Život pod čizmom
29.07.2010., četvrtak
PACERSKA DIPLOMACIJA
|
Prije nekog vremena je Jutarnji list objavio izjavu »uglednog zapadnog diplomata s višegodišnjim stažem u Zagrebu« u kojoj dotični pjeva hvalospjeve bivšem ministru Karamarku i njegovim jurišnicima, opravdavajući sve to upravo magičnim pojmom »zakonitosti«. Sad, kada takve vazelinijade pišu neki domaći »stručnjaci«, onda nas to ne čudi, jer je svima jasno otkuda im inspiracija. No kada se s takvim cvebama proslavi »ugledni zapadni diplomat s višegodišnjim stažem u Zagrebu«, onda se moramo upitati što mu se to jadničku dogodilo. Dakle, po tom je »uglednom zapadnom diplomatu s višegodišnjim stažem u Zagrebu« oružani napad Republike Hrvatske na Grad Zagreb hvalevrijedan jer je »zakonit«. Za pretpostaviti je da je dotični svoj »višegodišnji staž u Zagrebu« debelo prespavao, jer mu je očigledno promaklo da su ovdje upravo najveći počinjeni zločini ukrašeni šarenom i svjetlucavom (a poznato je da se šareno i mahnitom sviđa) etiketom »zakonitosti.« Ne bih sad ulazio u detalje, dovoljno je reći da je najveći, istočni zločin ove države, tzv. »privatizacija« ili »pretvorba«, isto tako opravdana »zakonitošću« i da do dana današnjega još nitko zbog toga nije odgovarao, a kamoli bio kažnjen! Dakle, ako bismo već dotičnom »uglednom zapadnom diplomatu s višegodišnjim stažem u Zagrebu« i mogli oprostiti sramotnu neinformiranost (za posao kojim bi se, eto, silom prilika, trebao baviti), što onda reći o njegovom poznavanju opće povijesti? Naime, opće je poznato da su sva odvoženja ljudi u logore smrti oduvijek bila »zakonita«. Nema toga genocida koji nije poduprt »zakonitošću«. To bi svaki »ugledni zapadni diplomat s višegodišnjim stažem u Zagrebu« ipak trebao znati, osim ako nije prespavao sve sate povijesti tijekom svoga obrazovanja. Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti kakav stav moraju imati »zapadne« države prema jednoj maloj, zaostaloj azijatskoj državici u srcu Europe kad joj šalju takve neobrazovane, trećerazredne »ugledne diplomate«. Ili se pak ključ nalazi u nastavku teksta: »Jedan ugledni zapadni diplomat s višegodišnjim stažem u Zagrebu, inače poznat po svojoj naklonosti Hrvatskoj...«? |
26.07.2010., ponedjeljak
ZBOGOM, TETA MINA
|
Umrla je Mia Oremović. Umrla je tjedan dana prije svog 92. rođendana. Ako ste je vidjeli u zadnje vrijeme, jednostavno vam mora biti teško povjerovati u njezinu dob. Iako joj time činimo veliku nepravdu, jer je glumila u više od 40 filmova i još k tome ostvarila dvadesetak uloga na televiziji, ona će ipak u sjećanju svih nas prvenstveno ostati kao teta Mina.  Nego, jeste li gledali večerašnji Dnevnik? Smrt Mije Oremović je u njemu bila pretposljednja vijest. Važnije su bile nogometne namještaljke i razne izjave gangstera s jedne i druge strane zakona. No, za desetak godina, svih tih prekršiteljčića i ministričića jedva da će se tko i sjećati, ali uz tetu Minu (i Franju, i Anu, i malog Pericu, a nikako ne smijemo zaboraviti ni Ernesta Fulira) ćemo se uvijek nanovo od srca nasmijati. Zbogom ili doviđenja? Ovisi o tome (u) što vjerujete. |
23.07.2010., petak
OPROSTI MU, BOŽE KOJEG NEMA, JER GOVORI GLUPOSTI
|
