Život pod čizmom
05.06.2024., srijeda
STVARNI REZULTATI IZBORA 2024. G.
|
Od ukupno 3 482 150 registriranih birača, pojedine su stranke dobile ovaj broj glasova (ne glasovova!): HDZ i dr. - 697 841 ili 20,04%, SDP i dr. - 538 748 ili 15,47%, Domovinski pokret i dr. - 202 714 ili 5,82%, Možemo - 191 809 ili 5,51%, Most i dr. - 167 304 ili 4,80%, Fokus republika - 47 513 ili 1,36%, Umirovljenici - 40 755 ili 1,17%, Istarski demokratski sabor i dr. - 32 728 ili 0,94%, Nezavisna platforma sjevera - 25 830 ili 0,74%, Odlučnost i pravednost - 25 353 ili 0,73%, Pernar - 18 950 ili 0,54%, Radnička fronta - 16 869 ili 0,48%, Hrvatska stranka prava i dr. - 15 659 ili 0,45%, Ričard nezavisni - 15 228 ili 0,44%, Socijaldemokrati i dr. - 13 017 ili 0,37%, Agrarna stranka i dr. - 7 051 ili 0,20%, Neovisna lista - 6 006 ili 0,17%, Autohtona hrvatska stranka prava - 5 846 ili 0,17%, Narodna stranka i dr. - 1 910 ili 0,05%, Pokret za modernu Hrvatsku - 1 684 ili 0,05%, Javno dobro - 1 650 ili 0,05%, Socijalistička radnička partija Hrvatske - 1 206 ili 0,03%, Pravedna Hrvatska - 1 124 ili 0,03%, Hrvatska stranka građanskog otpora - 998 ili 0,03%, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević - 882 ili 0,03%, Međimurski demokratski savez - 762 ili 0,02%, Dalmatinska akcija - 699 ili 0,02%, Stranka hrvatskog zajedništva - 231 ili 0,01%. Najveći broj glasova (ne glasovova!), 1 401 783 ili 40,26%, je dobio, kao i u svim dosadašnjim izborima, nitko od navedenih. Ako u saboru ima 151 mjesto, onda bi, da je pravde, prema postotku dobivenih glasova (ne glasovova!) stolce trebalo podijeliti ovako: HDZ i dr. - 30 mjesta, SDP i dr. - 23 mjesta, Domovinski pokret i dr. - 9 mjesta, Možemo - 8 mjesta, Most i dr. - 7 mjesta, Fokus republika - 2 mjesta, Umirovljenici - 2 mjesta, Istarski demokratski sabor i dr. - 1 mjesto, Nezavisna platforma sjevera - 1 mjesto, Odlučnost i pravednost - 1 mjesto, Pernar - 1 mjesto, Radnička fronta - 1 mjesto, Hrvatska stranka prava i dr. - 1 mjesto, Ričard nezavisni - 1 mjesto, Socijaldemokrati i dr. - 1 mjesto. Dok bi 61 stolac trebao ostati prazan. Naravno da se to nije dogodilo, već su velike stranke, rabeći tzv. Sramotnu Metodu, mjesta podijelile među sobom: HDZ i dr. su dobili 61 mjesto, što znači da im je poklonjeno nezasluženo 31 mjesto, SDP i dr. su dobili 42 mjesta, što znači da im je poklonjeno nezasluženih 19 mjesta, Domovinski pokret i dr. su dobili 14 mjesta, što znači da im je poklonjeno nezasluženih 5 mjesta, Most i dr. su dobili 11 mjesta, što znači da im je poklonjeno nezasluženih 4 mjesta, Možemo su dobili 10 mjesta, što znači da su im poklonjena nezaslužena 2 mjesta, Nezavisna platforma sjevera su dobili 2 mjesta, što znači da im je poklonjeno nezasluženo 1 mjesto, Fokus republika su dobili 1 mjesto, što znači da im je ukradeno zasluženo 1 mjesto, Umirovljenici nisu dobili nijedno mjesto, što znači da su im ukradena zaslužena 2 mjesta, Istarski demokratski sabor i dr., Odlučnost i pravednost, Pernar, Radnička fronta, Hrvatska stranka prava i dr., Ričard nezavisni i Socijaldemokrati i dr. nisu dobili nijedno mjesto, što znači da im je ukradeno zasluženo 1 mjesto To Vam se, naime, zove demokracija. Kad ne vrijedi osnovno pravilo demokracije: jedan čovjek - jedan glas! |
30.03.2024., subota
QUO VADIS »LJEVICO«?
|
Što je to ljevica? Lakše je odgovoriti na pitanje što je to bila ljevica. Bili su to oni koji su se borili protiv kapitalizma, protiv oligarhije, protiv imperijalizma, protiv kolonijalizma, protiv rata, protiv terorizma, protiv cenzure, za radnička i ljudska prava, za dostojanstven život radnika, za mir, istinu i pravdu. A danas? Za što se ta »ljevica« bori danas? Za zamjenice. Za genocid, za ubijanja, za sakaćenja, za silovanja, za otmice, za raketiranja, za terorizam. Za cenzuru. Protiv mira, za laž, za nepravdu. Nevolja je što sve stranke i pokreti koji su navodno u oporbi, a pretendiraju na vlast, kalkuliraju na siti način: kako ste što više ulagivati biračima desnice (njoj ne trebaju navodnici). I svi prave istu grešku u računu: nema šanse da će birači desnice ikad glasati za takvu prevrtljivu opciju. Zato sve takve stranke i pokreti redovito gube izbore, otuđujući vlastite glasače. Jer isto tako nema šanse da će ikoji glasač ljevice (one bez navodnika) glasati za takvu »ljevicu«! Ima li danas uopće lijevih stranaka? Onih bez »ali«, «samo što«, »osim« i slično? Čini se da nema. I time se glasači ljevice dovode u slijepu ulicu, jer više nemaju za koga glasati. Desna »ljevica« ih ne privlači, a lijeva više ne postoji. Ono što nam danas treba više nego bilo što drugo jest ljevica, prava ljevica, bez navodnika, jaka ljevica, i nadasve - artikulirana ljevica. A takva je izgleda izumrla zauvijek.  |
10.12.2023., nedjelja
Kad zakon RH pobudali
|
Mađarsko-britanski spisatelj, novinar, scenarist i psihoanalitičar Paul Tabori (Pál Tábori) je zaključio poglavlje o gluposti pravosuđa u svojoj kapitalnoj knjizi »Povijest ljudske gluposti« (“The Natural Science of Stupidity”) riječima Kad zakon budali - on zaista budali. U tom poglavlju on opisuje razne aspekte glupih zakona i još glupljih provoditelja zakona. Prvo se dohvaća drakonskih presuda u kojima je težina kazne debelo nesrazmjerna počinjenom djelu. To uključuje i suđenje mrtvim pojedincima. (Ne mogu reći da se slažem s njegovim potpunim odbacivanjem te prakse, jer zločince treba proglasiti takvima bili oni živi il mrtvi. O mrtvima sve najbolje? Ni u ludilu! O mrtvima samo istina!) Zatim su na redu suđenja životinjama, bilo pojedinima, bilo cijeloj vrsti. Najzabavniji dio poglavlja je nesumnjivo onaj koji govori o baroknoj praksi pisanja traktata u kojima bi se autori s pravnog gledišta bavili kakvom osobom, kakvom stvari, kakvim predmetom i onda dotičnu osobu, stvar, predmet razvlačili kroz sve moguće pravne situacije u kojima bi se mogla pojaviti. Slijedi dio o očigledno poludjelim pravnicima i još poludjelijim zakonima. Tu su još i uporna tužakanja dugotrajne jalove parnice oko beznačajnih gluposti. Moj osobni favorit je: Neka žena povela je parnicu protiv neke bolnice tražeći naknadu štete - zato što osoblje bolnice nije spriječilo njen pokušaj