Život pod čizmom
27.09.2009., nedjelja
MEĐUJEZIČNI TEROR?
|
Nedavno je neki anonimus (ne u smislu da mu se ne zna ime, već u smislu da je riječ o široj javnosti nepoznatoj osobi) u Slobodnoj Dalmaciji izjavio kako njega Hrvatska televizija terorizira kajkavštinom. Očigledno da dotična osoba ne gleda televizije razne koje svoj program emitiraju na cijelom državnom teritoriju, jer bi onda svakako morao primijetiti kako na njima nastupa znatan broj pojedinaca dalmatinskog porijekla koji nimalo ne skrivaju svoju čakavštinu. Nije tu riječ samo o slučajno i intervjuiranim prolaznicima, već i profesionalci koji od raznih nacionalnih televizija dobivaju plaću ne pokazuju nimalo volje skrivati svoje čakavsko porijeklo. Osim toga, svojim nas južnočakavizmima tlače i razni novinari koji pišu po dnevnicima koji pokrivaju cijelo državno područje. Eklatantan primjer je Jurica Pavičić, čovjek koji se i inače hrva s hrvatskim jezikom. (Primjeri: »U najvećoj je nevolji Manny, koji vjeruje da je jedini preživjeli mamut i da je njegova ženka izumrla.« »"Misssion: Impossible 3" ima ono što je dijelom prvom, a naročito drugom filmu nedostajalo, jasnu dramaturšku krivulju, ali i to što ima dojmljivog negativca.« »Tomu treba dodati i kvalitete koje su imali prethodni naslovi serijala: glumačku podiobu,...« »Ali scenaristi antidatiraju taj događaj iz 1988. u 1989.«) U nekim, pak, situacijama on demonstrira i primjernu ignoranciju: »U svojoj knjizi intervjua s Françoisom Truffautom, Alfred Hitchcock objašnjavao je...« (Nije Hitchcock taj koji je izdao knjigu intervjua s Truffautom, nego upravo obrnuto.) Ili, kad pišući o Hitchcockovu filmu Rear Window izvali: »... Cary Grant s nogom u gipsu...« Osim jezičnog i inog neznanja, Pavičić jasno demonstrira južnočakavski teror na ne-Dalmatincima. Primjerice, kada piše o »piturima« u poslijeratnom Zagrebu. Ili pak u sintagmi: »Običaji da se donja majica nosi ispod Armanija...« Vjerovali ili ne, takve cvebe isto tako bodu nejužnočakavske uši kao i nečakavski jezici Hrvatske čakavske. Osim toga, jezični teror na samim Zagrepčanima vrše i nezagrepčani u samom Zagrebu. Kao prvo, sve naše -ec silom pretvaraju u -ac, pa tako imamo Zrinjevac, Tuškanac,... Pojava je primjetna i na širem kajkavskom području, npr. Karlovac. (Tko ne vjeruje, neka pogleda starije planove grada i zemlje.) Sve naše šč siluju u šć: Središće, Staglišće, ali i nerijetko »ispravljanje« još uvijek ispravno pisanih Medveščak i Peščenica u Medvešćak i Pešćenica. Možda bismo im trebali biti do neba zahvalni da nas bičem ne tjeraju da ga pišemo I? Zatim imamo primjere masakriranja naglaska (zagrebački dijalekt ima jednonaglasni sustav u kojem se mjesto naglaska bilježi akutom ´. Taj znak, dakle, ne znači dugu uzlaznu intonaciju): Peščénica umjesto Peščeníca, Medvéščak umjesto Medveščák, Pantóvčak umjesto Pantovčák, Kustóšija umjesto Kustošíja. U tome prednjači ona neuka gastarbajterica koja izgovara imena tramvajskih stanica u tramvajima. Njezin osobni hit-promašaj je Mándaličina ulica umjesto Mandáličina. No ona vjerojatno slijedi pravilo koje vrijedi na HRT-u: »Ako ne znaš na kojem slogu treba naglasiti riječ, samo ga lijepo okini na prvom slogu i ne mo'š falit!« Kako bi Splićani reagirali kad bi se njihov grad počeo sustavno nazivati Spljetom? No silovana su i druga nehrvatska imena, ne samo ona kajkavska. Uslijed takvog općeg neznanja i možemo na nacionalnoj televiziji čuti bljezgarije poput Tlaavf. (Za one koji ne govore hrtovski jezik, to je Tel-Avív.) Neučenje jezika sredine u koju se netko doselio je jedan od najpreciznijih pokazatelja primitivizma. Ako netko 10 i više godina živi i radi primjerice u francuskom dijelu Švicarske, a da ne zna beknut nijednu riječ na francuskom, što možemo zaključiti o toj osobi? Poželjeti joj da joj svi govore rvacki da ih cijo svijet razumije? Problem, naravno, nije u takvim neukim tipovima, već u vječnoj, besmislenoj podjeli na »nas« i »njih«, koju država potencira kako bi samo mogla ugnjetavati i jedne i druge. |
15.09.2009., utorak
KRIZA? KAKVA KRIZA?