Zašto ste na nedavnom predavanju u Matici hrvatskoj rekli da srpski jezik nije štokavski? Srpski se ne može govoriti čakavski ili kajkavski, pa se onda ne može govoriti ni štokavski. Štokavski je štokavski u odnosu na čakavski i kajkavski. Ako je kao da čakavskoga i kajkavskoga nema, a Srbima jest tako, onda i ono što oni govore nije štokavski. Ako pitaju što ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari, i Rusi, pa nisu štokavci. Što je to, koji je to jezik Srba? To je srpski. I oni nisu štokavci? Jezikoslovlje je utvrdilo da jesu i utoliko to stoji jer je što obilježje, ne svih, ali većine njihovih govora, više zapadnih nego istočnih. Zato ćemo reći kako je riječ o istom slavenskom narječju kao što je hrvatski štokavski. Samo Srbi nemaju kajkavskoga, nemaju čakavskoga, nema te komunikacije. Ne razumijem? Oni imaju komunikaciju, ali ona nije ista kao u Hrvata. To nije isto kao što u Hrvata, nije isto Lič i Fužine, Lič novoštokavski i Fužine koje su južno od rijeke Ličanke čakavske, a sjeverno od Ličanke su kajkavske. A kada se svi sretnu na sajmu onda su štokavci, čakavci i kajkavci koji se razumiju iako govore drukčije. Toga kod Srba nema, u tom smislu srpski nije štokavski. A ako se gleda s dijalektološke slavenske strane onda je jasno da se u istočnoj i zapadnoj Hercegovini govori jedan oblik slavenskoga jezika koji zovemo štokavski. Dobar primjer za objašnjenje jest slovenski, i Slovenci pitaju kaj a nisu kajkavci, jer nemaju odnos prema čakavcima i štokavcima. Dakle, vi to definirate tim odnosom? Upravo tako. Po Radoslavu Katičiću, dakle, srpski nije štokavski jer srpski nema kajkavskoga i čakavskoga. A hrvatski jest jer ih ima. Ima li? Kao prvo, što je to hrvatski jezik? Tko god je završio školu u Hrvatskoj, reći će vam istu stvar: to je novoštokavska ijekavica. I koliko god se političari (jer je jezična politika prvenstveno i jedino politika, a jezikoslovlja u njoj nema ni malo) trudili tvrditi suprotno, dovoljan je pogled bilo na koji službeni dokument ove države (a po članku 12. Ustava RH je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo) da je tomu tako. Kroatisti vole reći da hrvatski jezik ima tri dijalekta: kajkavski, čakavski i štokavski. Međutim, na koji god dokument na hrvatskom jeziku da bacimo pogled, u njemu teško da ćemo naći išta primjerice kajkavskoga. Istina je upravo suprotna, ali je kroatistima toliko neugodna da je o njoj oktroirana sveopća šutnja. Nije, naime, štokavski dijalekt hrvatskoga jezika, već je hrvatski dijalekt štokavskoga jezika. U tzv. južnoslavenskim jezicima možemo, dakle, nabrojati sljedeće jezike: • slovenski jezik • kajkavski jezik • čakavski jezik (s dvije velike skupine dijalekata: sjevernom i južnom) • štokavski jezik (s dvije velike skupine dijalekata: staroštokavskom i novoštokavskom) • torlački jezik • makedonski jezik • bugarski jezik. (To što neki od tih jezika jesu priznati,a drugi nisu, stvar je politike, a ne lingvistike. Kad će Kajkavci i Čakavci imati svoju vojsku i policiju, nitko od slavista neće sumnjati u postojanje njihovih jezika.) Unutar štokavskoga jezika su potom formirana četiri književna dijalekta: hrvatski (novoštokavski, ijekavski), bosanski (novoštokavski, ijekavski), srpski (novoštokavski, ekavski) i crnogorski (staroštokavski, ijekavski). Između tih književnih dijalekata razlike su manje negoli između pojedinog od tih dijalekata i njemu susjednog jezika. Tako su, primjerice, hrvatski i srpski međusobno srodniji negoli je to hrvatski s kajkavskim ili pak srpski s torlačkim. I da, gospodine Katičiću, ako srpski već nema kajkavski i čakavski, zar on nema torlačkoga? |