samoubojstva. Sud je preslušao više od dvadeset vještaka prije nego što je njenu tužbu odbacio kao neosnovanu. Nažalost Paul Tabori nije imao prilike susresti se s pravosuđem RH, jer je umro još 1974. godine. Da jest, njegova bi knjiga bila barem dvaput deblja. Nedavno je u kratkom vremenskom roku krenula prava bujica glupih optužaba i još glupljih presuda po sudovima RH. Prvo je netko nekome pokazao srednji prst i završio na sudu, pod prijetnjom kazne od jedne do skoro šest mjesečnih plaća u RH! Zatim je javljeno da se ista marionetska farsa dogodila zato što je netko opsovao nešto nekome drugome. Uslijedila je istraga zbog para koji se poseksao, taj svoj čin snimio i stavio ga na internet. Zadnja takva idiotarija je bila prijava neke opskurne udruge s još opskurnijim imenom iz mračnjačkog srednjeg vijeka (Ordo Iuris!) protiv Zorana Šprajca pravobraniteljici za djecu, jednog od boljih novinara u RH, zato što je u svoju emisiju doveo - ma, zamislite si samo - seksualnu djelatnicu. Koliko je poznato, ni Šprajc ni njegova gošća nisu djeca. Pa tko onda jest? Izgleda da ih se našlo među gledateljima te emisije. E, sad, moji roditelji nisu bili idioti, točno su znali koje su emisije namijenjene djeci, a koje ne, i nije bilo šanse da gledam nešto što nije bilo za moj uzrast. (Tim više što je program za djecu službeno završavao crtićem prije glavnog Dnevnika, uz eventualno koju laku seriju odmah poslije istoga.) U čemu je, znači, problem? U Šprajcu? Ne. U njegovoj gošći? Ne. U roditeljima koji ne znaju sami odrediti što njihova djeca trebaju odnosno ne trebaju gledati na televiziji? DA! Poznavajući pravobraniteljsku djelatnost, bojim se da ni ovdje zdrav razum neće pomoći optuženima. I to u doba kad stvarni kriminal cvijeta, kad stvarni zločinci prolaze nekažnjeni. Nije onda ni čudo da po percepciji pravosuđa RH ponosno drži zadnje mjesto u tzv. »EU«. Da je pravosuđe prilično loše i vrlo loše smatra 74% anketiranih u RH, dok je prosjek u tzv. »EU« 35%. Samo 5% anketiranih u Hrvatskoj smatra da je po pitanju neovisnosti sudova i sudaca stanje vrlo dobro, a 15% drži da je prilično dobro. To su vjerojatno oni koji na sudovima u RH dobro prolaze. Skoro 2/3 odnosno 65% onih koji drže da sudovi i suci po pitanju neovisnosti stoje loše, smatra da je za to odgovoran pritisak vlade i političara. Prosjek je u tzv. »EU« 54 posto. Kao drugi razlog za lošu sliku o neovisnosti (47%), državljani RH navode miješanje ili pritisak gospodarskih aktera ili posebnih interesa. Kao treći razlog (30% onih koje smatraju da sudovi i suci nisu neovisni), navodi se status i položaj sudaca koji im ne daje dovoljno jamstava da bi bili neovisni. Ovakvim je presudama pravosuđe RH dotaknulo samo dno dna pravničke prakse i svojim se zaostalim, zatucanim i primitivnim nazorima približilo praksama jedne Saudijske Arabije, jednog Irana ili jednog SAD-a. Što reći nego da je ovdje riječ o višestrukoj primitivnosti: onoga koji prijavljuje, onoga koji uhićuje, onoga koji osuđuje i onoga koji takve zakone donosi. Da vratimo riječ Paulu Taboriju: Kad zakon RH budali - on zaista budali. |
15.01.2017., nedjelja
O PUNKU LJUBLJANSKOME DA TI ZBORIM...
 Stripovi su okupljeni u ovom albumu objavljivani u Mladini 1996. g. (Crveni alarm, White Riot, Crni dani), dok je zaključna epizoda (p.s.) nacrtana 2010. g. Dvadesetak-tridesetak godina nakon punka, dakle. Autor, Tomas Lavrič, generacijski spada u naraštaj koji je tražio sebe u to vrijeme. Njegov nam strip i govori o skupini onodobnih punkera i onome što je kasnije bilo s njima.  No, ono što je bitnije jest da ovaj strip otkriva uzroke svojevrsnog neuspjeha ljubljanske punkerske scene. (I ne samo nje, nego i riječke i pulske.) Naime, od ljubljanskih bandova toga doba samo je jedan doživio uspjeh - Pankrti. (Od Fiumana su jedino Paraf uspjeli izdati samostalne ploče - singlicu Rijeka / Moj život je novi val i LP ... a dan je tako lijepo počeo, dok su se samo tri pjesme Termita pojavile na kompilaciji Punk novi val. Među Puležanima su se samo Problemi probili na tu istu kompilaciju s dvije pjesme.) Kad to usporedimo sa suvremenom im zagrebačkom i beogradskom scenom, vidimo da je na potonjima bila veća ponuda grupa na vrhu: u Zagrebu Prljavo kazalište (koje je sve više skretalo udesno dok se nije skrasilo na nekakvoj desnoj country-rock sceni), Film (čiji se frontman zagubio po festivalsko-šlageraškim pozornicama) i Haustor (nastao iz sraza dva jaka autora), a tu je bio i prašnjavi, olinjali ošišani hipi Branimir Štulić - Čupko sa svojom Azrom; u Beogradu Električni orgazam (koji je kasnije zaglibio u nekakvom šezdesetaškom garažnom rocku), VIS Idoli (koji su nakon prvotnog uspjeha prvo otklizali u pretencioznost, a potom u sladunjavi pop) i Šarlo akrobata (tada još nitko nije kužio da je riječ o supergrupi). Ljubljanski su punkeri (i riječki, i pulski) preuzeli strogo britansko razumijevanje politiziranog punka, koji nije nudio toliko mogućnosti za razvoj koliko je to šire shvaćanje istog pojma omogućilo u Zagrebu i Beogradu. Drugim riječima, ljubljanske grupe toga doba nisu se bitno razlikovale jedne od drugih, pa se samim slušanjem pjesama teško moglo reći o kojem je točno od bandova riječ. Pa čak su i u samoj Sloveniji u to doba djelovali zanimljivi glazbenici koji se nisu dali toliko ukalupiti u usko definirani stil - Buldožer, Lačni Franz, Laibach, Marko Brecelj, Jani Kovačič,... Svi su se oni na ovaj ili onaj način »okrznuli« o punk (čak i »starovalni« Buldožer i Brecelj), ali su razvijali svoj osobni stil. (Rijeka je kasnije razvila vlastiti post-punkerski stil, a Pula je iznjedrila originalne Gori ussi Winnetou.)  S druge su strane junaci Lavričevog stripa čisti lumpen-punkeri, koji su (posljedično usvajanju tako uske definicije punka) smatrali da je anti-intelektualizam temelj stila. (I lako se priklonili lumpenproletarijatskoj struji Oi!) Kao da se punk nije prvotno razvio na sjeveroistoku SAD-a kao pokret intelektualnog bunta - Patti Smith, Tom Verlaine, Richard Hell, Talking Heads, pa čak i sami Ramones (doslovno shvaćanje imagea potonjih je ono što je na kraju dovelo do toga da, poput Jamesa Bonda Rogera Moorea, Ramones postanu sami sebi parodijom). Ljubljančani toga doba nisu bili svjesni ni koliko je britanski punk potekao iz intelektualnih osmišljavanja stila (v. pod situacionizam). Britanski je punk čak razvio i vlastitu modu, maštovitu koliko je to bila i ona zapadne obale SAD-a desetljeće ranije, a koju su ubrzo ugušile tenisice, poderane traperice, majice kratkih rukava i kožnjaci braće Ramone.  