Prvo bih se želio ispričati porijeklom britanskoj skupini Supertramp što sam za naslov ovog teksta jednostavno preveo naslov njihovog četvrtog albuma Crisis? What Crisis? No namjera mi je sasvim suprotna od one koju prikazuje omot dotičnog albuma. Na njemu je prikazana bezbrižna osoba koja nimalo ne haje za krizu koja je naočigled okružuje. Ja, naprotiv, želim govoriti o onima koji su odjednom otkrili krizu kao slamku spasa. Riječ je, naravno, o vrloj Vladi Republike Hrvatske. Nakon desetljeća izvlačenja na rat, četnike, Srbiju i sličnu žrtvenu stoku sitnog zuba, Vlada je morala izgovore za propast države hitno pronaći u nekom drugom odgovornom entitetu. (Jer, razumije se samo po sebi da ga mora biti nemoguće naći u onom neodgovornom!) Jer su četnici, iskreno govoreći, danas tako out, osim naravno za tomsondžije gena kamenih. I kad je svijet počeo brujati o nekoj tamo krizi, Vlada se veselo uhvatila za ruke i zaplesala pobjedničko kolo oko svog totema. Novi krivac bio je tu: ta neka kriza, što li već. Jedino je nepodoban pojam »kriza« zamijenjen bezobličnijim »recesija«. Jer. zamislite si vi to samo, »kriza« bi mogla, ne daj bože koji štitiš Hrvatsku, značiti da možda u državi postoji i politička ili kakva druga kriza. Dok recesija ne znači ništa od toga. Takva zamjena pojmova je jako praktična: Vlada ima krivca za vlastitu nesposobnost i neodgovornost, a da u nju samu nitko ne može posumnjati. Dobro, nitko osim onih koji imaju sposobnost mišljenja (Svima neupućenima u političke prilike Republike Hrvatske i njezinih susjeda kao obvezatnu lektiru toplo preporučam strip Ljubav + smrt  Ana & Nepa, izdanje Kondora iz Lipovljana iz 1990. godine. U njemu ćete pronaći njihov precizan politički program. Spomenut ću samo riječi generala Jovana Arsavalla, predsjednika Jovanije – uz nju su u stripu obrađene još i Voyland i Gregullia – izrečene na državnoj televiziji: »Od sutra, naša mila Jovanija imaće samo I ligu u fudbalu, jer je nelogično da u ovako srećnoj i razvijenoj zemlji postoji bilo šta drugorazredno... Na ovom stupnju razvoja jovanijski građanin zahteva da sve u zemlji bude prvoklasno! Jer bi drugačije neko mogao pomisliti: kod nas postoje drugorazredne plate, građani drugog reda, polovna kola, filmovi B-produkcije i ne daj bože drugorazredna vlast!! Ja – general Jovan Arzaval, takvima odlučno kažem: Ne! Ovo je prelomni trenutak u istoriji Jovanije! Od sutra postoji samo I liga, a uskoro će biti ukinut i II program televizije i radija! Sva tako oslobođena sredstva će ići u budžet novoosnovanog Ministarstva za I klasu koje će se starati za prvoklasnost u našoj zemlji!«) Situacija pomalo podsjeća na onu iz udžbenika povijesti iz socijalističkih vremena, u kojima je pisalo kako je velika ekonomska kriza tridesetih godina dvadesetog stoljeća zahvatila sve države svijeta osim Sovjetskog saveza. I to je nesumnjiva istina, jer je kriza Sovjetski savez zahvatila već 1917. godine. Isto tako možemo reći da je ova sadašnja recesija zahvatila sve države svijeta osim (onih koje plivaju u nafti i) Hrvatske, jer je ovu zahvatila još početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ako u Hrvatskoj postoji kriza, za nju