21.07.2010., srijeda
DOBA KAD JE PAMET PRODAVALA
|
Kad je Robert Redford počeo režirati filmove, mnogo više ljudi je tu vijest dočekalo s podsmijehom nego kada je devet godina prije njega iza kamere krenuo Clint Eastwood. Nije teško shvatiti zašto: Eastwoodovi obožavatelji su bili uglavnom muškarci kojima je imponirala njegova hladnokrvnost bilo kao bezimenog revolveraša, bilo kao Nečistog Harryja, što je ukazivalo na odlučnost koja bi trebala karakterizirati pravog autora. S druge strane, Redfordove likove na velikom platnu su uglavnom pratile horde žena, što mu je pridavalo ne toliko poželjni pedigre ljepuškastog ukrasa filmova u kojima je glumio. Moja mati i sama priznaje da je film The Sting morala ići gledati dvaput, jer se prvi put toliko uzrujavala oko toga što će se dogoditi Redfordu (a ne toliko Johnnyju “Kellyju” Hookeru, liku koji je glumio) da uopće nije bila u stanju pratiti sadržaj filma. Redfordovom redateljskom renomeu nije pridonio ni redateljski mu prvijenac. Likovi filma Ordinary People  su bili toliko udaljeni od životnog iskustva gledatelja (izvan SAD-a sigurno, tamo preko ne znam stvarno) da se sve činilo pretjerano artificijelnim. Film je imao uspjeha u kinima, pokupio je Oscara za najbolji film, režiju, sporednog glumca (Timoty Hutton) i adaptirani scenarij, svi su hvalili glumu Mary Tyler Moore (meni su u pamćenju ostali jedino njezini nepromjenjivi obrazi napuhani kao u samozadovoljnog hrčka), Donald Sutherland je također pokupio par pohvala, koje su više bile kurtoazne naravi,... Ali to nije bilo to! No Redford nije bio samo lijepo lišce za kojim su uzdisale šiparice. On je dao dosta kvalitetnih uloga u dovoljno dobrih filmova da ga se upamti kao dobrog glumca. Da spomenem samo neke: druga polovina naslovnih likova u filmu Butch Cassidy and the Sundance Kid Georgea Roya Hilla iz 1969. g.  ,već navedeni Johnny “Kelly” Hooker u filmu The Sting istog redatelja iz 1973. g.  ,Joseph Turner, Condor u filmu Three Days of the Condor Sydneyja Pollacka iz 1975. g.  ,Bob Woodward u filmu All the President’s Men Alana J. Pakule iz 1976. g.  ,...Redford je do danas (u ovih 30 godina) režirao 8 cjelovečernjih filmova. U većini njih nije glumio. U filmu A River Runs Through It iz 1992. g.  je dao svoj glas pripovjedaču, ali to u samom filmu nigdje nije navedeno, u filmu The Horse Whisperer iz 1998. g.  je glumio naslovni lik Toma Bookera, a u filmu Lions for Lambs iz 2007. g.  ulogu dr. Stephena Malleyja. Jednim od najboljih njegovih redateljskih djela se smatra film The Quiz Show iz 1994. g.  Redford je uspio okupili poštovanja vrijednu ekipu poznatih i dobrih glumaca, što bi vjerojatno samo po sebi trebalo dosta govoriti o njegovom ugledu kao redatelja. Svakako moramo početi s Johnom Turturrom čiji je Herb Stempel toliko složen lik da ne znamo bismo li suosjećali s njime ili ga prezirali. Turturro je jedan od zasigurno najboljih glumaca koje SAD trenutno ima, ali se nikako ne uklapa u još uvijek prevladavajući holivudski sustav zvijezda. On je ono što Amerikanci nazivaju character actor, implicirajući valjda time da su filmske zvijezde, one iz prve lige, uglavnom beskarakterne. Turturra će zato uglavnom angažirati autori koji cijene filmsku neovisnost, kao što su Spike Lee ili braća Coen. Ovi su mu dali i jednu od rijetkih glavnih uloga, onu