No da se vratimo stripu. U njemu pratimo Krta, bubnjara nesuđenog banda Crveni alarm, koji je imao tek jedan neuspješan nastup, tijekom kojega pjevač nije mogao zapamtiti dio teksta pjesme (»indeterminizam«), basist se toliko napio da mu je pozlilo, pa je u padu srušio i razglas, a gitarist je (jedini od njih koji je znao i svirati) digao ruke od banda. A sve je počelo kad je dečkima Bojc (još jedan iz klape) pustio prvi album Clasha... Krt se u međuvremenu oženio, te ima sina (koji lavira između darkera i emo) isto toliko otuđenoga od njega koliko je i on sam bio od svojih roditelja, ako ne i više... Krt je još jedini koji je zadržao kakav-takav integritet među svojom škvadrom. Pjevač se grupe, Majk, počeo baviti legalnim kriminalom, prvo kao »poduzetnik«, a zatim i kao politikant. (Koji nijednom u životu nije platio piće!) Nema sumnje da je pritom skrenuo oštro udesno kako bi se čim bolje uklopio u najnovije trendove ponovne fašizacije tzv. »EU«. Treći lik, Uteg, nije bio član grupe, a kasnije je preko tzv. »naci-punka« (contradictio in adiecto!) skliznuo u krajnju desnicu (»... obična agresivna, zadrta šovinistička budala«), među skinheade, da bi se skrasio kao automehaničar-gulikoža. Suzi je pak, jebozovni komad koji se »družio« isključivo sa starijim dečkima, a svoje vršnjake nije šljivio, odrasla, i to prilično, u svim smjerovima osim u visinu. Od sporednih likova, Jane je postao klošar i žicar, Filc se utopio,... A Bartol, bivši gitarist Crvenog alarma (onaj jedini koji je znao i svirati i koji se nikako nije uklapao u image) sad ima svoj kompjuterski studio.  Kao sudionik punkerske scene, Lavrič se nije dao uhvatiti u klopku koja je učestala među mahom mlađim i neinformiranim pukom, koji voli baljezgati o tome kako je UDBA špijunirala domaće rockere. On zna da su to obične idiotarije koje lupetaju spodobe ispranih mozgova koje u Jugoslaviji ustvari nikada nisu živjele. Za to mu svaka čast!  |
11.11.2015., srijeda
JEDAN ČOVJEK KOLIKO ONO GLASOVA?
|
Završila je još jedna izborna farsa. Možemo pospremiti marionete natrag u njihove kutije i vratiti se na banane. Dvije vodeće krajnje desničarske strane su si i opet prisvojile većinu nezasluženih mjesta u Saboru, zahvaljujući jednom lopovskom zakonu i kriminalnom načinu brojanja glasova, koji eliminiraju (u diktatorskom smislu te riječi) osnovno i jedino pravilo demokracije jedan čovjek, jedan glas. Da vidimo kako su stranke, liste, pojedinci i ini doista prošli na izborima! Za HDZ je glasalo 20,96% registriranih birača. Za SDP je glasalo 20,86% registriranih birača. Za MOST je glasalo 8,49% registriranih birača. Za Živi zid je glasalo 2,56% registriranih birača. Za Bandićevce je glasalo 2,09% registriranih birača. Za IDS je glasalo 1,18% registriranih birača. Za ORaH je glasalo 1,09% registriranih birača. Za Josipovićevce je glasalo 0,97% registriranih birača. Za HDSSB je glasalo 0,85% registriranih birača. Za U ime obitelji je glasalo 0,66% registriranih birača. Za HKS je glasalo 0,39% registriranih birača. Za A-HSP je glasalo 0,33% registriranih birača. Za Akciju mladih je glasalo 0,28% registriranih birača. Za Pametno je glasalo 0,17% registriranih birača. Za Hrvatsku zoru je glasalo 0,13% registriranih birača. Za Lackovića je glasalo 0,12% registriranih birača. Za HKDU je glasalo 0,08% registriranih birača. Za Bajsa je glasalo 0,08% registriranih birača. Za Za grad je glasalo 0,07% registriranih birača. Za SRP je glasalo 0,07% registriranih birača. Za Keruma je glasalo 0,06% registriranih birača. Za Branitelje zoru je glasalo 0,05% registriranih birača. Za Radničku frontu je glasalo 0,04% registriranih birača. Za Desno je glasalo 0,04% registriranih birača. Za Zajedno je glasalo 0,03% registriranih birača. Za MDS je glasalo 0,02% registriranih birača. Za Davidović je glasalo 0,01% registriranih birača. Za Knapića je glasalo 0,01% registriranih birača. Za HSR je glasalo 0,00% registriranih birača. Ako Sabor i dalje ima 140 mjesta, onda je za osvajanje jednog mjesta dovoljno 0,71% glasova birača, te bi po zdravoj logici i matematici u obzir za stvarni saziv Sabora došle ove stranke, liste, pojedinci, što već: HDZ je osvojio 29 mjesta u Saboru. SDP je osvojio 29 mjesta u Saboru. MOST je osvojio 12 mjesta u Saboru. Živi zid je osvojio 4 mjesta u Saboru. Bandićevci su osvojili 3 mjesta u Saboru. IDS je osvojio 2 mjesta u Saboru. ORaH je osvojio 2 mjesta u Saboru. Josipovićevci su osvojili 1 mjesto u Saboru. HDSSB je osvojio 1 mjesto u Saboru. 57 mjesta u Saboru bi prema volji birača ostalo nepopunjeno. Nažalost, volja birača je tu najmanje važna, a interesi stranaka ipak dolaze na prvo mjesto. Stoga bi Sabor mogao izgledati kako slijedi: HDZ-u je udijeljeno 56 mjesta. SDP-u je udijeljeno 56 mjesta. MOST-u je udijeljeno 19 mjesta. IDS-u su udijeljena 3 mjesta. HDSSB-u su udijeljena 2 mjesta. Bandićevcima su udijeljena 2 mjesta. Živom zidu je udijeljeno 1 mjesto. Uspješnoj Hrvatskoj (Tko je sad pak to? Aha, Čačić! Koji se vjerojatno skrio u nekoj od ad-hoc koalicija.) je udijeljeno 1 mjesto. Kao što vidimo HDZ-u i SDP-u je nezasluženo poklonjeno po 27 mjesta, MOST-u 7 mjesta, IDS-u 1 mjesto, HDSSB-u 1 mjesto, Živom zidu su nezasluženo oduzeta 3 mjesta, Bandićevcima 1 mjesto, ORaH-u su nepravedno oduzeta oba u izborima zasluženo osvojena mjesta, a Josipovićevcima jedino mjesto. Sve s ciljem da se Sabor popuni po svaku cijenu, i to što je moguće više poslušnim kadrovima. Ako ste više vizualni tip, evo Vam i grafikona:  (Ne, font nije nimalo slučajno odabran, već u skladu s prilikom.) Još jedna pobjeda legalnosti nad legitimnošću! |
18.08.2013., nedjelja
ARGUMENTI GLUPOG ČOVJEKA
|
