Znanstvena fantastika je po svemu sudeći filmski žanr koji izaziva najviše nesporazuma. Manjina među ljubiteljima tog žanra se suprotstavlja većini svojim purističkim gledištima u vezi definicije žanra. Među takve menjševike spadam i ja.
Za nas je znanstvena fantastika žanr koji se ne može svesti bilo na koji drugi žanr, ali s lokacijom u svemiru, primjerice na ljubič u svemiru, krimič u svemiru, bajkovitu epopeju u svemiru (Star Wars), vestern (kaubič) u svemiru (Outland), ratni film u svemiru (Starship Troopers), antiratni film u svemiru (Aliens) i najpopularniji od svih, horor u svemiru (Alien kao ultimativni primjer).
To za ljubitelje znanstvene fantastike u užem smislu nisu znanstveno-fantastični filmovi.
Najlakše je u svemir lansirati neko čudovište iz kakvog nepoznatog svijeta koje ima izrazitu sklonost anatomskom raščlanjivanju pripadnika ljudske vrste, Zemljana. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo od nekog »filmskog eksperta za znanstvenu fantastiku« (koji nikada nije ni čuo za film Aelita redatelja Jakova Protazanova) da film u kojem nema (neprijateljski nastrojenih) svemiraca nije znanstveno-fantastični film. Nije me toliko iznenadila njegova stručnost, jer takvih stručnjaka koji cijelu povijest neke umjetnosti svedu na zadnjih 5 do 10 godina ima dosta, već to koliko je takvo mišljenje rašireno.
Takvom simplicističkom gledištu na znanstvenu fantastiku se pošteno narugao Grant Naylor (odnosno dvojac sastavljen od Roba Granta i Douga Naylora) u svojoj genijalnoj parodičnoj seriji Red Dwarf.
U njoj se, naime, ne pojavljuje nijedno biće koje ne vuče porijeklo sa Zemlje, iako Arnold Rimmer žarko žudi upravo za susretom s nekim vanzemaljskim oblikom života.
U pravom se (i dobrom) znanstveno-fantastičnom filmu ljudi ne suočavaju ni s kakvim čudovištima s planeta X koji kruži oko zvijezde Y u galaksiji Z. Ne, u pravom se (i dobrom) znanstveno-fantastičnom filmu ljudi suočavaju s ljudima, najčešće sa samima sobom.
Pa koji bi onda filmovi bili primjer takvog znanstveno-fantastičnog filma?
U prvom redu legendarno (i nenadnekakvo) djelo Stanleya Kubricka, 2001: A Space Odyssey
iz 1968. g., napisan u suradnji s Arthurom C. Clarkeom. Odmah iza njega je klasik Andreja Tarkovskoga, Solaris
iz 1972. g. (Nažalost, njegov Stalker
iz 1979. g., za koji su Arkadij i Boris Strugacki napisali scenarij prema svom romanu Piknik na obočine, još nisam gledao, a čitam da je bolji od Solarisa. A kad smo već kod Solarisa, ni verzija Stevena Soderbergha iz 2002. g. nije za baciti, iako obje snimljene verzije potiskuju osnovnu misao autora romana Stanisława Lema kako je vrlo mala vjerojatnost da ćemo s vanzemaljskom inteligencijom, ako se kad i susretnemo s njome, uopće moći komunicirati.) Ni David Bowman ni Frank Poole ni Kris odnosno Chris Kelvin ne pucaju iz laserskih strojnica na krvoločne svemirce. Zemljani u Kubrickovom filmu se ne suočuju izravno s vanzemaljskom inteligencijom, već jedino s proizvodom te inteligencije, već legendarnim crnom monolitom. (Clarke je predvidio takve sekvence u filmu, ali su ih Kubrick i on mudro odbacili i tako film univerzalizirali.) Poolea ne ubija mali (ili veliki, svejedno) zeleni, već proizvod ljudskog uma i ljudskih ruku. Kelvin se pak, doduše, nalazi oči u... hmmm... s nečim za što se samo pretpostavlja da predstavlja vanzemaljsku inteligenciju, ali uslijed nemogućnosti komunikacije Zemljani to nisu u stanju utvrditi sa sigurnošću. Jedini način na koji se Kelvin može suočiti s bićem s planeta Solaris jest suočavanje s vlastitom podsvijesti.