naslovnu u filmu Barton Fink iz 1991. g. Zatim je tu Ralph Fiennes koji izvrsno funkcionira kao patricijska protuteža plebejskom neurotiku Herbu. Charles Van Doren ima sve što Stempel nema: aristokratsko porijeklo, WASP-ovski šarm, znanje, posao na kojem može dati najbolje od sebe,... Fiennes je godinu dana prije ovog filma bljesnuo ulogom Amona Goetha u filmu Schindler’s List Stevena Spielberga, da bi mu poslije njega možda najbolja uloga bila ona Mauricea Bendrixa u filmu The End of the Affair Neila Jordana iz 1999. g. (Fiennesa vjerojatno progoni noćna mora u kojoj ostaje upamćen isključivo kao zločesti Lord Voldemort.) Treći glumac po »glavnosti« je Rob Morrow, koji nam je u sjećanju prvenstveno po svojem televizijskom radu, prije svega kao besmrtni dr. Joel Fleischman iz genijalne serije Northern Exposure, ali i kao posebni agent FBI-a Don Eppes iz ipak slabije serije Numb3rs. (Od televizijskih faca tu je i Paul Guilfoyle u ulozi Lishmana, glumac kojega znamo kao kapetana Jima Brassa iz serije CSI: Crime Scene Investigation – ne priznajte drugih do nje – ali je meni ostao u sjećanju i po ulozi Jacka Turgeona u zabavnom filmiću Cadillac Man Rogera Donaldsona iz 1990. g. I Hanka Azariju, koji ovdje glumi Alberta Freedmana, više pamtimo po radu na televiziji – u seriji The Simpsons – nego po filmskim ulogama.) Od glumica tu je neponovljiva Mira Sorvino u ulozi Goodwinove supruge Sandre. Da je Mira odigrala samo jednu jedinu ulogu u životu, onu Linde Ash u filmu Mighty Aphrodite iz 1995. g., ostala bi zapamćena za sva vremena kao jedina osoba koja je uspjela ukrasti Woodyju Allenu njegov vlastiti film. Svakako treba spomenuti još jednu glumicu, također u ulozi supruge, Stempelove Toby – Johann Carlo. Ne mogu reći da je pamtim po nekim drugim ulogama u nekim drugim filmovima, ali ulogu žene izmučene nezadovoljnim i frustriranim suprugom je odigrala doista maestralno. Možda je najbolju ulogu u filmu ipak dao Paul Scofield, koji glumi Charlieva oca Marka. Scofield je, poput Fiennesa, Britanac i k tome još i veteran velikog i malog ekrana. Međuigre Fiennesa i Scofielda spadaju u najbolje dijelove filma. Malu ulogu igra i Griffin Dunne, glavni glumac iz filma After Hours Martina Scorsesea iz 1985. g. I sam redatelj glumi jednu od uloga u ovom filmu, kao i njegov kolega Barry Levinson. Zanimljivo je da su se neki od glumaca koje je angažirao Redford i sami okušali kao redatelji. Turturro je režirao tri filma: Mac iz 1992. g., Illuminata iz 1998. g. i Romance and Cigarettes iz 2006. g. Morrow je režirao samo dva filma, Maze iz 2000. g. i The Silent Alarm iz 1993. g., ali se uz to prihvatio i režije nekih epizoda serija Oz, Street Time, Joan of Arcadia i Numb3rs. Azaria je pak 2004. g. režirao kratkometražni film Nobody’s Perfect. Što je to tako dobro u filmu Quiz Show (da se vratimo njemu)? Ono što dobrim čini svaki dobar film – pripovijedanje. Redford priču priča jasno, sve ima svoj početak, sredinu i kraj. Likovi nisu izrezani iz šperploče, nego imaju svoju psihologiju, razvijaju se, dovoljno su kompleksni da nas zaintrigiraju i privuku. Neki likovi, Herb Stempel primjerice, tu psihologiju potpuno eksternaliziraju, dok je drugi, na primjer njegov »rival« Charles Van Doren, iskazuju sitnim trzajima očiju ili kojeg mišića lica. Quiz Show nije priča i usponu i padu pojedinca (bio on Van Doren ili Stempel), niti o usponu