Život pod čizmom
30.11.2012., petak
HRVATI, ŠTO VI TO ZAPRAVO SLAVITE?
|
Tri sudske presude, izrečene nedavno u kratkom vremenskom roku, izazvale su pravu euforiju među narodima i narodnostima Republike Hrvatske. Kao da je s njima stiglo nekakvo olakšanje, kao da će sada, nakon njih, sve krenuti nabolje. Trezveniji pojedinci daju naslutiti, doduše, da nije sve tako ružičasto kao što se čini, ali mase na daljinsko navođenje kao da ne žele, ne mogu ili se jednostavno ne usuđuju povjerovati u to. Sve tri presude o kojima je riječ su, jednostavno rečeno, pogrešno protumačene.  Prva je pala presuda prvom potpredsjedniku vlade i ministru gospodarstva za prometnu nesreću počinjenu u sjevernoj nam susjednoj (a kulturno i bratskoj) državi, nesreću (kako se to uporno i nepogrešno naglašava) koja se mogla dogoditi svakome od nas. Ta je presuda u velikom dijelu pučanstva Republike Hrvatske izazvala neviđeno oduševljenje. Ne toliko zato što su, eto, narodi i narodnosti Republike Hrvatske izrazito zlobni ljudi koji se vesele tuđem zlu, već zato što je presuda izrečena jednoj krajnje omraženoj osobi, koju u ovoj državi vjerojatno malo tko voli. Dotična osoba, naime, još iz svojeg upitnog djelovanja u prošloj vladi u koju je bila uključena vuće podugačke hipotekarne repove. Svima su bila puna usta njezinih ministarskih uspjeha, iako od tih »uspjeha« nikakve koristri napaćenom narodu nije bilo, a sada se pokazuju i neisplativima i štetnima za izmučeni i orobljeni puk. Koji je razlog uključenja takve osobe i njezine periferne i beznačajne stranke (čijem je padu s mjesta treće najjače stranke u državi u gnojnicu bivših političkih stranaka prije svega kumovala ista ta osoba) u novu vladu, to valjda zna samo konfuzni premijer. Osoba o kojoj je riječ je od samog početka svoga javnog djelovanja kao svoj jedini cilj zacrtala antagoniziranje svekolike javnosti Republike Hrvatske u što kraćem roku. I u tome je savršeno uspjela. U napadu skromnosti ona bi mogla izjaviti da to i nije bilo tako teško, da je ona jednostavno prirodno nadarena za takvo što. No to ona nikada ne bi niti mogla izreći, skromnost joj je odavno amputirana. Uza sve to, krasi je i nevjerojatna bahatost pomiješana s najsirovijim primitivizmom i nedostatkom ikakvog odgoja. Ona je sama sebi u jednom intervjuu nametnula svima prihvatljiv nadimak: »Mr. Shit Happens«. U dužoj njegovoj inačici. Kako je dotična osoba ujedno jedna od dvoje glavnih narodnih neprijatelja u vladi koja je po svom djelovanju legitimno protunarodna (sve njezine odluke, naime, idu isključivo na štetu naroda i narodnosti Republike Hrvatske), uklanjanje polovice toga zla na barem godinu dana izazvalo je neviđenu radost među napaćenim i opljačkanim pukom. Kao da se zaboravlja da je i nakon ovog odlaska u toj istoj vladi ostalo još više od 20 podjednako nesposobnih, beskorisnih, pa samim time i štetnih i spram puka ne-prijateljski nastrojenih ministara. Odlazak tek jednog od njih neće riješiti ništa. Ono što može riješiti sve nepodnošljiviju situaciju jest nova vlada, ne-desničarskog usmjerenja.  