Glupom čovjeku ne možeš ništa dokazati, pa ni to koliko je doista glup. Ne znam točno tko je autor gornjeg citata, čini mi se da se sjećam da je u pitanju neki srpski književnik (a i sama misao korespondira sa srpskim smislom za humor). Ako netko prepozna citat, molim da mi javi ime tvorca, da mogu ispraviti nepravdu. Uglavnom, s glupim čovjekom je nemoguće raspravljati, diskutirati, pa čak i razgovarati. Glup čovjek posjeduje svoje mišljenje (baš kao i vlastiti šupak) i ono je fiksirano za vijeke vjekova. I to ne samo za njega, već i za cijeli svijet. Sve to lijepo proizlazi iz gorenavedenog citata. Naravno, i glup čovjek ima tvrdnje za koje misli da su argumenti. Razumije se da je i u tome u potpunosti u krivu, samo je previše glup da bi to razumio. Pa da vidimo te njegove »argumente«. (Ujedno se ispričavam navodnicima što sam ih zlorabio u toliko niskom kontekstu.) (Međutim, nemojte nikada ni za časak smetnuti s uma da kod glupog čovjeka logika ne pomaže. Zato što je, naravno, glup.) 1. Ne vidim baš da... je to tako. Glup čovjek misli da je ovom rečenicom izrekao neku duboku kozmičku istinu. No izustio je tek trivijalnu tvrdnju, kojom ne samo što se baš ništa ne dokazuje, nego čak i ne unosi neke bitno nove informacije u disk... pardon, »diskusiju«. Ne vidiš? Ma što ne kažeš!  E, pa znaj onda da je ljudsko oko u stanju primati tek mali dio elektromagnetskog zračenja koje nas okružuje. (I hvala božanstvu po izboru da je tako, zamislite kakav bi to kaos bio u našem vidnom polju kada bismo ga percipirali u punom opsegu!) Raspon frekvencija elektromagnetskog zračenja iznosi od 3 do 300000000000000000000 (3 i dvadeset nula iza njega) Herza, raspon njegovih valnih duljina od 0,000000000001 (1 i dvanaest nula ispred njega) do 100000000 (1 i osam nula iza njega) metara. Raspon frekvencija onoga što naš vidni sustav percipira jest od 400000000000000 (4 i četrnaest nula iza njega) do 790000000000000 (79 i trinaest nula iza njega) Herza, a valnih duljina od 0,0000000038 (38 i devet nula ispred njega) do 0,0000000076 (76 i devet nula ispred njega) metara. Bez obzira koju od te dvije veličine uzmete za relevantnu, i sami ćete doći do toga da mi vidimo daleko ispod 0,01% cijelog univerzuma.  Drugo ograničenje ljudskog oka je veličina. Nismo u mogućnosti (bez pomagala!) vidjeti ništa što je manje od 0,1 mm. Neki kažu da se golim oko može vidjeti ljudsko jajašce (najveća stanica ljudskog organizma), neki da je to papučica (jednostanični organizam, Paramecium sp.), neki da je to uš, a neki da je to gnjida (jajašce uši, a ne ljudska narav). Manje od toga jednostavno ne ide. Za to nam trebaju mikroskopi.  Najudaljeniji predmet koji je moguće vidjeti golim okom jest galaksija Andromeda, udaljena 2,5 milijuna svjetlosnih godina od nas. Više od 23 bilijuna kilometara. Izgleda mnogo, zar ne? No kad spoznamo da je samo onaj dio svemira koji je vidljiv sa Zemlje (uz odgovarajuća pomagala) zamišljena kugla polumjera 46 milijardi svjetlosnih godina, one dvije i pol s početka odlomka nekako gube svoju enormnost, zar ne?  I na kraju ovog niza najtrivijalnija činjenica od svih: moguće je vidjeti samo ono što se nalazi unutar vidnog polja pojedinca. Pojednostavljeno rečeno, moguće je vidjeti samo ono što je ispred (u nešto širem smislu riječi) nas. I to samo ako nam kapci nisu spušteni. Sada vidimo da je izjava glupog čovjeka kako nešto ne može vidjeti puka trivijalnost. Da, glupi čovječe, ti (kao ni ja niti tko drugi) nisi u stanju vidjeti više od 99,99% univerzuma koji te okružuje! 2. Ne mogu vjerovati da... je to tako. Za razliku od prethodnog »argumenta«, koji je lako objasniti čistim fizičkim i fiziološkim »kontra«argumentima, ovdje već zalazimo u područje ljudske psihe. Vjerovanje je jedna od najvećih mana ljudskog uma. I zbog vjerovanja i vjerovanja radi ljudi su sposobni činiti svakakve gluposti i grozote. I, što je najvažnije, vjerovanje ne priznaje dokaza. Jedini dokaz koji vjerovanje priznaje jest vjerovanje. I tu se krug zatvara.  No. činjenica da netko vjeruje da neki fenomen nije takav kakav jest nimalo ne mijenja sam taj fenomen. Neki ljudi vjeruju da je zemlja stara oko šest tisuća godina, no to ni za sekundu ne okrnjuje njezinu stvarnu starost od oko 4,5 milijarde godina. Neki ljudi vjeruju da je zemlja plosnata, ali to nimalo ne ugrožava njezinu okruglastost.  Isto vrijedi i za nevjerovanje. Neki ljudi ne vjeruju u evoluciju, ali to ne umanjuje činjenicu da se vrste neprestano razvijaju i da su i oni sami porijeklom životinje. (To, međutim, ne vrijedi za izostanak vjerovanja, odnosno ne-vjerovanja. Primjerice, ja niti vjerujem niti ne vjerujem da će neki predmet, ako ga ispustim iz ruke, padati prema dolje. Ja to jednostavno znam.) Znači, što god tko vjerovao ili ne vjerovao, činjenice ostaju. Ne dok ih ne opovrgne nečije vjerovanje, nego dok ih ne opovrgnu druge činjenice. I ovdje imamo posla s trivijalnom izjavom. Glupi čovjek jednostavno kaže da je vjernik, odnosno da spada među one koji svijet dijele u svije skupine fenomena, u one u koje vjeruju, te u one u koje ne vjeruju. 3. Ne mogu shvatiti da... je to tako. Ovdje je u pitanju »argument« koji u sebi ujedinjuje i urođena i stečena svojstva pojedinca. Možda više ove druge negoli one prve, jer se svi rađamo sa sposobnošću učenja novih stvari, ali se razlikujemo u tome koliko je ta naša sposobnost poticana izvana. Učenje nam, i to cjeloživotno, pomaže da donekle shvatimo svijet oko sebe. Prirodne znanosti i društvene znanosti nalaze zakonitosti u svemu što nas okružuje, bila to priroda ili ljudi. No nitko ne može nikada naučiti baš sve. Čak ni slavni umovi renesanse nisu u svojoj glavi akumulirali cjelokupno znanje čovječanstva. (To već i zato što su kulturalno bili ograničeni na svoj uski svijet Mediterana i Europe.) Dapače, ja nikada ne vjerujem čovjeku koji zna sve, koji nikada (ali baš nikada!), ma s kojom činjenicom ili iskazom bio suočen, ne kaže »Ne znam.« Zato je i razumljivo da za svakoga pojedinca postoje stvari koje on ne može shvatiti. Za nekoga je to teorija struna, za drugoga laringalna teorija, za trećeg ljudski osjećaji. Ako tko ne može nešto shvatiti, to samo znači da u tom polju ljudske djelatnosti ne leži njegov forte. Specifikum je glupog čovjeka da njegov forte ne leži apsolutno nigdje. On svoga forte jednostavno nema. Zato on i izmišlja neki svoj »forte« kojeg se drži kao pijan plota.  