Život pod čizmom
16.08.2009., nedjelja
HRVATSKI KATOLIČKI IDOL?
|
U Mariji Bistrici je kardinal Bozanić, navodeći riječi pape Ratzija (Benedikta XVI.) odgovorio predsjedniku Mesiću da u javnom prostoru treba biti mjesta i za Boga. Vjerojatno svi znate da je predsjednik Mesić u nastojanju da Hrvatsku učini modernom svjetovnom državom pokrenuo (i) pitanje postavljanja simbola jedne religije u javne prostore koji ne pripadaju toj religiji, već javnim ustanovama. Kardinal je takve zamisli pobio (dobro da još uvijek živimo u državi u kojoj se to radi zamislima, a ne onima koje te zamisli imaju) riječima Svetog Oca kako »i u laicizmu i religijskom fundamentalizmu nestaje mogućnost plodnog dijaloga i djelotvorne suradnje razuma i religijske vjere. Razum je vazda potrebit pročišćenja vjerom, a to također vrijedi i za politički razum, koji sebe ne smije držati svemogućim. Isto je tako i religija potrebita pročišćenja razumom kako bi očitovala svoje autentično ljudsko lice.« I: »Kršćanstvo i druge religije mogu dati svoj doprinos razvoju samo ako i u javnom prostoru bude mjesta za Boga, pri čemu se poseban naglasak stavlja na kulturnu, društvenu, ekonomsku te nadasve političku dimenziju.« Izriču li to Kardinal i Papa nevjericu u vlastitu vjeru? Očigledno da vjera Vatikana i katoličkog klera u religiju koju propovijedaju nikad nije bila na nižim granama. Vjerojatno čak ni u vrijeme ozloglašenog Roderica de Borja i Borja, uobičajenog žrtvenog jarca među papama. Podsjetimo se, prvo se Vatikan pobojao da bi mu jedna knjiga mogla odmamiti pastvu. Knjiga, obična, beletristika, dječja čak, ništa što bi u predodžbama običnih vjernika moglo konkurirati Novom Zavjetu. A ipak je ta knjiga, odnosno tih 7 knjiga (na kraju krajeva i Biblija je množina – srednjeg roda) posijala strah među katoličkom vrhuškom. Niz od sedam knjiga napisanih za djecu. Autorica koja se postavila kao izravna konkurentica Mateju, Marku, Luci, Ivanu, Šaulu iz Tarsa (Pavlu), Jakovu, Šimunu (zvanom Petar) i Judi i širenju (Nove) Radosne Vijesti piše pod imenom J. K. Rowling, iako joj je pravo ime Joanne Murray, a zovu je Jo. Novi konkurent Isusu Kristu u propovijedanju spasenja zove se Harry Potter. Iako među njima dvojicom ima nekih sličnosti (Harry je siroče, a novozavjetni Isus nema biološkog oca), mislim da je oprez klera spram novog proroka ipak malo pretjeran. OK; točno je da se i u I. stoljeću n. e. građanima Rimskog carstva moglo činiti nezamislivim da bi jedan smaknuti terorist iz neke tamo zabite provincije s njihovog Olimpa mogao svrgnuti tisućljetne rimske bogove, pa se to ipak dogodilo. No Harry (a ni J. K., koja bi valjda trebala igrati ulogu njegovog Šaula iz Tarsa) ne pokazuje nikakve agresivnosti ni želje za rušenjem državnih i vjerskih vlasti. Sada se pak kler izgleda orosio hladnim znojem na samu pomisao da »Boga izbace iz javnih ustanova«. OK; priznajem da nisam nimalo teološki potkovan, pa se u tom području ne mogu niti približiti kardinalu Bozaniću, papi Ratziju (Benediktu XVI.) i drugim veleumovima Katoličke crkve. No svejedno me muči jedna malenkost. Koliko mi se čini, časne sestre na vjeronauku poučavaju da je Bog sveprisutan. To bi valjda značilo da je on uvijek i svugdje. Kako je takvog Boga moguće odstraniti iz nekog prostora? Zar ne bi takav Bog