Život pod čizmom
29.11.2009., nedjelja
FILM KOJI NEĆETE USKORO VIDJETI U OBLIŽNJEM KINU (A JOŠ MANJE U OBLIŽNJEM MULTIPLEKSU)
|
Znanstvena fantastika je po svemu sudeći filmski žanr koji izaziva najviše nesporazuma. Manjina među ljubiteljima tog žanra se suprotstavlja većini svojim purističkim gledištima u vezi definicije žanra. Među takve menjševike spadam i ja. Za nas je znanstvena fantastika žanr koji se ne može svesti bilo na koji drugi žanr, ali s lokacijom u svemiru, primjerice na ljubič u svemiru, krimič u svemiru, bajkovitu epopeju u svemiru (Star Wars), vestern (kaubič) u svemiru (Outland), ratni film u svemiru (Starship Troopers), antiratni film u svemiru (Aliens) i najpopularniji od svih, horor u svemiru (Alien kao ultimativni primjer). To za ljubitelje znanstvene fantastike u užem smislu nisu znanstveno-fantastični filmovi. Najlakše je u svemir lansirati neko čudovište iz kakvog nepoznatog svijeta koje ima izrazitu sklonost anatomskom raščlanjivanju pripadnika ljudske vrste, Zemljana. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo od nekog »filmskog eksperta za znanstvenu fantastiku« (koji nikada nije ni čuo za film Aelita redatelja Jakova Protazanova) da film u kojem nema (neprijateljski nastrojenih) svemiraca nije znanstveno-fantastični film. Nije me toliko iznenadila njegova stručnost, jer takvih stručnjaka koji cijelu povijest neke umjetnosti svedu na zadnjih 5 do 10 godina ima dosta, već to koliko je takvo mišljenje rašireno. Takvom simplicističkom gledištu na znanstvenu fantastiku se pošteno narugao Grant Naylor (odnosno dvojac sastavljen od Roba Granta i Douga Naylora) u svojoj genijalnoj parodičnoj seriji Red Dwarf.  U njoj se, naime, ne pojavljuje nijedno biće koje ne vuče porijeklo sa Zemlje, iako Arnold Rimmer žarko žudi upravo za susretom s nekim vanzemaljskim oblikom života. U pravom se (i dobrom) znanstveno-fantastičnom filmu ljudi ne suočavaju ni s kakvim čudovištima s planeta X koji kruži oko zvijezde Y u galaksiji Z. Ne, u pravom se (i dobrom) znanstveno-fantastičnom filmu ljudi suočavaju s ljudima, najčešće sa samima sobom. Pa koji bi onda filmovi bili primjer takvog znanstveno-fantastičnog filma? U prvom redu legendarno (i nenadnekakvo) djelo Stanleya Kubricka, 2001: A Space Odyssey  iz 1968. g., napisan u suradnji s Arthurom C. Clarkeom. Odmah iza njega je klasik Andreja Tarkovskoga, Solaris  iz 1972. g. (Nažalost, njegov Stalker  iz 1979. g., za koji su Arkadij i Boris Strugacki napisali scenarij prema svom romanu Piknik na obočine, još nisam gledao, a čitam da je bolji od Solarisa. A kad smo već kod Solarisa, ni verzija Stevena Soderbergha iz 2002. g. nije za baciti, iako obje snimljene verzije potiskuju osnovnu misao autora romana Stanisława Lema kako je vrlo mala vjerojatnost da ćemo s vanzemaljskom inteligencijom, ako se kad i susretnemo s njome, uopće moći komunicirati.) Ni David Bowman ni Frank Poole ni Kris odnosno Chris Kelvin ne pucaju iz laserskih strojnica na krvoločne svemirce. Zemljani u Kubrickovom filmu se ne suočuju izravno s vanzemaljskom inteligencijom, već jedino s proizvodom te inteligencije, već legendarnim crnom monolitom. (Clarke je predvidio takve sekvence u filmu, ali su ih Kubrick i on mudro odbacili i tako film univerzalizirali.) Poolea ne ubija mali (ili veliki, svejedno) zeleni, već proizvod ljudskog uma i ljudskih ruku. Kelvin se pak, doduše, nalazi oči u... hmmm... s nečim za što se samo pretpostavlja da predstavlja vanzemaljsku inteligenciju, ali uslijed nemogućnosti komunikacije Zemljani to nisu u stanju utvrditi sa sigurnošću. Jedini način na koji se