U tome nisam usamljen. Glasoviti Luis Buńuel (priznajem, jedan od ljudi od koga sam puno naučio; hvala, učitelju moj!) u svojoj je autobiografiji Mon dernier soupir (u srpskom prijevodu Nade Bojić – u tisućljetnoj hrvatskoj kulturi zadnjih tridesetak godina valjda nema dovoljno mjesta za takav biser) naše zajedničke osjećaje sažeo u dvije divne rečenice: Ne volim one koji znaju istinu, bilo ko da su. Oni su mi dosadni i plaše me. Ja sam antifanatik (fanatično). Izjava glupog čovjeka da ima nešto što ne može shvatiti ponovo predstavlja čisto iznošenje jedne trivijalne tvrdnje: da ima područja o kojima on nema pojma. Kako takvih područja ima mnogo, to su tvrdnje ovakvoga tipa u nj posebno učestale, pa kao i u svakoj inflaciji, potpuno bezvrijedne. 4. ... I na kraju, kao predzadnji »argument« glupog čovjeka (jer zadnji je mahnito urlanje; ili čak nasilje – nisu li stihovi, koje navodim po sjećanju Prijetio mi jedan glupan da ću biti lupan. Kao da on nakon toga Neće ostat’ glupan. djelo velikog Gustava Krkleca?) ostaju tvrdnje koje se ne mogu provjeriti i koje su već same po sebi apsurdne. A vrlo dobro znamo da se sve što se tvrdi bez argumenata, može isto tako pobiti bez argumenata. Svakom tvojem »To je tako.« jednakovrijedno je (i pobija ga) moje »To nije tako.«  Isaac Asimov prekrasno oslikava svu apsurdnost ovakvih tvrdnji u svojoj pripovijesti Evidence iz zbirke I, Robot. “Then you believe him when he says I never eat. You are a scientist, Dr. Lanning. Think of the logic required. I have not been observed to eat, therefore, I never eat Q.E.D. After all!” “You are using prosecution tactics to confuse what is really a very simple situation.” “On the contrary, I am trying to clarify what you and Quinn between you are making a very complicated one. You see, I don’t sleep much, that’s true, and I certainly don’t sleep in public. I have never cared to eat with others – an idiosyncrasy which is unusual and probably neurotic in character, but which harms no one. Look, Dr. Lanning, let me present you with a suppositious case. Supposing we had a politician who was interested in defeating a reform candidate at any cost and while investigating his private life came across oddities such as I have just mentioned. “Suppose further that in order to smear the candidate effectively, he comes to your company as the ideal agent. Do you expect him to say to you, ‘So-and-so is a robot because he hardly ever eats with people, and I have never seen him fall asleep in the middle of a case; and once when I peeped into his window in the middle of the night, there he was, sitting up with a book; and I looked in his frigidaire and there was no food in it.’ “If he told you that, you would send for a straitjacket. But if he tells you, ‘He never sleeps; he never eats,’ then the shock of the statement blinds you to the fact that such statements are impossible to prove. You play into his hands by contributing to the to-do.” Ne znam treba li se ovome što dodati. I tako, prezreni glupi čovječe, mene tvoja fizička i psihička ograničenja uopće ne zanimaju. Dapače, i samo njihovo isticanje je trivijalno, jer ih ti pokazuješ svakim svojim činom. U MIOC-u smo (matematičkoj gimnaziji) takve ljude nazivali konvergentnima. Funkcija je, naime, konvergentna kad je monotona i ograničena. |
18.07.2013., četvrtak
ALBUM VRIJEDAN PAŽNJE; PRIJEVOD MALO MANJE
 Zagrebačka Fibra izdala je album stripova Kolekcionar talijanskog autora Sergia (a ne Sergija, kako bi neki napisali) Toppija, jednog od manje znanih stripaša sa susjednog nam poluotoka.  Toppi kao autor nije sklon stalnim likovima i to je vjerojatan razlog što njegovo ime nešto znači tek malom broju sladokusaca devete (ili koje već po redu) umjetnosti. Po tome je blizak svom talijanskom kolegi Dinu Battagli. Obojica su surađivala s tjednikom Corriere dei piccoli, koji je promovirao žanr novinarstva u stripu približavajući tako svojim malim čitateljima razne epizode iz mikro- i makropovijesti.  Kolekcionar je jedini Toppijev stalan lik (uz seriju za djecu Il Mago Zurlě), koji se provlači kroz više epizoda. Točnije, kroz pet njih: Lula od crvenoga kamena (događa se na Divljem Zapadu), Obelisk iz Etiopije, Suza Timura Lenga (započinje na Karpatima, a nastavlja se na nekom otoku Indijskog Oceana, te na istoku Afganistana), Muiredeaghovo žezlo (Irska, Novi Zeland, Australija) i Padmasumbawina ogrlica (na Tibetu), prošetavši tako svim kontinentima (osim Južne Amerike i Antarktika). Sam Kolekcionar je bezimen, neizmjerno bogat i, kako sam kaže, uvijek dobiva ono što želi. Pritom se dobro služi oružjem, ali i lukavstvom, te ponekad i kakvim mističnim znanjem. Zamagljeno porijeklo i biografija lika daje nebrojene mogućnosti za pustolovinu. Koja pomalo podsjeća na avanture Corta Maltesea, s jednom bitnom razlikom (već spomenutom): Kolekcionar uvijek dobije ono što želi, Corto Maltese tek ponekad. Toppijev crtež je fascinantan. Ne koristi raster, već sve svoje crteže sjenča ručno, perom (ili flomasterom?). Iako su mu likovi većinom statični, faktura šrafura unosi dinamiku u pojedine crteže, dok kompozicija stranice razbija prividnu nepomičnost ljudskih figura. Pejzaži su njega upravo veličanstveni u finoj, balansiranoj igri crnih i bijelih ploha, čiju interakciju razbija raznosmjerna osjenčanost. Veseli me što je Fibra objavila još jedan Toppijev album, Sharaz-De, njegovo viđenje Šeherezadinih pripovijesti iz Tisuću i jedne noći. Jedva čekam da i njega... pročitam nije prava riječ. Iako upisani tekst u Toppijevim stripovima igra važnu ulogu, slikovnost stranice je ta koja nas tjera stalno naprijed.  