morao biti u svakom prostoru, bez obzira ima li u njemu katoličkih simbola ili ne, bez obzira ima li u njemu katolika ili ne, bez obzira ima li u njemu vjernika ili ne, bez obzira ima li u njemu vjere ili ne? Kako takvom Bogu može naškoditi uklanjanje vjerskih simbola iz nekog prostora? Jer ako se uklanjanjem simbola automatski iz prostora uklanja i Boga, onda to dovodi u pitanje ne samo njegovu sveprisutnost, već i njegovu svemoćnost. Slab je to Bog kojeg se može otjerati skidanjem drvenog, plastičnog ili metalnog križa (s raspetim Isusom il bez njega) sa zida. A po svemu sudeći upravo u takvog, nemoćnog Boga vjeruju Bozanić, Ratzi (Benedikt) i drugi. Odnosno, ako jedino simbol jamči nazočnost Boga, nije li to pomalo nalik totemizmu? Nije li onda taj (drveni, plastični ili metalni) križ (s raspetim Isusom il bez njega) ustvari obični idol, kumir, totem? (Nije li Katolička crkva a priori protiv idola?) Ne znači li to povratak upravo na rimsko mnogoboštvo (ne zaboravimo da su nasljednici rimske tradicije upravo pape, Vatikan i Katolička crkva!), u kojem je čovjek bio religiozan tako dugo dok je boravio u hramu određenog boga, a čim bi izašao na ulicu, ta bi religioznost pala nekoliko mjesta na top-listi njegovih uvjerenja? Doduše, kad god gledam ljude kako izlaze s masovnih pokaznih misa (misa na kojima treba pokazati drugima svoju nazočnost), primjećujem koliko malo njih Boga iznosi sa sobom. Većina njih kao da Boga spere u svetoj vodi kad se prekriže, te ga puste da tamo čeka dok se ne vrate. Je li zaista rimokatolička vjera spala na grane rimske religije iz doba Carstva? Navješćuje li to neke ozbiljne tektonske pomake u raspodjeli religija svijeta? Navješćuje li to neke ozbiljne tektonske pomake u političkoj karti svijeta? I na kraju, ima razloga što pišem »Vatikan« i »kler«, a ne »Crkva«. Da to ilustriram primjerom: Vatikan i kler su protiv kontracepcije, dok veći dio Crkve kontracepciju redovno primjenjuje. |
12.08.2009., srijeda
MOMAČKA VEČER
Davno sam gledao ovaj film (Bachelor Party iz 1984. g.). Vjerojatno je riječ o prvom filmu u kojem sam imao priliku vidjeti Toma Hanksa. Bilo je to doba dok je on još glumio zanimljive i zabavne uloge prije negoli je evoluirao u izmučenog junaka Spielbergovih filmova (iako mu se mora priznati da je u filmu Catch Me If You Can iz 2002. g. ulogom Carla Hanrattyja, detektiva lišenog svakog smisla za humor, dosegao nekadašnje visine komike). Bio je to Tom Hanks prije filmova Big (1988.), Turner & Hooch (1989), Joe Versus the Volcano (1990.) i Sleepless in Seattle (1993.). Bilo je to doba, da parafraziram Eda Chigliaka, »kad se Tom još nije sramio biti zabavan«. Hanks je kasnije, kao i mnogi vrhunski komičari (Jack Lemmon, primjerice), ozbiljnost svoje glume pokušao zapečatiti nizom ozbiljnih uloga u ozbiljnim filmovima. I tako smo dobili filmove Philadelphia (1993.), Forrest Gump (1994.), Saving Private Ryan (1998.), The Green Mile (1999.), Cast Away (2000.), Road to Perdition (2002.), The Terminal (2004.),... Uvijek se pitam kako to komičari ne uviđaju da je biti dobar komičar veći glumački uspjeh negoli biti veliki tragičar. Publiku može rasplakati i uzrujati svaka trećerazredna hispanska sapunica, ali je nasmijati mogu samo najveći talenti. Možda je još zabavnije od gledanja mladog