Kelvin može suočiti s bićem s planeta Solaris jest suočavanje s vlastitom podsvijesti. OK, reći ćete, i to je sve? Naravno da nije. Tu se mogu ubrojiti i drugi filmovi, od kojih su neki, među kojima i oni američki proskribiranog B-žanra, dokazali da znanstvena fantastika može ponuditi i sasvim neblesava djela. Jedno je od prvih takvih (Méličsa ćemo ovaj put ostaviti po strani) već spomenuta Aelita  ruskog redatelja Jakova Protazanova snimljena 1924 g. prema istoimenom romanu Alekseja Tolstoja. I britanski film Things to Come  Williama Camerona Menziesa iz 1936. g. (prema romanu The Shape of Things to Come i ne-fikciji The Work, Wealth and Happiness of Mankind H. G. Wellsa) je dobar primjer ranog znanstveno-fantastičnog filma, koji danas može djelovati naivno ako se ne gleda iz pravilne vremenske perspektive. Među američkim filmovima prvi su određeno poštovanje zaslužili The Day the Earth Stood Still  Roberta Wisea iz 1951. g. (zanimljiva ekranizacija još zanimljivije pripovijesti Farewell to the Master Harryja Batesa), te naročito Forbidden Planet  Freda McLeoda Wilcoxa iz 1956. g. (slobodna preradba Shakespearove drame The Tempest), ali ne treba smetnuti s uma ni remek-djelo The Incredible Shrinking Man  redatelja B-filmova Jacka Arnolda iz 1957. g., za koji je scenarij prema svojem romanu The Shrinking Man napisao Richard Matheson. Jean-Luc Godard je 1965. g. snimio Alphaville, une étrange aventure de Lemmy Caution  zatim su tu i Silent Running  Douglasa Trumbulla iz 1972. g., a dobar primjer je i dugometražni redateljski i producentski debi Johna Carpentera, crna satira Dark Star  iz 1974. g. i mnogi drugi. Da klasike cyberpunka, seriju Max Headroom autora Annabel Jankel i Rockyja Mortona, koja je na američkoj televiziji izdržala čak dvije sezone 1987. i 1988. g., a snimljenu prema britanskom televizijskom filmu iz 1985. g. istih autora naslovljenom Max Headroom: 20 Minutes into the Future  te film Blade Runner  Ridleyja Scotta iz 1982. g., adaptaciju romana Do Androids Dream of Electric Sheep? Philipa K. Dicka, niti ne spominjemo. Zadnji u tom nizu, najnoviji među tim i takvim filmovima jest Moon  ovogodišnji dugometražni debi redatelja Duncana Jonesa. Za razliku od većine navedenih filmova, iza ovoga ne stoji nikakvo djelo poznatog spisatelja znanstvene fantastike, već izvorna priča koscenarista Nathana Parkera i Duncana Jonesa. Razlog zbog kojeg ovaj film nećemo biti u mogućnosti legalno gledati u kinu je upravo njegova žanrovska pripadnost: nema pucačine, nema malih zelenih, nema raskomadanih tjelesa. Sam redatelj o filmu ima reći ovo: We wanted to create something which felt comfortable within that canon of those science fiction films from the sort of late seventies to early eighties. For me, the Moon has this weird mythic nature to it... There is still a mystery to it. As a location, it bridges the gap between science-fiction and science fact. We (humankind) have been there. It is something so close and so plausible and yet at the same time, we really don’t know that much about it. It’s the desolation and emptiness of it... it looks like some strange ball of clay in blackness... Look at photos and you’ll think that they’re monochrome. In fact, they’re not. There simply are no primary colours. Film svojom ambicioznošću kao debitantski dugometražni film može iznenaditi očekivanja gledatelja. No na dotičnu ambiciju nisu ulupani silni novci. Glumačka ekipa je praktički svedena na jednog, jednog i pol glumca. Sam Rockwell, za koga je scenarij i napisan, glumi Sama Bella, jedinog zaposlenika tvrtke Lunar u Mjesečevoj bazi