No, da ne bismo stali na pohvalama, i tako bili okarakterizirani nekonstruktivnim povlađivačima, red je da u ovaj prikaz unesemo i premaz pokude. Ona se prvenstveno odnosi na prijevod s talijanskoga koji zajednički potpisuju Mihaela-Marija Perković i Jelena Prtorić. Njihov rad slikovito prikazuje kako za dobrog prevoditelja samo znanje jezika (i polaznog, i ciljnog) nije dovoljno, kako je uz to potrebna i široka opća kultura. Primjer prvi:  Na hrvatskom se ruska imena uglavnom transkribiraju prema dugotrajnoj tradiciji, iako ima i mišljenja da bi se bilo dobro pri tome više prikloniti izvornome pisanju negoli izvornome izgovoru. Označeno ime bi, dakle, u nas zvučalo Genadij Jefimovič (eventualno: Efimovič) Kondrašin, a ne kako je transkribirano u talijanskome. Primjer drugi:  Narod se Afara koji naseljava Džibuti, Etiopiju i Eritreju, po pustinji u kojoj žive često naziva i Danakilima, ali izrazito rijetko Dankalima. Primjer treći:  Talijansko Principe di Galles odgovara hrvatskome Princ (ne znam da li već i: Kraljević) od Velsa/Walesa. Riječ je, dakle, o tituli nasljednika prijestolja Ujedinjenog Kraljevstva, koja bi trebala biti dio opće kulture, barem na Zapadu. Primjer četvrti:  Iako su Perzijanci turkijsko-mongolskog vladara, koji je žario i palio Azijom, Europom i Afrikom, nazivali Timur-e Lang, na Zapadu se, osim povijesnog imena Tamerlan, uobičajilo Timur Lenk, s obezvučenim zadnjim suglasnikom. Ovdje postoji olakotna okolnost: u talijanskom originalu naslov epizode, u kojoj se on spominje, glasi: La lacrima di Timur Leng. Primjer peti:  Sahib je arapska riječ sa značenjem “gospodar”. Prenesena je i izvan Arapskog svijeta, u Tursku i u Indiju. U Indiji su prema njoj i engleskoj riječi ma’am (skraćeno od: madam) skovali novu riječ – memsahib. Kako li je došlo do jednačenja po mjestu tvorbe, ne zna se. Primjer šesti:  U pitanju je arapska inačica imena koje nam je bliže u izvedenicama iz Hebrejskog, poput Satan(a) ili Sotona. Među Južnim Slavenima islamske vjeroispovijesti se za to biće uvriježio naziv Šejtan. Zašto ne uzeti tu riječ, nego neku stranu transkripciju? Primjer sedmi:  Na otoku Borneu živi narod Dajaka (u nominativu množine moguća i druga palatalizacija / sibilarizacija: Dajaci). Kao u slučaju Genadija iz prvog primjera, u talijanskome se (pa tako i u talijanskim transkripcijama) između slova »c«/»g« i prednjeg vokala se umeće slovo »h«, kako bi se zadržao okluzivni izgovor [k], odnosno [g], a ne očekivana promjena u frikativ koji bi odgovarali našem glasu »č«, odnosno »đ«. I evo, zahvaljujući ovim mojim kritikama dobili ste i primjere Toppijeva zadivljujućeg crteža. |
28.06.2013., petak
KRLEŽOM PROTIV TZV. »EU«
Novi Liber izdaje biblioteku odabranih djela Miroslava Krleže u deset knjiga. Do sada ih je izašlo osam. Osma knjiga okuplja prvi i drugi dio romana Banket u Blitvi. (U devetoj će se knjizi naći njegov treći, završni dio.)  Banket u Blitvi je jedan od tek četiri romana ovog plodnog spisatelja. Štoviše, on kao da stoji na presjeku skupova ostala tri: proustovsko-praegzistencijalističkoga Povratka Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, koji je na trenutke bliži dramskom negoli romanesknom diskursu, te glomaznih Zastava, kojima je autor želio dati široku fresku dvadesetostoljetne povijesti jugoslavenskih zemalja. Tajming objavljivanja romana Banket u Blitvi nije mogao biti bolje odabran. Ono o čemu on govori savršeno korespondira sa situacijom u Europi i Hrvatskoj danas. Kako u svom Predgovoru navodi Krešimir Nemec, uz neumornoga Slavka Goldsteina suurednik biblioteke: U autorskoj napomeni, koja je tiskana kao poseban prilog u Forumu (1962), Krleža piše da je roman zamišljen u godinama „krvave evropske političke stvarnosti” (agresija na Etiopiju, španjolska revolucija, fašistički skupovi u Münchenu, Staljinove čistke u Sovjetskom Savezu) i da je komponiran kao „varijacija na tada već sve akutniju političku temu o rađanju i porastu fašističke psihoze po raznim predjelima i zemljama evropskim, u predvečerje Drugoga svjetskog rata”. Situacija je u Europi u doba pisanja prva dva dijela romana (prvi 1938., a drugi 1939. g.), najavljivanog još 1935. g., bila uvlas identična današnjoj: Europa između dva svjetska rata, u kojoj se zatiru sva prava za koja su se ljudi stoljećima krvavo borili, u kojima organizirane bande političkih zločinaca bezdušno pljačkaju i tlače narod, u kojima demokracija propada u nepovrat, a fašizam ponosno maršira zveckajući oružjem, u kojoj pojedine države gledaju na ostatak kontinenta kao na mogući kolonijalni posjed koji treba iscijediti do kraja, a potom jednostavno zgaziti, kao neželjenu gamad. Nije li indikativno da se druga knjiga (odnosno treći dio) romana trebao pojaviti na kioscima u petak uoči provincijskog, azijatskog kirbaja povodom predaje i prodaje države višestruko dokazanom eksploatatoru malih i siromašnih, ali se to nije dogodilo? Je li EU-skim moćnicima zasmetala sličnost s likovima i događajima opisanima u ovom romanu, pa su lokalnoj vlasti opalili diskretnu šamarčinu, te je ova obustavila objavljivanje knjige u vrijeme kad se u našem jadnom, napaćenom gradu okupljaju nemili »gosti«? Ili su se dva događanja sasvim slučajno podudarila? Pokazat će to povijest. Ako je više uopće i bude. (Ne zaboravimo da je upravo Hrvatska majstor nedovršenih projekata: Hrvatska enciklopedija, drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti,...) Meni osobno je ovaj Krležin roman neobično drag. Čitao sam ga u ona dobra, stara, kulturna, punkerska (i jugoslavenska) vremena, koja su u usporedbi s ovim današnjima bila daleko svjetlija i optimističnija, te se savršeno našao u njemu (ili on u meni, ni sam više točno ne znam). Cinizam kojim Krleža imenuje i opisuje svoje aktere je dovoljno proziran da bude jasno na koga se misli, ali opet dovoljno zahtjevan da ga ne možemo jednostavno proglasiti »na prvu loptu«. On možda najbolje opisuje sajmišno politikantstvo koje rastače ovu i susjedne nam zemlje i države već gotovo cijelo stoljeće. Možda će neki ovo smatrati neprimjerenim, ali jedino drugo djelo koje pruža podjednako nesmiljenu satiru šarlatana koji se upliću u vođenje države i politike hic (u smislu svih jugoslavenskih zemalja) et nunc (u smislu zadnjih stotinjak godina) jest jedan strip, Ljubav + smrt.  Znam ja da Ano i Nep (kratice od »anonimni« i »nepoznati«), nepoznatiji kao Jovan Nikolić i Vojislav Psončak, nisu i ne mogu biti ni blizu Krleži, ali prodornosti njihovog uvida u lokalnu oligarhijsku estradu se od 1964. g. (godine objavljivanja konačne inačice trećeg dijela romana o kojem govorimo) na ovim prostorima (v. gore pod »hic«) nitko nije niti približio, a kamoli da bi ih nadmašio! I na kraju, uz ovaj me roman veže i sentimentalna zgoda iz moje prošlosti. Čitao sam ga onomad posudivši ga od tadašnjeg prijatelja (ili je možda ipak bila riječ o znancu?), ali ga nikada nisam uspio dočitati do kraja. Naime, nakon odčitane prve dvije knjige romana, jedna djevojka i ja smo prohodali. Posuditelju knjige se sviđala ista djevojka i vjerojatno je i sam imao nekih aspiracija s njome, no dogodilo se ono što se već dogodilo, a on je po svemu sudeći smatrao da sam time prekršio neko nepisano pravilo, ne znam točno koje, pa je ultimativno zahtijevao da mu vratim knjigu. Djevojka je davno došla i otišla, a meni je ostao treći dio romana da ga pročitam. Ako vrhuška uopće dopusti da se objavi. |