Hanksa kako se bezbrižno prepušta ulozi bezbrižnog Ricka Gasskoa uočiti drugog mladog glumca u danima prije negoli je postao zvijezdom. Ili barem zvjezdicom. Naime, Rickovog prijatelja Rykoa glumi izvjesni Michael Dudikoff, godinu dana prije negoli se filmom American Ninja uspeo na pijedestal junaka B-akcića, neke vrste drugoligaškog Schwarzeneggera ili Stallonea. (Dudikoff je glumio epizodu i u kultnom filmu Tron iz 1982. g.! Ima li ha tko?) Bivši maneken se odlično uklopio u opuštenu atmosferu partijanera. Ni traga od budućih borilačkih umijeća. Velim, ovaj sam film gledao jako, jako davno. Baš me zanimalo je li doista toliko zabavan kakvim ga pamtim ili sam ja možda bio... pa tako... pomalo priprost u te dane. Uz veliko sam olakšanje otkrio da me film i dan-danas zabavlja kao i nekoć. (Moj strah je bio opravdan i izazvan nedavnim reakcijama prijatelja koji su film Čudesna šuma ponovo gledali u odrasloj dobi. Jedna je prijateljica opetovano gledanje omiljenog joj dječjeg filma popratila riječima: »Ovo je bila greška. Velika greška!«) Bachelor Party ne nudi neke velike mudrosti, nije baš Citizen Kane II niti Solaris 3, ali je, ponavljam, zabavan. OK, sad možda i pretjerujem u negativnosti, jer film ipak pokazuje kako jedan naoko neodgovorni i neozbiljni lik, sam Rick, može biti itekako ozbiljan i odgovoran u životnim situacijama u kojima se to od njega traži. (A to je istina za velik broj nas, naoko neodraslih dječaraca!) Iako pristaje na tradicionalnu momačku večer, koja uključuje sve ono što je »no no!«, Rick ne želi ničim ugroziti ljubav koja spaja njega i njegovu Debbie. Momačka večer ionako prvenstveno služi zato da se ispucaju njegov brat Stan i prijatelji O’Neill, Rudy, Gary, Ryko i Brad Mollen. Ovoga glumi Bradford Bancroft nudeći nam duhovitu viziju suicidalnog deprimiranog ovisnika. Uglavnom, sve je počelo tri godine ranije, kad je Tawny Kitaen svom prijatelju Bobu Israelu organizirala momačku večer. Nadahnut zabavom, Bob je odlučio snimiti komediju o tom urbanom ritualu. U poslu mu se pridružio propagandist Ron Moler. Obojici je to bio prvi producentski pokušaj, pa su financijere projekta, umjesto scenarijem ili pak sinopsisom (koji još nisu bili ni napisani) privukli lažnom propagandnom kampanjom za film. Zainteresirali su kompaniju Twin Continental Films. Uz njihovu je financijsku pomoć, i uz pomoć Bobovog brata Neala, nastao i scenarij. Izvršni je producent Joe Roth u njemu prepoznao mogući komercijalno uspješni film, pa je njime i propagandnom kampanjom uspio privoljeti 20th Century Fox da film distribuira. Dva je dana nakon početka snimanja, sredinom 1983. g., sve stalo, jer su producenti bili nezadovoljni nekim od odabranih glumaca. Debbie je, buduću mladu, prvotno trebala glumiti Kelly McGillis, ali su producenti ocijenili da nije dovoljno lijepa ni seksi. Ricka je, budućeg mladoženju, prvotno trebao glumiti Paul Reiser, ali su producenti ocijenili da između njega i Kelly nema dovoljno kemije. Razmatrali su par anonimki za ulogu Debbie, Juliju Louis-Dreyfus i Lindu Hamilton, te nekoliko anonimaca za ulogu Ricka, Jima Carreyja, Tima Robbinsa i Howieja Mandela. Na kraju su se za ulogu Ricka odlučili za isto tako nepoznatoga Toma Hanksa, koji je dotad glumio tek u televizijskim serijama i filmovima, a na velikom