nisu nikako krivi američki gospodarstvenici (koji očigledno za recesiju nisu krivi ni u zemlji u kojoj svi znaju da su upravo oni krivi za nju), nego isključivo politička klika iz samog državnog vrha. Hrvatsku je konačno dostigao njezin istočni grijeh zvan pretvorba ili privatizacija. Nažalost, Hrvatska se iz svoga gliba neće izvući tako dugo dok ne riješi tu rak-ranu koja razdire gospodarsko, političko i nacionalno tkivo ove države. Nijedna od dosadašnjih vlada nije imala tri čiste skalpelom odstraniti taj remetilački faktor iz organizma države. I ako i u budućnosti nijedna vlada za to neće imati volje, snage i odlučnosti, bojim se da ćemo uskoro samu državu morati proglasiti blagopočivšom, jer neće ostati nikoga kome će doista biti stalo do nje. (Doista stalo do nje, a ne do koristi koje pojedinac ima od postojanja države.) |
11.09.2009., petak
DVOKOTAČNA NAPAST
|
Pješake treba voljeti. Pješaci sačinjavaju veći dio čovječanstva. Više od toga – njihov bolji dio. Pješaci su stvorili svijet. Oni su sagradili gradove, podigli mnogospratne zgrade, uveli kanalizaciju i vodovod, popločili ulice i rasvjetlili ih električnim svjetiljkama. Oni su raširili kulturu po cijelome svijetu, pronašli štampu, izmislili barut, prebacili mostove preko rijeke, odgonetnuli egipatske hijeroglife, uveli neopasnu britvu, uništili trgovinu robljem i ustanovili da se od sojinih bobica može prirediti 114 ukusnih i hranjivih jela. A kad je sve bilo gotovo, kad je naša rođena planeta dobila prilično uređen izgled, pojavili su se automobili. Tako Ilja Iljf i Evgenij Petrov. O biciklistima ni riječi. A upravo su biciklisti danas i ovdje postali najneodgojenijim i najneodgovornijim dijelom prometne populacije. Od biciklista više ne mogu živjeti (a ni mirno se ulicama našim kretati) ni pješaci ni vozači. Biciklisti svoj jedinstven položaj u prometnoj (ne)kulturi najviše zahvaljuju svojoj dugogodišnjoj neodređenoj poziciji, razapeti u vakuumu između vozačkog neba i pješačke zemlje. Biciklista, prometno-pravno govoreći, u prometnim propisima jednostavno – nema. Oni nisu ni vozači ni pješaci. Biciklisti ne mogu biti vozači, jer njihova prometala nisu registrirana, jer ona ne trebaju nikakvu provjeru ispravnosti da bi se našla na cesti i jer, na kraju krajeva, ni sami biciklisti ne moraju stjecati nikakva znanja niti kakvom dozvolom dokazivati da su osposobljeni za sudjelovanje u prometu. No biciklisti ne mogu biti ni pješaci, jer, jednostavno rečeno, ne hodaju, već se voze. I tako biciklisti optiraju kako im paše. Kad su na pločnicima, ponašaju se kao vozači, jure, divljaju, dovode pješačke živote u opasnost (to što dovode svoj njihovo je zajamčeno ljudsko pravo!), a kad su na kolnicima, ponašaju se kao pješaci, voze zabranjenim prometnim trakama, kreću se u zabranjenim smjerovima, ne obaziru se na prometnu signalizaciju,... No biciklisti nisu samo to, oni su sami sebe postavili iznad i jednih i drugih. Jeste li ikada vidjeli biciklista kako prelazi kolnik? Nas su, pješake, od malih nogu učili: kad moraš prijeći cestu, stani na rubu pločnika (naravno, na mjestu predviđenom za prelazak kolnika!) i prvo pogledaj lijevo pa desno. Ako kolnikom ne ide