Sarang, a jedino »društvo« mu »pravi« robot-pomoćnik GERTY, kojem spokojni glas daje Kevin Spacey. Asocijacije na slavno Kubrickovo remek-djelo su neminovne, a kad tomu dodamo da je Kevin Spacey naizgled skinuo glas koji je Douglas Rain posudio HALu, postojala bi čak i opasnost da The Moon nazovemo plagijatom. No djelo je dovoljno originalno da nema straha od takvog razvoja situacije. Dakle, ako zanemarimo par video-linkova sa Zemljom, cijela priča se odvija na Mjesecu, unutar baze i izvan nje. Redatelj je minimizirao troškove snimanja i relativno brzim snimanjem filma – sve je navodno bilo gotovo u 33 dana. Posebni efekti su izvedeni maketama (ali je sama baza izgrađena kao stvarna građevina dimenzija oko 20×30 m), a ne digitalnom animacijom. Svi posebni efekti za potrebe ovog filma su navodno snimljeni za 8 dana. Učinkovitosti snimanja je pridonio i štrajk scenarista, koji je oslobodio filmske studije u Sheppertonu za snimanje ovog filma i ekipi na raspolaganje stavio nekolicinu vrhunskih stručnjaka u tvorbi posebnih efekata koji tih dana nisu imali drugog posla. A i sam redatelj je tijekom karijere snimanja reklamnih spotova stekao dovoljno iskustva o posebnim efektima. U samoći baze i okoline, te u komunikacijskoj izolaciji od Zemlje (izolacija nije potpuna, već kontinuirani tehnički problem onemogućava izravnu komunikaciju, dok snimljene poruke dolaze i odlaze bez problema), Sam Bell ima divnu priliku suočiti se sam sa sobom. Nesreća koju doživljava s vozilom, kojim se kretao površinom Mjeseca do jednog od strojeva koji obavljaju sav dio posla vani, pružit će mu najbolju moguću priliku za to. Pametnom 1330 riječi dovoljno! Nadajmo se da planirana trilogija, koju Duncan Jones planira izvesti iz ovog filma neće isti upropastiti! Da ne ispadne da ovo bude jedini prikaz filma Moon koji ne spominje tu činjenicu, i ja ću napomenuti (iako je to za ocjenu kvalitete filma bitno koliko i omjer zarađenih i uloženih sredstava) da je puno ime redatelja Duncan Zowie Haywood Jones i da mu se otac zove David Robert Jones, ali je promijenio ime kako ga ne bi pomiješali s istoimenim članom grupe the Monkees. I za kraj: Vidite da ste mogli pročitati ovaj tekst do kraja a da vam ne uništim užitak gledanja filma? |
23.11.2009., ponedjeljak
DEMOKRACIJA NA ARVACKU
|
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je opet »blokiran«. Naizgled sve je u redu. Studenti su odlučili da se blokira nastava sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima. No ako pogledamo kako je do blokade došlo, vidjet ćemo da je ona vrlo, vrlo upitna. Studenti (nazovimo ih na početku ovog teksta ovim imenom iz praktičnih razloga) svoj potez objašnjavaju kao punu demokraciju u praksi. Plenum je odlučio da blokade bude. No tko je i što taj razvikani »plenum«? Plenum, latinski pridjev srednjeg roda jednine značenja “puno”, označava sastanak nekog tijela u punom sastavu. Po čemu je onda ovaj »plenum« plenum? Na dosadašnjim »plenumima« na Filozofskom fakultetu se obično okupljalo nekoliko stotina osoba. Tek toliko da se zna, to je manje negoli što neki od tridesetak studija na Filozofskom fakultetu imaju studenata (na svim godinama!). Kako onda, recimo, tristotinjak studenata može odlučivati u ime deset puta više studenata? Je li one koji dolaze na te »plenume« i tamo glasaju netko od studenata ovlastio da to čine u njihovo ime? Je li bilo kakvih izbora na kojima bi studenti mogli odabrati predstavnike koji će na »plenumu« glasati u skladu s njihovim željama? Koliko nam je poznato, nije. Pa tko onda glasa na tim »plenumima«? Odgovor je jednostavan: oni koji se