i padu medija (koliko vidimo i dan-danas, televizija nije iskusila neki bitni pad), niti o usponu i padu korporacija (koje su danas jače nego inače i vode cijeli svijet sa sobom... u propast?). Ne. Ovo je priča o usponu i padu povjerenja. Nakon afere s namještenim kvizovima Amerikanci su polako počeli prestajati vjerovati svojoj državi. To je nepovjerenje prvi put jače buknulo u šezdesetima s Vijetnamom i hippie-pokretom i odonda se nije smirilo. No zanimljiva je činjenica da je prije tog pada povjerenja bilo moguće da zvijezdama postanu kulturne, obrazovane, načitane osobe, da je ljudima imponiralo znanje. Dinastija Van Doren je očigledno bila poštovana i prije Charliejevog proboja na još relativno novom masovnom mediju televizije. Indikativna je kratka rečenica koju stariji Van Doren upućuje mlađemu kad sazna bolnu istinu: Your name is mine! Ime je tada još imalo vrijednosti, koja se s onoga koji ju je stekao radijalno širila na njegovu obitelj i porodicu. Van Doreni su elita, ali elita koja posjeduje kulturu, obrazovanost, načitanost, znanje. Danas takve elite više nema. Masovni mediji su ti koji proizvode elitu, ali tu elitu karakterizira upravo suprotno – nekultura (što više skandala netko proizvodi, to je veća zvijezda), neobrazovanost (činjenica da netko na MP3-playeru sluša Bacha, pa makar i u izvedbi W. Carlos(a) u takve elite izaziva samo (pod)smijeh), nenačitanost (oduvijek sam smatrao da bi nerješiv zadatak za sudionike kakvog reality-showa bio »pročitajte jednu knjigu«) i neznanje (na prste jedne ruke bi se mogli nabrojati pojedinci iz krugova koji se danas drže elitnima, a koji nešto doista znaju). Tadašnja američka elita je bila vrh, današnja hrvatska je ponor bez dna. Sjećam se kvizova s naših televizija. Moja prva sjećanja su vezana upravo za kvizove na kojima se tražilo upravo znanje van pameti. Nešto slično ovome prikazanom u Redfordovu filmu. Međutim brzo je došlo do specijalizacije, pa su natjecatelji prijavljivali područja u kojima se žele natjecati (primjerice »državna nogometna prvenstva i kupovi u zemljama istočne Afrike od 1936. do 1957. g.«). Zatim su slijedili specijalizirani kvizovi, kao što je bio zagrebački Do re mi s temom glazbe. Tom sveznanju je kraj u nas učinio genijalni Lazo Goluža svojom Kviskotekom, u kojoj se tražila kombinatorika, mentalna spretnost, inteligencija nevezana uz neku usku specijalizaciju. U Kviskoteci smo mogli svi sudjelovati, i mi ispred ekrana i oni s druge strane kamere. Zadaci su bili zagonetačkog tipa, gimnastika za mozak, a ne zatupljivanje fah-idiotizmom. Nakon toga ništa više u kvizovima nije bilo isto. Ni svi pokušaji uvođenja novih formata kvizova sa zapada (izvrnuti Izazov, vulgarna Najslabija karika, ničim ograničeni Tko želi biti milijunaš,...) nisu uspjeli obnoviti interes publike kakav je izazvalo Golužino remek-djelo. A i ovakvoj državi možda najviše paše kviz tipa Najslabija karika, u kojem se voditeljica izrazito primitivno i neodgojeno (znam da je to uvjetovano scenarijem, ali to nije opravdanje) podjednako odnosi prema znanju i neznanju. Osim toga, u tom je kvizu cilj eliminirati onoga tko zna, tako da krajnji pobjednik ostane nekakav mediokritet ili spodoba čak ispod toliko visokog ranga. Nije ni čudo, jer Republika Hrvatska najmanje od svega cijeni znanje. Ne samo da ga ne cijeni, nego ga se očigledno i panično boji. Kako drugačije