nikakvo vozilo, polako pređi cestu. Zanimljivo je da se to stečeno znanje ne briše iz pješačkog uma onog trenutka kad on sjedne za volan i postane vozačem. No ono misteriozno iščezava iz uma osobe koja sjeda za bicikl. I što radi biciklist kad treba prijeći kolnik? On se zaleti preko njega najvećom brzinom, ne hajući bog zna koliko za ono što se istovremeno događa na kolniku. Biciklisti su svoj status çardaka ni na nebu ni na zemlji dijelom izgubili uvođenjem nazovi-»biciklističkih staza« po Zagrebu. Barem prividno, jer te nazovi-»biciklističke staze« ne zadovoljavaju ni minimum zahtjeva koje bi prava biciklistička staza morala zadovoljiti da doista i bude biciklistička staza. Prvo i osnovno: fizičku odvojenost biciklističke staze i od kolnika i od pločnika. Nazovi- su »biciklističke staze« od jednih i/li drugih odvojene najobičnijom žutom crtom, koju i beba koja je tek počela puzati može prijeći bez imalo napora, a kamoli ne bicikl! I tako uslijed fizičke neodvojenosti bicikala u prometu, biciklisti i dalje ugrožavaju sigurnost i živote drugih (ponavljam, sa svojima mogu činiti što im drago, pa i postati McBicom na asfaltu ako to baš i žele)! I sad, kad imaju barem te i takve nazovi-»biciklističke staze«, pridržavaju li ih se biciklisti? Ne, oni i dalje voze gdje im drago. Po pločnicima paralelno s tim nazovi-»biciklističkim stazama«, po kolnicima izvan njih,... Naravno, revoltirani biciklisti će odmah u zboru složno zamukati: »Pa kako da se vozimo ulicama u kojima nema označenih (ponavljam: nazovi-»)biciklističkih staza(«)?« Odgovor je, valjda, jasan svakome, samo ne biciklistu. Kako da se pješaci kreću autocestama, kad ondje nema pločnika? Pa jednostavno: Ne kreću se! Kako da se biciklisti kreću cestama, na kojima nema nazovi-»biciklističkih staza«? Pa isto tako jednostavno: Ne kreću se! Primjer iz moje vozačke karijere: U autu sam, u promet uključen, dakle, kao vozač. Čekam na semaforu. Ulica u smjeru mog kretanja ima dvije prometne trake, lijevu za ravno i desnu za ravno i desno. Ja sam prestrojen u desnoj traci i imam namjeru skrenuti desno i to zorno dajem do znanja svima žmigavcem. Desno od mene, između mog vozila i pločnika, stoji biciklist i isto tako čeka da se na semaforu upali zeleno. Zeleno se upali i ja krećem, skrećem udesno. Zeleno se upali i biciklist isto kreće, ali vozi ravno! Srećom je na vrijeme zakočio, izgubio ravnotežu i pao, inače bi udario u moj auto. I nakon što je vlastitom neodgovornošću i glupošću u opasnost doveo (ovlašteno) svoj život i tuđu imovinu (neovlašteno), još sam u retrovizoru imao prilike vidjeti ga kako se ljuti. Nadam se, za njegovo dobro, da je osoba na koju se ljuti on sam, da je ljut zbog vlastite gluposti. Jer, priznat ćete, ako je naumio voziti ravno, bilo je upravo idiotski prestrojiti se desno od onih koji (i) skreću desno, zar ne? Onaj put mu je providnost ili dragi bog, koji, sjetimo se, uz trudnice i pijance čuva i budale, sačuvao život, ali drugi put možda i neće biti te sreće. Da, da, biciklisti su na našim prometnicama i dalje velika napast. Bicikliste možda doista i ne treba mrzjeti, ali ih je stvarno nemoguće voljeti! |
08.09.2009., utorak
UP, UP AND AWAY!