20.02.2013., srijeda
NOU, VI DONT HEV TU TRAST JU
 If ju fink vir rong end jur rajt, vaj not mejk a referendum abaut it? Mejk a kveščn: »Du vi hev tu trast ju?« and giv as tu ansrs tu čuz: »Jes.« end »Nou.« If ju vont tu sejv sam mani, ju ken put onli van ansr, »Nou.« Den ju vil si joself if vi mast trast ju o not. Trast is samfin van mast rn. Ju hev tu vrk hard to rn det trast. End ju vil mejbi (aj ripit, onli mejbi) rn it in van handrd jirs, bat onli if ju vrk rili rili hard. Ju mej sej »Vot šel aj du vit jor trast in a handrd jirs? Aj vil bi ded den. Aj vont nid jor trast enimo!« Ju a komplitli rajt der. Ju šud hev tot of it van handrd jirs agou! |
22.01.2013., utorak
HHHOOOBBBBBBIIITTT
 Prvo da razjasnimo činjenicu da ja volim čitati Tolkiena. Volim njegovu umješnost u korištenju jezika kojim se služi (za razliku od nekih ovdašnjih ljudi od pera koji se sa svojim jezikom hrvaju poput Jurice Pavičića; no i njegovih je sljedbenika sve više i više), u punom rasponu od komične naracije novele Farmer Giles of Ham, preko pripovijedanja djeci u The Hobbit, epske uzvišenosti trilogije The Lord of the Rings, mitološke arhaičnosti The Silmarillion, sve do stručne jednostavnosti njegovih teorijskih tekstova poput On Translating Beowulf. I ovaj tekst pišem kao poklonik autora.  Želio bih ovaj prikaz započeti s nešto statistike. Ekranizacija romana The Fellowship of the Ring je 485 stranica knjige pretočila u 178 minuta filma, The Two Towers 431 stranicu u 179 minuta, a The Return of the King 367 stranica u 200 minuta. To nam daje prosjek od 2,3 stranice po minuti filma, odnosno 26 sekundi filma po stranici knjige. Filmu The Hobbit: An Unexpected Journey (drugi dio naslova je parafraza naslova uvodnog poglavlja romana, An Unexpected Party) je pak trebalo 169 minuta da ispripovijeda prvih 100 stranica knjige od 273 stranice! To znači da je svaka stranica razvučena na 1 minutu i 41 sekundu filma, što je gotovo četverostruko više nego u trilogiji, odnosno da je svaka minuta filma obradila tek 0,59 stranice knjige! Uz ovakav tempo nas očekuje još oko 290 minuta filma podijeljenih u dva dijela. (Kruže prijeteće glasine da nas ustvari očekuje još 371 minuta u iduća dva filma, što će jednu stranicu knjige protegnuti na gotovo dvije minute filma!)  Što je to Petera Jacksona natjeralo na takav očajnički, ako ne i suludi pothvat? Moguće je da je u pitanju grižnja savjesti zbog svega onoga što je u trilogiji preskočio i izostavio (često na uštrb nepotrebnih »dopuna« Tolkienovog djela vlastitim izmišljotinama), poput ključnog zaokruženja događanja oko Rata prstena, poglavlja The Scourging of the Shire. I sad je valjda trebalo u The Hobbit ubaciti onoliko materijala koliko je iz The Lord of the Rings izbačeno, tek toliko da se uspostavi neka ravnoteža. A moguće je i da je htio sve događaje vezane uz Prsten pretočiti u velebni ep o Middle-Earth. To bi bilo u redu, ali zašto onda onolika brisanja u trilogiji? Osim toga, u The Hobbit Prsten još uvijek nije Prsten, nego je tek prsten. Sve do početka The Lord of the Rings pojma nemamo što taj prsten ustvari jest. S druge strane, za zaokruživanje povijesti Middle-Earth nedostaje još The Silmarillion (kao i sve ono što je o toj temi izdano poslije Tolkienove smrti), za koji se iskreno nadam da ga nikada nitko neće ni pokušati prenijeti ni na kakav ekran. (No isto tako sam se tako nadao da ga nitko neće ići prevoditi na hrvatski – osim, možda prof. Bulcsúa Lászlóa, jedinoga koji po mom mišljenju raspolaže odgovarajućom količinom jezičnog znanja kao i autor da se uhvati takvog zadatka – pa ipak...) Naravno, postoje i drugi, manje veličanstveni odgovori na to pitanje, kao što je npr. povećana prodaja kokica u kinima. I nekako mi se čini da bi se upravo ovdje mogao skrivati pravi razlog. A znamo da ništa toliko ne govori o kvaliteti filma kao količina prodanih kokica. Osnovni problem u takvom pristupu materijalu leži u jednostavnoj činjenici da The Hobbit, za razliku of The Lord of the Rings, nije epopeja. On je pripovijest za djecu, i to se može iščitati na više razina. Fabula je bliža nekom djelu koje spada u žanr zabavne pustolovnosti, kakvo predstavlja Kelly’s Heroes, negoli među djela koja pokušavaju dočarati sudbonosne, upravo mitološke trenutke postanka poput The Longest Day. Odlučna skupina ide se dočepati blaga. Točka. Nema cilja većeg od života. Osim toga i sama usporedba jezik dvaju djela ukazuje na razlike u pristupu fabuli: pripovjedač u The Lord of the Rings je sveznajući i ekstradijegetički poput Homera, dok narator u The Hobbit stupa u interakciju sa svojim slušateljima i ponaša se poput odrasle osobe koja priča priču jatu dječice koja su se okupila oko njega. Neuklapanje u visoki epski stil najviše se vidi u epizodama koje nisu kompatibilne s takvim tipom naracije. Epizoda s trolima je dobar primjer: prožeta je niskim, grotesknim humorom, a znamo još od Aristotelovih vremena da u istom djelu ne valja miješati uzvišeno i nisko.  