objasniti odluku da na mirne demonstrante intelektualnog profila policija pošalje svoje zapjenjene, oklopljene, do zuba naoružane jurišnike? Istovremeno se ta ista policija nema hrabrosti suprotstaviti iole ozbiljnijim kriminalcima, kakvi su primjerice maloljetni vandali koji u našoj ulici noću prevrću kante za smeće i vjerojatno doživljavaju sladostrašće uslijed svojeg umijeća da nežive predmete izbacuju iz ravnoteže. Iako je poznato da ista rulja nedozrelih primitivaca to radi redovito svake noći, policije ni od korova. Pojavi se eventualno ujutro, parkira auto u susjednoj ulici i prvo oprezno viri iza ugla da se uvjeri da je opasnost doista i prošla. Tek onda neustrašivo stupa na scenu. Netko tko prevrće kante za smeće teško da ima visoki kvocijent inteligencije (ništa iznad dvoznamenkastoga) i široku opću kulturu, puno znanja. Zato se valjda hrvatska policija s takvima i boji suočiti. No ovih dana, kada vidim kakva im je ta Hrvatska policija, možda je i bolje da je u našoj ulici ima što manje! |
18.07.2010., nedjelja
GRAĐANIN VRLO OPASNIH NAMJERA
|
Tomislav Karamarko je u vrh vlasti ušao kao trećina trija kojoj je namjena bila da razriješi kriminalnu hrvatsku policijsko-pravosudnu nekompetenciju u sprečavanju i proganjanju zločina, koji su se u dvadesetak godina postojanja države nagomilali do neslućenih visina. Druga dvojica tog trolista bila su, da se podsjetimo, Ivan Šimonović i Vladimir Faber. Karamarko je u toj slagalici dobio mjesto ministra unutrašnjih poslova, Šimonović mjesto ministra pravosuđa, a Faber šefa policije. Ovaj zadnji je jedini ispunio očekivanja, pa je očekivano brzo izletio sa svog radnog mjesta koliko je dug i širok. Šimonović se utopio u bezličnosti vlade, a Karamarko... Karamarko je priča za sebe. Zadnjim istupima u kojima napada i prijeti svima oko sebe (građanima, predsjedniku republike,...) Karamarko pokazuje da posjeduje ambicije da bude puno više od nekakvog tamo ministarčića u nekakvoj tamo vladici. Za nekoga njegovih težnji takvo što može biti tek odskočna daska, puko sredstvo, ali ne i cilj. Karamarko je protiv naroda izveo na ulice teško naoružane snage interventne policije. Živa je šteta što te iste snage nije izvodio na ulice i prije, jer bi tako možda i spriječio zločine koji mu se pod nosom događaju usred Zagreba, od kojih je najtragičniji (i utoliko najbolji primjer) umlaćivanje Luke Ritza. Gdje je bila policija dok su divljaci ubijali mladića? Dobro pitanje. Gdje je policija kad se usred grada događaju kriminalni činovi, ubojstva, krvave pljačke? Na svojem radnom mjestu očigledno ne. A radno mjesto policije jest upravo ulica (a ne uredi ili kafići u kojima policajce prečesto viđamo). No policija bi trebala znati da su njezini protivnici kriminalci, a ne narod. (Na stranu to što se uvijek lakše obračunati s golorukim narodom, negoli s naoružanim protivnikom.) Kad protivnik policije postane narod (točnije rečeno: kad policija postane protivnik naroda), onda znamo da je vrag odnio šalu! Na veliku žalost svih nas, ovo što se sada događa u Zagrebu neodoljivo podsjeća na ono što se krajem osamdesetih i početkom devedesetih događalo u tadašnjoj Jugoslaviji. Niz situacija se može dovesti u analogiju. Prvo, u oba slučaja imamo tešku ekonomsku situaciju, kao posljedicu činjenice da su se gospodarstvom proteklih godina bavili ekonomski antitalenti. Situacija je u oba