Nakon što sam na nekadašnjem zagrebačkom Festivalu animiranog filma (sad ima jedan od onih brojnih pseudoengleskih naziva) imao prilike vidjeti film Mary & Max (i to dvaput: prvi put u konkurenciji, a drugi put na večeri nagrađenih filmova – film je s pravom dobio nagradu publike, a s nepravom izgubio glavnu nagradu Festivala) bilo mi je teško povjerovati da ću uskoro imati prilike vidjeti i približno toplu priču o ljudima i odnosima među njima, a pogotovo ne iz nekog holivudskog studija. Uostalom, Hollywood već odavno ne zna snimati takve pripovijesti (pa radi katastrofalno nepotrebne remakee), a kad mu se neka i omakne, to je greškom. Oprostite, nismo htjeli. No film Up  me razuvjerio. Da se razumijemo: Up nije bolji film od Mary & Max. Daleko od toga. Up je holivudski produkt, i to još distribuiran po jednom od najmoralizatorskijih studija na svijetu. Teško da takvo što može dostići djelo nastalo u neovisnoj australskoj neovisnoj produkciji. No Up ima vrlina koje ga izdižu daleko iznad recentne holivudske štancaone. Up je prvenstveno pripovijest o prvoj ljubavi koja traje cijeli život, pa i duže od toga. Carla i Ellie još u dječjoj dobi poveže obožavanje pustolova Charlesa F. Muntza i njegovih putovanja i otkrića. Ono postane temelj njihove ljubavi i zajedničkog života. Plan im je bio jednog dana da zajedno posjete Muntzovo odredište Paradise Falls (navodno inspiriran stvarnim Parakupa-vena ili Kerepakupai merú u Venezueli) na platou koji podsjeća na goru Roiramu (onu istu na koju je Arthur Conan Doyle 1912. g. smjestio svoj The Lost World) na tromeđi Venezuele, Brazila i Gujane. No novci koje su Carl i Ellie štedjeli za taj put uvijek su odlazili na trenutne troškove. Nemogućnost da imaju djece (i nepostojanje očinske figure poput dr. Milinovića da im izmisli zakon kojim je (ne) mogu dobiti) i Elliena smrt prepustili su Carla samom sebi i kući koju su zajednički pretvorili u toplo obiteljsko gnijezdo. Tu ću se zaustaviti samo da napomenem da je cijeli njihov zajednički život ispričan u kakvih pet minuta filma bez ijedne riječi. Ne želeći pokopati ostatak filma, ne mogu ne ustvrditi da je ovaj prolog njegov najbolji dio, čisto što se tiče filmske (i filmične) naracije. Kad mu u životu više ništa ne preostane, Carl izlaz iz škripca odluči potražiti krenuvši na put koji su Ellie i on planirali cijeli život. Još kao djeca, i ona i on su zamišljali svoj Spirit of Adventure, Muntzov zračni brod. U njezinoj mašti je to bila napuštena kuća, ona ista koju je kasnije mladi par pretvorio u topli dom, a u njegovoj balon napunjen helijem. Kad je odlučio krenuti na put, Carl je spojio njihove dvije maštarije i svoj dom podigao u zrak nebrojenim šarenim dječjim balonima napunjenim helijem. Ta je pitoreskna kućica postala metonimijom Elliene nazočnosti za cijelo vrijeme trajanja njegove pustolovine. Onog trenutka kad ostane bez nje, Carl gubi Ellie po drugi put. Osim u svojim sjećanjima. Možda vas čudi što pišem tek o kakvoj polovici filma, no to je ono što me njemu najviše privuklo. Naravno da Carl tom avanturom postiže katarzu i da na kraju imamo tipični holivudski happy ending, no time se začudo ne umanjuje ona topla priča o ljudima i međuljudskim odnosima koju sam spomenuo na početku ovog teksta. |
03.09.2009., četvrtak
TREBA LI HRVATSKA UĆI U EU?
|
Iskreno? Pa i ne baš. Barem ne što prije. Na stranu neučinkovitost EU s čije je grimase Slovenija tako izdajnički strgla masku uljudbe, neučinkovitost koja se može mjeriti s onom predsjedništva Jugoslavije nakon srpskog državnog udara. Na kraju krajeva, ako nam je do neučinkovitosti, EU nam uopće ne treba. Ne, vic je u nečem sasvim drugom. Ulazak u EU prije susjeda bi predstavljao čisto bacanje novca kroz prozor. Kad bi ušla u EU, Hrvatska bi morala izgraditi schengensku granicu prema svojim istočnim susjedima. A granica prema Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je izrazito duuugačka. No kad se (ako se!) ostvari cilj ujedinjenja Europe (a uz ovako razjedinjenu EU teško je zamisliti da ikakva ujedinjena Europa može iz nje nastati!), sve te unutrašnje schengenske granice će biti staro željezo. Investirati sad u izgradnju schengenskih graničnih prijelaza bila bi nova tvornica za preradu glinice u Obrovcu. Jedini schengenski granični prijelazi koje se isplati graditi (osim onih koji bi zatvarali tu hipotetičnu ujedinjenu Europu) jesu oni u lukama, morskim i zračnim. Zato Hrvatska treba mudro, džentlmenski prije sebe u Europu propustiti i Srbiju i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Pa neka oni grade svoje schengenske granične prijelaze. A kad završe s izgradnjom, Hrvatska može elegantno ući u EU bez nepotrebnih troškova za efemerne fenomene. |