ekranu se pojavio samo dvaput, u filmu He Knows You’re Alone (1980.) i Splash (1984.). Ulogu Debbie je preuzela organizatorica inspirativne večeri, Tawny Kitaen. Još je jedan glumac, Andy Bumatai, koji je trebao igrati Rudyja LeFortea, zamijenjen novim, Barryjem Diamondom. Danas nas može zapanjiti količina u filmu popušenih cigareta. No to su bile osamdesete kad se duhan još mogao slobodno šetati i izvan koncentracijskih logora. (Da se razumijemo, ja sam nepušač i jezivo mi prija kad po povratku iz gostione ne bazdim po neočišćenom krematoriju!) Uostalom, nema nikakvih naznaka koje bi nas mogle uputiti da se u filmu doista konzumira duhan. Na to ne upućuje čak ni ponašanje likova u filmu. Uz dim, u filmu ima dosta scena koje uključuju alkohol, ali to je većinom ipak pivo. A znate kakvo je američko pivo, zar ne? “Like making love in a canoe.”* Ni upotreba raznih drugih sredstava za podizanje raspoloženja nije rijetkost, što nas ne treba čuditi obzirom na lik Brada Mollena. No od svih tih štetnih tvari nitko ne strada. Barem među dvonošcima. Jedina žrtva je predozirana mula. (Unatoč uvriježenom mišljenju da engleski ne razlikuje mulu od mazge, jezik ima riječi za oba hibrida, redom: mule i hinny.) Uostalom, što mula ima tražiti na momačkoj večeri? (Kako je prošvercana u hotel jest priča za sebe!) Pa, ovaj, trebala je sudjelovati u jednoj od obvezatnih razuzdanih točaka zabave, koja je uz nju uključivala i ženu. Ne znamo točno što su njih dvoje trebali činiti, jer se mula predozirala prije kraja točke, ali mislim da bi dedukcijom mogli nekako doći do rješenja te zagonetke. Kad smo već kod razuzdanosti, treba primijetiti da u filmu nalazimo puno golotinje. Puno, barem, za srednjostrujaški proizvod kakav Bachelor Party jest. Bivšu Rickovu djevojku Tracey vidimo golu od glave do pete (sprijeda), pa glumici Monique Gabrielle možemo samo čestitati na izvrsno odglumljenoj ulozi. Inače, ima tu i raznih kurvi (pravih i lažnih), čije igre (onih pravih) ne vidimo izravno, nego tek putem izraza lica zaprepaštenih gledateljica. Potom žene odlaze u klub s muškim striperima, među kojima ima i vrlo obdarenih (Nick the Dick; no glumac Brett Clark to dočarava isključivo svojom glumom i zvučnim efektima). Osim svega navedenoga, golih grudi ima kao u prosječnoj noći na Zrću. A zahvaljujući intervenciji svojih cura/žena/tsl., muškarci gledaju pornić koji je izrezaniji nego što su bili vesterni po kinima u predgrađima (dok ih je još bilo). Ako još tome dodamo da likovi ne biraju riječi, nije čudo da je film naišao na cijeli niz ograničenja u distribuciji: bio je zabranjen/nepreporučljiv za mlađe od 12–18 godina (kako gdje). Tim je šokantnija odluka RTL-televizije da film prikaže prije udarnog termina (koji na hrvatskim komercijalnim televizijama, jer drugih niti nemamo, počinje oko 10–11 sati navečer i traje do kakvih 9 ujutro), već u 20 do 9 navečer! No ovako su se barem i današnji mladi mogli uvjeriti da su se i u osamdesetima radile sve one stvari koje upražnjavaju i oni danas. (Tek toliko da im zagadim snove: radili su ih i njihovi roditelji, bake, djedovi,... Mwuahahahaha!) Hoće li Rickov brak završiti isto kao i Stanov? Ne vjerujem. Ili barem to ne želim! *Fucking close to water. |
NAKON GOTOVINE, ČERMAKA I MARKAČA I VLAHO BUKOVAC IDE U HAAG!
