iz crtanja ( jeli zato dolazio u našu kuću?). Obitelji su nam se poznavale, skoro prijateljski odnosi. On bi znao kasno u noći (vjerojatno se vraćao s partijskoga sastanka) bacati kamenčiće na moj prozor i upozoravati me što mi se sprema, jer sam bila u otporu.
"Ne izazivaj, govorio bi tipično komunistićkim rječnikom. Ili moju prijateljicu koja je također u gimnaziji ušla u partiju. Jednom i drugom je to pomoglo u daljnjem napredovanju. Više nego meni i mnogima. Utoliko se koristila ta žnjora veze s komunizmom.
Izgleda kao dječja igra, ali ...
Za vrijeme Hrvatskog proljeća studentica i student, zaljubljeni par. Njega su u rano jutro odveli na ispitivanje i kasnije suđenje pa puf pet godina zatvora, a ona je bila ta koja je ga je špijunirala i izdala. Možda namještena od samog početka. Još je negdje gore po nekim službama i nitko joj ne može ništa.
Ono što me brine su iskrivljeni svjetonazori i kvar duše. To nije išlo bez vraga. Najgore je bilo prvi put.
Stvarno malo ih je koji ne bi bili lustrirani, ali što bi se dogodilo s Hrvatskom.
Pa onda svi oni koji su u Domovinskom ratu krali i pokrali, da bi danas momci, majčini sinovi, jadne im majke koji su gubili živote, ostajali invalidi bili predmet progona- ne govorim o lažnjacima, koji su najglasniji, ali zaboga pa svatko iz svake jedinice ili bojne zna tko se s njim borio. Zar je teško znati tko je napumpao životopis.

Hvata me strah kad ovako pišem. Kao da mi Hrvati ne vrijedimo ništa. Moral nula. Okreni obrni tko će ostati nakon lustracije. Ionako nam je demografska slika očajna, a možda je i potrebno da nacija nestane. Ko Sodoma i Gomora, je nismo bolji.
Jutros sam se ustala na lijevu nogu, ali ima dana.

07.03.2016. u 08:50 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra