odmak
ponedjeljak, 07.03.2016.
Pandorina kutija
Bilo je događaja u međuvremenu. Dvije kazališne predstave i nekoliko filmova u kinu. Važno je naglasiti da je to također izlazak. I još ponešto. Druženja sa malom djecom.
A, to je uvijek čudo. Pitanja i odgovori.., kako god usput još malo tv vijesti i ponešto iz novina. U posljednje vrijeme kupujem i 'Telegram'. Više sam u iščekivanju, nego što pružaju. Moguće e da se kod nas stvari prebrzo odvijaju ( Dok Most razmišlja), a Telegram izlazi jedanput tjedno i nikako ne može biti aktualan..
Ne sluti na dobro sve to skupa.
Ne zna se tko odlučuje. Čini se da je Prime_Minister produžena ruka korporacija, Petrov Opus Dei (pretpostavljam. Zato ta sporost u odlučivanju. Treba vremena dok ode po svoje mišljenje u 'komitet',), a Karamarko samo pion nikad prežaljene UDBE- figurativno rečeno.
Još će onaj antipatični Milanović postati simpatičan. I onda nemreš bilivit rejting raste onom malom dugokosom iz Živog Zida, koji govori nama iz srca, al kakva koristi od 'predizbornih' govora i ISTINE. Od revolucionara kao i od revolucije ni od korova ( daleko joj kuća). Još nekako možemo, iako bi bilo dobro izići na ulice protiv te prepotentne političke kaste.
Možda je sve to skupa samo Pandorina kutija. Vijci popuštaju i poklopac će uz prasak sa svim sadržajem izletjeti i kao kiša iliti grad, a zaštite nema, dotući i ovo malo nade u Hrvatskoj.
Prime Minister će nas napustiti, obavit će zadatak i baj , baj, zbogom diko vidjet ćemo se. Ispuhat će se i raspasti koalicija. Ne znam možemo li MI preživiti nove izbore. Zadnji novci kod nas mališa davno su izvađeni iz čarapa, ispod štramaca i ostalih tajnih mjesta.
Toliko o ekonomiji, a sad svi mogući politički pogledi i ogledi.
Piše Pofuk na portalu Večernjeg. Morala sam se prijaviti sa svim podacima da bih mogla ostaviti komentar, a onda i ono malo što sam pokušala reći brisali su me jer je valjda politički nekorektno.
Piše gosp. Pofuk članak o tome kako je u Jugoslaviji Hrvatska i Hrvati bili potpuno ravnopravna narodnost u Jugoslaviji.
Idila!!!
Pokušala sam biti nježna, ali tolika površna rekonstrukcija i dokazivanje idealnog života u Jugoslaviji me drmnula. Pa, stvarno?!. Očito smo on i ja živjeli u dvije različite Jugoslavije.
A onda dva članka u posljednjem Telegramu:
Anto Nobilo – Specijalna pravna ekspertiza.
Naravno protiv lustracije. Svi su normalni ljudi u dilemi ima li uopće smisla lustracija sada.
Pitam se: ako je trebalo, kad je trebalo napraviti? U ratu?
I drugi članak: Što se zbiva s HRT-om- pročitajte.
A s druge strane osobno sam živjela u Jugoslaviji kao građanin drugog reda. Još uvijek živim.
Neću o sebi, ali recimo moja je sestra dobila Fulbrighta s pedeset godina, danas gledajući retrogradno čudo je da je i slobodnoj Hrvatskoj dobila, jer su Hrvatsku preuzeli djeca kadrova. Znam i druge čovječice i mlade i stare muže izgubljenih životnih putova zbog krivo izgovorene riječi, sumnje ili misli.
Neki će reći i danas se događa. Ne u tolikoj mjeri i na tako očite načine.
Ali, sve da tako i jest, da se uistinu takve stvari o kršenju ljudskih prava događaju isti tren se podigne buka od raznih organizacija za ljudska prava i to smatram u redu. Nikako ih ne bi trebalo ukinuti! Ozbiljno mislim.
Stvar je u tome da se 45 godina moga života u Jugoslaviji nitko nije na takve stvari usudio buniti. Zato nikako ih marginalizirati. Netko mora, treba pomoći nemoćnima i na bilo koji način bespravno ugroženima.
Ako ćemo se svesti na osvetu vraćamo se na oko za oko i zub za zub ( uskoćit ću za pametnoga zuba. Njemu ne pakirati.)
A, sad ozbiljno:
Gospodin Nobilo lijepo i odmjereno priča o krivnjama svih sustava, da ne kažem režima. Pavelića kojeg smo rastranžirali kroz sve silne godine, S PRAVOM; jer nam je ostavio strašne čine iz prošlosti. Nije od njegovog djelovanja ostalo ni komadićak duše, ali i tijela o kojem se nije govorilo.
Samo lude glave mogu veličati Pavelića i njegovo vrijeme.
To nije sporno, ali toplo preporučam Nobilov članak pa da vidite koliko je nježan prema Titu i komunizmu. Je, kaže on, događali
su se zločini, ALI...
I TU NALAZIM PROBLEM. MISLIM TO OZBILJNO NAJOZBILJNIJE.
LUSTRACIJA ne bi ništa napravila, osim što bi zadovoljila naše male i velike osvete.
I što bismo rustrirali?
Četrdeset i pet godina komunizma!!?
Sve one koji su umiješani? Pa to je, na neki način, svatko od nas više ili manje.
Recimo u mom gimnazijskom razredu. Sekretar partje- više se ne mogu sjetiti kako se to zapravo zvalo bio je mladi čovjek koji je sa mnom kod mog oca primao instrukcije iz crtanja ( jeli zato dolazio u našu kuću?). Obitelji su nam se poznavale, skoro prijateljski odnosi. On bi znao kasno u noći (vjerojatno se vraćao s partijskoga sastanka) bacati kamenčiće na moj prozor i upozoravati me što mi se sprema, jer sam bila u otporu.
"Ne izazivaj, govorio bi tipično komunistićkim rječnikom. Ili moju prijateljicu koja je također u gimnaziji ušla u partiju. Jednom i drugom je to pomoglo u daljnjem napredovanju. Više nego meni i mnogima. Utoliko se koristila ta žnjora veze s komunizmom.
Izgleda kao dječja igra, ali ...
Za vrijeme Hrvatskog proljeća studentica i student, zaljubljeni par. Njega su u rano jutro odveli na ispitivanje i kasnije suđenje pa puf pet godina zatvora, a ona je bila ta koja je ga je špijunirala i izdala. Možda namještena od samog početka. Još je negdje gore po nekim službama i nitko joj ne može ništa.
Ono što me brine su iskrivljeni svjetonazori i kvar duše. To nije išlo bez vraga. Najgore je bilo prvi put.
Stvarno malo ih je koji ne bi bili lustrirani, ali što bi se dogodilo s Hrvatskom.
Pa onda svi oni koji su u Domovinskom ratu krali i pokrali, da bi danas momci, majčini sinovi, jadne im majke koji su gubili živote, ostajali invalidi bili predmet progona- ne govorim o lažnjacima, koji su najglasniji, ali zaboga pa svatko iz svake jedinice ili bojne zna tko se s njim borio. Zar je teško znati tko je napumpao životopis.
Hvata me strah kad ovako pišem. Kao da mi Hrvati ne vrijedimo ništa. Moral nula. Okreni obrni tko će ostati nakon lustracije. Ionako nam je demografska slika očajna, a možda je i potrebno da nacija nestane. Ko Sodoma i Gomora, je nismo bolji.
Jutros sam se ustala na lijevu nogu, ali ima dana.
Bilo je događaja u međuvremenu. Dvije kazališne predstave i nekoliko filmova u kinu. Važno je naglasiti da je to također izlazak. I još ponešto. Druženja sa malom djecom.
A, to je uvijek čudo. Pitanja i odgovori.., kako god usput još malo tv vijesti i ponešto iz novina. U posljednje vrijeme kupujem i 'Telegram'. Više sam u iščekivanju, nego što pružaju. Moguće e da se kod nas stvari prebrzo odvijaju ( Dok Most razmišlja), a Telegram izlazi jedanput tjedno i nikako ne može biti aktualan..
Ne sluti na dobro sve to skupa.
Ne zna se tko odlučuje. Čini se da je Prime_Minister produžena ruka korporacija, Petrov Opus Dei (pretpostavljam. Zato ta sporost u odlučivanju. Treba vremena dok ode po svoje mišljenje u 'komitet',), a Karamarko samo pion nikad prežaljene UDBE- figurativno rečeno.
Još će onaj antipatični Milanović postati simpatičan. I onda nemreš bilivit rejting raste onom malom dugokosom iz Živog Zida, koji govori nama iz srca, al kakva koristi od 'predizbornih' govora i ISTINE. Od revolucionara kao i od revolucije ni od korova ( daleko joj kuća). Još nekako možemo, iako bi bilo dobro izići na ulice protiv te prepotentne političke kaste.
Možda je sve to skupa samo Pandorina kutija. Vijci popuštaju i poklopac će uz prasak sa svim sadržajem izletjeti i kao kiša iliti grad, a zaštite nema, dotući i ovo malo nade u Hrvatskoj.
Prime Minister će nas napustiti, obavit će zadatak i baj , baj, zbogom diko vidjet ćemo se. Ispuhat će se i raspasti koalicija. Ne znam možemo li MI preživiti nove izbore. Zadnji novci kod nas mališa davno su izvađeni iz čarapa, ispod štramaca i ostalih tajnih mjesta.
Toliko o ekonomiji, a sad svi mogući politički pogledi i ogledi.
Piše Pofuk na portalu Večernjeg. Morala sam se prijaviti sa svim podacima da bih mogla ostaviti komentar, a onda i ono malo što sam pokušala reći brisali su me jer je valjda politički nekorektno.
Piše gosp. Pofuk članak o tome kako je u Jugoslaviji Hrvatska i Hrvati bili potpuno ravnopravna narodnost u Jugoslaviji.
Idila!!!
Pokušala sam biti nježna, ali tolika površna rekonstrukcija i dokazivanje idealnog života u Jugoslaviji me drmnula. Pa, stvarno?!. Očito smo on i ja živjeli u dvije različite Jugoslavije.
A onda dva članka u posljednjem Telegramu:
Anto Nobilo – Specijalna pravna ekspertiza.
Naravno protiv lustracije. Svi su normalni ljudi u dilemi ima li uopće smisla lustracija sada.
Pitam se: ako je trebalo, kad je trebalo napraviti? U ratu?
I drugi članak: Što se zbiva s HRT-om- pročitajte.
A s druge strane osobno sam živjela u Jugoslaviji kao građanin drugog reda. Još uvijek živim.
Neću o sebi, ali recimo moja je sestra dobila Fulbrighta s pedeset godina, danas gledajući retrogradno čudo je da je i slobodnoj Hrvatskoj dobila, jer su Hrvatsku preuzeli djeca kadrova. Znam i druge čovječice i mlade i stare muže izgubljenih životnih putova zbog krivo izgovorene riječi, sumnje ili misli.
Neki će reći i danas se događa. Ne u tolikoj mjeri i na tako očite načine.
Ali, sve da tako i jest, da se uistinu takve stvari o kršenju ljudskih prava događaju isti tren se podigne buka od raznih organizacija za ljudska prava i to smatram u redu. Nikako ih ne bi trebalo ukinuti! Ozbiljno mislim.
Stvar je u tome da se 45 godina moga života u Jugoslaviji nitko nije na takve stvari usudio buniti. Zato nikako ih marginalizirati. Netko mora, treba pomoći nemoćnima i na bilo koji način bespravno ugroženima.
Ako ćemo se svesti na osvetu vraćamo se na oko za oko i zub za zub ( uskoćit ću za pametnoga zuba. Njemu ne pakirati.)
A, sad ozbiljno:
Gospodin Nobilo lijepo i odmjereno priča o krivnjama svih sustava, da ne kažem režima. Pavelića kojeg smo rastranžirali kroz sve silne godine, S PRAVOM; jer nam je ostavio strašne čine iz prošlosti. Nije od njegovog djelovanja ostalo ni komadićak duše, ali i tijela o kojem se nije govorilo.
Samo lude glave mogu veličati Pavelića i njegovo vrijeme.
To nije sporno, ali toplo preporučam Nobilov članak pa da vidite koliko je nježan prema Titu i komunizmu. Je, kaže on, događali
su se zločini, ALI...
I TU NALAZIM PROBLEM. MISLIM TO OZBILJNO NAJOZBILJNIJE.
LUSTRACIJA ne bi ništa napravila, osim što bi zadovoljila naše male i velike osvete.
I što bismo lustrirali?
Četrdeset i pet godina komunizma!!?
Sve one koji su umiješani? Pa to je, na neki način, svatko od nas više ili manje.
Recimo u mom gimnazijskom razredu. Sekretar partje- više se ne mogu sjetiti kako se to zapravo zvalo bio je mladi čovjek koji je sa mnom kod mog oca primao instrukcije iz crtanja ( jeli zato dolazio u našu kuću?). Obitelji su nam se poznavale, skoro prijateljski odnosi. On bi znao kasno u noći (vjerojatno se vraćao s partijskoga sastanka) bacati kamenčiće na moj prozor i upozoravati me što mi se sprema, jer sam bila u otporu.
"Ne izazivaj, govorio bi tipično komunistićkim rječnikom. Ili moju prijateljicu koja je također u gimnaziji ušla u partiju. Jednom i drugom je to pomoglo u daljnjem napredovanju. Više nego meni i mnogima. Utoliko se koristila ta žnjora veze s komunizmom.
Izgleda kao dječja igra, ali ...
Za vrijeme Hrvatskog proljeća studentica i student, zaljubljeni par. Njega su u rano jutro odveli na ispitivanje i kasnije suđenje pa puf pet godina zatvora, a ona je bila ta koja je ga je špijunirala i izdala. Možda namještena od samog početka. Još je negdje gore po nekim službama i nitko joj ne može ništa.
Ono što me brine su iskrivljeni svjetonazori i kvar duše. To nije išlo bez vraga. Najgore je bilo prvi put.
Stvarno malo ih je koji ne bi bili lustrirani, ali što bi se dogodilo s Hrvatskom.
Pa onda svi oni koji su u Domovinskom ratu krali i pokrali, da bi danas momci, majčini sinovi, jadne im majke koji su gubili živote, ostajali invalidi bili predmet progona- ne govorim o lažnjacima, koji su najglasniji, ali zaboga pa svatko iz svake jedinice ili bojne zna tko se s njim borio. Zar je teško znati tko je napumpao životopis.
Hvata me strah kad ovako pišem. Kao da mi Hrvati ne vrijedimo ništa. Moral nula. Okreni obrni tko će ostati nakon lustracije. Ionako nam je demografska slika očajna, a možda je i potrebno da nacija nestane. Ko Sodoma i Gomora, je nismo bolji.
Jutros sam se ustala na lijevu nogu, ali ima dana.