|
Nemam ništa za napisati o predstojećoj izložbi, ali ovakav naslov bi bilo šteta propustiti! |
03.08.2009., ponedjeljak
PROMET U ZAGREBU
|
Hvala bogu, ljeto je, pa je mnogo gastarbajtera otišlo kućama. No ujesen će ponovo nahrupiti natrag, pa će zagrebačke ulice i ceste i opet naličiti bojnom polju. Promet je u Zagrebu u banani, velikoj i potpuno neoguljenoj. Kako to da je taj kronični problem praktički nemoguće riješiti? Možda bi ga bilo i moguće riješiti, ali tom rješenju na putu stoje tri ozbiljne prepreke. To su: Zagrebački električni tramvaj, Zagrebparking i prometna policija. ZET odavno drži monopol na sav javni prijevoz u gradu. Zgodna pozicija – nema natječaja na kojima treba kvalitetom nadmašiti ostale ponuđače, nema konkurencije, nema odgovornosti. A što ima? Dobro pitanje. Znamo, međutim, još nešto čega nema – nema voznog reda. O, da, na tramvajskim stajalištima postoje nekakve tablice pod tim naslovom, no one su za praktičnu uporabu potpuno neupotrebljive. Tamo ćete, primjerice, naći da radnim danom prva dvojka s Črnomerca kreće u 4,46 sati, zadnja u 23,28 sati i da vozi svakih 8–18 minuta. I to je, kao, »vozni red«. Zamislite sad ovakvu situaciju: pokušate se informirati na Glavnom željezničkom kolodvoru kad kreće vlak Mimara. Odgovor koji dobijete glasi otprilike ovako: »Prvi vlak na toj trasi je krenuo (datum sam izmislio sam, jer do pravog podatka nisam uspio doći) 7. travnja 1998. godine, zadnji će krenuti (isto tako izmišljen podatak) 30. siječnja 2087. godine, a vlak vozi svakih 23–25 sati.« Nadasve točna (ako zanemarimo moje vremenske interpolacije), ali putniku potpuno beskorisna informacija. To je ono što termin »vozni red« znači zetovcima. No ako se uhvatimo računa, vidjet ćemo da ovakvo neobvezatno poimanje pojma »vozni red« sigurnost u prometu pruža ZET-u, a ne njegovim nesretnim putnicima. Uzmimo da prva dvojka s Črnomerca zaista kreće u 4,46. (Iako osobno znam za nekoliko slučajeva kad neki prvi tramvaj s određenog okretišta nikad nije krenuo!) Kad kreće druga? Ha, pa negdje između 4,54 i 5,04. Treća negdje između 6,02 i 6,22. Ako nastavimo s takvom matematikom, doći ćemo do toga da već sedmi tramvaj može krenuti bilo kad između 5,34 i 6,34. Znači ima puni sat unutar kojeg može (ne nužno i mora!) krenuti. Kad pogledamo podatke kojima raspolažemo u okviru jednog dana, dobivamo još zabavnije rezultate: Koliko dvojki krene s Črnomerca tijekom radnog dana? Između 63 i 141. Vjerujem da bi Werner Heisenberg bio i više nego zadovoljan ovim rezultatima.  Vozni red (pravi, ne zetovski) bi trebao pružati odgovor na jednostavno pitanje: u koliko sati kreće tramvaj s moje stanice, a koji trebam uloviti da bih u toliko i toliko sati bio na željenom cilju? Takav odgovor uzalud tražite u postojećem »voznom redu« ZET-a. Taj krucijalni nedostatak svog poslovanja ZET sad pokušava zakrpati displejima na kojima bi se, navodno, moglo vidjeti kad stiže koji tramvaj na koju stanicu. Savršeno! Nekoć do samog kraja vožnje nismo znali koliko ćemo zakasniti na naše odredište, a sad to saznamo čim stignemo na stanicu. Zaista velik korak naprijed. Samo ne znam za koga. Na stranu to što dotični displeji objavljuju dolazak tek iduća 2–4 tramvaja (a vidjeli smo da ih samo na jednoj liniji u danu ima... pa, između 63 i 141), na stranu to što za neke tramvaje javlja za koliko će minuta dospjeti na dotičnu stanicu, a za neke u koliko će točno sati onamo dospjeti (a da nigdje ne piše koliko je na satu kojim se ravnaju displeji sada sati), glavni je problem ovih displeja što se tramvaji na njima pojavljuju i s njih nestaju brzinom Davida Copperfielda. Više puta sam svjedočio kako, navodno, neki tramvaj na stanicu treba doći za 6 minuta, 5 minuta, 4 minute, 3 minute, a onda – jednostavno nestane s displeja. Kao da ga nikada