ondje nađu. A tko su oni? To nitko ne zna. Nema čak ni potvrde da bi mogla biti riječ o studentima. Znači, tristotinjak osoba se skupi ad hoc, odluči da se ide u blokadu i time obveže tisuće studenata da se odreknu nastave. Ili bi bilo točnije reći: »... i time onemogući tisuće studenata da pohađaju normalnu nastavu«? I to studenata koji ne žele blokadu, koji nisu za blokadu, koji nisu glasali za blokadu. Upravo tako: ako je tristotinjak studenata glasalo za blokadu, tisuće ih nisu glasale za blokadu. Međutim, problem je u tome što se tih tristotinjak studenata predstavlja kao glas studentske populacije. A vidjeli smo da oni ne predstavljaju niti većinu studenata Filozofskog fakulteta, a moguće niti studente uopće. Pa otkud im onda ideja da se idu tako lažno predstavljati? Od koga su to mogli naučiti? Da, stvarno! Pogledajmo malo rezultate zadnjih održanih parlamentarnih izbora u ovoj državi. Brojke jasno govore da je 2007. godine bilo dovoljno osvojiti potporu dvadesetak posto biračkog tijela da bi se poharalo četrdeset posto mjesta u Saboru. Četrdeset posto! Najjače stranke su, znači, dobile dvaput više mjesta u Saboru nego što su ih stekli povjerenjem birača. Ako je to demokracija kakvom ova država poučava svoju djecu, onda nije ni čudo da su ta ista djeca izgubila kompas u najjednostavnijoj računici! (Čak i ako dobronamjerno uzmemo u obzir da je studentima Filozofskog fakulteta matematika sve samo ne jača strana.) Ako kakvih dvadeset posto pučanstva može činiti većinu u Saboru, kao što nam to pokazuje računica:  onda valjda i desetak posto studenata može činiti adekvatnu većinu koja suvereno odlučuje u ime studentske populacije. Odgovorno tvrdim da je većina studenata protiv blokade, a za studij, jer je to i razlog što su upisali fakultet. Ovi, koji se protive studiranju samo idu na ruku onim snagama u ovoj državi kojima odgovara da populacija bude što neobrazovanija. Jer takvima treba neškolovana radna snaga koja će ropski poslušno vršiti nametnutu tlaku i plaćati nametnuti harač, a ne intelektualci koji su sposobni ne samo misliti, nego i mijenjati stvari. Te mračne snage su dobar dio svojih ciljeva postigli već tzv. Bolonjom, koja je razorila sustav studiranja (Ako pročitate što je o Humboldtovoj kritici dotadašnjeg sveučilišnog sustava napisao Viktor Žmegač u svom kapitalnom djelu Od Bacha do Bauhausa – str. 353-359 – mogli biste povjerovati da to jadni Wilhelm von Humboldt piše o tzv. »bolonjskoj reformi«). A sad da se osvrnemo na zahtjeve tih, kako smo vidjeli »studenata«. Oni žele besplatno školovanje za sve. Bezuvjetno besplatno školovanje za sve. Znači, država neka samo plaća, a oni će studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. Oni ne pristaju ni na kakve uvjete. Znači: dobri studenti studiraju besplatno, loši plaćaju – to ne ide. To je, valjda, u njihovim glavama neka vrst diskriminacije. Da se razumijemo, ja ovo pišem iz glave studenta koji ne samo da je pao godinu, nego ju je pao i svjesno i namjerno (da bi mogao u slušati predavanja profesora koji je dotične godine bio na slobodnoj studijskoj godini, te da bi zadnji preostali uvjet mogao propisno pripremiti, a ne zbrljati na brzinu), koji je studirao besplatno, te koji je i diplomirao. I ja, kao takav, ne bih imao ništa protiv da sam tu godinu, koju sam pao, platio. To bi bilo fer. A možda bi me i pokolebalo u mojoj odluci da padnem. Osobno mislim da se sustav besplatnog studiranja može vrlo lako riješiti: Prvi semestar neka svi upišu besplatno, ali s time da svi oni koji ne polože uvjete za upis drugoga moraju platiti i prvi (retroaktivno) i