OK, reći ćete, i to je sve? Naravno da nije. Tu se mogu ubrojiti i drugi filmovi, od kojih su neki, među kojima i oni američki proskribiranog B-žanra, dokazali da znanstvena fantastika može ponuditi i sasvim neblesava djela. Jedno je od prvih takvih (Méličsa ćemo ovaj put ostaviti po strani) već spomenuta Aelita
ruskog redatelja Jakova Protazanova snimljena 1924 g. prema istoimenom romanu Alekseja Tolstoja. I britanski film Things to Come
Williama Camerona Menziesa iz 1936. g. (prema romanu The Shape of Things to Come i ne-fikciji The Work, Wealth and Happiness of Mankind H. G. Wellsa) je dobar primjer ranog znanstveno-fantastičnog filma, koji danas može djelovati naivno ako se ne gleda iz pravilne vremenske perspektive. Među američkim filmovima prvi su određeno poštovanje zaslužili The Day the Earth Stood Still
Roberta Wisea iz 1951. g. (zanimljiva ekranizacija još zanimljivije pripovijesti Farewell to the Master Harryja Batesa), te naročito Forbidden Planet
Freda McLeoda Wilcoxa iz 1956. g. (slobodna preradba Shakespearove drame The Tempest), ali ne treba smetnuti s uma ni remek-djelo The Incredible Shrinking Man
redatelja B-filmova Jacka Arnolda iz 1957. g., za koji je scenarij prema svojem romanu The Shrinking Man napisao Richard Matheson. Jean-Luc Godard je 1965. g. snimio Alphaville, une étrange aventure de Lemmy Caution
zatim su tu i Silent Running
Douglasa Trumbulla iz 1972. g., a dobar primjer je i dugometražni redateljski i producentski debi Johna Carpentera, crna satira Dark Star
iz 1974. g. i mnogi drugi. Da klasike cyberpunka, seriju Max Headroom autora Annabel Jankel i Rockyja Mortona, koja je na američkoj televiziji izdržala čak dvije sezone 1987. i 1988. g., a snimljenu prema britanskom televizijskom filmu iz 1985. g. istih autora naslovljenom Max Headroom: 20 Minutes into the Future
te film Blade Runner
Ridleyja Scotta iz 1982. g., adaptaciju romana Do Androids Dream of Electric Sheep? Philipa K. Dicka, niti ne spominjemo.
Zadnji u tom nizu, najnoviji među tim i takvim filmovima jest Moon
ovogodišnji dugometražni debi redatelja Duncana Jonesa. Za razliku od većine navedenih filmova, iza ovoga ne stoji nikakvo djelo poznatog spisatelja znanstvene fantastike, već izvorna priča koscenarista Nathana Parkera i Duncana Jonesa. Razlog zbog kojeg ovaj film nećemo biti u mogućnosti legalno gledati u kinu je upravo njegova žanrovska pripadnost: nema pucačine, nema malih zelenih, nema raskomadanih tjelesa.
Sam redatelj o filmu ima reći ovo:
We wanted to create something which felt comfortable within that canon of those science fiction films from the sort of late seventies to early eighties.
For me, the Moon has this weird mythic nature to it... There is still a mystery to it. As a location, it bridges the gap between science-fiction and science fact. We (humankind) have been there. It is something so close and so plausible and yet at the same time, we really don’t know that much about it.
It’s the desolation and emptiness of it... it looks like some strange ball of clay in blackness... Look at photos and you’ll think that they’re monochrome. In fact, they’re not. There simply are no primary colours.
Film svojom ambicioznošću kao debitantski dugometražni film može iznenaditi očekivanja gledatelja. No na dotičnu ambiciju nisu ulupani silni novci. Glumačka ekipa je praktički svedena na jednog, jednog i pol glumca. Sam Rockwell, za koga je scenarij i napisan, glumi Sama Bella, jedinog zaposlenika tvrtke Lunar u Mjesečevoj bazi Sarang, a jedino »društvo« mu »pravi« robot-pomoćnik GERTY, kojem spokojni glas daje Kevin Spacey. Asocijacije na slavno Kubrickovo remek-djelo su neminovne, a kad tomu dodamo da je Kevin Spacey naizgled skinuo glas koji je Douglas Rain posudio HALu, postojala bi čak i opasnost da The Moon nazovemo plagijatom. No djelo je dovoljno originalno da nema straha od takvog razvoja situacije. Dakle, ako zanemarimo par video-linkova sa Zemljom, cijela priča se odvija na Mjesecu, unutar baze i izvan nje. Redatelj je minimizirao troškove snimanja i relativno brzim snimanjem filma – sve je navodno bilo gotovo u 33 dana. Posebni efekti su izvedeni maketama (ali je sama baza izgrađena kao stvarna građevina dimenzija oko 20×30 m), a ne digitalnom animacijom. Svi posebni efekti za potrebe ovog filma su navodno snimljeni za 8 dana. Učinkovitosti snimanja je pridonio i štrajk scenarista, koji je oslobodio filmske studije u Sheppertonu za snimanje ovog filma i ekipi na raspolaganje stavio nekolicinu vrhunskih stručnjaka u tvorbi posebnih efekata koji tih dana nisu imali drugog posla. A i sam redatelj je tijekom karijere snimanja reklamnih spotova stekao dovoljno iskustva o posebnim efektima.
U samoći baze i okoline, te u komunikacijskoj izolaciji od Zemlje (izolacija nije potpuna, već kontinuirani tehnički problem onemogućava izravnu komunikaciju, dok snimljene poruke dolaze i odlaze bez problema), Sam Bell ima divnu priliku suočiti se sam sa sobom. Nesreća koju doživljava s vozilom, kojim se kretao površinom Mjeseca do jednog od strojeva koji obavljaju sav dio posla vani, pružit će mu najbolju moguću priliku za to.
Pametnom 1330 riječi dovoljno!
Nadajmo se da planirana trilogija, koju Duncan Jones planira izvesti iz ovog filma neće isti upropastiti!
Da ne ispadne da ovo bude jedini prikaz filma Moon koji ne spominje tu činjenicu, i ja ću napomenuti (iako je to za ocjenu kvalitete filma bitno koliko i omjer zarađenih i uloženih sredstava) da je puno ime redatelja Duncan Zowie Haywood Jones i da mu se otac zove David Robert Jones, ali je promijenio ime kako ga ne bi pomiješali s istoimenim članom grupe the Monkees.
I za kraj: Vidite da ste mogli pročitati ovaj tekst do kraja a da vam ne uništim užitak gledanja filma?
|