nije ni bilo. Raseljeni neki tramvaj! Isto je tako bilo tramvaja koji bi na displeju došli i prošli stanicu, a u stvarnosti od njih ni korova. Možda su se koristili nekim podzemnim prolazima, za koje mi gore, na ulici, i ne znamo da postoje. Treći je pak slučaj kad se tramvaj odjednom pojavi na stanici mimo svih obavijesti na displeju. Očigledno da je ZET u želji da prikrije svoju nesposobnost da se bavi poslom koji si je prigrabio štetu pokušao nadoknaditi eksperimentom koji je unepovrat propao. Druga je priča pitanje kad je to ZET (ili tko god) zadnji put snimao situacije u tramvajima, kolik broj ljudi ulazi na kojoj od stanica, kolik broj izlazi, koliko su koje linije opterećene danju i noću. To bi bila jedina prava podloga za stvaranje reda u poslovanju ZETa, i to ne samo voznoga. Ali kome je još u ZET-u stalo do takvih gluposti kao što su putnici! Ili pak da se natječajem izabere netko tko je taj posao u stanju raditi. Može se to, jer ZET je vlasnik pruga i instalacija isto koliko je T-Com vlasnik žica kojima putuju njihovi signali, a komercijalna Hrvatska radiotelevizija zraka kojim se šire njihove emisije. (Čujem da se ZET sprema uvesti još jedan propali eksperiment. Ali o propalim eksperimentima ovdje i sada ćemo u zasebnom tekstu!) Sredili smo tako prvu prepreku za normalno odvijanje prometa u Zagrebu. Sad je red na drugoj: Zagrebparkingu. Koji bi bio cilj naplate parkiranja u gradu? Uvođenje reda u parkiranju i prometu? Kako naivno, kako pogrešno! Tkogod je imao iskustva sa Zagrebparkingom, zna da je točan odgovor na ovo pitanje jedan jedini: zgrtanje novca u vlastite džepove. Jer što radi Zagrebparking? Dođe na neko mjesto koje mu ne pripada, opcrta ga bijelom bojom i onda naplaćuje boravak na njemu. Znači, sva se investicija sastoji u malo boje i šprica za boje. A lova samo curi li ga curi. Ovako uređenim parkiranjem zagrebački promet nije dobio ništa. Zagrebparking, s druge strane, jest puno. A koji bi trebao biti cilj parkirne politike u nekom gradu? Osloboditi gradsko središte (u užem i širem smislu) prometa osobnim automobilima. Kako se to može napraviti? Motivacijom putnika da se koriste javnim prijevozom (koji bi u toj situaciji morao biti pouzdan!). Što konkretno napraviti? Recimo, izgraditi garaže na tramvajskim i autobusnim okretištima (a ne u centru grada!), koje bi nudile dovoljno jeftinih mjesta za parkiranje svima zainteresiranima. A u središtu parkiranje naplaćivati, recimo deset puta skuplje. (Plus jeftini gradski prijevoz.) No kako zbog toga ne bi patili ni krivi ni dužni stanovnici središta grada, njima treba omogućiti besplatno parkiranje u njihovoj ulici ili bloku. »Pa to je nezamislivo!« graknut će odmah Zagrebparkingovci »Od čega ćemo onda mi živjeti?« Hm, da vidimo, a da počnete nešto raditi? Navedeno i jest srž problema. »Parkirna politika«, kakva se danas »provodi« u gradu, ima samo jedan cilj: namaknuti plaće zaposlenicima Zagrebparkinga. Zato treba Zagrebparking pothitno ukinuti i umjesto njega (ne doslovno, nego sa sasvim novim kadrom koji je sposoban baviti se tim problemom) osnovati organizaciju koja bi bila učinkovita u rješavanju problema prometa osobnim automobilima centrom grada. Cilj parkirne politike (one bez navodnika) jest, dakle, navesti ljude da se čim više koriste javnim gradskim prijevozom. I sad smo na trećoj, posljednjoj prepreci za normalno odvijanje prometa u gradu Zagrebu. To je, naravno, prometna policija. Nominalno bi ona trebala uvoditi red u promet. No tko se uopće može sjetiti neke situacije u kojoj ona to čini? Naprotiv, vozikanja raznih političara i politikanata gradom su svima nama usadila sliku prometne policije koja svojim akcijama upravo stvara nezamislive gužve u gradu. Dakle, kad se već ne bavi svojim poslom, što ona zapravo radi? Kao prvo, ne