drugi (unaprijed). I to neka bude pravilo tijekom cijelog studija. Odnosno, dva pravila: • tko ne položi uvjete za upis idućeg semestra, mora platiti i onaj koji je pao i onaj idući kad ga upiše; • tko završi semestar koji plaća s prosjekom svih ocjena (i onih s prethodnih semestara) iznad određene vrijednosti (primjerice, većim od 4,5), vraća mu se novac koji je platio za taj semestar, a i idući može upisati besplatno. Tako bismo stimulirali studente da postižu dobre rezultate. No žele li to blokeri? ne žele. Jer bi to vjerojatno podrazumijevalo odgovornost. A oni ne znaju za taj neobični pojam, isto kao što ne znaju ni za načela demokracije. Ma otkud im samo to svjesno odricanje od svake odgovornosti? Ako se ne možete domisliti rješenju, pokušajte nabrojati ministre koji su u ovoj državi dali ostavku zbog svinjarija koje su sami napravili i/ili onih koje su napravili njihovi podređeni (one koji su dali ostavku zbog lova kad vlada uoči izbora više ionako nije funkcionirala nećemo uzimati u obzir), pa ćete vidjeti da njima ne možete zaokupiti ni prste jedne ruke. Nije ni čudo da uz takve uzore razvijamo ovakvu mladež! |
15.11.2009., nedjelja
KATZENJAMMER
|
Svojedobno sam bio na momačkoj večeri koja bi bila nezaboravan događaj da se mogu ičega sjetiti... Sjećam se da smo ušli u birtiju, naručili piće i da sam se idućeg jutra probudio u svom krevetu, a auto je bio dolje, na ulici, propisno parkiran. Zato mi je bilo lako poistovjetiti se s likovima filma The Hangover  No, nama se nije dogodilo ono što i junacima filma. Naš mladoženja je po svemu sudeći ostao s nama do kraja, poslije je živ i zdrav došao doma, a drugo se jutro uredno pojavio na vjenčanju. Samo se po stisnutim usnicama djevojaka, zaručnica ili supruga osoba nazočnih na momačkoj večeri moglo zaključiti da je prošla noć prošla... zanimljivo. Učitelj Phil Wenneck, zubar Stu Price i mladenkin brat Alan Garner nisu bili te sreće. U jutro poslije večeri, nakon što je sobu napustila nepoznata nam žena pretpostavljivog zanimanja, u njoj su se nalazili samo njih trojica. Da, i kokoš, u kupaonici i tigar, a još negdje u stanu (više se ne sjećam točno gdje) i beba, i vjenčani prsten kojeg dan prije nije bilo, i jedan zub manje. Plus velika rupa u sjećanju. Ono što je nedostajalo je bio budući mladoženja – Doug Billings. I baš kao što smo mi nakon »naše« momačke večeri spajanjem priča pojedinih sudionika polako uspjeli rekonstruirati tijek događaja te noći, tako se i Phil, Stu i Alan upuštaju u istraživanje što su sve točno radili i gdje se na tom noćnom pohodu mogao izgubiti mladoženja. I, naravno, kako to sve sakriti od buduće mlade, Tracy. Jasno, dečki su u tom bili uspješni i vratili mladoženju na svadbu u pet do dvanaest. To smo mogli očekivati od samog početka. No put kojim su došli do njega je ono što gledatelje ovog filma nevjerojatno zabavlja. Ni situacija, ni likovi nisu originalni: tu su i nemoguća djevojka, i njezin dečko koji kroz sve to mora odrasti odnosno otarasiti je se, i socijalno neuklopljeni osobenjak, i tip koji zna sve, i pokvarenjak, i... Ali i orijentalni kriminalac, i Mike Tyson, i prostitutka zlatnog srca, i policijski auto... Ono što je privuklo gledatelje je savršen spoj nevjerojatnosti događanja protekle noći i prepoznatljivosti situacija vezanih za muška ludovanja. Film je navodno nadahnut stvarnim iskustvima producenta Trippa Vinsona (čiji je prijatelj Chris Bender potpisan kao izvršni producent ovog filma), koji je nestao sa svoje momačke večeri, da bi se probudio u striptiz-klubu s velikim računom koji je trebalo platiti. Scenaristi Jon Lucas