slučaja prijetila da se razvije do bankrota. (Tužno je što bankrotirane države, za razliku od bankrotiranih poduzeća, ne bivaju otkupljenima za sitne novce po onima uspješnijima. Možda bi u tom slučaju bankrotiranu Hrvatsku htjela kupiti kakva manje bankrotirana država poput Albanije.) Nekontrolirano se zaduživalo da bi režimska vrhuška mogla živjeti kao vol na gmajni. Drugo, u oba slučaja imamo vlast suprotstavljenu narodu. Ako u Jugoslaviji to i možemo pripisati nedemokratičnosti cijeloga sustava, kako objasniti činjenicu da se vlast i narod nalaze sa suprotnih strana barikade i u Hrvatskoj? Ovdje bi barem trebala djelovati demokracija, pa bi vlast trebala biti predstavnica onoga što želi i misli narod. Očigledno jest da tome baš i nije tako. Da bi se shvatio taj prividni paradoks, dovoljno je tek pronjuškati po izbornim rezultatima sa zadnjih izbora. Na ovom blogu je već pokazano da je za dobivanje natpolovične većine mjesta u saboru dovoljna podrška između 20% i 30% biračkoga tijela. Ako tome još pridodamo kriminalni postizborni inženjering, kojim se dodatno izigrava volja naroda, jasno je da struktura popunjavača stolaca u Saboru ni približno ne odražava volju stvarnih birača ove države. Treće, u oba slučaja je na scenu došla osoba koja je posjedovala znanja kako zemlju izvući iz ekskrementa. Nažalost, Željko Rohatinski nema one političke ovlasti koje je imao Ante Marković, inače najbolji premijer kojega je ova zemlja ikada imala. Jer Ante Marković je obuzdao inflaciju, dinar po prvi put učinio konvertibilnim (i time mi dokazao koliko sam bio u zabludi kad sam mislio da je konvertibilnost valute stvar ekonomske politike, a ne političke odluke), te standard stanovništva digao do razine o kojem ova država može samo sanjati. Oba su stručnjaka uživala veliku potporu iz inozemstva, ali i podršku domaćega puka, te utoliko izazivala mržnju i nesnošljivost dijela vlasti. Četvrto, oba su stručnjaka onemogućena u svojim namjerama da od onoga što su dobili pokušaju stvoriti uspješnu državu. U Jugoslaviji je Srbija udarila na Markovića izbacivši na tržište nekontrolirane količine falsificiranih dinara, a u Hrvatskoj se vlada prema Rohatinskome odnosi totalno se ne obazirući na njegova upozorenja. Jer, ne treba biti doktor ekonomije (dapače, izgleda da diploma iz ekonomije pomračuje zdravi razum kad su u pitanju gospodarstveni problemi) da bi se vidjelo da vlada vuče poteze upravo suprotne onima koji bi situaciju mogli popraviti. Tko god je završio osnovnu školu barem s dvojkom iz matematike zna da je količnik to veći što je brojnik veći, a nazivnik manji. Drugim riječima, da je kupovna moć puka (a ona je ta koja pokreće ekonomiju, jer ako nema tko kupovati, čemu uopće proizvoditi?) to veća što su plaće veće, a cijene niže. U kojem slučaju plaće mogu biti veće, a cijene niže? Jedino ako se snize porezi koji opterećuju i jedne i druge. Međutim, vlasti očigledno cilj nije povećanje kupovne moći, već povećanje vlastita ionako precijenjenog standarda. Manji porezi bi značili i manje plaće za državne dužnosnike. No, upravo oni svojim radom dokazuju da zaslužuju tek minimalac. I minimalac bi trebali dobiti. Svi, od premijerke do zadnjeg portira u kakvom uredu nekog ministarstva. Lako je bilo premijerki ukinuti harač po kojem će, htjela to ona ili ne, ostati upamćena u povijesti (kako je to rekao jedan vrlo pametan čovjek: povijest će sama odabrati koga će zapamtiti, a neće se puno obazirati na to koga joj mi preporučimo), ali je istovremeno objavila da država kani prigrabiti sve viškove poreza koji su se donedavno vraćali puku kojemu i pripadaju. Znači da će puk plaćati jedan porez manje, ali da će druge zato plaćati i više puta. Peto, u oba slučaja su se oružane sile otele kontroli vlasti. Ondašnja JNA je odbacila predsjedništvo i vladu kao vrhovnu vlast u državi i počela provoditi politiku za neki svoj račun. U Hrvatskoj je isto tako očigledno da se do zuba naoružana i oklopljena policija otrgnula od zagrljaja demokratske vlasti i da je počela poslovati za neki svoj račun. Šesto, oružane snage su privatizirali sumnjivi i opasni pojedinci. U Jugoslaviji je to bila četničko-socijalistička Miloševićeva klika, u Hrvatskoj tajkuni sumnjivo stečena bogatstva. Sedmo, u oba slučaja su oružane snage ustale u obranu »zakona« i »zakonitosti«. JNA je branila »ustavnu cjelovitost Jugoslavije«, a hrvatska policija pravo doseljenih Hrvata da razaraju po tuđem gradu po nahođenju. No, kako su riječi šuplje, pa ako njih ne stoje djela, one jednostavno nestanu kao da ih nikada nije bilo, ne smijemo zaboraviti da je JNA ustvari bila ona koja je svojim djelom razorila Jugoslaviju. Osmo, ta obrana »zakona« i »zakonitosti« je u oba slučaja započela sumnjivim policijsko-pravosudnim postupcima. JNA je uhitila, optužila i osudila civile (pa samim time izvan dohvata vojnih organa u normalnim, pravnim državama) Janeza Janšu, Ivana Borštnera, Davida Tasića i Francija Zavrla, ne obazirući se previše na to što je sav civilizirani svijet ustao protiv takvih montiranih procesa koji su podosta zaudarali po staljinizmu. U Zagrebu su pak oklopljene jedinice policije (barem u prvom napadu) uhitile oko 150 nenaoružanih građana koji su mirno i s pravom protestirali protiv devastacije grada. Osuđeni su na zabranu slobodnoga kretanja gradom. Centar Zagreba se time polako pretvara u zonu koja podsjeća na zabranjene gradove, rezidencijalne dijelove glavnih gradova teških diktatura u koje običan smrtni puk nema pristupa  (u suprotnom bi mu tu smrtnost mogli vrlo slikovito dokazati). Deveto, svi znamo do čega je dovela takva neovisna politika oružanih snaga Jugoslavije. Trebamo li očekivati novi rat? Odgovor još čekamo, a pravo pitanje je ovo: je li MUP po mentalitetu bliži rumunjskoj policiji iz vremena rušenja Ceausescua ili jugoslavenskoj iz vremena rušenja Mike i Savke? U svakom slučaju bilo bi dobro podsjetiti da nam povijest dokazuje kako je u zadnjih stotinjak godina svaka država koja je vladala ovim zemljama redovno gubila ratove u koje je stupala. Austro-Ugarska je izgubila I. svjetski rat i raspala se. Prva Jugoslavija je podlegla napadu nacističke Njemačke i raspala se. Nezavisna Država Hrvatska je izgubila II. svjetski rat i nestala. Jugoslavija je izgubila općejugoslavenski rat i raspala se. A sve su one stvorene tako da je neka nova vojska oslobodila narod dugogodišnjeg robovanja staroj državi, te s namjerom da traju vječno. Misli li vlast Hrvatske da je ovoj državi mjesto u takvom društvu? Podsjetimo da je na ovom blogu bilo ispravno predviđeno da jedan drugi građanin (po svemu sudeći bez stalnog zaposlenja) također priprema državni udar. Srećom, on za svoje ideje nije naišao na potrebnu potporu. Karamarku potpora ne treba, njegovi dečki imaju oružje. |