Druga je presuda, za razliku od prve, oslobađajuća, ali kao i ona dolazi iz inozemstva. Dvojica generala hrvatske vojske u Haagu su proglašena nevinima za zločine počinjene tijekom Oluje i puštena na slobodu. Ova je presuda doživljena kao oslobađajuća za cijeli hrvatsko-srpski rat, kao da je njome dokazano da u tome ratu nikakvih zločina s hrvatske strane nije bilo, niti je moglo biti. Kao da je to kraj priče. A priča tek počinje... Zločina je, po svemu sudeći, bilo, i njih tek treba procesuirati. Sad je loptica prebačena na stranu stola Republike Hrvatske. Na njoj je da se pobrine da pravi krivci za zločine i odgovaraju za njih. Ono što se dogodilo u Haagu je, ustvari, tek neminovno rušenje jedne nespretno sklepane optužnice i nevjerojatne taštine (na granici psihoze) jedne tamošnje činovnikinje koja je cijelo vrijeme odavala dojam duboko iskompleksirane osobe kojoj je u ruke bezumno tutnuta neograničena vlast (i koja po omraženosti ne zaostaje za prvom navedenom osobom iz ovog teksta, ako uopće zaostaje). Ono za što ih se teretilo u Haagu, dvojica oslobođenih generala nisu počinili. Po svemu je sudeći optužnica pisana za nekog drugog, a tek je u nedostatku dotičnog prebačena na generale. Ni sami generali nisu oslobađajućom presudom automatski oslobođeni svake krivnje (već tek one iz optužnice), jer sam čak i od nekih od njihovih suboraca čuo kako oni jesu odgovorni, ali za neprocesuiranje zločina čim su počinjeni, a toga u optužnici nije bilo. No pitanje zločina, tko ih je počinio i hoće li odgovarati za njih, leži na Republici Hrvatskoj.  Treća je presuda izrečena u Republici Hrvatskoj i po njoj bi iza rešetaka trebao završiti jedan političar, bivši premijer, optužen i osuđen za korupciju. Ova je pak presuda u narodu odjeknula kao presuda jednom zločinačkom gospodarskom sustavu koji omogućuje moćnima da nekontrolirano i neograničeno pljačkaju i maltretiraju puk. No ona to nije. Ona je tek presuda jednoj jedinoj osobi, vrhu sante, koja je na svoje došla tek na kraju. Ono što tek treba procesuirati jest sve ono prije, tzv. »privatizacija« ili »pretvorba«, pravi udruženi zločinački pothvat pred kojim vlast (i haški sud) uporno zatvara oči. U toj tzv. »privatizaciji« ili »pretvorbi« država je ( odnosno političari) otela uspješna poduzeća njihovim vlasnicima, a vlasnik tih poduzeća je, ne zaboravimo to nikada, do tog trenutka bilo društvo (poduzeća su bila u društvenom vlasništvu, što je i logično, jer su ih radni ljudi i građani, isto to društvo, stvorili svojim radom), dakle svi mi, prodala ih sumnjivim pojedincima i novce strpala sebi u džep. Ti isti pojedinci su potom ta poduzeća uništili do kraja, ljude izbacili na ulicu, a dodatne novce stečene na taj način strpali u svoj džep. Kao što se vidi, tzv. »privatizacija« ili »pretvorba« je istinit zločin protiv čovječnosti i kao takav se jedino i može tretirati. Za nj nema zastare, a što se autora ovih redaka tiče ni smrt optuženika ne bi smjela biti prepreka da se pravda izvrši. Tek kad svi pojedinci koji su u toj raboti okrvavili prste (figurativno, krvavim novcem) izađu pred sud, budu osuđeni, te nadoknade štetu kako svim oštećenim pojedincima (ili njihovim potomcima) tako i državi, moći će se reći da je Republika Hrvatska proglasila ono što se danas često pogrešno naziva »nultom tolerancijom« spram zločina svake vrste. Tri presude koje bi trebale biti pokazatelji nečeg novog. Zasad je još sve po starom. Kako bi to divno poetski izrazili Buldožeri Novo vrijeme – staro stanje ... |