i Scott Moore su taj događaj pretočili u pripovijest o tri prijatelja koji su na momačkoj večeri u Las Vegasu ostali bez mladoženje, pa se bacaju u potragu za proteklom noći. Otkupljeni scenarij su preuredili Jeremy Garelick i redatelj Todd Phillips, koji su priči dodali dovoljno toga da bi trebali biti navedeni kao koscenaristi. Nažalost Writers Guild of America to nije dozvolila, a sve zbog pravila koje je sam Phillips opisao kao „suluda” i „nebulozna”. Film je u Sjedinjenim Državama, gdje se kvaliteta mjeri isključivo kvantitetom, omjerom novca dobivenog distribucijom filma i novca uloženog u nj, bio jedno od neovisnih iznenađenja, kakva se svaki čas javljaju na američkom tržištu. Po gledanju takvih filmova se čovjek ne može ne zapitati po čemu su to takvi filmovi »iznenađenja«. Možda holivudskim mogulima koji su izgubili svaki osjećaj za dobru priču, pa uglavnom prerađuju (uglavnom neuspješno) drevne i već prežvakane priče. Publici i kritici nikad dosta filmova koji pričaju priče o odnosima među ljudima. |
JOŠ JEDNO NEPOTREBNO STOVARIŠTE KRPA
|
Nedavno je u okolici Zagreba otvoren još jedan trgovački centar – odnosno »mol«, kako se to na novohrvatskome naziva – imenom Zapadne Dveri, odnosno (na novohrvatskom:) West Gate. Otvorenje je najavljivano gromoglasno. Šteta što se odgovarajuća sredstva nisu uložila u korisniju djelatnost. Primjerice, da se mogućim kupcima ukaže na to kako uopće doći do te zabiti izvan predgrađa grada. Na internetskoj stranici centra je objavljena karta .png) koja može biti korisna samo onima koji do centra namjeravaju doći helikopterom. (Međutim, takve moram upozoriti da ni u centru ni oko njega nisu predvidjeli helidrom!) Svima ostalima je ona korisna koliko i cice u opatice. Kojim cestama treba voziti, kojim autobusom je moguće do centra stići, takvih informacija nema. Vjerojatno bi se pokazale prekorisnima za potencijalne kupce. Adresa, navedena na istoj stranici (Zaprešićka 2, Jablanovec, 10298 Donja Bistra), isto tako ne pomaže u pronalaženju centra. Osim, naravno, onima koji taj kraj poznaju kao svoj džep (ili, što je u hrvatskim uvjetima vjerojatnije, kao tuđi). OK, nadate se da će barem neki putokazi ukazivati na smjer kojim treba voziti. Uzaludne li nade! Svugdje samo jumbo- i manje jumbasti plakati (isto tako u Dubravi kao i u Podsusedu) koji ne kazuju ništa što bi vozačima moglo biti bilo od kakve koristi. Možete se, znači, pouzdati jedino u vlastitu intuiciju i autom gađati negdje tamo između Pojatnog i Jablanovca. Ako, naravno, znate gdje se oni nalaze. Kad pukom srećom i stignete do centra, ondje će vas dočekati nesuvisli tipovi koji sumanuto mašu rukama. Oni su vjerojatno (pre)plaćeni da reguliraju promet na području centra, ali to rade s učinkovitošću Zagrebparkinga, ZET-a i prometne policije. Znači – šugavo. Očigledno pojma nemaju što im je zadatak ili cilj. Upamtili su samo da moraju mahnito mahati rukama. I u samom centru vas ne čeka ništa naročito – iste one krpe i krpice koje možete naći i bilo gdje drugdje u gradu, uz puno manje potrošenog benzina i živciranja. Osim ako ne želite obilaskom sličnih centara biti »in«. Mogla bi se čak u uvesti i »molovska« transverzala, dokonički put trgovačkim centrima oko Zagreba. Za izvjesnu potrošenu svotu u pojedinom centru dobijete žig u za to predviđenu knjižicu. Kad skupite sve žigove, dobijete nekakvu nagradu. Recimo, besplatno liječenje kod Sakomana. Svi ti novi »molovi« toliko liče jedan na drugi da jedva čekam da počnu propadati uslijed rastuće konkurencije. Kako se novozagrebačka bolnica ne bi osjećala osamljenom u svojoj sudbini. |