No, bilo kako bilo, Jackson si je utuvio u glavu da i od The Hobbit mora napraviti mitološki epos kakva je bila prethodna mu trilogija. Problem se pojavio kad mu sam književni predložak nije davao dovoljno materijala. Zato ga je morao dodavati iz ostalih djela koja pokrivaju povijest toga doba i toga mjesta. Kad mu je ponestalo i tog materijala, počeo je jednostavno – izmišljati. Tako je iz trilogije doveo Hugoa Weavinga, Cate Blanchet i Christophera Leeja, dok je lik Radagasta, iako historijski opravdan, od početka do kraja izmišljen. (Saruman dokazuje da i osoba koja nije nužno eksplicitno keltskog porijekla može glumiti čarobnjaka!) Ono što je Jackson uspio dobiti jest tek kopija trilogije. I to loša kopija. Kao da netko fotokopira Michelangelov Posljednji sud iz Sikstinske kapele na lošoj crno-bijeloj fotokopirki koja nema dovoljno tonera (a i papiri su tek pedeset-gramski). Da bi dobio novu epsku trilogiju, Jacksonu je nužno trebala kopija junaka trilogije, posebno izgnanog kralja koji se u slavi vraća na prijestolje. I tako je Thorin Oakenshield od uobraženog prgavca poput određenog političara čije mi se ime ovdje gadi spominjati postao herojskim likom poput Viggoa Mortensena.  Kako je Jackson uspio priču razvući do nepodnošljivosti? Dodavanje i izmišljane smo već naveli. Druga metoda je dugačak uvod, koji je podijeljen u dvije sekvence. Prva, okvirna, jest ona u kojoj ostarjeli Bilbo (uvijek impresivni Ian Holm) zapisuje svoju pustolovinu kao ostavštinu svom nećaku Frodou. Ona neposredno prethodi događajima o kojima se pripovijeda na početku The Fellowship of the Ring. Druga je pripovijest o usponu i padu patuljačkog kraljevstva u Lonely Mountain. Ti su događaji pak ispripovijedani glasom u offu, a ne nekom filmskom naracijskom metodom. Taj potpuno nepotrebni prolog (njegovi su se dijelovi mogli uklopiti u ostatak filma) se zagnjavljenom gledatelju čini kao da traje barem pola sata, iako je vjerojatno u stvarnosti bitno kraći. Treća pak metoda popunjavanja vremena jesu pjesme. U Tolkienovom ih romanu doista i nalazimo, čak četrnaest njih. Od četiri pjesme zastupljene u ekraniziranom dijelu romana, Jackson nam na platno dovodi njih tri: Clip the glasses and crack the plates!, Far over the misty mountains cold i Clap! Snap! The black crack! (Izostavljena je samo O! What are you doing koju pjevaju vilenjaci u trenutku kad družina stiže u Rivendell.) Poraba pjesama film pretvara u neku iščašenu, izopačenu verziju musicala, posebno u podzemnom svijetu oraka ili goblinova, kako vam već više paše. Jackson je uveo novine i u tehničku dimenziju filma. On i dalje favorizira grandiozne pokrete kamere, koji na trenutke dosežu razine neviđene MTV-jevske živčanosti. Film je navodno snimljen brzinom od 48 sličica u sekundi, dvaput brže od uobičajenog načina snimanja. Ne znam je li tom brzinom i projiciran, ali ako i jest, to nije imalo nikakvog utjecaja na vizualni doživljaj. Uostalom, zar nije već i Borivoj Dovniković u svojoj knjizi Škola crtanog filma iz 1983. g. konstatirao da se crtići glatko mogu snimati postupkom »ŕ 2«, što znači da ljudsko oko neće primijetiti ako se isti crtež snimi na dvije uzastopne sličice filma? Tehnikom 3-D film ne dobiva baš mnogo, od nje najveću korist imaju samo titlovi, koji su nam doslovno nabijeni pod nos. Ostatak filma ostavlja prilično plošan utisak. Tehničke superiornosti filma samo ističu njegove vizualne nedostatke. Do izražaja dolazi sva artificijelnost maski, rekvizita i pozadina. Bilbova stopala niti u jednom trenutku filma ne izgledaju drugačije negoli tek smiješno dizajnirane i naizgled prilično neudobne čizme. Ni sam Bilbo ne odaje da se u svojim stopalima osjeća udobno. Umjetne nosine nekih od patuljaka izgledaju upravo tako – umjetno. (Utješno je barem to što te nosine imaju postojan izgled od početka do kraja filma, a ne mutiraju i evoluiraju u svakom novom kadru.) Računalno generirane pozadine na trenutke djeluju neuvjerljivije od onih oslikanih iz zlatnog doba Hollywooda. (Kritičar je Bob Calhoun na internetskoj stranici Salon duhovito primijetio “looks like Jehovah’s Witness art.”) Najsvjetlija točka filma je glavni glumac, Martin Freeman u ulozi Bilboa. Svojom interpretacijom on filmskom Bilbou daje onu životnost kakvu onaj papirnati vjerojatno ne bi mogao imati prenesen na veliki ekran, i tako spašava njegov opstanak na njemu. Točno je da on odstupa od pisanog lika, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi ga ugrozio, a istovremeno tim sitnim devijacijama čini lik stvarnijim. Veliki ekran teško podnosi artificijelnost. (Upravo je zato Frodoova konstantno patnička (upravo konstipativna) faca Elijaha Wooda u trilogiji s protokom vremena postajala sve manje podnošljivom.) Bilbo je individuum i mi u svakom kadru u kojem se pojavljuje taj njegov individualizam prepoznajemo. To se, nažalost, ne može reći i za patuljke (13 njih). Osim Thorina, koji je prenapuhan do neizdržljivosti, ostatak njih je puka masa, baš poput Indijanaca koji su se sjurivali niz padine u ranim vesternima. Jedan jedini se donekle ističe – Balin, zar ne? – svojevrsni ratio skupine, spremište sjećanja i mudrosti svijeta patuljaka, neka vrst patuljačkoga barda, ali bez odgovarajućih počasti. Onako kako je prikazan u filmu, on bi mogao biti znatno kompetentniji vođa skupine od hirovitog i impulzivnog Thorina (i po tome donekle podsjeća na tragičnog Piggyja iz romana Lord of the Flies Williama Goldinga). OK, OK, mi, koji smo roman The Hobbit i čitali, znamo da onaj debeli (koji neodoljivo podsjeća na Depardieuovog Obélixa, osim po visini) ne može biti nitko drugi doli debeli Bombur, a da ona dva mladca sigurno moraju biti Fili i Kili, ali koji je od njih koji – e, to je već problem. Neki od patuljaka, a među njima se posebno ističu već navedeni Fili i Kili te Thorin, uopće ne izgledaju kao patuljci, rasa niskih, zbitih, robusnih osoba kakav je bio Gimli Johna Rhys-Daviesa. (Kad smo već kod Gimlija, koliko god se trudio, među ponuđenim patuljcima nisam mogao prepoznati njegova oca Glóina, iako se ovaj već pojavio u filmu The Fellowship of the Ring. Ne vjerujem da 60 godina mogu toliko utjecati na promjenu izgleda nekog patuljka.) Navedena trojica izgledaju poput proporcionalno smanjenih običnih ljudi normalnog stasa.  Umjesto zaključka: Svakako bih se složio s kritičarem Jamesom Berardinellijem koji veli “It would be monumentally unfair to label The Hobbit as a ‘failure,’ but calling it a ‘disappointment’ would be reasonable.” Isto ga tako podržavam kad piše “Perhaps the DVD Special Edition for this picture should feature less footage rather than more.” |