sankcionira prekršitelje, koji svojim djelovanjem ugrožavaju tuđe živote (kad netko svojim djelovanjem ugrožava samo svoj, to je onda njegov privatni problem). Koliko ste puta vidjeli auto parkiran nasred Ilice, na prometnoj traci, često i jedinoj u ulici (između dvije tramvajske pruge) kojem ni dlaka nije falila s haube zato što tamo tako zločinački stoji? Kako je uopće moguće da auto bude parkiran usred glavne gradske ulice, posred jedine prometne trake i da nitko od prometne policije ne reagira? Primjer drugi: ogromna kamiončuga s prikolicom (ili autobus) se zaglavila u središtu grada i nitko od nje(ga) ne može ni amo ni tamo. Tko je uopće takvu grdosiju pustio u grad umjesto da ju je sproveo onamo kamo spada: na kamionski kolodvor? Primjer treći: strahovita gužva je uzrokovala čep. Trebao bi se pojaviti samo jedan inteligentni prometni policajac i za tili čas razriješiti problem. Kako to da se taj nikako ne pojavljuje? Svi se kao pomalo sjećamo da je takvih prometnih policajaca nekoć bilo. Jest, ali oni su nosili ponešto različite uniforme! Odgovor je jednostavan: zato jer prometnih policajaca jednostavno nema. Nema ih. Navodno ih, doduše, ima zaposlenih u policiji, ali ih nema na njihovom radnom mjestu. A njihovo radno mjesto nije kancelarija s klimatizacijom u luksuznoj novogradnji, nego ulica (kao i svoj ostaloj ne-prometnoj policiji) – mjesto gdje se promet (a nekako slutim da bi se prometna policija upravo njime trebala baviti) i odvija. I onda se čovjek počne pitati a gdje su ustvari svi ti (prometni i ini) policajci za koje se često čuju kritike izvana da ih ima previše. Možda ih i ima previše, ali ne tamo gdje treba. Cilj prometne policije mora biti: učiniti gradske ulice što protočnijima. A to znači: iz njih ukloniti sve one koji tu protočnost ometaju. A tko ili što tu protočnost ometa? Situacije i pojedinci navedeni gore. Naravno, prometna policija ne nosi sama svoj križ. U tome im pomaže i pravosuđe. Da se propisno kazni svaki vozač kamiona i svaki vlasnik kamiona koji svako malo rastrga tramvajske žice na nadvožnjacima u Savskoj (i tako onemogući normalno odvijanje javnog prometa na duže vrijeme), nikom više ne bi na pamet padalo raditi takve psine. Trajno oduzimanje vozačke osobi koja je to uzrokovala i trajno oduzimanje tablica i prometne dozvole vlasniku takvog vozila bi začas opametilo nemisleće glave. Naročito kad budu treći put za redom morali plaćati auto-školu odnosno registraciju. Ali naravno, da bi se problem riješio, treba ga uopće željeti riješiti! Trenutno bi osnovni cilj prometne politike u gradu Zagrebu trebao biti: osigurati prometovanje javnog prijevoza gradom bez prepreka, a nauštrb prijevoza osobnim automobilima. Pa kad vozači uvide da će iz točke A u točku B brže i jeftinije stići javnim prijevozom nego svojim prometalom, počet će i drugačije razmišljati. A tramvaji će imati nesmetano kretanje i neće se tramvajci moći žaliti da im je zakrčenost ulica i pruga autima onemogućila da se drže (»)voznog reda(«). Naravno, takvo je što moguće postići samo ako se istovremeno pruže prometne beneficije javnom prijevozu, a smanje »prava« osobnih automobila. Primjerice, zabranom prometovanja osobnih automobila tramvajskim prugama i naplaćivanjem ogromnih kazni od onih koji osobnim automobilom spriječe nesmetano odvijanje tramvajskog prometa. »A što s ulicama u kojima izvan tramvajske pruge nema slobodnog kolnika?« graknut će neki razmaženci. Isto ono što se događa s pješacima na prometnicama bez pločnika. Primjerice na autocestama. Neće ondje prometovati. Ali da bi takav cilj bilo uopće moguće postići, trebalo bi imati pouzdanu tvrtku koja bi se bavila javnim prijevozom, pouzdanu organizaciju koja bi se bavila parkiranjem u i oko Zagreba i pouzdanom prometnom policijom. A Zagreb svo troje – nema. |
